Euforija je na vrhuncu. Pitanje je samo hoće li biti veća kod dočeka (do)svjetskih prvaka ili je maksimum dosegla nakon poslijednjeg sučevog zvižduka. Riječ svršiti namjerno upotrebljavam, jer je nacija u kolektivnom orgazmu, iz kojeg se izdvajaju samo „nacionalno i fudbalski impotentni“ pojedinci koji svoje orgazme čuvaju za intimnije prilike s voljenim osobama. Mnogo primjerenije od javnog svršavanja u identifikaciji jedanaestorice s državom, nje sa narodom a pojedinaca s potonjim. „Mi, Hrvati!“, „Mi, Hrvati!“, „Mi, Hrvati!“ - ori se krilatica za čije shvaćanje treba inteligencija genija. Što, „Mi, Hrvati!“? Kreteni, izabrani narod, nadljudi,…, ili (ne)svijesno manipulirane lutke u periodu nastajanja hrvatske nacije? Koga obuhvaća nedefenirano ali ponosito arlaukanje? Sve građane (s izuzetkom spomenutih „impotenata“); dali i nehrvatske članove reprezentacije zaslužne za njen uspjeh, pa ih pleme – htjeli to ili ne - nagrađuje inkorporiranjem u zajedničko stado? Euforija se gotovo pretapa u stanje ekstaze
„…u kojem dominira doživljaj natprirodnog zanosa, osećanje beskrajne radosti i blaženstva, najviši stepen ushićenosti u kojem čovek kao da izlazi iz sebe samog, gubi svest o svom ličnom Ja i stapa se sa apsolutnim.“
A zna se da je, barem u regionalnim okvirima, narod skoro pa postao sinonim apsolutnoga, zanemarimo li boga s čijim panteonom ga uostalom i povezuju („Majka božja, kraljica Hrvata“, „Bog i Hrvati“,…). Ovo skoro cjelovito stapanje – barem na trenutak - bistriji izbjegavaju kao „vrag tamjan“, strijepeći od pojedinaca urešenih nacionalnim simbolima koji eventualne primjedbe automatski tretiraju uvredama naroda, što nerijetko povlači za sobom teške fizičke posljedice. No, budimo blagonakloniji prema iskazivanju potisnutih suština gomile i njenih „molekula“, pa ih radije no ekstatičarima zovimo euforičarima:
„Kada doživljavamo euforiju, naš organizam luči znatno više supstanci koje ublažavaju osećaj za bol, te stoga ne osećamo pritisak tereta koji sa sobom nosi ovo nezdravo osećanje. Usled lučenja hormona sreće, koje je veoma povišeno tokom momenata euforije, dobar aspekt ovog osećanja je predimenzioniran na račun onog lošeg. Budući da je euforija intenzivna emocija, ona nas lako preplavi i, samim tim, sposobnost racionalnog mišljenja biva značajno umanjena, često propuštamo da osmislimo situaciju u kojoj se nalazimo i prepuštamo se varljivom i kratkotrajnom uzbuđenju. Euforija je, najčešće, upoređivana s efektima koje na organizam imaju jake sintetičke droge, poput kokaina i heroina, kao i s efektima strastvene zaljubljenosti. Euforična osoba uvek ima značajno povišeno raspoloženje u odnosu na njen standard, veoma visok nivo energije, uglavnom ne može da spava i gubi apetit, sebe vidi kao svemoćnu i teži perfekcionizmu. Još je Frojd opisivao euforiju, nastalu nakon korišćenja kokaina, kao stanje povišene samokontrole, vitalnosti i sposobnosti za rad. Danas se, međutim, često osporava ideja da euforija zaista uvećava bilo kakvu sposobnost i postoji većinsko slaganje da usled pojačanog lučenja određenih hormona dolazi do iluzije o snazi, ličnoj veličini, savršenstvu i lakoći izvođenja bilo kakvog zadatka. Poslednje napisana rečenica je apsolutno dovoljna za razumevanje razloga iz kojih je euforija nezdravo osećanje. Ona stvara iluziju koja je u suprotnosti s realnošću. Bežanje od realnosti nikada ne može biti put ka sreći.“
Drugim riječima, doživite li ma kakav uspjeh u životu – u igrama na sreću, haklu u kojem je vaš tim pobijedio, obrani diplomskog rada, napredovanju svoje djece,… - zdrava reakcija je sreća i ponos vlastitim ili uspjehom najbližih, emocije koje ne zamagljuju činjenice o veličini uspjeha, nikad ne prerastajući u bolesno stanje uma koje bi predimenzioniralo vlastito učešće u njemu i njegove posljedice. Ali, reći ćete, tko može biti bliži od naroda s kojim se pojedinac, slijedom laiku nerazumljivih psihofizioloških procesa, stopio u makar trenutačno jedinstvo?
„Kada kritički sagledamo euforiju, zaključujemo da ima mračnu stranu, da je autodestruktivna i da vodi psihofizičkim problemima. Iako je pozitivna strana euforije možda lepša od pozitivne strane sreće, njena negativna strana je opasna, unazađujuća i potire put ka sreći.“
Kad euforija zarad uspjeha reprezentacije splasne, navijači će se vratiti vlastitim problemima, dok će je oni koji imaju koristi od nekritičkog stanja duha nastojati potpirivati, povremeno i na televiziji reproducirajući magnetoskopske snimke utakmica odigranih pred x-godina (što valjda gledaju samo oni na razmeđi između psihičkog zdravlja i bolesti), kako bi ponovno budili neuspjesima politike i ekonomije pomalo splašnjavajuće hrvatstvo. Ljudi u stanju euforije (koju možemo umjetno stimulirati, pogađanjem u rezonantnu „žicu“ što prikriveno treperi u ljudima) dobar su materijal za ostvarenje izabranih ciljeva, ma kakvim načinom ih trebalo ostvarivati.
Neposredno prije rata, godine 1990-te, bio sam tri dana u Beogradu, prateći dvanaestogodišnjeg sina koji je dobio nagradu časopisa „Galaksija“ na nekom natječaju iz astronomije. Iz sredine koja je bujala strastima poticanima od političara, s namjerom osamostaljenja Hrvatske, što se manifestno uviđalo po bezbrojnim kariranim zastavama (službena još ne bješe dizajnirana) kojima samo što ptičja gnijezda ne bijahu okićena, štandovima na kojima se prodavao (i kupovao!) konzervirani „originalni hrvatski zrak“, masovnim mijenjanjem naljepnica na automobilima iz YU u CRO (mada su smireniji upozoravali da je to isključivo u nadležnosti međunarodne federacije), pojavama ustaškog znakovlja, uniformi i odličja po štandovima ali i na odjeći, oživljavanju fašističkih pozdrava, i polulegalnom uvozu davno izbjeglih ratnih zločinaca,…, našao sam se u tada još smirenoj beogradskoj svakodnevici, sa službenim (jugoslavenskim) zastavama samo na javnim institucijama, bez srbiziranja po ulicama ili prodajama četničkih relikvija. Barem u tri dana boravka nisam na to naišao, niti su nas domaćini kao goste iz Hrvatske (bila je još jedna slovenska obitelj, dok su ostali dobitnici van Srbije otkazali dolazak; prvi znak straha i nacionalističke euforije koja je uzimala maha) ičim izazivali po nacionalnoj liniji ili zlurado komentirali ovdašnja zbivanja. Vjerojatno sluteći raspad države (u što nisam vjerovao), htio sam sinu pokazati glavni grad zemlje u kojoj smo živjeli. Naravno, kasnije je i srbijansku svakodnevicu zahvatila epidemija ludila, koja se eksponencijalno širi često prerastajući u pandemiju, što se u regiji i desilo. Vektor zaraze – organizam koji sam nije zaražen, već samo širitelj zaraze – zarazi prvog čovjeka. Obično ga nazivamo „nultim pacijentom“, koji putem interakcija sa drugim ljudima širi pošast među njih, a ova se onda eksponencijalno rasprostire među populacijom. Nultog bismo pacijenta, metaforički mogli smatrati kreativcem čije se „znanje“ propagira populacijom, nesvijesnom od koga ono potiče. Naravno, to je tek alegorijska slika, no nešto slično je uočio Richard Dawkins. U knjizi „Sebični gen“ skovao je pojam „mem“ (od grčke riječi mimos – oponašati) – neku vrstu biheviorističkog ekvivalenta gena ili „virusa uma“. Vektori zaraze najčešće su u socijalnom području ljudi i njihove ideje, konstruirane bilo s tendencijom vlastitog (odnosno male skupine kojoj pripadaju) okorištavanja, bilo pak iskreno okrenute općedruštvenom interesu. Kako se obje vrste masama predstavljaju skrojene po njihovoj mjeri, a iste ne raspolažu intelektualnom rezolucijom da ih razlikuju, često bivaju nasanjkane ne izvlačeći pretjeranu pouku iz svog iskustva.
Euforija traje dulje ili kraće, bilo na individualnoj ili kolektivnoj razini, kada je „zaraženi“ uzajamno podržavaju. Za trajanja bratoubilačkog rata (koji danas nije tako percipiran; prisjećam se Stevensonove knjige „Braća neprijatelji“) dopisivao sam se s beogradskim astronomom (izrazitim šovinistom, koji je par godina kasnije pokajnički izjavio da bi sad drukčije razmišljao, no „kasno Janko na Kosovo stiže“), i evo što on piše, davne 1997. godine:
„Sinoć stignem kući na pauzu utakmice P-C. Kalemegdan pun ljudi, grad već manje. Lj. uvela decu, a N. me pita „Tata kada će da pucaju?“. Pa kažem kada lopta bude u mreži plavih. A on se ljuti što nemože da uđe. Ja okrenem na BK televiziju, kad čujem iz susednih zgrada vriske. Kad ono stvarno gol na 2. programu. Ali pucnjave nigde. Bilo je kada su u košarci „Hrvati“ 2x poraženi. Imao sam bedno osećanje, jer Hrvatska nam nije pravi takmac, već malo veća boranija poput Mađarske, Grčke, Bugarske.“, (knjiga „Ja i njihov rat“),
na što mu odgovaram:
„Croatia (naziv tako evropski zvuči) će nakon vođinog uznesenja ili potonuća đavolu, opet biti Dinamo (sad Franjo ne da zbog pančevačkog pandana, ustvari, ime mu je presocijalističko) jer tako žele BBB (Bad Blue Boysi - vidiš kako i to evropski zvuči) ništa pritom ne smanjujući svoj nacionalistički tlak. Neću ti kontrirati za boraniju, posebno onu Partizanovu - sam si vidio kako je završilo (krajnje je vrijeme da se razračunate s partizanštinom; te godine Dinamo je pobijedio Partizan s 5:0; primjedba autora). Novine su prenosile vaše napise o Hrvatima koji su stvarali Partizan - "zaboravile" su (ove naše) spomenuti jedino generala F.T. Objavljuju intervju s I.Ćurkovićem provocirajući ga pitanjima (Jeste li kao Hrvat tih ratnih godina u Bgd. imali ikakvih neugodnosti?, Zar i to što ste ostali u Bgd. nije politika?) na što on inteligentno odgovara. Vjerojatno bismo likovali da ste ga smijenili nakon tekme. Slično njemu, priča i Bobek. Vidio si ogromni hrvatski grb na stadionskom semaforu - evo Srblje, požderite se! Niste htjeli šahovnicu a sad ste prisiljeni gledati je. A ispod nje još i onu boraniju! Slijedeći dan čujem djecu na ulici vikati: Dođite nam opet! Vi ste navodno skandirali: Ustaše! Ustaše! Kažu da sport zbližava ljude.“
Trebalo bi pročitati cijelu knjigu da se vidi koliko je budalaština taj tip nadrobio (uostalom, kao i njegovi pandani s ove strane) zahvaćen nacionalističkom euforijom, dok se nije (nikad posve) ohladio, a sve plaćeno smrću, ranjavanjem, invaliditetom, silovanjima i izbjeglištvom miliona ljudi. Ostaneš bez teksta, razmišljajući kako takvi (s ma koje strane) uopće mogu diplomirati egzaktnu znanost, da bi potom u odnosu spram nacionalnosti odbacili svaku razumnu ogradu i činjeničnost. Kao da su uvjereni kako su im spermići i jajašca - ukrštanje kojih je dovelo do njih - etnički predestinirani, dok svoju nacionalnost određuju kako im se sprdne. Uobičajeno prema ocu (ostaci nepreživljenog patrijarhata ovdašnjih društava), po potrebi uzimajući i majku u obzir, jedva shvaćajući (dali?) da se rodilo biološko ljudsko biće (skoro pa „tabula rasa“); da nacionalnost nije utkana u tkivo svemira nego se slobodno bira, kao i vjeroispovjest (oboje prikrpano djeci, u dobi kad pojma o sebi nemaju); da se svojevoljno mogu mijenjati tijekom života; da su nacije politički konstrukt povijesno tek odnedavno nastao tragom ekonomskih interesa; da… Um euforičara, radilo se o nacionalisti ili nogometnom navijaču – koji se u trenutku euforije samodefinira - naprosto je blokiran za išta sem izražavanja identifikacije s idolima (nacijom, vođom, reprezentacijom,…) i njihovim uspjesima, ne glede na činjenično stanje koje im je zalud objašnjavati. Industrija pokućstva ne proizvodi toliko kaučeva koliko bi ih trebali psihijatri za poleći sve euforičare na njih.
U tekstovima često spominjem evoluciju (biološku i socijalnu) kao i Gaussovu krivulju normalne statističke raspodjele, iz jednostavnog razloga što oboje predstavlja objektivne i provjerene fakte kojima se premnogo stvari može objasniti, za razliku od dogmi i ideoloških parola koje se obraćaju najprizemnijem i najnerazvijenijem dijelu svijesti. Ne treba sumnjati da političari, uglavnom dio intelektualnog prosjeka – možda gornjeg dijela, začinjenog licemjerjem, egoizmom i kriminalnim sklonostima ostvarenju zamisli maskiranih općedruštvenim dobrom – dobro shvaćaju reperkusije Gaussove raspodjele. Idiote (lijevi dio krivulje) sklanjaju u psihijatrijske ustanove, genijalce nastoje pridobiti kao „dokaz“ vlastitog pravilnog postupanja, a prosjek (najmasovniji, srednji dio krivulje) predstavlja njihovu izbornu bazu, tijesto koje unedogled mijese, začinjajući ga mirodijama u obliku obećanja, potkupljivanja, nepotizama i inih dodataka, što ga čini prhkim i prijemčljivim obećanjima svijetle budućnosti. Jeli onda čudno da politika najviše računa i strepi od ponašanja ekonomski srednjeg sloja stanovništva; stoga ne čudi da upravo taj sloj strahuje od padanja u „proletersko područje“ krivulje rangiranja stanovništva po ekonomskoj moći; zato ne čudi da su njihovi pogledi uvijek upereni spram svog položaja, rijetko obraćajući pažnju na socijalno i ekonomski lošije pozicionirane od sebe; zar čudi što u kojekakvim revolucijama upravo iz ovog staleža nastaju izdajice interesa najeksploratiranijih, jer - revolucija se začinje u glavama ugroženog srednjeg sloja, a prestaje čim se osjeti namirenim! Naravno, podjela na proletere, srednji, viši i visoki ekonomski sloj stanovništva isključivo ovisi o razvijenosti (standardu) društva koje se razmatra, i nipošto nije apsolutna. Nacija se rađa ovisno o potrebama kapitala za objedinjavanje a potom i proširivanje tržišta, da bi u konačnici, kad se isto dovoljno razvije i globalizira (što je aktualna tendencija), bila ukinuta od istih koji su je promovirali. Kapital ne zanimaju ni Hrvat, ni Srbin ili Bošnjak, već isključivo potrošač kojemu će uvaliti svoj proizvod! U tijeku formiranja nacije kapitalu odgovaraju svekolike pojave koje će učvrstiti nacionalne osjećaje, pa se inzistira na razdvajanju jedinstvenog jezika, pljuvanju po ekavici (koja je bila karakteristika zagrebačke regije; kajkavaca općenito), po ćirilici koja je i hrvatsko povijesno pismo (sranje po vlastitoj kulturi), uvođenju posebnih simbola kao obveznih stimulansa iskazivanju nacionalne pripadnosti (do nivoa šovinizma; u ekstremnim prilikama i do istrebljenja „različitih“), a tako i korištenje sportskih uspjeha timova od nekoliko desetaka ljudi koje se istura (što oni dragovoljno prihvaćaju) kao apoteozu jedinstva nacije i identifikacije s njom. Identifikacije s pojedincima, sa sportskim kolektivima, narodom ili državom, samo su isti oblik različitih stupnjeva poistovjećivanja individuuma s masom, teleta sa svojim krdom. U tom smislu treba tumačiti i poslovično spominjanje legendarne rečenice Luja XIV: „Država, to sam ja!“ – a kad narodu to legne u prosječni, na početku spomenuti normalizirani – ne rekoh normalni! – um, potom uvreda kralja znači uvredu svakog državljanina na koju se odazivlju u rasponu od osude, šaketanja ili oružane obrane dostojanstva. Sebe, „kralja“, naroda ili države. Sve to postaje jedno te isto! Doduše, te „smjerovođe“ pučanstva, kad dođu u stani-pani situaciju ne libe se nuditi „Kraljevstvo za konja!”, ma zvali se Richard III, Ante Pavelić ili bili samo Shakespeareove literarne fikcije, ostavljajući „konjima“ koji su ih slijedili da sami pronađu ragu koja će ih spasiti sudbine kakvu nisu zamišljali.
Navijači upravo predstavljaju zaluđeni primjer identifikacije - do poslijednje molekule - „jastva“ s idolima, a u konačnici s cijelim plemenom kojeg apsorbiraju u mjeri u kojoj je to ono učinilo s njima. I dok traje navijačka ekstaza najbolje se manje nabrijanim tipovima držati vlastitog doma, ili barem suzdržavati provokacija „bombi s kratkim fitiljem“ koje u nacionalnim dresovima, maskirnim bojama, simboličkim tetovažama, šalovima, zastavicama - sve to poduprto uvijek spremnim pesnicama - kipte stadionima i ulicama, slaveći tuđa dostignuća kao vlastita, mada (sem galame i dijela budžeta koji države odvajaju za sport) u njima nisu učestvovali. Mislite li da smjeram na navijače hrvatske nogometne reprezentacije, u pravu ste koliko i niste. Navijačko ludilo (ne samo hrvatsko, ali ono kao da je nadišlo druge) karakteristika je kako fanova državnih timova, tako i ljubitelja ma koje momčadi, sve do lokalnih. Primjerice, moj pokojni djed po majčinoj strani bio je – između svjetskih ratova - prvotimac lokalne momčadi. Majka je pričala kako su, nakon što su u Varaždinu pobijedili tamošnju ekipu, morali trčati ispred uspaljenih navijača preko dravskog mosta, da bi sačuvali netaknutu kožu. Kod „nacionalno o(ne)sviještenih“ fanova ludilo nabuja do razmeđe psihologije i psihijatrije. Političari to vješto koriste, shvaćajući da ono negdje duboko počiva u svakome od nas, pa se i sami uključuju u njegove manifestacije, vrlo svijesni čemu će im poslužiti. Ako je još „Gospodin naš presvijetli“ shvatio da ovce trebaju pastira, ništa se do dana današnjeg nije promijenilo. Ljudi zahtijevaju vođu (duhovnog, političkog, ratnog,…) koji će umjesto njih procjenjivati, razmišljati, analizirati i donositi odluke. Upravo je to jedan od razloga zašto je ponuda masama da upravljaju samima sobom (samoupravljanje) propala. Na postojećem stupnju socijalne evolucije one toga nisu sposobne!
U navijača radi strast, eufemistički ih pravdaju neki. Niske strasti su u mediokriteta često opravdanje budalaštinama koje ni ne shvaćajući čine. Nogomet je u suštini igra, neovisno od „bistrića“ koji će nam tumačiti kako to odavno nije, kako je postao biznis, ali te tvrdnje – mada formalno istinite - samo govore o njihovoj ograničenosti prodiranja u dubine, robovanju manipulacijama i zavođenju oblandama u koje je stvar umotana. Kažem li da je dijamant u osnovi ugljik, isto kao i čađ samo s drukčije presloženim atomima, tu činjenicu ne mogu poreći ni oni koji za njega plaćaju milijune dolara. Ne sude oni umom, već „zlatnim teletom“ kojem je čovječanstvo počelo podizati skulpture u svojim novčanicima. A kao igra, fudbal je radost, ispuhivanje nagomilane energije, rasterećenje od životnih frustracija, psihoterapeutik koji omogućava opušteniji nastavak življenja. Barem onima koji shvaćaju da kapital - plaćajući po desetke milijuna eura najvještije igrače „svinjskim balunom ispunjenim zrakom“ - koristi naivnost raje spremne plaćati preskupe ulaznice, kako bi ulagatelji u biznis nadoknadili uloženo i ostvarili profit. Dok krava daje mlijeka muzi je, to je logika kapitala kad guli raju podatnu izvlačenju para iz mukom zarađenog kućnog budžeta. Uživanje u igri - igrajući ili samo promatrajući - je kvalitativno sasvim drukčiji (ispunjavajući) osjećaj od cirkusiranja.
I dok neka budaletina uvjerava još veće idiote koji mu vjeruju, kako su oni koji odlaze iz zemlje u potrazi za životom kakav im je na prošlim predsjedničkim izborima obećala intelektualna mu pandanka – dezerteri, možda se dobro prisjetiti da su svi nogometni heroji kojima se klanja cijela država, to već odavno učinili. Uvjeren sam da će ih „ovčji pastir“ u svojim novim homilijama spominjati van konteksta dezerterstva, već kao iskonske domoljube, junake i vitezove (ponegdje su čak otkazane mise, kako bi vjernici mogli gledati utakmicu!). No dobro, nakon euforije i ispuhivanja nacionalnih osjećaja - preko igre koja s etnijama veze nema, sem onih koje same konstruiraju - što će u najzagriženijih trajati i trajati, većina će se vratiti problemima nezaposlenosti, blokade bankovnih računa, mirovinskoj reformi i produljenju mirovinskog staža, problemima u zdravstvu, uvođenju poreza na nekretnine, otplati kredita dignutih za ruska (tu ćirilica nikome nije smetala!) putešestvija,… Game is over, barem na zelenom travnjaku, pa čekajući neku buduću boraniju uz koju se ionako budemo tješili da smo najbolji, makar i zadnje rangirani, nastavlja se životna igra koja više od pokala znači. Dečkima na uspjehu valja čestitati, zaista su izvrsno igrali (mada ih je Fortuna itekako htjela, no kaže se da sreća prati hrabre. Usput, bez trunka malicioznosti, Perišićev izjednačujući gol protiv Engleza trebalo je poništiti zbog opasne igre – visoko podignute noge, što - uvjeren sam - 99.9% fanova ni u snu neće priznati):
igru za koju su predobro plaćeni i bit će dobro nagrađeni, a potom… U zemlji koja se diči jednakošću svojih građana, nek' se pokrenu postupci protiv onih koji su uz igre na travnjaku igrali „igre“ i van njega. Svakome prema zasluzi i grijesima. Ne samo da eksponentu kapitala (vlastima) to nije ni blizu pameti, već su i građani spremni oprostiti marifetluke vitezovima koji su ih razgalili. Već je zaboravljen nedavni istup „oskarovca znanja“, u prisustvu predsjednice države:
„No mediji samo odražavaju opću situaciju – u Hrvatskoj je znanje zadnja rupa na svirali. Prije tri godine skoro je došlo do ukidanja Oskara znanja, jednog od rijetkih događaja koji slave nadarene učenike. U Srbiji se nagrade za uspjehe na Olimpijadama znanja kreću od 8,5 do 12 tisuća kuna, a kod nas ih ili nema, ili iznose do tisuću kuna. I onda smo mi razvijeniji?!"
Jebi ga; znanje je na ćoše, s upitnim i odgođenim rezultatom, a lopta je okrugla i nezahtjevna poput navijačkih glava, pa se lakše identificirati s njom. Ponašanje im ponajbolje demonstrira evolucijske i statističke principe, ali i više. Pokazuje zašto je tip zapadnjačke, formalne demokracije (sam po sebi faličan) onakav kakav jeste. Jer je uvjetovan psihologijom prosjeka, kojeg njegovi pastiri ne baš preteško prevode žedna preko vode. Igra je gotova, (do)prvaci „smo“ (tim od nekoliko desetaka profesionalaca s kojim se narod identificira – „Mi, Hrvati!“), dijametralno suprotno rangirani od ekonomije po pokazateljima Evropske komisije. Igra na travi je završila, nastavlja se u životu urešenom radničkim kutama, brigama za preživljavanje, iseljavanjima, nejednakostima, kriminalom,…, umotanom u brige namjesto šarene kockičaste ambalaže koja ih na trenutak skriva, svodeći se na obranu vlastite „mreže“ od golova i autogolova. Možda je kratki časak odmaka od pritisaka života i jedina pozitivna strana navijačke euforije. Život teče dalje. „Svijet je (skoro pa) naš“, sad treba samo živjeti u njemu!
„…u kojem dominira doživljaj natprirodnog zanosa, osećanje beskrajne radosti i blaženstva, najviši stepen ushićenosti u kojem čovek kao da izlazi iz sebe samog, gubi svest o svom ličnom Ja i stapa se sa apsolutnim.“
A zna se da je, barem u regionalnim okvirima, narod skoro pa postao sinonim apsolutnoga, zanemarimo li boga s čijim panteonom ga uostalom i povezuju („Majka božja, kraljica Hrvata“, „Bog i Hrvati“,…). Ovo skoro cjelovito stapanje – barem na trenutak - bistriji izbjegavaju kao „vrag tamjan“, strijepeći od pojedinaca urešenih nacionalnim simbolima koji eventualne primjedbe automatski tretiraju uvredama naroda, što nerijetko povlači za sobom teške fizičke posljedice. No, budimo blagonakloniji prema iskazivanju potisnutih suština gomile i njenih „molekula“, pa ih radije no ekstatičarima zovimo euforičarima:
„Kada doživljavamo euforiju, naš organizam luči znatno više supstanci koje ublažavaju osećaj za bol, te stoga ne osećamo pritisak tereta koji sa sobom nosi ovo nezdravo osećanje. Usled lučenja hormona sreće, koje je veoma povišeno tokom momenata euforije, dobar aspekt ovog osećanja je predimenzioniran na račun onog lošeg. Budući da je euforija intenzivna emocija, ona nas lako preplavi i, samim tim, sposobnost racionalnog mišljenja biva značajno umanjena, često propuštamo da osmislimo situaciju u kojoj se nalazimo i prepuštamo se varljivom i kratkotrajnom uzbuđenju. Euforija je, najčešće, upoređivana s efektima koje na organizam imaju jake sintetičke droge, poput kokaina i heroina, kao i s efektima strastvene zaljubljenosti. Euforična osoba uvek ima značajno povišeno raspoloženje u odnosu na njen standard, veoma visok nivo energije, uglavnom ne može da spava i gubi apetit, sebe vidi kao svemoćnu i teži perfekcionizmu. Još je Frojd opisivao euforiju, nastalu nakon korišćenja kokaina, kao stanje povišene samokontrole, vitalnosti i sposobnosti za rad. Danas se, međutim, često osporava ideja da euforija zaista uvećava bilo kakvu sposobnost i postoji većinsko slaganje da usled pojačanog lučenja određenih hormona dolazi do iluzije o snazi, ličnoj veličini, savršenstvu i lakoći izvođenja bilo kakvog zadatka. Poslednje napisana rečenica je apsolutno dovoljna za razumevanje razloga iz kojih je euforija nezdravo osećanje. Ona stvara iluziju koja je u suprotnosti s realnošću. Bežanje od realnosti nikada ne može biti put ka sreći.“
Drugim riječima, doživite li ma kakav uspjeh u životu – u igrama na sreću, haklu u kojem je vaš tim pobijedio, obrani diplomskog rada, napredovanju svoje djece,… - zdrava reakcija je sreća i ponos vlastitim ili uspjehom najbližih, emocije koje ne zamagljuju činjenice o veličini uspjeha, nikad ne prerastajući u bolesno stanje uma koje bi predimenzioniralo vlastito učešće u njemu i njegove posljedice. Ali, reći ćete, tko može biti bliži od naroda s kojim se pojedinac, slijedom laiku nerazumljivih psihofizioloških procesa, stopio u makar trenutačno jedinstvo?
„Kada kritički sagledamo euforiju, zaključujemo da ima mračnu stranu, da je autodestruktivna i da vodi psihofizičkim problemima. Iako je pozitivna strana euforije možda lepša od pozitivne strane sreće, njena negativna strana je opasna, unazađujuća i potire put ka sreći.“
Kad euforija zarad uspjeha reprezentacije splasne, navijači će se vratiti vlastitim problemima, dok će je oni koji imaju koristi od nekritičkog stanja duha nastojati potpirivati, povremeno i na televiziji reproducirajući magnetoskopske snimke utakmica odigranih pred x-godina (što valjda gledaju samo oni na razmeđi između psihičkog zdravlja i bolesti), kako bi ponovno budili neuspjesima politike i ekonomije pomalo splašnjavajuće hrvatstvo. Ljudi u stanju euforije (koju možemo umjetno stimulirati, pogađanjem u rezonantnu „žicu“ što prikriveno treperi u ljudima) dobar su materijal za ostvarenje izabranih ciljeva, ma kakvim načinom ih trebalo ostvarivati.
Neposredno prije rata, godine 1990-te, bio sam tri dana u Beogradu, prateći dvanaestogodišnjeg sina koji je dobio nagradu časopisa „Galaksija“ na nekom natječaju iz astronomije. Iz sredine koja je bujala strastima poticanima od političara, s namjerom osamostaljenja Hrvatske, što se manifestno uviđalo po bezbrojnim kariranim zastavama (službena još ne bješe dizajnirana) kojima samo što ptičja gnijezda ne bijahu okićena, štandovima na kojima se prodavao (i kupovao!) konzervirani „originalni hrvatski zrak“, masovnim mijenjanjem naljepnica na automobilima iz YU u CRO (mada su smireniji upozoravali da je to isključivo u nadležnosti međunarodne federacije), pojavama ustaškog znakovlja, uniformi i odličja po štandovima ali i na odjeći, oživljavanju fašističkih pozdrava, i polulegalnom uvozu davno izbjeglih ratnih zločinaca,…, našao sam se u tada još smirenoj beogradskoj svakodnevici, sa službenim (jugoslavenskim) zastavama samo na javnim institucijama, bez srbiziranja po ulicama ili prodajama četničkih relikvija. Barem u tri dana boravka nisam na to naišao, niti su nas domaćini kao goste iz Hrvatske (bila je još jedna slovenska obitelj, dok su ostali dobitnici van Srbije otkazali dolazak; prvi znak straha i nacionalističke euforije koja je uzimala maha) ičim izazivali po nacionalnoj liniji ili zlurado komentirali ovdašnja zbivanja. Vjerojatno sluteći raspad države (u što nisam vjerovao), htio sam sinu pokazati glavni grad zemlje u kojoj smo živjeli. Naravno, kasnije je i srbijansku svakodnevicu zahvatila epidemija ludila, koja se eksponencijalno širi često prerastajući u pandemiju, što se u regiji i desilo. Vektor zaraze – organizam koji sam nije zaražen, već samo širitelj zaraze – zarazi prvog čovjeka. Obično ga nazivamo „nultim pacijentom“, koji putem interakcija sa drugim ljudima širi pošast među njih, a ova se onda eksponencijalno rasprostire među populacijom. Nultog bismo pacijenta, metaforički mogli smatrati kreativcem čije se „znanje“ propagira populacijom, nesvijesnom od koga ono potiče. Naravno, to je tek alegorijska slika, no nešto slično je uočio Richard Dawkins. U knjizi „Sebični gen“ skovao je pojam „mem“ (od grčke riječi mimos – oponašati) – neku vrstu biheviorističkog ekvivalenta gena ili „virusa uma“. Vektori zaraze najčešće su u socijalnom području ljudi i njihove ideje, konstruirane bilo s tendencijom vlastitog (odnosno male skupine kojoj pripadaju) okorištavanja, bilo pak iskreno okrenute općedruštvenom interesu. Kako se obje vrste masama predstavljaju skrojene po njihovoj mjeri, a iste ne raspolažu intelektualnom rezolucijom da ih razlikuju, često bivaju nasanjkane ne izvlačeći pretjeranu pouku iz svog iskustva.
Euforija traje dulje ili kraće, bilo na individualnoj ili kolektivnoj razini, kada je „zaraženi“ uzajamno podržavaju. Za trajanja bratoubilačkog rata (koji danas nije tako percipiran; prisjećam se Stevensonove knjige „Braća neprijatelji“) dopisivao sam se s beogradskim astronomom (izrazitim šovinistom, koji je par godina kasnije pokajnički izjavio da bi sad drukčije razmišljao, no „kasno Janko na Kosovo stiže“), i evo što on piše, davne 1997. godine:
„Sinoć stignem kući na pauzu utakmice P-C. Kalemegdan pun ljudi, grad već manje. Lj. uvela decu, a N. me pita „Tata kada će da pucaju?“. Pa kažem kada lopta bude u mreži plavih. A on se ljuti što nemože da uđe. Ja okrenem na BK televiziju, kad čujem iz susednih zgrada vriske. Kad ono stvarno gol na 2. programu. Ali pucnjave nigde. Bilo je kada su u košarci „Hrvati“ 2x poraženi. Imao sam bedno osećanje, jer Hrvatska nam nije pravi takmac, već malo veća boranija poput Mađarske, Grčke, Bugarske.“, (knjiga „Ja i njihov rat“),
na što mu odgovaram:
„Croatia (naziv tako evropski zvuči) će nakon vođinog uznesenja ili potonuća đavolu, opet biti Dinamo (sad Franjo ne da zbog pančevačkog pandana, ustvari, ime mu je presocijalističko) jer tako žele BBB (Bad Blue Boysi - vidiš kako i to evropski zvuči) ništa pritom ne smanjujući svoj nacionalistički tlak. Neću ti kontrirati za boraniju, posebno onu Partizanovu - sam si vidio kako je završilo (krajnje je vrijeme da se razračunate s partizanštinom; te godine Dinamo je pobijedio Partizan s 5:0; primjedba autora). Novine su prenosile vaše napise o Hrvatima koji su stvarali Partizan - "zaboravile" su (ove naše) spomenuti jedino generala F.T. Objavljuju intervju s I.Ćurkovićem provocirajući ga pitanjima (Jeste li kao Hrvat tih ratnih godina u Bgd. imali ikakvih neugodnosti?, Zar i to što ste ostali u Bgd. nije politika?) na što on inteligentno odgovara. Vjerojatno bismo likovali da ste ga smijenili nakon tekme. Slično njemu, priča i Bobek. Vidio si ogromni hrvatski grb na stadionskom semaforu - evo Srblje, požderite se! Niste htjeli šahovnicu a sad ste prisiljeni gledati je. A ispod nje još i onu boraniju! Slijedeći dan čujem djecu na ulici vikati: Dođite nam opet! Vi ste navodno skandirali: Ustaše! Ustaše! Kažu da sport zbližava ljude.“
Trebalo bi pročitati cijelu knjigu da se vidi koliko je budalaština taj tip nadrobio (uostalom, kao i njegovi pandani s ove strane) zahvaćen nacionalističkom euforijom, dok se nije (nikad posve) ohladio, a sve plaćeno smrću, ranjavanjem, invaliditetom, silovanjima i izbjeglištvom miliona ljudi. Ostaneš bez teksta, razmišljajući kako takvi (s ma koje strane) uopće mogu diplomirati egzaktnu znanost, da bi potom u odnosu spram nacionalnosti odbacili svaku razumnu ogradu i činjeničnost. Kao da su uvjereni kako su im spermići i jajašca - ukrštanje kojih je dovelo do njih - etnički predestinirani, dok svoju nacionalnost određuju kako im se sprdne. Uobičajeno prema ocu (ostaci nepreživljenog patrijarhata ovdašnjih društava), po potrebi uzimajući i majku u obzir, jedva shvaćajući (dali?) da se rodilo biološko ljudsko biće (skoro pa „tabula rasa“); da nacionalnost nije utkana u tkivo svemira nego se slobodno bira, kao i vjeroispovjest (oboje prikrpano djeci, u dobi kad pojma o sebi nemaju); da se svojevoljno mogu mijenjati tijekom života; da su nacije politički konstrukt povijesno tek odnedavno nastao tragom ekonomskih interesa; da… Um euforičara, radilo se o nacionalisti ili nogometnom navijaču – koji se u trenutku euforije samodefinira - naprosto je blokiran za išta sem izražavanja identifikacije s idolima (nacijom, vođom, reprezentacijom,…) i njihovim uspjesima, ne glede na činjenično stanje koje im je zalud objašnjavati. Industrija pokućstva ne proizvodi toliko kaučeva koliko bi ih trebali psihijatri za poleći sve euforičare na njih.
U tekstovima često spominjem evoluciju (biološku i socijalnu) kao i Gaussovu krivulju normalne statističke raspodjele, iz jednostavnog razloga što oboje predstavlja objektivne i provjerene fakte kojima se premnogo stvari može objasniti, za razliku od dogmi i ideoloških parola koje se obraćaju najprizemnijem i najnerazvijenijem dijelu svijesti. Ne treba sumnjati da političari, uglavnom dio intelektualnog prosjeka – možda gornjeg dijela, začinjenog licemjerjem, egoizmom i kriminalnim sklonostima ostvarenju zamisli maskiranih općedruštvenim dobrom – dobro shvaćaju reperkusije Gaussove raspodjele. Idiote (lijevi dio krivulje) sklanjaju u psihijatrijske ustanove, genijalce nastoje pridobiti kao „dokaz“ vlastitog pravilnog postupanja, a prosjek (najmasovniji, srednji dio krivulje) predstavlja njihovu izbornu bazu, tijesto koje unedogled mijese, začinjajući ga mirodijama u obliku obećanja, potkupljivanja, nepotizama i inih dodataka, što ga čini prhkim i prijemčljivim obećanjima svijetle budućnosti. Jeli onda čudno da politika najviše računa i strepi od ponašanja ekonomski srednjeg sloja stanovništva; stoga ne čudi da upravo taj sloj strahuje od padanja u „proletersko područje“ krivulje rangiranja stanovništva po ekonomskoj moći; zato ne čudi da su njihovi pogledi uvijek upereni spram svog položaja, rijetko obraćajući pažnju na socijalno i ekonomski lošije pozicionirane od sebe; zar čudi što u kojekakvim revolucijama upravo iz ovog staleža nastaju izdajice interesa najeksploratiranijih, jer - revolucija se začinje u glavama ugroženog srednjeg sloja, a prestaje čim se osjeti namirenim! Naravno, podjela na proletere, srednji, viši i visoki ekonomski sloj stanovništva isključivo ovisi o razvijenosti (standardu) društva koje se razmatra, i nipošto nije apsolutna. Nacija se rađa ovisno o potrebama kapitala za objedinjavanje a potom i proširivanje tržišta, da bi u konačnici, kad se isto dovoljno razvije i globalizira (što je aktualna tendencija), bila ukinuta od istih koji su je promovirali. Kapital ne zanimaju ni Hrvat, ni Srbin ili Bošnjak, već isključivo potrošač kojemu će uvaliti svoj proizvod! U tijeku formiranja nacije kapitalu odgovaraju svekolike pojave koje će učvrstiti nacionalne osjećaje, pa se inzistira na razdvajanju jedinstvenog jezika, pljuvanju po ekavici (koja je bila karakteristika zagrebačke regije; kajkavaca općenito), po ćirilici koja je i hrvatsko povijesno pismo (sranje po vlastitoj kulturi), uvođenju posebnih simbola kao obveznih stimulansa iskazivanju nacionalne pripadnosti (do nivoa šovinizma; u ekstremnim prilikama i do istrebljenja „različitih“), a tako i korištenje sportskih uspjeha timova od nekoliko desetaka ljudi koje se istura (što oni dragovoljno prihvaćaju) kao apoteozu jedinstva nacije i identifikacije s njom. Identifikacije s pojedincima, sa sportskim kolektivima, narodom ili državom, samo su isti oblik različitih stupnjeva poistovjećivanja individuuma s masom, teleta sa svojim krdom. U tom smislu treba tumačiti i poslovično spominjanje legendarne rečenice Luja XIV: „Država, to sam ja!“ – a kad narodu to legne u prosječni, na početku spomenuti normalizirani – ne rekoh normalni! – um, potom uvreda kralja znači uvredu svakog državljanina na koju se odazivlju u rasponu od osude, šaketanja ili oružane obrane dostojanstva. Sebe, „kralja“, naroda ili države. Sve to postaje jedno te isto! Doduše, te „smjerovođe“ pučanstva, kad dođu u stani-pani situaciju ne libe se nuditi „Kraljevstvo za konja!”, ma zvali se Richard III, Ante Pavelić ili bili samo Shakespeareove literarne fikcije, ostavljajući „konjima“ koji su ih slijedili da sami pronađu ragu koja će ih spasiti sudbine kakvu nisu zamišljali.
Navijači upravo predstavljaju zaluđeni primjer identifikacije - do poslijednje molekule - „jastva“ s idolima, a u konačnici s cijelim plemenom kojeg apsorbiraju u mjeri u kojoj je to ono učinilo s njima. I dok traje navijačka ekstaza najbolje se manje nabrijanim tipovima držati vlastitog doma, ili barem suzdržavati provokacija „bombi s kratkim fitiljem“ koje u nacionalnim dresovima, maskirnim bojama, simboličkim tetovažama, šalovima, zastavicama - sve to poduprto uvijek spremnim pesnicama - kipte stadionima i ulicama, slaveći tuđa dostignuća kao vlastita, mada (sem galame i dijela budžeta koji države odvajaju za sport) u njima nisu učestvovali. Mislite li da smjeram na navijače hrvatske nogometne reprezentacije, u pravu ste koliko i niste. Navijačko ludilo (ne samo hrvatsko, ali ono kao da je nadišlo druge) karakteristika je kako fanova državnih timova, tako i ljubitelja ma koje momčadi, sve do lokalnih. Primjerice, moj pokojni djed po majčinoj strani bio je – između svjetskih ratova - prvotimac lokalne momčadi. Majka je pričala kako su, nakon što su u Varaždinu pobijedili tamošnju ekipu, morali trčati ispred uspaljenih navijača preko dravskog mosta, da bi sačuvali netaknutu kožu. Kod „nacionalno o(ne)sviještenih“ fanova ludilo nabuja do razmeđe psihologije i psihijatrije. Političari to vješto koriste, shvaćajući da ono negdje duboko počiva u svakome od nas, pa se i sami uključuju u njegove manifestacije, vrlo svijesni čemu će im poslužiti. Ako je još „Gospodin naš presvijetli“ shvatio da ovce trebaju pastira, ništa se do dana današnjeg nije promijenilo. Ljudi zahtijevaju vođu (duhovnog, političkog, ratnog,…) koji će umjesto njih procjenjivati, razmišljati, analizirati i donositi odluke. Upravo je to jedan od razloga zašto je ponuda masama da upravljaju samima sobom (samoupravljanje) propala. Na postojećem stupnju socijalne evolucije one toga nisu sposobne!
U navijača radi strast, eufemistički ih pravdaju neki. Niske strasti su u mediokriteta često opravdanje budalaštinama koje ni ne shvaćajući čine. Nogomet je u suštini igra, neovisno od „bistrića“ koji će nam tumačiti kako to odavno nije, kako je postao biznis, ali te tvrdnje – mada formalno istinite - samo govore o njihovoj ograničenosti prodiranja u dubine, robovanju manipulacijama i zavođenju oblandama u koje je stvar umotana. Kažem li da je dijamant u osnovi ugljik, isto kao i čađ samo s drukčije presloženim atomima, tu činjenicu ne mogu poreći ni oni koji za njega plaćaju milijune dolara. Ne sude oni umom, već „zlatnim teletom“ kojem je čovječanstvo počelo podizati skulpture u svojim novčanicima. A kao igra, fudbal je radost, ispuhivanje nagomilane energije, rasterećenje od životnih frustracija, psihoterapeutik koji omogućava opušteniji nastavak življenja. Barem onima koji shvaćaju da kapital - plaćajući po desetke milijuna eura najvještije igrače „svinjskim balunom ispunjenim zrakom“ - koristi naivnost raje spremne plaćati preskupe ulaznice, kako bi ulagatelji u biznis nadoknadili uloženo i ostvarili profit. Dok krava daje mlijeka muzi je, to je logika kapitala kad guli raju podatnu izvlačenju para iz mukom zarađenog kućnog budžeta. Uživanje u igri - igrajući ili samo promatrajući - je kvalitativno sasvim drukčiji (ispunjavajući) osjećaj od cirkusiranja.
I dok neka budaletina uvjerava još veće idiote koji mu vjeruju, kako su oni koji odlaze iz zemlje u potrazi za životom kakav im je na prošlim predsjedničkim izborima obećala intelektualna mu pandanka – dezerteri, možda se dobro prisjetiti da su svi nogometni heroji kojima se klanja cijela država, to već odavno učinili. Uvjeren sam da će ih „ovčji pastir“ u svojim novim homilijama spominjati van konteksta dezerterstva, već kao iskonske domoljube, junake i vitezove (ponegdje su čak otkazane mise, kako bi vjernici mogli gledati utakmicu!). No dobro, nakon euforije i ispuhivanja nacionalnih osjećaja - preko igre koja s etnijama veze nema, sem onih koje same konstruiraju - što će u najzagriženijih trajati i trajati, većina će se vratiti problemima nezaposlenosti, blokade bankovnih računa, mirovinskoj reformi i produljenju mirovinskog staža, problemima u zdravstvu, uvođenju poreza na nekretnine, otplati kredita dignutih za ruska (tu ćirilica nikome nije smetala!) putešestvija,… Game is over, barem na zelenom travnjaku, pa čekajući neku buduću boraniju uz koju se ionako budemo tješili da smo najbolji, makar i zadnje rangirani, nastavlja se životna igra koja više od pokala znači. Dečkima na uspjehu valja čestitati, zaista su izvrsno igrali (mada ih je Fortuna itekako htjela, no kaže se da sreća prati hrabre. Usput, bez trunka malicioznosti, Perišićev izjednačujući gol protiv Engleza trebalo je poništiti zbog opasne igre – visoko podignute noge, što - uvjeren sam - 99.9% fanova ni u snu neće priznati):
igru za koju su predobro plaćeni i bit će dobro nagrađeni, a potom… U zemlji koja se diči jednakošću svojih građana, nek' se pokrenu postupci protiv onih koji su uz igre na travnjaku igrali „igre“ i van njega. Svakome prema zasluzi i grijesima. Ne samo da eksponentu kapitala (vlastima) to nije ni blizu pameti, već su i građani spremni oprostiti marifetluke vitezovima koji su ih razgalili. Već je zaboravljen nedavni istup „oskarovca znanja“, u prisustvu predsjednice države:
„No mediji samo odražavaju opću situaciju – u Hrvatskoj je znanje zadnja rupa na svirali. Prije tri godine skoro je došlo do ukidanja Oskara znanja, jednog od rijetkih događaja koji slave nadarene učenike. U Srbiji se nagrade za uspjehe na Olimpijadama znanja kreću od 8,5 do 12 tisuća kuna, a kod nas ih ili nema, ili iznose do tisuću kuna. I onda smo mi razvijeniji?!"
Jebi ga; znanje je na ćoše, s upitnim i odgođenim rezultatom, a lopta je okrugla i nezahtjevna poput navijačkih glava, pa se lakše identificirati s njom. Ponašanje im ponajbolje demonstrira evolucijske i statističke principe, ali i više. Pokazuje zašto je tip zapadnjačke, formalne demokracije (sam po sebi faličan) onakav kakav jeste. Jer je uvjetovan psihologijom prosjeka, kojeg njegovi pastiri ne baš preteško prevode žedna preko vode. Igra je gotova, (do)prvaci „smo“ (tim od nekoliko desetaka profesionalaca s kojim se narod identificira – „Mi, Hrvati!“), dijametralno suprotno rangirani od ekonomije po pokazateljima Evropske komisije. Igra na travi je završila, nastavlja se u životu urešenom radničkim kutama, brigama za preživljavanje, iseljavanjima, nejednakostima, kriminalom,…, umotanom u brige namjesto šarene kockičaste ambalaže koja ih na trenutak skriva, svodeći se na obranu vlastite „mreže“ od golova i autogolova. Možda je kratki časak odmaka od pritisaka života i jedina pozitivna strana navijačke euforije. Život teče dalje. „Svijet je (skoro pa) naš“, sad treba samo živjeti u njemu!
