U izvorišnim osnovama Ustava RH, među inim činjenicama, polučinjenicama i mitovima (recimo, iz 7. stoljeća povjesničarima je malo što poznato da bi se uopće smjelo uvrštavati u ustav – osim zbog indoktrinacije suvremenika mitologizacijom povijesti – dok se ime Hrvat spominje tek polovinom 9-og stoljeća, imajući malo veze s današnjim Hrvatima koji su se još u 19. vijeku odvojeno deklarirali Hrvatima, Slavoncima i Dalmatincima, dok se u srednjem vijeku tri kraljevine zasebno spominju u ispravama. Sve to je sasvim jasno s gledišta naroda kao umjetnog, političkog konstrukta u nastajanju. Stoga je i ime „hrvatski državni prostor“ – koje mnogi provlače kroz povijest, naprosto fantazmagorično i posve nejasno.) u kojima se navodno očituje „tisućljetna nacionalnu samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda“, stoji među ostalim kako ona leži i „…u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)…“, što se kod prosječnog građanina smatra neupitnom činjenicom, jer u Ustavu ne mogu pisati laži. Mada je, s druge strane, poznata izreka kako papir trpi sve. Doduše, možda je rečeni ustav pisan na posvećenoj hartiji, pa tamo izrečene tvrdnje ne treba dovoditi u proturječje sa stvarnim stanjem stvari. Kako je međutim jasno da ne posvećuje dragi bogo ni ljude, ni događaje, ni njihove interpretacije, već to čine ljudi sami - a za njih je još Erazmo Roterdamski prije više od četiri stoljeća konstatirao da služe Ludosti – kraljici svijeta (pričinja se da je u međuvremenu s prijestolja zbačena Zlatnim teletom, no iskusniji znaju da je ono tek jedna od njenih manifestacija) – skeptičnijima ostaje preispitivanje raznoraznih tvrdnji koje kolaju eterom života.
„Nesreća je, kažu, biti varan, ali je još veća ne biti varan. U velikoj su zabludi oni koji misle da čovekova sreća leži u stvarnosti; ne, ona zavisi od mišljenja. Zbog toga u životu ima toliko tamnih i raznorodnih stvari da je prosto nemogućno pronaći jednu pouzdanu istinu, što su pravilno naglasili moji akademici, koji su među filozofima najmanje oholi; pa čak ako se i pronađe kakva istina, ona često ide na štetu životne sreće. Najzad, čovek je stvoren tako da ga više privlači laž nego istina. Ako neko želi jasan i pristupačan dokaz za to, neka ode na propoved u crkvu. Dok se govori o istinitim stvarima, svi dremaju, zevaju i čame. Ali ako koji gromovnik (oh, prevarila sam se: htela sam reći govornik), što se često događa, razveže kakvu bapsku priču, odjednom se svi trgnu iza sna, isprse se i slušaju otvorenih usta!“
S obzirom da su pratioci „kraljice svijeta“ atributi (za koje smo uvjereni da slijede sve druge a nikako nas):
„Ova ovde što tako ponosno uzdiže obrve zove se φιλβυτία (Samoljubivost); ovoj što kao da se smeje očima i pljeska rukama ime je κολακία (Laska); ova što napola spava zove se λήνη (Zaboravnost); ona tamo što se oslanja na oba lakta prekrštenih ruku zove se µισοπονία (Lenjost); ova s vencem ruža na glavi i zavijena u mirisni oblak je ηδονή (Naslada); ona tamo s neodređenim i izgubljenim pogledom zove se άνοια (Lakomislenost); najzad, ova okrugla, debeljuškasta, s glatkom kožom naziva se τρυφή (Razuzdanost). Među devojkama vidite i dva muška božanstva od kojih se jedno zove κώµος (Gozba) a drugo νήγρετοζ ύπνος (Tvrdi san). Pomoću ovih vernih slugu podvrgavam pod svoju vlast ceo svet i vladam i nad vladarima.“,
jeli čudno da većinu „više privlači laž nego istina“? Dobro to znaju upravljači javnog mnijenja - pastiri ovčica kojima ga treba udresirati – još davno prije Goebbelsovih vremena. Nesposobnost razlikovanja forme od suštine i kolizije vladajuće suštine sa istinom, izvan je misaonih mogućnosti domoljuba. Patriotizam nije, naime, ništa drugo no „prihvatljivi“ oblik virusa, ležećeg u rasponu od domoljublja do nacionalšovinizma, pa čak i rasizma.
„Stoga ljudi kojima je dato da osete takav zanos (a dato je vrlo malom broju ljudi), doživljuju nešto vrlo slično bezumlju; oni govore reči bez veze, u njima nema ničeg ljudskog, iz grla im izlaze neki besmisleni glasovi, svakog časa menjaju izraz lica: čas su veseli, čas potišteni, čas plaču, čas se smeju, čas opet uzdišu; ukratko, sasvim su »izvan sebe«. A kad se »vrate sebi«, ne znaju reći gde su bili, da li u telu ili izvan njega, da li su bdeli ili spavali; ne sećaju se šta su čuli, šta su videli, šta su govorili, šta su činili. Sve vide kao kroz maglu ili san. Znaju samo to da su u tom svojem bezumnom stanju bili neopisano srećni. Mnogo im je žao što su se osvestili i ništa više ne žele nego da njihovo ludilo traje večito. I to je tek neznatno iskušenje buduće sreće.“
Nesporno je ZAVNOH bio jedno od političkih tijela zajedničke borbe jugoslavenskih naroda (a svakako se nije odnosio samo na Hrvate jer su Srbi u toj borbi bili nadproporcionalno zastupljeni), kao i da u aktualnom trenutku nije toliko važno kako je potvrdio elemente hrvatske državnosti, koliko da je – u danas proskribirana zajednička, bratska vremena jugoslavenskih naroda – nije zanijekao! Stvarnost protkana proustaškim elementima (od imena valute, preko činova hrvatske vojske, nesmetanog širenja ustaških parola, negiranja jasenovačkog logora, nekažnjenog izražavanja proustaške nostalgije od crkvenih i državnih velikodostojnika, itd…) - što možemo ilustrirati i pokroviteljstvom Sabora nad bleiburškom komemoracijom ali odbijanja pokroviteljstva sjećanju na 75 godišnjicu bitke na Sutjesci (kojoj su Hrvati dali veliki obol, a bez koje teško da bi bilo ove države) – skeptičnije čini opreznima u njenoj prosudbi. Piše Ante Tomić u jednom tekstu:
“Razgovarao sam još minutu ili dvije s uljudnim, skromnim, tihim starim gospodinom i ne pamtim što sam mu rekao, sjećam se samo kako mi je bilo nelagodno. Mogao sam razumjeti muku njega i njegove supruge, kako su beskrajno voljeli svoga sina, kako svi mi beskrajno volimo sinove i kćeri, i kako im se sunce ugasilo i studena se tama spustila na zemlju kad je on poginuo, ali kako ih je tješilo da im je dijete poginulo za Hrvatsku. Smrt njihovog sina bila je nekako bolja, plemenita i nesebična, imala je uzvišeni, patriotski smisao. Dok se u priču nisu podlo umiješale nekakve pare.“
A pare su se umiješale od samog početka tzv. „domovinskog rata“, kojeg čak i hrvatski antifašisti sasvim krivo dovode u kontekst NOB-a, kao navodnog kontinuiteta antifašističke borbe Hrvata u ostvarenju državnosti. Dakako, postoje sličnosti, ali i mnogo nespojivije razlike između ovih ratova. Prva razlika je u tome što su komunisti (nakon četnika ubrzo pasiviziranih, s velikosrpskom ideološkom osnovom, gotovo odmah postajućih suradnicima okupatora i suborcima ustaša u borbi protiv partizana) poveli ustanak lišen nacionalističkih premisa u obrani cjelovitosti države, dok su suvremeni hrvatski dragovoljci to učinili upravo sa suprotnom namjerom. U tom su oni pogledu sasvim različiti – mada su prvi očuvali hrvatsku državnost u ondašnjem okviru, a drugi osamostalili državu. Prvi je rat (NOB) bio obrambeno oslobodilački, istovremeno građanski i socijalna revolucija. Drugi („domovinski“) bijaše građanski, djelomice obrambeni i kontrarevolucionarni. Prvi je vođen principima socijalne pravde, drugi isključivo principom nacionalnog (ali ne i građanskog) oslobođenja, lišenog elemenata socijalne pravednosti. Prvi je vođen idealističkim motivima (socijalne pravednosti), drugi isključivo iz nacionalnih i kontrarevolucionarnih, koji su doveli do produbljenja socijalnih razlika u društvu. Dok su komunisti odlazili u šumu bez očekivanja izravnih materijalnih kompenzacija, dotle su dragovoljci „kraljicu svijeta“ - zastupanu propalim povjesničarem i njegovom klikom - slijedili iz manje idealističkih razloga. Da ne pričam dugo, evo citata iz „Stenograma o podjeli Bosne“, javnost ugledavši zahvaljujući Mesiću te nedavno preminulom Predragu Luciću i Senadu Pećaninu (danas u ponovljenom, djelomičnom izdanju od strane „Centra za kritično mišljenje“ i portala Tacno.net iz Mostara). U Hrvatskoj se lavina kritike slila na njih, ne dovodeći u pitanje autentičnost stenograma, što dovoljno govori o moralu „istinoljubaca“. U „Zapisniku sa razgovora… Franje Tuđmana sa Ministarstvom obrane RH 22.11.1993.“, stoji i ovo:
„Josip Lucić:
…Evo, reći ću vam slijedeće – dobrovoljci, koji su najviše ratovali, niti jedan nije dobio stan, gospodine Predsjedniče. Drugi paraziti – koji su, ništa nisu odratovali, hrpa ih je dobila stanova. Ali, to je stvarno istina.“
Franjo Tuđman:
To neće biti valjda istina.
Josip Lucić:
Istina je gospodine Predsjedniče, ja ću vam to pokazati, i pokazat ću vam na primjeru – evo na primjeru 1. brigade, možete vidjeti... Zašto ima tako mnogo zapovjednika? Zato što su se javili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i svijeta – to su agresivni mladi ljudi – mora im se dati promocija, jer su to selekcionirana populacija, koja hoće ratovati. Koliko ih je dobilo stanova? Do sada se nije uselio niti jedan – sada je dobilo samo prvih 4,5 zapovjednika, dobilo rješenja za stanove, još se nije uselio ni jedan… Pazite, jedan broj pričuvnih zapovjednika Hrvatske vojske, koji su demobilizirani, su danas u stanovima Hrvatske vojske i dobili su te stanove i uzurpirali su ih…“
Franjo Tuđman:
Dobro, molim vas, vrtimo se oko toga.
Josip Lucić:
Ali to je ključna stvar za motiv, za rat.
Franjo Tuđman:
Svakako, ja to znam i to vam i govorim, od prvoga dana. To meni ne treba tumačiti. To sam vam govorio, i kada ste bili načelnik personalne službe, i svima to govorim…“, („Stenogrami o podjeli Bosne“, str. 82-83)
Ovo sasvim dovoljno svjedoči o propagandnom pridobijanju hrvatskih dragovoljaca, korišćenjem mnogo motivirajućih izraza od biti – imati (posjedovati; pohlepe)! Mladi nadobudneži koji se ni ne mogu sjećati tih vremena, dresirani nacionalističkim obrazovnim sistemom i njemu primjerenim oblicima medijske propagande, ne pamte plakate koji su početkom rata preplavili ulice, govoreći o društvenim privilegijama oficira JNA (ubrajajući i stanove koji su im institucionalno dodjeljivani, baš kao i drugim radnim ljudima), a kojih neće biti u „slobodnoj Hrvatskoj“ jer ih kao nitko ne zahtijeva u „idealističkoj“ borbi za slobodu! Kako ih samo demantira iz javnosti povučen spisak „hrvatskih branitelja“, cenzura na HTV-u ne samo povodom pritiska udovica branitelja, „glogoškijevskih“ prekomjernih kuna na račun invaliditeta odabranih, i niz svakome poznatih privilegija protežiranih „domoljuba“ – uključivo svjedočenja imovinskih kartica svih članova vlade i saborskih zastupnika (ne samo njih) od devedesetih do danas - „za koje se branitelji nisu borili“!
Svakako to ne znači da je među dobrovoljcima „domovinskog rata“ manjkalo istinskih idealista (velikim dijelom izigranih), iskrenih ili zavedenih domoljubljem i otporom srpskim ekstremistima, no citat dovoljno svjedoči o načinima mobilizacije besprizornih, mimo javnih proklamacija. Dodajmo tome „ratni plijen“ u obliku nesprečavane „postolujne pljačke“ srpske imovine, kninske robne kuće, natpisa po kućama izbjeglica kojima ih dragovoljci rezerviraju za sebe, nasilna useljavanja u srpske stanove, donošenje zakona kojim se izbjeglim Srbima praktički sprečava pravo na napuštenu imovinu i slično. Pribrojimo ratnu i poratnu pljačku vlastitih građana, posljedica koje je stagnacija - u osnovi nazadak - države na ekonomskom i demografskom polju te iseljavanje cijelih familija (zarad nedostatka perspektive u državi dobro naplaćenog „idealizma“). Podsjećanje na suradnju tuđmanoida i njihovog žreca sa ustaškom emigracijom (čak i predratno šurovanje s ustaškim ratnim zločincem Maksom Luburićem!), neprocesuiranje ratnih zločinaca i proustaških klerikalaca, slavljenje osuđenih od međunarodnog suda, dokumentirani „udruženi zločinački pothvat“ pri aspiracijama za dijeljenjem BiH – koji navodno nije krivnja Hrvatske, jer o tome nikada nije odlučivao Sabor (kao da upravo nije bio takav plan elita), čisti je bonus u dokazivanju kvaziidealizma i poštenja hrvatskih branitelja i vodstva im. Mada sasvim formalno, o ciljevima ratova pričaju i nazivi vojnih jedinica. Dok su se u NOB imenovale po teritorijalnom načelu, imenima liječnika ili boraca za socijalnu pravdu, dotle se „domovinskoratne“ postrojbe pretjerano kite imenima predatora, velikaša, ili čak ustaških ratnih zločinaca (bojna "Vitez Jure Francetić", IX. bojna "Rafael vitez Boban“), jasno pokazujući ideološku nespojivost negdanjih i nedavnih boraca za u osnovi različite ciljeve. Rečeno ne anulira krivnju druge strane nedavnih ratova, niti izrođivanje komunista tijekom povijesti poratne Jugoslavije, već samo unosi svjetlo u „domovinski rat čist kao suza“ (usput, suze daleko da su čiste, a sastav im je sličan sastavu pljuvačke!) – naravno, kad ga nezgodnih detalja očisti nacionalistički hrvatski Sabor.
Nevjerojatna je mržnja koju ljudi gaje prema Jugoslaviji, čak i ako se uzme u obzir velikosrpsko djelovanje, sasvim sigurno ne jedino odgovorno za njen raspad. Objektivna povijest Hrvatske ne može se pisati bez priznavanja dokumentiranog učešća naroda i narodnosti bivše države u svim fazama njenog postojanja, a posebno u onoj na koju bi morali biti najponosniji. Njihovo izmiješano učešće u oslobađanju svih krajeva od okupatora i domaćih izdajica, samoprijegorno požrtvovanje i davanje života za ranjenike i jednih za druge, ali i zločini koji su tijekom borbe počinjeni, povijesno su naslijeđe svih njenih naroda i velika je manipulacija, laž i iluzija to nijekati. Neprimjereno je nasilno uspostavljati kontinuitet NOB i „domovinskog rata“ na borbi protiv fašizma – onodobnog i ovodobno velikosrpskog (svoj pritom ne uzimajući u obzir). Partizani su se borili za oslobođenje države i socijalnu pravdu - ovaj čas slijepima za povijesnu perspektivu ovo izgleda kao izgubljena bitka; dragovoljci pak za secesiju i nezavisnost Hrvatske umjesto pokušaja miroljubivog razriješenja napetosti u negdanjoj državi (mudrost: „bolje deset godina pregovarati nego jedan dan ratovati“, dreseri uma koriste samo kad im odgovara). U sve globaliziranijem svijetu jasno je vidljivo da o suverenosti sitniša poput fragmenata bivše cjeline, nema ni govora. Kome je nejasno, bit će to dovijeka, no dobro se prisjetiti bune Gubčevih seljaka: za nikakvu se oni državu nisu borili, već ih je vodila potreba za socijalnom pravdom, protiv vlastitih izrabljivača – hrvatskih elita u drugim povijesnim okolnostima, ali jednake nezajažlivosti onih današnjih. Naprosto, NOB i rat za samostalnu Hrvatsku, gledajući ideološki, ciljeve za koje se borilo, protiv koga se borilo i način na koji se to činilo, dvije su različite strane – ne i istog novčića. Već i samo sudjelovanje s ustašama, neoustašama, ratnim zločincima i inom ekstremnom emigracijom u ostvarivanju „vrijednosti“ – države, iz koje danas mnogi bježe glavom bez obzira shvativši da ne predstavljaju nikakvu vrijednost u njoj, je moralno nedopustivo. Premnogi (samo)deklarirani antifašti podliježu dresuri elita, što nisu sposobni vidjeti. Možda ni ne sluteći promijenili su stranu (svjetonazor), kao što su vrlo svijesno deseci tisuća građana devedesetih godina promijenili stranku. Kraljica Ludosti u njih se manifestira kao puko državotvorstvo, kojem pristaju robovati bez propitkivanja. Zaslužuju li potom bolju državu od one koju imaju?
„Nesreća je, kažu, biti varan, ali je još veća ne biti varan. U velikoj su zabludi oni koji misle da čovekova sreća leži u stvarnosti; ne, ona zavisi od mišljenja. Zbog toga u životu ima toliko tamnih i raznorodnih stvari da je prosto nemogućno pronaći jednu pouzdanu istinu, što su pravilno naglasili moji akademici, koji su među filozofima najmanje oholi; pa čak ako se i pronađe kakva istina, ona često ide na štetu životne sreće. Najzad, čovek je stvoren tako da ga više privlači laž nego istina. Ako neko želi jasan i pristupačan dokaz za to, neka ode na propoved u crkvu. Dok se govori o istinitim stvarima, svi dremaju, zevaju i čame. Ali ako koji gromovnik (oh, prevarila sam se: htela sam reći govornik), što se često događa, razveže kakvu bapsku priču, odjednom se svi trgnu iza sna, isprse se i slušaju otvorenih usta!“
S obzirom da su pratioci „kraljice svijeta“ atributi (za koje smo uvjereni da slijede sve druge a nikako nas):
„Ova ovde što tako ponosno uzdiže obrve zove se φιλβυτία (Samoljubivost); ovoj što kao da se smeje očima i pljeska rukama ime je κολακία (Laska); ova što napola spava zove se λήνη (Zaboravnost); ona tamo što se oslanja na oba lakta prekrštenih ruku zove se µισοπονία (Lenjost); ova s vencem ruža na glavi i zavijena u mirisni oblak je ηδονή (Naslada); ona tamo s neodređenim i izgubljenim pogledom zove se άνοια (Lakomislenost); najzad, ova okrugla, debeljuškasta, s glatkom kožom naziva se τρυφή (Razuzdanost). Među devojkama vidite i dva muška božanstva od kojih se jedno zove κώµος (Gozba) a drugo νήγρετοζ ύπνος (Tvrdi san). Pomoću ovih vernih slugu podvrgavam pod svoju vlast ceo svet i vladam i nad vladarima.“,
jeli čudno da većinu „više privlači laž nego istina“? Dobro to znaju upravljači javnog mnijenja - pastiri ovčica kojima ga treba udresirati – još davno prije Goebbelsovih vremena. Nesposobnost razlikovanja forme od suštine i kolizije vladajuće suštine sa istinom, izvan je misaonih mogućnosti domoljuba. Patriotizam nije, naime, ništa drugo no „prihvatljivi“ oblik virusa, ležećeg u rasponu od domoljublja do nacionalšovinizma, pa čak i rasizma.
„Stoga ljudi kojima je dato da osete takav zanos (a dato je vrlo malom broju ljudi), doživljuju nešto vrlo slično bezumlju; oni govore reči bez veze, u njima nema ničeg ljudskog, iz grla im izlaze neki besmisleni glasovi, svakog časa menjaju izraz lica: čas su veseli, čas potišteni, čas plaču, čas se smeju, čas opet uzdišu; ukratko, sasvim su »izvan sebe«. A kad se »vrate sebi«, ne znaju reći gde su bili, da li u telu ili izvan njega, da li su bdeli ili spavali; ne sećaju se šta su čuli, šta su videli, šta su govorili, šta su činili. Sve vide kao kroz maglu ili san. Znaju samo to da su u tom svojem bezumnom stanju bili neopisano srećni. Mnogo im je žao što su se osvestili i ništa više ne žele nego da njihovo ludilo traje večito. I to je tek neznatno iskušenje buduće sreće.“
Nesporno je ZAVNOH bio jedno od političkih tijela zajedničke borbe jugoslavenskih naroda (a svakako se nije odnosio samo na Hrvate jer su Srbi u toj borbi bili nadproporcionalno zastupljeni), kao i da u aktualnom trenutku nije toliko važno kako je potvrdio elemente hrvatske državnosti, koliko da je – u danas proskribirana zajednička, bratska vremena jugoslavenskih naroda – nije zanijekao! Stvarnost protkana proustaškim elementima (od imena valute, preko činova hrvatske vojske, nesmetanog širenja ustaških parola, negiranja jasenovačkog logora, nekažnjenog izražavanja proustaške nostalgije od crkvenih i državnih velikodostojnika, itd…) - što možemo ilustrirati i pokroviteljstvom Sabora nad bleiburškom komemoracijom ali odbijanja pokroviteljstva sjećanju na 75 godišnjicu bitke na Sutjesci (kojoj su Hrvati dali veliki obol, a bez koje teško da bi bilo ove države) – skeptičnije čini opreznima u njenoj prosudbi. Piše Ante Tomić u jednom tekstu:
“Razgovarao sam još minutu ili dvije s uljudnim, skromnim, tihim starim gospodinom i ne pamtim što sam mu rekao, sjećam se samo kako mi je bilo nelagodno. Mogao sam razumjeti muku njega i njegove supruge, kako su beskrajno voljeli svoga sina, kako svi mi beskrajno volimo sinove i kćeri, i kako im se sunce ugasilo i studena se tama spustila na zemlju kad je on poginuo, ali kako ih je tješilo da im je dijete poginulo za Hrvatsku. Smrt njihovog sina bila je nekako bolja, plemenita i nesebična, imala je uzvišeni, patriotski smisao. Dok se u priču nisu podlo umiješale nekakve pare.“
A pare su se umiješale od samog početka tzv. „domovinskog rata“, kojeg čak i hrvatski antifašisti sasvim krivo dovode u kontekst NOB-a, kao navodnog kontinuiteta antifašističke borbe Hrvata u ostvarenju državnosti. Dakako, postoje sličnosti, ali i mnogo nespojivije razlike između ovih ratova. Prva razlika je u tome što su komunisti (nakon četnika ubrzo pasiviziranih, s velikosrpskom ideološkom osnovom, gotovo odmah postajućih suradnicima okupatora i suborcima ustaša u borbi protiv partizana) poveli ustanak lišen nacionalističkih premisa u obrani cjelovitosti države, dok su suvremeni hrvatski dragovoljci to učinili upravo sa suprotnom namjerom. U tom su oni pogledu sasvim različiti – mada su prvi očuvali hrvatsku državnost u ondašnjem okviru, a drugi osamostalili državu. Prvi je rat (NOB) bio obrambeno oslobodilački, istovremeno građanski i socijalna revolucija. Drugi („domovinski“) bijaše građanski, djelomice obrambeni i kontrarevolucionarni. Prvi je vođen principima socijalne pravde, drugi isključivo principom nacionalnog (ali ne i građanskog) oslobođenja, lišenog elemenata socijalne pravednosti. Prvi je vođen idealističkim motivima (socijalne pravednosti), drugi isključivo iz nacionalnih i kontrarevolucionarnih, koji su doveli do produbljenja socijalnih razlika u društvu. Dok su komunisti odlazili u šumu bez očekivanja izravnih materijalnih kompenzacija, dotle su dragovoljci „kraljicu svijeta“ - zastupanu propalim povjesničarem i njegovom klikom - slijedili iz manje idealističkih razloga. Da ne pričam dugo, evo citata iz „Stenograma o podjeli Bosne“, javnost ugledavši zahvaljujući Mesiću te nedavno preminulom Predragu Luciću i Senadu Pećaninu (danas u ponovljenom, djelomičnom izdanju od strane „Centra za kritično mišljenje“ i portala Tacno.net iz Mostara). U Hrvatskoj se lavina kritike slila na njih, ne dovodeći u pitanje autentičnost stenograma, što dovoljno govori o moralu „istinoljubaca“. U „Zapisniku sa razgovora… Franje Tuđmana sa Ministarstvom obrane RH 22.11.1993.“, stoji i ovo:
„Josip Lucić:
…Evo, reći ću vam slijedeće – dobrovoljci, koji su najviše ratovali, niti jedan nije dobio stan, gospodine Predsjedniče. Drugi paraziti – koji su, ništa nisu odratovali, hrpa ih je dobila stanova. Ali, to je stvarno istina.“
Franjo Tuđman:
To neće biti valjda istina.
Josip Lucić:
Istina je gospodine Predsjedniče, ja ću vam to pokazati, i pokazat ću vam na primjeru – evo na primjeru 1. brigade, možete vidjeti... Zašto ima tako mnogo zapovjednika? Zato što su se javili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i svijeta – to su agresivni mladi ljudi – mora im se dati promocija, jer su to selekcionirana populacija, koja hoće ratovati. Koliko ih je dobilo stanova? Do sada se nije uselio niti jedan – sada je dobilo samo prvih 4,5 zapovjednika, dobilo rješenja za stanove, još se nije uselio ni jedan… Pazite, jedan broj pričuvnih zapovjednika Hrvatske vojske, koji su demobilizirani, su danas u stanovima Hrvatske vojske i dobili su te stanove i uzurpirali su ih…“
Franjo Tuđman:
Dobro, molim vas, vrtimo se oko toga.
Josip Lucić:
Ali to je ključna stvar za motiv, za rat.
Franjo Tuđman:
Svakako, ja to znam i to vam i govorim, od prvoga dana. To meni ne treba tumačiti. To sam vam govorio, i kada ste bili načelnik personalne službe, i svima to govorim…“, („Stenogrami o podjeli Bosne“, str. 82-83)
Ovo sasvim dovoljno svjedoči o propagandnom pridobijanju hrvatskih dragovoljaca, korišćenjem mnogo motivirajućih izraza od biti – imati (posjedovati; pohlepe)! Mladi nadobudneži koji se ni ne mogu sjećati tih vremena, dresirani nacionalističkim obrazovnim sistemom i njemu primjerenim oblicima medijske propagande, ne pamte plakate koji su početkom rata preplavili ulice, govoreći o društvenim privilegijama oficira JNA (ubrajajući i stanove koji su im institucionalno dodjeljivani, baš kao i drugim radnim ljudima), a kojih neće biti u „slobodnoj Hrvatskoj“ jer ih kao nitko ne zahtijeva u „idealističkoj“ borbi za slobodu! Kako ih samo demantira iz javnosti povučen spisak „hrvatskih branitelja“, cenzura na HTV-u ne samo povodom pritiska udovica branitelja, „glogoškijevskih“ prekomjernih kuna na račun invaliditeta odabranih, i niz svakome poznatih privilegija protežiranih „domoljuba“ – uključivo svjedočenja imovinskih kartica svih članova vlade i saborskih zastupnika (ne samo njih) od devedesetih do danas - „za koje se branitelji nisu borili“!
Svakako to ne znači da je među dobrovoljcima „domovinskog rata“ manjkalo istinskih idealista (velikim dijelom izigranih), iskrenih ili zavedenih domoljubljem i otporom srpskim ekstremistima, no citat dovoljno svjedoči o načinima mobilizacije besprizornih, mimo javnih proklamacija. Dodajmo tome „ratni plijen“ u obliku nesprečavane „postolujne pljačke“ srpske imovine, kninske robne kuće, natpisa po kućama izbjeglica kojima ih dragovoljci rezerviraju za sebe, nasilna useljavanja u srpske stanove, donošenje zakona kojim se izbjeglim Srbima praktički sprečava pravo na napuštenu imovinu i slično. Pribrojimo ratnu i poratnu pljačku vlastitih građana, posljedica koje je stagnacija - u osnovi nazadak - države na ekonomskom i demografskom polju te iseljavanje cijelih familija (zarad nedostatka perspektive u državi dobro naplaćenog „idealizma“). Podsjećanje na suradnju tuđmanoida i njihovog žreca sa ustaškom emigracijom (čak i predratno šurovanje s ustaškim ratnim zločincem Maksom Luburićem!), neprocesuiranje ratnih zločinaca i proustaških klerikalaca, slavljenje osuđenih od međunarodnog suda, dokumentirani „udruženi zločinački pothvat“ pri aspiracijama za dijeljenjem BiH – koji navodno nije krivnja Hrvatske, jer o tome nikada nije odlučivao Sabor (kao da upravo nije bio takav plan elita), čisti je bonus u dokazivanju kvaziidealizma i poštenja hrvatskih branitelja i vodstva im. Mada sasvim formalno, o ciljevima ratova pričaju i nazivi vojnih jedinica. Dok su se u NOB imenovale po teritorijalnom načelu, imenima liječnika ili boraca za socijalnu pravdu, dotle se „domovinskoratne“ postrojbe pretjerano kite imenima predatora, velikaša, ili čak ustaških ratnih zločinaca (bojna "Vitez Jure Francetić", IX. bojna "Rafael vitez Boban“), jasno pokazujući ideološku nespojivost negdanjih i nedavnih boraca za u osnovi različite ciljeve. Rečeno ne anulira krivnju druge strane nedavnih ratova, niti izrođivanje komunista tijekom povijesti poratne Jugoslavije, već samo unosi svjetlo u „domovinski rat čist kao suza“ (usput, suze daleko da su čiste, a sastav im je sličan sastavu pljuvačke!) – naravno, kad ga nezgodnih detalja očisti nacionalistički hrvatski Sabor.
Nevjerojatna je mržnja koju ljudi gaje prema Jugoslaviji, čak i ako se uzme u obzir velikosrpsko djelovanje, sasvim sigurno ne jedino odgovorno za njen raspad. Objektivna povijest Hrvatske ne može se pisati bez priznavanja dokumentiranog učešća naroda i narodnosti bivše države u svim fazama njenog postojanja, a posebno u onoj na koju bi morali biti najponosniji. Njihovo izmiješano učešće u oslobađanju svih krajeva od okupatora i domaćih izdajica, samoprijegorno požrtvovanje i davanje života za ranjenike i jednih za druge, ali i zločini koji su tijekom borbe počinjeni, povijesno su naslijeđe svih njenih naroda i velika je manipulacija, laž i iluzija to nijekati. Neprimjereno je nasilno uspostavljati kontinuitet NOB i „domovinskog rata“ na borbi protiv fašizma – onodobnog i ovodobno velikosrpskog (svoj pritom ne uzimajući u obzir). Partizani su se borili za oslobođenje države i socijalnu pravdu - ovaj čas slijepima za povijesnu perspektivu ovo izgleda kao izgubljena bitka; dragovoljci pak za secesiju i nezavisnost Hrvatske umjesto pokušaja miroljubivog razriješenja napetosti u negdanjoj državi (mudrost: „bolje deset godina pregovarati nego jedan dan ratovati“, dreseri uma koriste samo kad im odgovara). U sve globaliziranijem svijetu jasno je vidljivo da o suverenosti sitniša poput fragmenata bivše cjeline, nema ni govora. Kome je nejasno, bit će to dovijeka, no dobro se prisjetiti bune Gubčevih seljaka: za nikakvu se oni državu nisu borili, već ih je vodila potreba za socijalnom pravdom, protiv vlastitih izrabljivača – hrvatskih elita u drugim povijesnim okolnostima, ali jednake nezajažlivosti onih današnjih. Naprosto, NOB i rat za samostalnu Hrvatsku, gledajući ideološki, ciljeve za koje se borilo, protiv koga se borilo i način na koji se to činilo, dvije su različite strane – ne i istog novčića. Već i samo sudjelovanje s ustašama, neoustašama, ratnim zločincima i inom ekstremnom emigracijom u ostvarivanju „vrijednosti“ – države, iz koje danas mnogi bježe glavom bez obzira shvativši da ne predstavljaju nikakvu vrijednost u njoj, je moralno nedopustivo. Premnogi (samo)deklarirani antifašti podliježu dresuri elita, što nisu sposobni vidjeti. Možda ni ne sluteći promijenili su stranu (svjetonazor), kao što su vrlo svijesno deseci tisuća građana devedesetih godina promijenili stranku. Kraljica Ludosti u njih se manifestira kao puko državotvorstvo, kojem pristaju robovati bez propitkivanja. Zaslužuju li potom bolju državu od one koju imaju?
