Ladislav Babić: Desakralizacija naroda (Prvi dio)
Povjesničar Yuval Noah Harari, u knjizi „Homo deus - Kratka povijest sutrašnjice“, izriče budalaštinu:
„Za podizanje revolucije nikad nisu dovoljni samo brojevi. Revolucije obično pokreću male mreže huškača, a ne mase. Želite li pokrenuti revoluciju, ne pitajte se: 'Koliko ljudi podržava moje ideje?' Radije se zapitajte: 'Koliko je mojih pristaša sposobno za učinkovitu suradnju?'“
On, pišući iz sistema nastalog revolucijom, kao da ne razumije ni njih ni uzroke. Evolucija ne zahvaća sve ljude dodjeljujući im istu pamet. Ogromna manjina sposobna je prije većine uvidjeti globalno stanje stvari (dalekovidnija je od naroda), neovisno o svom društvenom položaju ili stanju novčanika, i kao takvi oni su spiritus movens napretka na svim područjima, pa tako i u revolucijama ma koje vrste. To je naprosto priroda stvari. Nije narod vidio što se oko čega vrti, te je od njega to preuzeo Kopernik; nije narod uvidio da je „postao od majmuna“ (mada često kao da tome svjedoči) pa spoznaju prenio Darwinu; nije narod teoriji relativnosti naučio Einsteina, a kvantnu fiziku Plancka – već upravo obrnuto. Male skupine svjesnih postaju inicijalna kapsla za pokretanje korjenitog prevrata, kad se njihove spoznaje poklope sa sazrelom sviješću masa o nužnosti promjena, postajući tako predvodnici društvenih promjena. Mase su inertna gomila kojoj dugo treba da shvati, a još dulje da se pokrene u vlastitu, a ne u korist manjina. Međutim, prema Marxovoj tezi:
„Ne određuje svijest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“,
Što znači da sliku svijeta ljudi formiraju prema vlastitom položaju u sistemu materijalne reprodukcije. Ne određuje kritičko razmišljanje većine o svom i položaju drugih subjekata njihov svjetonazor, već ga u ponajvećoj mjeri mentalnim „copy-paste“ procesom usvajaju od dalekovidnijeg, manjinskog dijela društva! Kako su mase uvijek u gorem socijalnom položaju od svojih „elita“, jasna je kod njih tendencija ka promjeni sustava koji ih iskorištava i sputava, dok ga elite upravo žele konzervirati. Kao što se životinje prilagođavaju promjeni ekosustava, čovjek se prilagođava svojoj socijalnoj stvarnosti; kao što za kristalizaciju iz zasićene otopine moraju postojati zrnca kristalizacije oko kojih proces započinje, tako korjeniti društveni preobražaj potrebuje ne huškače, već revolucionare. Postoji dosta sličnosti među ljudskim i prirodnim svijetom; ljudi samo griješe kad u analogijama odu predaleko.
No, vratimo se sposobnosti čovjeka da sebi prizna istinu, e da bi skinuo aureolu svetinja koje mu se nastoje usaditi. Svi kao sve rade zbog naroda, koji je dostojan obožavanja kao jedinstvena homogena grupa, iako niti je homogen niti je jedinstven, niti je vrijedan – kao ništa u životu – apsolutnog, sankrosanktnog obožavanja. Parafrazirajući Krležu (iz „Hrvatske književne laži“):
Vatre! Vatre! Vreme je da se spali i uništi i razbije najveća laž sviju naših sankrosanktnih laži, legendarna laž nad lažima, laž kojom elite zatupljuju mozgove ljudi svodeći ih sa ljudskih bića na najobičnije podanike koji opslužuju njihove potrebe!
Upotrebljavaju se pritom raznovrsne metode, korištenjem psihologije u prid elita razvijene do savršenstva, kako bi puk igrao na glazbu svojih svirača. Lijep primjer promjene forme bez diranja u suštinu, pruža stota godišnjica „promjene naziva u Windsor iz njemačke titule Saxe-Coburg-Gotha“. Vodili narodi međusobne ratove i istrebljenja, plemenitaši zaraćenih strana međusobno su se plodili i množili širom Evrope tijekom cijele povijesti, no:
„Ime je promijenjeno 1917., u vrijeme kad je Velika Britanija ratovala s Njemačkom. Obiteljsko ime promijenilo se zbog protunjemačkih sentimenata tijekom Prvog svjetskog rata, a ime Windsor preuzeto je od dvorca istog imena - stoji u službenoj povijesti kraljevske obitelji. Kraljica Elizabeta II. čevrti je monarh Windsorovih otkako je njezin djed Đuro VI. izveo promjenu koja je članovima obitelji omogućila da koriste prezime Windsor, iako to rijetko čine. Kraljevska obitelj nosila je ime Saxo-Coburg-Gotha od braka između kraljice Victorije i princa Alberta, rođenog Nijemca, sklopljenog 1840., nakon što je Victoria ranije vladala kao posljednji monarh kuće Hanover. Princ Filip, 96-godišnji suprug današnje kraljice, također je promijenio svoje ime tijekom Prvog svjetskog rata, nakon što je njegov djed, princ Luj od Battenberga, preuzeo obiteljsko ime Mountbatten. Filip je potomak danske, grčke i njemačke kraljevske obitelji.“
Daklem, „Englezi“ su do 1917-te ginuli po rovovima i vidi vraga, instinktom ugrožene živine - baš u godini Oktobarske revolucije – elite su našnjofale da bi tragika ratnih gubitaka, kombinirana s protunjemačkim raspoloženjem i vijestima o narodnom buntu u Rusiji, eventualno pogubno djelovale na njihov položaj! I gle, od tipično njemačkog imena dinastije dobismo tipično englesko ime, a da nositelji ostaše isti s jednakim privilegijama, elite ostaše netaknute, a glupi narod valjda je dobio dodatni impuls oduševljeno ginuti za tuđe interese. Kraljevska pak obitelj i dan-danas uživa ničim zaslužene povlastice na narodni račun, pacificirajući bunt istih budalaštinama poput tradicije, simbolizma i vjekovno „čistom krvlju“ vladajućih polutana! Danas u Britaniji postoji republikanski pokret koji smatra (1, 2) „da britanska monarhija nije 'bezopasna turistička atrakcija kako neki ljudi misle' - već ima povijest zloupotrebe javnog novca i miješanja u politiku.“. Toliko o brzini pritjecanja narodne pameti iz guze u glavu.
Suočavanje s istinama je teško ako čovjek odgojem nije pripremljen na njihovo prihvaćanje; ne na puku vjeru već temeljem činjenica za koje ne slutiš hoće li ti biti psihički prihvatljive. To je jedan od razloga zašto radije robuju vjeri ili uvjerenjima – bili oni neutemeljeni ili lažni, ali kao takvi blagotovorni po njih. Daleko je od namjere potaknuti čitatelje na propitivanje očinstva svojeg roditelja. Samo je želja ukazati na prečesto neutemeljeno služenje uvjerenjima ili vjerovanjima (uvjerenje počiva na plauzibilnim, direktnim ili indirektnim indicijama; vjera praktički samo na iracionalnom osobnom stavu, uglavnom dirigiranom raspoloženjem krda. Potraga za objektivnom istinom i u znanosti često započinje uvjerenjem znanstvenika, koje potom nastoji poduprijeti konkretnim dokazima. Vjera sama po sebi ne treba dokaze, mada se vjerske elite svesrdno trude pronaći ih. Bezuspješno, tijekom prohujalih vijekova.), i doprinjeti imunizaciji psihološkog sustava čovjeka na strah od suočavanja s istinom. I u pogledu naizgled najnedodirljivijih svetinja. Kao što u djelu „Psihologija gomila“ – a narod nije nego to, doduše ne baš kaotična ali ipak gomila – kaže Gustave le Bon:
„Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Ona je rob impulsa, koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima, kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti, koje bi mogle nastati, ako im se preda, on im se ne predaje. Ovo bi se moglo fiziološki izraziti tako, da se kaže, da izolirani pojedinac posjeduje podobnost, da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje… Iz svega, što je dosad rečeno, zaključujemo, da je gomila intelektualno uvijek inferiornija od izoliranog čovjeka, no da ona s obzirom na osjećaje i čine, što ih ti osjećaji izazivaju, može prema prilikama biti bolja ili gora. Sve ovisi o načinu, kako je gomila sugestionirana.“
A vi si predočite, temeljem svojih „refleksa“ i „neugodnosti, koje bi mogle nastati“ ako se predate impulsima koje vam vladajući ciljano podastiru, posjedujete li zaista sposobnosti procjene i intelektualnu snagu podređivanja razumu, ili instinktu koji vlada narod(om/ima). Robujete li „svetinjama“ ili vladate humanom ljudskošću. Put do desakralizacije svega počinje od sebe samog, od suočavanja s najintimnijim pitanjima poput onog s početka teksta, što nikako ne mora značiti lišavanje ljudskog digniteta.
