Prošlo je tri godine od kako sam pisao o tri mušketirke, i evo – opet je tu dan povodom kojeg se javljam. U međuvremenu, svi smo mi doživjeli kojekakve subjektivne mijene kao i one u međusobnim odnosima, no svoj sud o njima do dana današnjega nisam mijenjao. I nadalje su ostale hrabre, požrtvovne žene koje su vlastite duhovne vrijednosti upregnule u boljitak (ne samo) etički raspalih društava regije, svjedočeći o prošlosti i sadašnjosti, razotkrivajući nam svjetlije staze od mnogih skrivene gustom maglom mržnji i netrpeljivosti, a možda i razočarenja koje im onemogućava zdravo razmišljanje. Jeli ili nije uzalud, nije toliko važno procjenjujemo li osobu po uloženim naporima i žrtvama koje je prinjela, ma nas i rastrojena gomila nesmiljeno odvlači od puteva ljudskog razuma. Kada sam o njima počeo misliti kao mušketirkama, oboružanima humanijim oružjem od Dumasovih muških pandana, shvatio sam da nešto nedostaje; četvrti mušketir - ženskog roda – koji bi kompletirao moju predstavu o hrabrim i moralnim ratnicama za promociju ljudskosti, izgubljene u bespućima ludila koje nas je zahvatilo. Onda se desilo da sam sudjelovao kao posrednik između jedne od njih, oboljele u tuđini koja joj je postala novom domovinom, te njenih prijatelja iz one nekoć zajedničke. I među njima tako sretoh "nedostajuću kariku" moje imaginacije, četvrtu ratnicu koja je zatvorila moju mušketirsku asocijaciju, a kojoj povodom datuma posvećenog njenim suborkinjama (i svim ženama svijeta) – Međunarodnog dana žena – posvećujem ovaj kratki tekst.
Nikad se nisam, jer me nimalo nije zanimalo, raspitivao o nacionalnosti ljudi s kojima sam na bilo koji način kontaktirao. Došla su, međutim, vremena kad je mulj potopio prave ljudske vrijednosti, dignuvši na površinu taloge sasvim nebitne po ljudski integritet, pa – htio, ne htio - danas doznaješ i ono što te apsolutno ne interesira. Još i više, upravo te beznačajnosti počinju upravljati ljudskim sudbinama, na načine koje inteligentno biće teško može zamisliti, ili ih tek smatra povijesnim anakronizmima. Egzistencije ljudske, uslijed faktora na koje nikad ne bismo pomislili, dolaze u pitanje, a životni putevi se mijenjaju odvodeći nas na razne geografske strane, razarajući obitelji, duhovne integritete osoba, njihove egzistencije, ali i doslovno uzimajući živote. Čovjek je u kušnji, a kažu da ono što te ne uništi samo ojača tvoju pravu ili krivo "naštimanu" ljudskost. Moje mušketirke izdržale su - a vjerujem da će to doživotno činiti - teške kušnje pred kojima nisu poklekle, zarazile se mržnjom ili osvetoljubivošću, te uspjele ne samo sačuvati već i ojačati svoj humani identitet. Jagoda, politologinja i novinarka u nekoć zajedničkoj državi, imala je nesreću, skupa sa svojom obitelji – majkom, ocem i sestrom, da se – "krivih gena" - u krivo vrijeme nađe na krivom mjestu, odaklem se cijelog života nije ni micala. Tamo gdje je rođena. Nije li božja nepravda da prečesto sudbinom ne upravljaju ljudska djela, već tako beznačajne, banalne stvari kao nacionalni identitet i mjesto gdje si ugledao svijetlo dana, ne sluteći da će jednom postati pakao? U koji te, ne mareći za tvoju dušu, stremljenja i životne ciljeve, utjerava ljudski šljam, uobičajeno općim imenom zvan političari, kvalificiran baviti se kurvinskim poslom – politikom.
"Mogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u 'G', napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega je obožavala."
Smrću sestre, za koju – naravno – "nitko nije kriv", sem valjda njena biološka neotpornost da podnese šikaniranja gena okamenjenih od "stoljeća sedmog", možda je samo započeo vidljivi dio do tada skrivene Jagodine kalvarije. Svijetle, ničim okaljane granate "Oluje" koje „svakako nisu padale po civilnim ciljevima“, ni ne mogu biti krive za smrt oca, koji njenim glasom opći s nama iz vanvremenskih dimenzija:
"Imao sam veliku sreću. Što je granata pala u našu bašču, baš u pravo vrijeme, oko pola četiri popodne, kad smo žena i ja, sa nekoliko komšija, sjedili na klupi ispod izabele. Komšije su bile i nove i stare, što će reći oni koji su na početku rata doselili u naš sokak jer su mijenjali kuću u slobodnom dijelu Hrvatske i dobrovoljno došli u okupirani dio. S nama, starima i novima, još neki starosjedioci, nećete vjerovati, ali nacionalno izmiješani, odnosno i Hrvati i Srbi. Toga 4. augusta poslije podne, prije 17 godina, ma sjećam se kao da je bilo jučer. Kako se i ne bih sjećao kad mi je to bilo posljednje što sam vidio i čuo. Pa ostalo urezano u um i tijelo, u meso koje je već strunulo do kosti. Ilovača radi svoje, na lokaciji: brdašce ponad varošice, Novo groblje. Slušam, od tada, kako nije bilo granatiranja civilnih objekata i da je samo nekoliko civila poginulo jer su se, eto nesreće, našli na putanji tih negranata. Jest da je bila nevidljiva, a kad sam je čuo, već su šrapneli bili u meni, ljetna karirana košulja zakrvavljena, sandale u drugom dvorištu, a cigareta sa cigaršpicom trajno u plućima. Poslije su mi uginuli lešinari, koji su padali na moj novi dom, nakon što su se najeli krepanih svinja u glavnoj gradskoj ulici, uspjeli samo došapnuti da sam četvrta civilna žrtva toga dana u nepostojećem granatiranju, a samo u njihovom prostoru leta od nekoliko ulica. Bilo mi nekako drago, eto, da sam i ja netko od onih što ne mogu biti svi."
"Oluja prohujala, šume razlistale, kuće se ispraznile. Ljudi ovozemaljski postadoše onozemaljski, o prigodama se javimo, sve u strahu da bi i sjećanje moglo postati „nepoznata“ kategorija". Odnosi među ljudima se popravili tek toliko da se više ne ubijaju, sjećanja podobnih pročišćena su od nepodobnih osoba i sadržaja, dresirajući nove naraštaje za "prihvatljive" istine. No, njih nema prihvatljivih ili neprihvatljivih; samo je jedna – podnošljiva pravim ljudima ma kako teška bila, a neljudima - uslijed duhovne zatrovanosti - nikako. Ne znam kad se Jagoda ostavila novinarstva, tek tu i tamo javi se ponekim esejem, a sva se – ne dajući da je ljudi ili bolne uspomene nadvladaju - posvetila literaturi. Na dvadesetu godišnjicu smrti, objavila je poemu posvećenu svojoj sekici, mimozi koja se samo iz oceana života preselila u neko drugo more bitisanja, ma bilo ono privremeno u sestrinom sjećanju ili trajno u njezinom djelu. Svakodnevni smo svjedoci iracionalne mržnje među ljudima, kao posljedica zala koje su nanijeli ili nanose jedni drugima, ili samo činjenicom da pripadaju strani stigmatiziranoj zlom, u kojem je "učestvovala" tek samo svojom „različitošću“. Jagoda i dalje živi u gradu svog rođenja, u onom u kojem su ustaše pred sedamdesetak godina izvršile pokolj u pravoslavnoj crkvi, u gradu gdje i danas ne dozvoljavaju evokacije stradanja na mjestu izvršenja zločina, u gradu u kojem je zločin nanovo počinjen a etnička struktura mu promijenjena. Živi bez mržnje, unatoč neizbrisivih uspomena koje je možda i prkosno drže za mjesto na koje – ona to zna - ima neotuđivo pravo, baš kao svako ljudsko biće. Piše poezjiu, kroniku rodnog grada i pjesme na lokalnom dijalektu, podižući kao pripadnica "nepodobnih" veći spomenik zavičaju no njegovi "iskonski" žitelji, od kojih su joj mnogi nanijeli neizlječive boli. Eto, na dan posvećen svim ženama svijeta odajem priznanje svojoj dragoj prijateljici. Novinarki i književnici, antifašistkinji Jagodi - mojoj četvrtoj mušketirki.
Nikad se nisam, jer me nimalo nije zanimalo, raspitivao o nacionalnosti ljudi s kojima sam na bilo koji način kontaktirao. Došla su, međutim, vremena kad je mulj potopio prave ljudske vrijednosti, dignuvši na površinu taloge sasvim nebitne po ljudski integritet, pa – htio, ne htio - danas doznaješ i ono što te apsolutno ne interesira. Još i više, upravo te beznačajnosti počinju upravljati ljudskim sudbinama, na načine koje inteligentno biće teško može zamisliti, ili ih tek smatra povijesnim anakronizmima. Egzistencije ljudske, uslijed faktora na koje nikad ne bismo pomislili, dolaze u pitanje, a životni putevi se mijenjaju odvodeći nas na razne geografske strane, razarajući obitelji, duhovne integritete osoba, njihove egzistencije, ali i doslovno uzimajući živote. Čovjek je u kušnji, a kažu da ono što te ne uništi samo ojača tvoju pravu ili krivo "naštimanu" ljudskost. Moje mušketirke izdržale su - a vjerujem da će to doživotno činiti - teške kušnje pred kojima nisu poklekle, zarazile se mržnjom ili osvetoljubivošću, te uspjele ne samo sačuvati već i ojačati svoj humani identitet. Jagoda, politologinja i novinarka u nekoć zajedničkoj državi, imala je nesreću, skupa sa svojom obitelji – majkom, ocem i sestrom, da se – "krivih gena" - u krivo vrijeme nađe na krivom mjestu, odaklem se cijelog života nije ni micala. Tamo gdje je rođena. Nije li božja nepravda da prečesto sudbinom ne upravljaju ljudska djela, već tako beznačajne, banalne stvari kao nacionalni identitet i mjesto gdje si ugledao svijetlo dana, ne sluteći da će jednom postati pakao? U koji te, ne mareći za tvoju dušu, stremljenja i životne ciljeve, utjerava ljudski šljam, uobičajeno općim imenom zvan političari, kvalificiran baviti se kurvinskim poslom – politikom.
"Mogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u 'G', napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega je obožavala."
Smrću sestre, za koju – naravno – "nitko nije kriv", sem valjda njena biološka neotpornost da podnese šikaniranja gena okamenjenih od "stoljeća sedmog", možda je samo započeo vidljivi dio do tada skrivene Jagodine kalvarije. Svijetle, ničim okaljane granate "Oluje" koje „svakako nisu padale po civilnim ciljevima“, ni ne mogu biti krive za smrt oca, koji njenim glasom opći s nama iz vanvremenskih dimenzija:
"Imao sam veliku sreću. Što je granata pala u našu bašču, baš u pravo vrijeme, oko pola četiri popodne, kad smo žena i ja, sa nekoliko komšija, sjedili na klupi ispod izabele. Komšije su bile i nove i stare, što će reći oni koji su na početku rata doselili u naš sokak jer su mijenjali kuću u slobodnom dijelu Hrvatske i dobrovoljno došli u okupirani dio. S nama, starima i novima, još neki starosjedioci, nećete vjerovati, ali nacionalno izmiješani, odnosno i Hrvati i Srbi. Toga 4. augusta poslije podne, prije 17 godina, ma sjećam se kao da je bilo jučer. Kako se i ne bih sjećao kad mi je to bilo posljednje što sam vidio i čuo. Pa ostalo urezano u um i tijelo, u meso koje je već strunulo do kosti. Ilovača radi svoje, na lokaciji: brdašce ponad varošice, Novo groblje. Slušam, od tada, kako nije bilo granatiranja civilnih objekata i da je samo nekoliko civila poginulo jer su se, eto nesreće, našli na putanji tih negranata. Jest da je bila nevidljiva, a kad sam je čuo, već su šrapneli bili u meni, ljetna karirana košulja zakrvavljena, sandale u drugom dvorištu, a cigareta sa cigaršpicom trajno u plućima. Poslije su mi uginuli lešinari, koji su padali na moj novi dom, nakon što su se najeli krepanih svinja u glavnoj gradskoj ulici, uspjeli samo došapnuti da sam četvrta civilna žrtva toga dana u nepostojećem granatiranju, a samo u njihovom prostoru leta od nekoliko ulica. Bilo mi nekako drago, eto, da sam i ja netko od onih što ne mogu biti svi."
"Oluja prohujala, šume razlistale, kuće se ispraznile. Ljudi ovozemaljski postadoše onozemaljski, o prigodama se javimo, sve u strahu da bi i sjećanje moglo postati „nepoznata“ kategorija". Odnosi među ljudima se popravili tek toliko da se više ne ubijaju, sjećanja podobnih pročišćena su od nepodobnih osoba i sadržaja, dresirajući nove naraštaje za "prihvatljive" istine. No, njih nema prihvatljivih ili neprihvatljivih; samo je jedna – podnošljiva pravim ljudima ma kako teška bila, a neljudima - uslijed duhovne zatrovanosti - nikako. Ne znam kad se Jagoda ostavila novinarstva, tek tu i tamo javi se ponekim esejem, a sva se – ne dajući da je ljudi ili bolne uspomene nadvladaju - posvetila literaturi. Na dvadesetu godišnjicu smrti, objavila je poemu posvećenu svojoj sekici, mimozi koja se samo iz oceana života preselila u neko drugo more bitisanja, ma bilo ono privremeno u sestrinom sjećanju ili trajno u njezinom djelu. Svakodnevni smo svjedoci iracionalne mržnje među ljudima, kao posljedica zala koje su nanijeli ili nanose jedni drugima, ili samo činjenicom da pripadaju strani stigmatiziranoj zlom, u kojem je "učestvovala" tek samo svojom „različitošću“. Jagoda i dalje živi u gradu svog rođenja, u onom u kojem su ustaše pred sedamdesetak godina izvršile pokolj u pravoslavnoj crkvi, u gradu gdje i danas ne dozvoljavaju evokacije stradanja na mjestu izvršenja zločina, u gradu u kojem je zločin nanovo počinjen a etnička struktura mu promijenjena. Živi bez mržnje, unatoč neizbrisivih uspomena koje je možda i prkosno drže za mjesto na koje – ona to zna - ima neotuđivo pravo, baš kao svako ljudsko biće. Piše poezjiu, kroniku rodnog grada i pjesme na lokalnom dijalektu, podižući kao pripadnica "nepodobnih" veći spomenik zavičaju no njegovi "iskonski" žitelji, od kojih su joj mnogi nanijeli neizlječive boli. Eto, na dan posvećen svim ženama svijeta odajem priznanje svojoj dragoj prijateljici. Novinarki i književnici, antifašistkinji Jagodi - mojoj četvrtoj mušketirki.
