Evolucija živog svijeta, pa i onog anorganskog, ima vrlo jednostavni a genijalni princip – igra na prvu loptu! Drugim riječima, kombinira slučajnost sa zakonitostima koje djeluju poslije interakcija koincidentnih događaja. Kad se, primjerice, molekule kisika i vodika slučajem nađu u međusobnoj blizini, djelovanjem kemijskog afiniteta povezuju se u vodu. Trećim riječima, jasnijim ljudskim bićima: ako slučaj aranžira susret mladih osoba suprotnog spola, povezuju se (ili ne) slijedom fizičke privlačnosti – obične vanjske forme - slijedom biološkog nagona (želje za užitkom, kao evolucijskim mamcem za očuvanjem vrste). Stoga se broj razvoda penje na tridesetak posto sklopljenih brakova, a prekida neformalnih veza i na više. Prekasno partneri uvide da sem tijela nisu dobili ništa pride, što bi doprinjelo uzajamnom poštovanju i trajnosti veze. Osnovna karakteristika prosjeka je, da slijedi instinkt "prvog dojma", bilo o partneru, automobilu, stanu ili naslovu knjige. Što se biološke evolucije tiče, taj genijalni princip djeluje milijardama godina, i bez suvišnog moraliziranja (uostalom, ono je karakteristika tek ljudskih bića) doveo nas je tu gdje jesmo. Međutim, razvojem čovjekova razuma stvari više nisu niukoliko tako jednostavne. Dok bića bez njega neumitno slijede u njih upisane instinkte, čovjeku je u sklopu socijalne evolucije dano da procjenjuje, slijedom toga donoseći odluke. Veza s biologijom je održana utoliko, što tek manji dio srodnika čini to apriorno, vodeći se etičkim i razumskim principima, dok ogromna većina do zaključaka dolazi tek aposteriori. Nakon jednog ili više negativnih doživljaja, a većina ni nakon toga, ponavljajući u beskraj svoje pogreške. Ne kaže se zalud da je iskustvo majka mudrosti!
Slično, žitelji Hrvatske i svijeta, na prvu loptu - bez dubljeg promišljanja - svršavaju pred današnjom formalnom demokracijom, ne shvaćajući kakva bi trebala biti ona suštinska (politička+socijalna+ekonomska). Pa poput poslušnih, dresiranih vjernika, svake četiri godine ubacuju neki listić u neku kutiju, birajući nekog tipa koji potom može raditi što hoće, uvijek se pravdajući dobijenim glasovima. Kao i pri izboru životnog partnera, i birači političkih zastupnika kad shvate grešku i dalje je beskrajno ponavljaju. Konačno, nastali smo od "majmuna" zar ne? Očito je da "ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili" (Einstein), ali ljudima teško dolazi do svijesti koje probleme, i kako su ih stvorili. Biraju slične sebi, mediokritete iz sredine krivulje inteligencije. Interes, uz dodatak fraze "tko jači taj kvači", je skoro nedodirljivi pokretač ljudske povijesti. U njegovo se ime donose zakoni, izigravaju kad je potrebno, tlači većina i ljudi spravljaju pod ledinu bez grižnje savjesti. Što piše na papiru (zakon) podložno je tumačenju "autoriteta", a on će to činiti u prilog svoj i probitke pajdaša iz institucija tek prividno stvorenih na opću korist, a ustvari rad održanja stanja koje im odgovara. Zakoni su poput ementalera, prepuni rupa. Ako li kojim slučajem i nisu, vlast svojim "autoritetom" (eufemističkog naziva "politička odluka") mimo zakona - što bi po istom trebalo biti kažnjivo - uvijek može izdubiti neku.
Tipovi koji tisućljećima vladaju ostatkom ljudskom roda, služe jednom jedinom bogu – antičkom Midi (u kršćanskoj prilagodbi, Zlatnom teletu) – prisvojenim materijalnim i prirodnim bogatstvima, te rezultatima rada ogromne većine radnika. Pa, iako ih oba mita – možda i nenamjernih metafora istine o nama - poučavaju i opominju o neetičnosti takvog vladanja, licemjerni potomci svojih dalekih predaka "iskreno predani kršćanstvu i inim religijama", nastavljaju po starom. Za zrno prisvojiti silovali bi si majku, da ne pričamo o drugima koje ionaku siluju (eksploatiraju) veći dio povijesti. Naravno, "civilizirani" čovjek ne radi to bez pokrića, već se zagrće uljudbom, kulturom, tisućljetnim porijeklom, čak i rasističkim principima izuzetnosti, što slijedom povijesnih prilika "sitnozuba stoka" - vjerna pljačkaškim pastirima – uglavnom slijedi bez protivljenja. Hermann će Hesse:
"Čoveku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada.", ("Stepski vuk)
Jeli govor mržnje upozoriti vrle bogoljupce na opomenu: "Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod....Udari Jahve po narodu pomorom zbog teleta što im ga Aron načini", i podsjetiti da je – prema njima – čovjek samo sredstvo izvršenja božjeg nauma:
"Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborskim vratima i povika: »Tko je za Jahvu, k meni!« Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: »Ovako govori Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.’« Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. »Danas ste se posvetili Jahvi za službu«, reče Mojsije, »tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov.«"
Ima li koga od vjernika (o, napretek) tko ne može ovo dovesti u korespondenciju sa pravednom revolucijom, kad činjenice i riječi više ne pomažu? Ateistima (daleko da su svi moralni) ne trebaju slični citati, jer se oni kreposni vode humanističkom etikom. Ivan Supek je sa tri suradnika, također svjetskim mirotvorcima, izradio proglas 1974. godine u Dubrovniku u kojem je sadržano 10 humanističkih načela koja su 1976. pročitana u Philadelphiji na humanističkom Kongresu svjetskog jedinstva kojim je Supek predsjedavao:
No, briga licemjerne zlatoljupce u potrazi za neumjerenim profitom - što oni predstavljaju kao "humani" doprinos čovječanstvu (otkud onda 1% ljudskog roda posjeduje više od ostatka populacije?) - za Hessea, Supeka, Einsteina, čak i Boga. Njihov su ideal Rotschildi sa svojim suvremenim stranim i domaćim sljednicima, a ne Marie Curie koja je "prije svega skromna, ...besplatno dijelila svoja saznanja ne patentirajući ih, jer je na znanost gledala kao mogućnost poboljšanja čovječanstva, a ne njegova iskorištavanja.". Za njih su prvi božanstva kojima se klanjaju, a potonju časte, zahvalni providnosti na postojanju ljudi koje mogu bezgranično musti. U pravdanju sebe ne libe se cinizama, poput: tko ju je tjerao (sem osjećaja sveljudske pripadnosti i humanizma) da to čini, ne pitajući tko njih tjera (osim pohlepe) na vlastito ponašanje. Takve je karaktere opisao Krleža u "Gospodi Glembajevima":
"Lijepe ste svinje svi vi zajedno! Ubojice i varalice, pravo je rekla stara Bárbóczyjeva: ubojice i varalice!... Imala je stara Bárbóczyjeva pravo: Glembajevi su ubojice! Onaj varaždinski Glembay koji drži remetinečku crkvu u ruci, on je u viničkoj šumi ubio i orobio jednog kranjskog zlatara koji je vozio u Varaždin crkvenu zlatninu!",
dok se u životu oni samoopisuju vlastitim djelima. Upravo ti predvode eksploataciju radništva, a to bi – s faktima o svjetskoj raspodjeli bogatstva – itekako dalo Jahvi štofa da se iznova lati svojih moći. Kao što rekosmo, preko ljudskih instrumenata.
Vratimo se na početke ljudske evolucije. Rad je stvorio čovjeka, međutim njemu je preostalo da od sebe stvara Čovjeka. Ljudi, biološka vrsta, evolucijski potomci svojih primatskih predaka, vlastitim snagama moraju stvoriti vrstu koja će se samo tada smjeti dičiti položajem među živim bićima. Za sada su tek na putu posutom leševima, nepravdama i iskorištavanjima; ništa u suštini značajnije, ali sofisticiranije izvedeno od svojih predaka:
"Nikada nećemo prestati da ponavljamo drevni imperativ: Mi nećemo ubiti! Ali oko nas je toliko ubijanja. Ne samo u besmislenim borbama i ratovima, besmislenim revolucijama i eksekucijama, mi ubijamo svakim korakom. Ubijamo kada zatvaramo oči pred licem nemaštine i gladi, ubijamo dok god dozvoljavamo institucijama koje oblikuju ljude da opstaju u društvu. Umesto da odlučno suzbijamo stanje loše edukacije, politike i kvarne religije mi ih podržavamo, i to će dovesti ne samo do ubijanja sadašnjosti već takođe i budućnosti." (Herman Hesse)
Čovjek može žaliti brata i sestru, pojedinca upalog u nevolje ili žrvanj licemjerja, ali treba nedvosmisleno priznati: kao cjelina, ljudski rod zaslužuje sudbinu koju si je sam namjestio i protiv koje ne zna djelotvorno ustati. Treba priznati kako se "elite" nikad ne bi mogle nametnuti da im to ne dozvoli licemjerna raja, koja se povija prema prilikama. Rijetki prkose okolnostima, a one mogu prisiliti one s najmanje ljudskog integritreta, da se ponašaju kako ni sami ne bi očekivali. U naravi je ljudi, barem većine, da se povijaju i na najbezočnije načine prema vjetru, posebno u uvjetima društvenih katastrofa (recimo, raspad zemlje). S evolucijskog stajališta lako shvatljivo kao nagon samoodržanja, ali sa socijalnog i psihološkog? Teško je bez toga razumjeti devedesetak tisuća "komunista", prekonoć prešlih u nacionalističku stranku s primjesama ustaštva, jer – možemo misliti svašta o komunistima, ali nikad nisu širili nacionalšovinistički duh. Mnogi se i u društvenom okolišu ponašaju poput životinja kad im je ugrožen život, samo na suptilniji - ali ne i moralni - način. Ne biste povjerovali što su sve logoraši nacističkih logora bili spremni činiti protiv svojih drugova, da prožive samo dan dulje. Sve s obrazloženjem da "svatko želi živjeti". Valjda i njihovi sulogoraši, samo jebalo im se za to. Egoizam, koji relativno rijetki mogu nadići! Lično ne znam kako bih se ponašao u izuzetnim okolnostima, i "zahvaljujem bogu" što me ne izlaže. Malobrojni su u promijenjenim prilikama sposobni samokritično, a kamoli javno, sagledati vlastito ponašanje, bez kojekakvih samoobrambenih opravdanja. I zločinci i žrtve se jednostavno prilagode novim prilikama. Primjerice, nakon rata se
"...Oskar Groening, koji je kao pripadnik SS-a nekoliko godina proveo u Auschwitzu, polagano uspinjao po upravnoj ljestvici tvornice stakla u kojoj je bio zaposlen (tajeći svoju prošlost), te na kraju postao voditeljem kadrovskog odjela. S vremenom je imenovan i za počasnog suca na privrednom sudu. Ne uviđajući ironiju ili neprimjerenost u svojim riječima, Oskar Groening tvrdi kako mu je iskustvo stečeno u SS-u i Hitlerovoj mladeži pomoglo u obavljanju kadrovskih poslova, jer 'od dvanaeste godine nadalje naučio sam se stezi'. Premda je radio u Auschwitzu i u procesu istrebljenja (pobijeno je 1.1 milijun osoba, pretežno Židova) razvrstavajući i brojeći novac otet ljudima iz transporta, nikad se nije osjećao 'krivim' za zločin: 'Povukli smo jasnu crtu između onih koji su bili izravno uključeni u ubijanje i onih koji nisu izravno sudjelovali'. Uz to, osjećao je kako – pritom se koristeći zloglasnim riječima kojima su se u obrani služili brojni nacisti poslije rata – postupa po zapovijedi... Oskar Groening ni za trenutak ne osjeća nelagodu zbog toga što je, dok su se mnogi od zatočenih u Auschwitzu po oslobođenju i dalje suočavali s najrazličitijim poteškoćama, on živio udobno (a i danas tako živi). 'Tako je to u životu', kaže Groening. 'Svaki se čovjek po vlastitu nahođenju koristi situacijom što bolje može – i za sebe i za svoju obitelj, ako je ima. Meni je to uspjelo, drugima nije. Što se nekad zbivalo, posve je nevažno'", ("Auschwitz - nacisti i 'konačno rješenje'", Laurence Rees)
Tko iz predočenog ne može shvatiti ponašanje ljudi u današnjim okolnostima, a napose ga osuditi s moralnog i zakonskog aspekta, ne shvaća stvari. Takva je danas većina društva, prvenstveno vladajućih slojeva ma koje – desne ili "lijeve" – usmjerenosti, koja se, unatoč postojećim zakonima o ratnim zločinima i pretvorbenom kriminalu, usprkos poznatim imenima koja su u tome sudjelovala, vodi Groeningovim stavom: "Što se nekad zbivalo, posve je nevažno"! Dakako, prvenstvo po njih, koji su se potkožili. Vlasnici nepravedno stečene imovine, temeljem pljački ili eksploatacije svojih radnika (onaj mizerni postotak posjednika većine svjetskih dobara), grčevito se drže bogatstva koje više vlada njima nego obrnuto, te znajući da je napad najbolja obrana, prebacuju krivnju na pobornike samoupravljanja i pravedne raspodjele zarađenoga. Optužujući ih da im je na umu samo razvlašćenje vlasnika imovine koju će potom proizvoljno krčmiti. Jer, vlasnik je navodno uvijek odgovoran, dok su radnici obični prevejani ljenjivci (kako su samo uspjeli razviti firme i obogatiti se s tim neradnicima?). No, pogledajmo kako su najpokvareniji zaista došli do vlasništva:
Hrvatska – i jugoslavenska privreda prije 1990. g. bile su najprivatnije u Europi. Državnih poduzeća jednostavno nije bilo. Radnički savjeti koji su upravljali poduzećima bili su sastavljeni od privatnih osoba, a ne od državnih činovnika. Birali su ih zaposleni u poduzećima, a nije ih imenovala državna birokracija. Stoga se, kada je pretvorbenim zakonima, godine 1991. proklamirana privatizacija, država našla pred logički nerješivim problemom: privatno se ne može privatizirati? Zbog toga je cjelokupan privatni kapital podržavljen, tj. vlada je prisvojila tuđe vlasništvo, pa je zatim taj kapital rasprodavan – često stranom kapitalu – a prihodima se krpao rastrošni državni budžet. Ta se javna pljačka u javnosti naziva privatizacijom.", (Branko Horvat, "Terminologija")
- nastavlja se -
Slično, žitelji Hrvatske i svijeta, na prvu loptu - bez dubljeg promišljanja - svršavaju pred današnjom formalnom demokracijom, ne shvaćajući kakva bi trebala biti ona suštinska (politička+socijalna+ekonomska). Pa poput poslušnih, dresiranih vjernika, svake četiri godine ubacuju neki listić u neku kutiju, birajući nekog tipa koji potom može raditi što hoće, uvijek se pravdajući dobijenim glasovima. Kao i pri izboru životnog partnera, i birači političkih zastupnika kad shvate grešku i dalje je beskrajno ponavljaju. Konačno, nastali smo od "majmuna" zar ne? Očito je da "ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili" (Einstein), ali ljudima teško dolazi do svijesti koje probleme, i kako su ih stvorili. Biraju slične sebi, mediokritete iz sredine krivulje inteligencije. Interes, uz dodatak fraze "tko jači taj kvači", je skoro nedodirljivi pokretač ljudske povijesti. U njegovo se ime donose zakoni, izigravaju kad je potrebno, tlači većina i ljudi spravljaju pod ledinu bez grižnje savjesti. Što piše na papiru (zakon) podložno je tumačenju "autoriteta", a on će to činiti u prilog svoj i probitke pajdaša iz institucija tek prividno stvorenih na opću korist, a ustvari rad održanja stanja koje im odgovara. Zakoni su poput ementalera, prepuni rupa. Ako li kojim slučajem i nisu, vlast svojim "autoritetom" (eufemističkog naziva "politička odluka") mimo zakona - što bi po istom trebalo biti kažnjivo - uvijek može izdubiti neku.
Tipovi koji tisućljećima vladaju ostatkom ljudskom roda, služe jednom jedinom bogu – antičkom Midi (u kršćanskoj prilagodbi, Zlatnom teletu) – prisvojenim materijalnim i prirodnim bogatstvima, te rezultatima rada ogromne većine radnika. Pa, iako ih oba mita – možda i nenamjernih metafora istine o nama - poučavaju i opominju o neetičnosti takvog vladanja, licemjerni potomci svojih dalekih predaka "iskreno predani kršćanstvu i inim religijama", nastavljaju po starom. Za zrno prisvojiti silovali bi si majku, da ne pričamo o drugima koje ionaku siluju (eksploatiraju) veći dio povijesti. Naravno, "civilizirani" čovjek ne radi to bez pokrića, već se zagrće uljudbom, kulturom, tisućljetnim porijeklom, čak i rasističkim principima izuzetnosti, što slijedom povijesnih prilika "sitnozuba stoka" - vjerna pljačkaškim pastirima – uglavnom slijedi bez protivljenja. Hermann će Hesse:
"Čoveku se pruža mogućnost da se potpuno preda duhovnom životu, da pokuša da se približi idealu sveca. I obrnuto, pruža mu se mogućnost da se potpuno preda svojim nagonima, prohtevima svojih čula i da sva svoja stremljenja usredsredi na sticanje trenutnih naslada.", ("Stepski vuk)
Jeli govor mržnje upozoriti vrle bogoljupce na opomenu: "Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod....Udari Jahve po narodu pomorom zbog teleta što im ga Aron načini", i podsjetiti da je – prema njima – čovjek samo sredstvo izvršenja božjeg nauma:
"Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan – ta Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborskim vratima i povika: »Tko je za Jahvu, k meni!« Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: »Ovako govori Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.’« Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. »Danas ste se posvetili Jahvi za službu«, reče Mojsije, »tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov.«"
Ima li koga od vjernika (o, napretek) tko ne može ovo dovesti u korespondenciju sa pravednom revolucijom, kad činjenice i riječi više ne pomažu? Ateistima (daleko da su svi moralni) ne trebaju slični citati, jer se oni kreposni vode humanističkom etikom. Ivan Supek je sa tri suradnika, također svjetskim mirotvorcima, izradio proglas 1974. godine u Dubrovniku u kojem je sadržano 10 humanističkih načela koja su 1976. pročitana u Philadelphiji na humanističkom Kongresu svjetskog jedinstva kojim je Supek predsjedavao:
- Uvažavati prošlost i očuvati život
- Afirmirati ljudsku jednakost
- Afirmirati ljudsku slobodu
- Proširiti solidarnost na sve ljude
- Tražiti istinu
- Upravljati razvoj prema općoj blagodati
- Gajiti ljepotu i umjetnosti
- Prenositi humanistička načela u legalne norme
- Promicati svjetski sporazum i sklad
- Biti dobar
No, briga licemjerne zlatoljupce u potrazi za neumjerenim profitom - što oni predstavljaju kao "humani" doprinos čovječanstvu (otkud onda 1% ljudskog roda posjeduje više od ostatka populacije?) - za Hessea, Supeka, Einsteina, čak i Boga. Njihov su ideal Rotschildi sa svojim suvremenim stranim i domaćim sljednicima, a ne Marie Curie koja je "prije svega skromna, ...besplatno dijelila svoja saznanja ne patentirajući ih, jer je na znanost gledala kao mogućnost poboljšanja čovječanstva, a ne njegova iskorištavanja.". Za njih su prvi božanstva kojima se klanjaju, a potonju časte, zahvalni providnosti na postojanju ljudi koje mogu bezgranično musti. U pravdanju sebe ne libe se cinizama, poput: tko ju je tjerao (sem osjećaja sveljudske pripadnosti i humanizma) da to čini, ne pitajući tko njih tjera (osim pohlepe) na vlastito ponašanje. Takve je karaktere opisao Krleža u "Gospodi Glembajevima":
"Lijepe ste svinje svi vi zajedno! Ubojice i varalice, pravo je rekla stara Bárbóczyjeva: ubojice i varalice!... Imala je stara Bárbóczyjeva pravo: Glembajevi su ubojice! Onaj varaždinski Glembay koji drži remetinečku crkvu u ruci, on je u viničkoj šumi ubio i orobio jednog kranjskog zlatara koji je vozio u Varaždin crkvenu zlatninu!",
dok se u životu oni samoopisuju vlastitim djelima. Upravo ti predvode eksploataciju radništva, a to bi – s faktima o svjetskoj raspodjeli bogatstva – itekako dalo Jahvi štofa da se iznova lati svojih moći. Kao što rekosmo, preko ljudskih instrumenata.
Vratimo se na početke ljudske evolucije. Rad je stvorio čovjeka, međutim njemu je preostalo da od sebe stvara Čovjeka. Ljudi, biološka vrsta, evolucijski potomci svojih primatskih predaka, vlastitim snagama moraju stvoriti vrstu koja će se samo tada smjeti dičiti položajem među živim bićima. Za sada su tek na putu posutom leševima, nepravdama i iskorištavanjima; ništa u suštini značajnije, ali sofisticiranije izvedeno od svojih predaka:
"Nikada nećemo prestati da ponavljamo drevni imperativ: Mi nećemo ubiti! Ali oko nas je toliko ubijanja. Ne samo u besmislenim borbama i ratovima, besmislenim revolucijama i eksekucijama, mi ubijamo svakim korakom. Ubijamo kada zatvaramo oči pred licem nemaštine i gladi, ubijamo dok god dozvoljavamo institucijama koje oblikuju ljude da opstaju u društvu. Umesto da odlučno suzbijamo stanje loše edukacije, politike i kvarne religije mi ih podržavamo, i to će dovesti ne samo do ubijanja sadašnjosti već takođe i budućnosti." (Herman Hesse)
Čovjek može žaliti brata i sestru, pojedinca upalog u nevolje ili žrvanj licemjerja, ali treba nedvosmisleno priznati: kao cjelina, ljudski rod zaslužuje sudbinu koju si je sam namjestio i protiv koje ne zna djelotvorno ustati. Treba priznati kako se "elite" nikad ne bi mogle nametnuti da im to ne dozvoli licemjerna raja, koja se povija prema prilikama. Rijetki prkose okolnostima, a one mogu prisiliti one s najmanje ljudskog integritreta, da se ponašaju kako ni sami ne bi očekivali. U naravi je ljudi, barem većine, da se povijaju i na najbezočnije načine prema vjetru, posebno u uvjetima društvenih katastrofa (recimo, raspad zemlje). S evolucijskog stajališta lako shvatljivo kao nagon samoodržanja, ali sa socijalnog i psihološkog? Teško je bez toga razumjeti devedesetak tisuća "komunista", prekonoć prešlih u nacionalističku stranku s primjesama ustaštva, jer – možemo misliti svašta o komunistima, ali nikad nisu širili nacionalšovinistički duh. Mnogi se i u društvenom okolišu ponašaju poput životinja kad im je ugrožen život, samo na suptilniji - ali ne i moralni - način. Ne biste povjerovali što su sve logoraši nacističkih logora bili spremni činiti protiv svojih drugova, da prožive samo dan dulje. Sve s obrazloženjem da "svatko želi živjeti". Valjda i njihovi sulogoraši, samo jebalo im se za to. Egoizam, koji relativno rijetki mogu nadići! Lično ne znam kako bih se ponašao u izuzetnim okolnostima, i "zahvaljujem bogu" što me ne izlaže. Malobrojni su u promijenjenim prilikama sposobni samokritično, a kamoli javno, sagledati vlastito ponašanje, bez kojekakvih samoobrambenih opravdanja. I zločinci i žrtve se jednostavno prilagode novim prilikama. Primjerice, nakon rata se
"...Oskar Groening, koji je kao pripadnik SS-a nekoliko godina proveo u Auschwitzu, polagano uspinjao po upravnoj ljestvici tvornice stakla u kojoj je bio zaposlen (tajeći svoju prošlost), te na kraju postao voditeljem kadrovskog odjela. S vremenom je imenovan i za počasnog suca na privrednom sudu. Ne uviđajući ironiju ili neprimjerenost u svojim riječima, Oskar Groening tvrdi kako mu je iskustvo stečeno u SS-u i Hitlerovoj mladeži pomoglo u obavljanju kadrovskih poslova, jer 'od dvanaeste godine nadalje naučio sam se stezi'. Premda je radio u Auschwitzu i u procesu istrebljenja (pobijeno je 1.1 milijun osoba, pretežno Židova) razvrstavajući i brojeći novac otet ljudima iz transporta, nikad se nije osjećao 'krivim' za zločin: 'Povukli smo jasnu crtu između onih koji su bili izravno uključeni u ubijanje i onih koji nisu izravno sudjelovali'. Uz to, osjećao je kako – pritom se koristeći zloglasnim riječima kojima su se u obrani služili brojni nacisti poslije rata – postupa po zapovijedi... Oskar Groening ni za trenutak ne osjeća nelagodu zbog toga što je, dok su se mnogi od zatočenih u Auschwitzu po oslobođenju i dalje suočavali s najrazličitijim poteškoćama, on živio udobno (a i danas tako živi). 'Tako je to u životu', kaže Groening. 'Svaki se čovjek po vlastitu nahođenju koristi situacijom što bolje može – i za sebe i za svoju obitelj, ako je ima. Meni je to uspjelo, drugima nije. Što se nekad zbivalo, posve je nevažno'", ("Auschwitz - nacisti i 'konačno rješenje'", Laurence Rees)
Tko iz predočenog ne može shvatiti ponašanje ljudi u današnjim okolnostima, a napose ga osuditi s moralnog i zakonskog aspekta, ne shvaća stvari. Takva je danas većina društva, prvenstveno vladajućih slojeva ma koje – desne ili "lijeve" – usmjerenosti, koja se, unatoč postojećim zakonima o ratnim zločinima i pretvorbenom kriminalu, usprkos poznatim imenima koja su u tome sudjelovala, vodi Groeningovim stavom: "Što se nekad zbivalo, posve je nevažno"! Dakako, prvenstvo po njih, koji su se potkožili. Vlasnici nepravedno stečene imovine, temeljem pljački ili eksploatacije svojih radnika (onaj mizerni postotak posjednika većine svjetskih dobara), grčevito se drže bogatstva koje više vlada njima nego obrnuto, te znajući da je napad najbolja obrana, prebacuju krivnju na pobornike samoupravljanja i pravedne raspodjele zarađenoga. Optužujući ih da im je na umu samo razvlašćenje vlasnika imovine koju će potom proizvoljno krčmiti. Jer, vlasnik je navodno uvijek odgovoran, dok su radnici obični prevejani ljenjivci (kako su samo uspjeli razviti firme i obogatiti se s tim neradnicima?). No, pogledajmo kako su najpokvareniji zaista došli do vlasništva:
Hrvatska – i jugoslavenska privreda prije 1990. g. bile su najprivatnije u Europi. Državnih poduzeća jednostavno nije bilo. Radnički savjeti koji su upravljali poduzećima bili su sastavljeni od privatnih osoba, a ne od državnih činovnika. Birali su ih zaposleni u poduzećima, a nije ih imenovala državna birokracija. Stoga se, kada je pretvorbenim zakonima, godine 1991. proklamirana privatizacija, država našla pred logički nerješivim problemom: privatno se ne može privatizirati? Zbog toga je cjelokupan privatni kapital podržavljen, tj. vlada je prisvojila tuđe vlasništvo, pa je zatim taj kapital rasprodavan – često stranom kapitalu – a prihodima se krpao rastrošni državni budžet. Ta se javna pljačka u javnosti naziva privatizacijom.", (Branko Horvat, "Terminologija")
- nastavlja se -
