Draga Eho,
evo ti se javljam kao što sam i obećao. Šaljem ti neke priloge s obzirom da te cijenim kao osobu izrazito stručnu i čvrstog moralnog stava, a ti sa njima radi što želiš. „Oduvijek“ sam se grozio nacionalističkih ujdurmi i njihova pogleda na svijet, te mi nije ni bilo teško prepoznati ih u konkretnim manifestacijama – koje su nas dovele „dokle su nas dovele“. Jedna od tih konkretizacija je i njihov odnos prema srpskohrvatskom jeziku, čemu sam se – u skladu sa svojim minornim snagama i laičkim spoznajama – nastojao suprotstaviti. Tebi (tvome djelu) me je privukao pošten i beskompromisni moralni stav koji zauzimaš u dekonstrukciji kroatističke nacionalističke laži o jeziku. Ali, ne samo nje. Mislim da pravu znanost i stvarni autoritet (koji počiva na stručnom znanju) naučnika ni nije moguće izgraditi bez ispravnog etičkog temelja. Odaklem onda i izvire pošten odnos prema istini i prezir prema onima koji je siluju, svejedno iz kojih razloga. Ustvari, mislim da je ispravni etički stav lako zauzeti ako se kao aksiom prihvati odluka da nikad nećeš lagati samom sebi. Jer, lažem li sebe, kako onda neću druge? Jer, lažem li sebe, gubim svaki osjećaj samopoštovanja. Doduše, mogu li osjećaj samopoštovanja imati ljudi koji lažu sebi i drugima; ako ne – to ih neće ni na koji način pogoditi. A takvih je, čini se, tuša i tma („Koliko je budala potrebno da bi se stvorila javnost?“ – Chamfort). Većina ljudi ne živi u skladu niti s istinom, niti sa vjerom, niti sa bilo kojom vrijednošću u koju se zaklinju, već isključivo u skladu sa svojim, možda i nesvijesnim, licemjerjem. S vrha kojega javno dilaju etičke stavove čiju suštinu stvarno nikada nisu iskusili. Zato je i moguće da se „preko noći“ čak i najveći korifeji i „moralne vertikale“ gomile premetnu u obične propagatore netrpeljivosti, nasilja i zločina, a kamoli onda neće običan puk. Dosta sam pisao o tome kako se gomila snalazi samo u tri dimenzije kontinuuma prostor-vrijeme. U četvrtoj, vremenskoj, ona je totalno bez kompasa – odatle i nije čudno da je Historia „najsilovanija učiteljica“ ljudskog roda. Stoga izgleda sasvim razumljivo da se službene nacionalne historije vrlo često ponašaju – histerično („histerija - med. poglavito ženska živčana bolest koja se sastoji u određenoj neusklađenosti naravi, pojačanoj razdražljivosti i osjetljivosti, nedostatku samosvladavanja, u podložnosti utjecajima i velikom radu mašte…“, Anić, Klaić, Domović, „Rječnik stranih riječi“). Mislim da je to nesnalaženje djelomice posljedica neobrazovanosti ljudi, a možda većim dijelom činjenice što im je u vremenskom rasponu (-beskonačno, +beskonačno), iz sebičnog egocentrizma vrste, bitan jedino trenutak u kojem žive, a u tom trenutku uglavnom tek njihova vlastita, pojedinačna sudbina. Tako da kojekakve mudrosti kojima se samozavaravaju (a to licemjeri izrazito vole), tipa: „Mi nismo vlasnici Zemlje, samo smo je naslijedili od svojih potomaka“ i slično, nisu u praksi nego li obične floskule. Oni pak koji te stvari ozbiljno shvaćaju, prije ili kasnije vjerojatno dođu do zaključka da su obične budale u društvu genijalnih idiota. Preci, potomci i slična „srceparajuća“ retorika, samo je kozmetika na licu njihove hipokrizije. A pojedine grupacije unutar gomile u tome izrazito prednjače. Ali, pustimo to. Još od rane mladosti me oduševljala Kantova misao: „Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se više i ustrajnije razmišlja o njima: zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“. No, koliki ga zaista imaju ugrađenog u sebe?
Svaka ti čast Eho, kad čovjek slobodna duha - a ne dresirani pajac koji pleše kako vlast vuče konce - pročita tvoju knjigu, mora mu sve biti (ako je ma i najmanje dvojio) jasno. Za mene je to jedno od najznačajnijih djela koje sam ikada pročitao. Čestitam, rasturila si ih! Neka te ne pogađaju suviše napadi gomile licemjernih ljigavaca, a posebno ne njihova brojnost; drži se Einsteinove izjave povodom knjige „Sto autora protiv Einsteina“: „Zašto sto? Ako su u pravu dovoljan bi bio samo jedan“. Uostalom, zar nije točna Morgensternova misao da „Tko putuje prema istini, putuje sam“? Žalosno je jedino što čovjek – u skladu s onom da nitko nije prorok u vlastitom selu – mora iz inostranstva objavljivati istinu. Bošković, Pupin, Tesla, Ružička, Prelog, Radman, Đikić,…- povelik je spisak onih koji su se uspjeli dokazati tek kad su otišli van. Jadno, čak i kad se uzmu u obzir bolji materijalni uvjeti koji su im omogućili razvoj. Eto, čak i ti si prinuđena da nas prosvjetljuješ iz inostranstva (i djevojka mog starijeg sina, doktorica kemije, radi u inostranstvu), a uz to moraš koristiti sitne podvale kako bi uspjela objaviti djelo na materinjem jeziku. Užasna je i činjenica da djelo najmanji utjecaj – kratkoročno gledano – ima na one kojima je i namjenjeno, s namjerom da ih obrazuje, razbije njihove predrasude i obnovi sjećanje. Predrasude (nacionalističke, rasističke, kulturološke, spolne, rodne,...) snažno su prisutne, rekao bih, kod većine ljudi – kako god se one u javnosti znaju, jedne ciljano zataškavati ili minorizirati, a druge jednako ciljano udresiravati u glave gomile. Vjerujem da većina tvojih kritičara (za laike je to sasvim izvjesno) koji su te zbog istine koju im prezentiraš spremni razapeti, nije ni primirisala tvoju knjigu. Još je Diderot primjetio da je „Neznanje bliže istini nego predrasuda“. One su (predrasude) „kraljevi svjetine“ (Voltaire) za koje je ista spremna i ubijati. Konačno, vrlo malo tvojih oponenata debatira s tvojim neoborivim argumentima (što za neobrazovane i dresirane laike nije ni čudno) – upravo stoga što su racionalno (stručno) neoborivi – već se nastoje služiti diskvalifikacijama tebe i autora koje citiraš. Vidim da su, recimo, na hrvatskoj Wikipediji „tvoje“ ideje, bez njihova navođenja ili kritičkog diskursa, jednostavno prometnute u „službu jugounitarista i jugonostalgičara“, i one „nemaju nikakvog odjeka u Hrvatskoj“. Jasno, intenzivnu raspravu po medijima i u stručnim krugovima, njihovu uspaničenost hrabrošću nekoga da im se suprostavi argumentima, demonstracije, tužbu kroatista i slične aktivnosti, uspaljene budale prezentiraju objektu svoje dresure kao - „nikakav odjek“ (pošalji mi link na kojem mogu skinuti onih 60-tak stranica „kritike“ iz brozovićkina Agitpropa). Konačno, nostalgija je neupitno intimno pravo svakog čovjeka a pravi, pošteni, moralno neupitni znanstvenik, sasvim sigurno zna odijeliti zaključivanje temeljem nostalgije od onoga temeljem znanstvenih rezultata.
Naravno, u praksi treba voditi računa i o emocijama ljudi kako god znanstveni zaključci, barem u principu, ne bi smjeli ovisiti o njima. Stoga je i njihova prednost utoliko, da mogu sačekati da se „užarena masa“ ohladi i počne razmišljati organom koji joj je u tu svrhu „bog“ i darivao. Teškoća je u tome što se na ovim prostorima ljudi vrlo teško „hlade“ – to može trajati desetljećima, pa i dulje. Kako god se oni dijelili na narode, podvlačili, isticali, umnažali i konstruirali elemente koji bi trebali ukazivati na njihovu različitost, meni – barem u psihološkom smislu – svi oni djeluju poput jedne te iste, bezlične i sulude gomile. A gomile sam se oduvijek grozio. Često kažem kako „nema hrvatstva bez srpstva, niti srpstva bez hrvatstva“. Oni su poput (naizmjeničnog) pozitiva i negativa jedne te iste slike; međusobno se nadahnjuju i jačaju naročito isticanjem nebitnih razlika. Jedni ne mogu postojati bez da se referiraju na one druge, najčešće u najnegativnijem smislu, dok usput poput gomile majmuna ponavljaju postupke suprotne strane. Hrvatstvo se dokazuje pozivanjem na najgore (po njihovu mišljenju) strane srpstva i vice versa. Često mi pada ona pamet Krležina: „Sačuvaj nas bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“.
Primjerice, kad su Hrvati svoj jezik počeli (službeno) nazivati hrvatskim i isticati navodne kozmološke razlike prema jeziku Srba, ovi su to isto počeli raditi sa svojim – jedino su mu dali drugo ime (pa su se priključili Bošnjaci i Crnogorci). „Mi“ smo istjerali ćirilicu negiravši bilo kakvu njenu povezanost sa Hrvatima – „oni“ su je istovremeno proglasili službenim pismom što je, na neki način, blaži ekvivalent istjerivanja latinice (mada je, vjerujem iz povijesno-civilizacijskih razloga, latinica u Srbiji mnogo prisutnija no ćirilica kod nas). Kad je Šešelj otišao u Haag, odatle je upravljao svojim Radikalima - čim se Glavaš smjestio u Zenicu počeo je iz nje dirigirati svojom strankom; za Hrvate je Gotovina „heroj, a ne zločinac“, dok je za Srbe to isto Mladić; hrvatska vlast dugo vremena nije ništa činila da locira prvoga – isto to je srpska vlast činila u odnosu na drugoga; „mi“ smo „njih“ tužili za genocid – „oni“ su uzvratili protutužbom „nama“; i „mi“ i „oni“ počeli smo relativizirati antifašizam a istovremeno to isto činiti sa zločinima svojih „najdražih“ nacionalnih fašista (ustaša i četnika); kako god se Tuđman i Milošević razlikovali, pokazivali su podjednake aspiracije prema BiH; i jedni i drugi prednjače u sakrifikaciji, negiranju i skrivanju vlastitih a prokazivanju zločina druge strane (a bez pritiska civilnog društva i međunarodne zajednice ne bi po pitanju božice Pravde baš ništa učinili); svi su sve radili „isključivo u nacionalnom interesu“ (ništa od svega toga nije bio moj interes); podjednako su popljačkali vlastite sunarodnjake; itd, itd… Da ne spominjem kako se „logika“ i opravdanja (navodnici su stoga što to sa stvarnom logikom najčešće nema veze) koja se koriste u vlastitom slučaju, ne koriste u sasvim ekvivalentnom slučaju druge strane. Uvjeren sam, na žalost, da se kojim slučajem Gotovina i Mladić vrate u svoje zemlje oslobođeni svih optužbi – bili bi začas izabrani za njihove Predsjednike!
S time u vezi, po mom mišljenju, cijeli sukob na području bivše Jugoslavije počeo je zbog težnje zametaka nacionalnih buržoazija (eufemistički rečeno – elita) formiranih u socijalizmu, za prevlašću nad nacionalnim ekonomijama, a nikako zbog ugroženih nacionalnih prava (među inima i prava na vlastiti jezik) i osjećaja širokih slojeva. Što sada ovi – popljačkani, osiromašeni i nezaposleni - na najbolniji način spoznaju (možda sam preoptimističan?). Što ćeš, reklo bi se ironično - ne možeš istovremeno imati i ovce i novce! Sve u svemu, mada imam primisli prema kapitalizmu kao „obećanom“ društveno ekonomskom sistemu (posebno u pogledu njegove humanosti) jedino mi preostaje uzdati se u korektivno djelovanje, kako se čini, zdravorazumskijeg Zapada.
Međutim, što se srpskohrvatskog jezika tiče, bojim se da i taj Zapad ne podlegne trenutačnom političkom interesu. Za uzdati se u ispravno tumačenje riječi „trenutačni“, kao i u moralni integritet lingvističke znanosti te integrativne procese u svijetu koji bi trebali pridonijeti međusobnom razumijevanju a ne razdvajanju (uz već spomenuto „hlađenje“ užarenih glava, čemu bi trebala doprinjeti „svježija“ i trezvenija okolina u koju ćemo se integrirati). Osim ako promjene, koje se posvuda nasilno vrše na jeziku, ne potraju dovoljno dugo te zaista razdvoje jedinstveni policentrični jezik na zasebne jezike, pa će i lingvistika morati o tome povesti računa. Šteta da, po ugledu na haaški sud za ratne zločine (ICTY) koji bar nekima daje za razmišljati što se ustvari dešavalo na ovim prostorima, ne postoji i sud za lingvističke zločine u slijednicama bivše države što bi, na žalost, ove jezične kabadahije (ovaj turcizam nisam pronašao u „kompjuterskom Aniću“) vjerojatno tumačili kao nasilno miješanje u prirodni razvoj jezika.
Ja često povijesnu nauku, povlačeći ograničenu analogiju sa fizikom, nazivam „termodinamikom ljudskog društva“. Kao što termodinamika opisuje vladanje i svojstva kolektivnih fizikalnih sustava koja proizlaze iz statističke interakcije njihovih elemenata (atoma), tako i povijesna znanost opisuje globalnu povijest društava koja se sastoje od pojedinaca (ljudi). I kao što što se po vladanju samo jednog atoma ne može zaključiti o svojstvima primjerice plina niti je taj pojedinačni atom sposoban ih promijeniti, tako ni lična povijest pojedinca nije isto što i povijest kolektiva kojemu on pripada. A ljudi ponajčešće povijesne sudove donose (izuzmemo li od elite nametnutu službenu povijest koja se uči u školama), a onda i svoj etički odnos do nje baziraju, na osnovi sudbine svoje najbliže obitelji. Nikako ne mogu priznati da su im djed ili otac bili na povijesno krivoj, ne daj bože još i zločinačkoj strani – mada to automatski ne znači da su i sami bili zločinci - ili da je čak i ona „prava“ strana vršila zločine (istina, kako povijest ne predstavlja linearno, pravolinijsko kretanje, teško je ponekad čak i za života jedinke razlučiti koja je to „prava“ a koja „kriva“ strana. Tu više pomaže istančani i pošteni etički sud negoli povijesno znanje)! To ne mogu prevazići, i tu predrasudu šire i na svoje potomke, ovi na svoje itd. – dok se ne pojavi jedna Eho i kaže caru da je gol. A njemu treba dosta vremena da to i shvati. Bojim se da će gomila, kad–tad prisvojivši rezultate koje im podastireš (uostalom, desetljećima su se zaklinjali u njih), zaboraviti muke koje si prošla nastojeći im osvijetliti put (kao što su zaboravili Brunove ili Galileijeve). Krdo inače voli slijediti slijepce – valjda se, i samo slijepo, lakše identificira s njima. Još su stari latini shvatili da „svatko voli više vjerovati nego prosuđivati“. A “Najžalosnije je to što su glupani toliko sigurni, a mudri toliko puni sumnji” (Russel). Sjećam se sjajne ilustracije pomrčine mozga do koje dovodi nadresirani nacionalistički zanos. Godine 1991., u vrijeme predaje varaždinskog garnizona, nalazio sam se u obližnjem gradiću Ivancu – u podnožju planine Ivanščice - gdje mi se nalazila bivša žena sa dvogodišnjim sinom. Na vrhu Ivanščice bila je smještena raketna jedinica JNA, koja se također odlučila predati, te su trebali poteći pregovori. S hrvatske strane trebao ih je voditi neki idiot koji je, zamisli – tražio prevodioca=prevoditelja! Dali s njim ili bez njega, uspjeli su ih uspješno završiti. Zaista, tumor na mozgu je sasvim benigno oboljenje spram parazita nacionalizma kad ga ovaj obuzme. Znam još pričica koje svakako neće ući u službenu, „presvijetlu i ničim okaljanu“ nacionalnu historiografiju. S obzirom na ogromnu podložnost društvenih znanosti političkim manipulacijama i izrazitu podatnost njihovih poslenika za sudjelovanjem u toj raboti (ti si dokaz kako se to ne smije apsolutizirati, a „slučaj Lisenko“ me podsjeća kako ni prirodnjaci nisu imunizirani), stremio sam svog starijeg sina još od njegovih djetinjih dana uputiti na put prirodnih nauka - pred diplomom je na kemiji - i učenju stranih jezika (govori engleski, njemački i naravno, sva „četiri“ jezika eksjugoslavenskih naroda, kao svi „genijalci“ s ovog područja), te areligiozni kozmopolitizam. Uz savjet da „bježi što dalje iz ove vukojebine“.
Ja lično, imam pozitivni odnos isključivo prema povijesti nauke, tehnike, umjetnosti, kulture i sporta kao jedinim kreativnim komponentama cjelokupne historije ljudskog roda i – što se mene tiče – one bi se podučavale u školama namjesto beskrajnih „herojskih“ propovjedi o kraljevima, ratovima, osvajanjima, zakrabuljenim masovnim zločinima i inim nasiljima (sve po mjeri ucjepljene nacionalne „svijesti“ a ne jednostavne istine). Jasno, svijestan sam kako se komponente koje sam istaknuo ne mogu tretirati izolirano od cjelokupne socijalne evolucije čovječanstva. Koju pokreće interes, na žalost – onaj za materijalnim bogaćenjem još uvijek jači od onoga za istinom, pravdom i humanizmom.
Svi ti mitovi, laži, indoktrinacije, dresure umova, ratovi, represivna ili suptilna gušenja slobode jedinki i ostale „nepodopštine“, nalaze se samo u jednoj funkciji; očuvanju privilegija elite - „izabranih“ iliti „bogom danih“, a stvarno samonametnutih slojeva društva. A njihova „samoizabranost“ je prirodna posljedica čovjekove nesavršenosti – njegova egoizma i prekomjerne želje za zadovoljavanjem vlastitih potreba, bez obaziranja na potrebe drugih. Marx govori o klasnoj borbi, gdje ni klase ne valja shvatiti kao nepromjenljive entitete, k tome još oštro izolirane od drugih klasa (evidentno je da se čovjek koji se uspio prekomjerno namiriti, vođen svojim egoizmom, može premještati iz niže u višu klasu, baš kao što je moguć i obrnut slučaj, recimo u slučaju bankrotiranog kapitaliste). A jedna od kočnica u prodiranju istine među ljude (bez obzira kojem sloju društva pripadali) definirana je i često citiranom rečenicom ranije spomenutog: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“. Jer jednima društveni položaj (možda i sasvim nesvijesno) ne dopušta imati svijest koja bi ga ugrozila, dok je svijest drugih u skladu s potrebom promjene vlastitog društvenog položaja. U tom smislu možemo spomenutu misao, odnosno djelovanja koja stoje iza nje, smatrati ne samo kočnicom, već i generatorom društvenih promjena. Jasno, sve se ovo – kao ni marksizam - ne smije shvatiti u apsolutnom, purističkom ili čak preskriptivnom smislu, kao što su to nažalost njegovi najvatreniji vjernici činili. Uvijek ima ljudi – ti si jedan od primjera – čija svijest nije uslovljena društvenim položajem već težnjom da se istinski shvati svijet. Ja lično vjerujem da je potrebno obrazložiti težnju elita prema vlasti i njenom očuvanju, a najprirodniji je pokretački mehanizam (uz svu sekundarnu, psihološku komponentu koja ga prati) sasvim obični, prizemni - materijalni interes. Jedna od velikih kvaliteta tvoje knjige je što još jednom pokazuje kako stvari na svijetu nisu, niti se mogu gledati izolirano jedna od druge. Sve je povezano sa svime (holizam) – samo treba biti dovoljno bistar da se to uvidi, shvati, objasni i sklopi u neproturječnu cjelinu. A ti, evidentno jesi takva.
Bojim se da nacionalisti slijede devizu kako „cilj opravdava sredstvo“. Sjećam se ponižavanja srpskih zastupnika u prvom („novom“) sazivu Sabora, ismijavanju srbizama, protjerivanju ćirilice, proskribiranju cajki, srpskih književnih djela, novokomponirane „narodne glazbe“, narodnih plesova (posebno kozaračkog kola), itd…, a da o otimačini, protjerivanjima, ratnim zločinima i općem nedostatku tolerancije prema različitostima ni ne govorim. Jasno, ništa od svega toga u svojoj suštini nije bilo u funkciji obrane navodno ugroženog hrvatstva, jezika i hrvatske kulture. Danas možeš čitati kako u haaškom pritvoru najgori šljam eksjugoslavenskih naroda – oni koji su su se još koliko do jučer gledali (i ne samo gledali) preko nišana - prijateljski druguje „gradeći novo bratstvo i jedinstvo“. Mada su oni još gori od njih, oni koji su sve to zakuhali i natjerali narode na uzajamno klanje a usput „sačuvali čiste ruke i obraz“, nacionalistički političari, liječnici, intelektualci,… - ostali na slobodi, na vijeke-vjekova nekažnjeni, izigravajući nacionalne veličine i slobodni da svoje potomke odgajaju u duhu novostvorene nacionalne „elite“. Od svih pobrojanih, među najgori šljam svrstavam (nacionalističke) intelektualce. Oni, uslijed svog, makar i formalnog obrazovanja, nemaju ni trunke isprike za počinjena zlodjela, za svoj moralni pad. Svakako nije nimalo slučajno da su se oko uvjeta za prijem Hrvatske u EU koplja najdugotrajnije lomila na poglavlju o pravosuđu i da će monitoring – a to jednostavno znači nadziranje iliti prismotra, termin koji se ovdje izbjegava koristiti – nad Hrvatskom biti u području pravosuđa i temeljnih prava, pravde, slobode i sigurnosti, prava i zapošljavanja manjina te (što je razumljivo za interese tržišnog, kapitalističkog Zapada) tržišnog natjecanja. Očito je kako RH uživa izrazito „povjerenje“ evropskih pregovarača upravo na tim područjima, te da su oni više nego dobro informirani o stanju naše „demokracije“. A zaključke evropske komisije o izrazitom napretku Hrvatske na tom području treba uzeti kao čisto formalne izjave, diktirane političkim interesom i trenutkom. Ja to dobro znam iz vlastitog iskustva, svakodnevno doživljavajući odnos „mojih“ međimuraca prema ovdašnjim Romima (da ne spominjem uvijek Srbe) – prema njima vlada, blago rečeno, latentna netrpeljivost. Notorna je činjenica kako između napisanog na papiru i zapisanog u stvarnosti vrlo često postoji disproporcija, posebno unutar izrazito konzervativnih društava kakva su ona balkanska, a koja se prema „van“ nastoje prikazati suvremenima. Hrvatska se svim silama nastoji predstaviti kao regionalni civilizacijski „lider“ što najbanalnije demantiraju učestala sramotna događanja tipa onih na splitskom gay prideu (još jedna sličnost sa „njima“ – treba se samo prisjetiti događanja na beogradskoj istovrsnoj manifestaciji) - latencije o kojima sam govorio su jednostavno buknule. Kada pak bukne, sve se licemjerno ublažava pozivanjem na vjekovni hrvatski katolički identitet. Jadna ti takva vrsta katolicizma i identiteta! Zamisli, policija koja je uspješno štitila Papu (od ljubavi najkatoličkijeg naroda?) nije sposobna zaštiti učesnike parade!? Možeš li zamisliti što bi joj se desilo, da je samo jedna jedina osoba (a ne na stotine ili tisuće njih, kao na gay paradi) javno vikala: „Ubij, ubij Papu! Ubij, ubij Papu!“ Možeš li zamisliti, umjesto izgovora „Mi smo se trudili, ali kamenovali su pedere!“, slijedeće opravdanje: „Mi smo se trudili, ali kamenovali su Svetog Oca!“? Istovremeno u susjedstvu, usred Rima – u srcu katolicizma – parada sa milijun učesnika prolazi bez izgreda. Da se naprosto ne radi o prozirnoj demonstraciji moralno-intelektualnog jedinstva hrvatskih dresera i dresiranog naroda? Jasno, nikada nije dobro pretjerano uopćavati, no niti čovjek koji iz mirijade primjera nije u stanju izvući općeniti zaključak neće daleko stići u shvaćanju svijeta u kojem živi. To ti, kao znanstvenik, ponajbolje znaš. U svakom slučaju, sve dok se ljudi daju podvrgavati dresuri uma, dreseri će moći bezbrižno uživati podršku svojih vlastitih kreacija. A nama će, barem kratkoročno (sva sreća da se na duge staze čovječanstvo ipak mijenja – evolucija je „najtrajnija revolucija“), tek ostati lajati na Mjesec. Pomalo se šalim Eho; evolucija mora imati pokretače – kakva im god lična sudbina bila - a nadam se kako si jedan od njih i ti sa svojom knjigom.
Sada, nakon svega – kada je država učvrščena i kada smo na pragu EU, isti potkoženi i potajkunjeni nacionalistički banditi, koji su zauzeli pozicije po privatiziranim firmama i parlamentima svojih država, vide kako mogu popustiti uzde. Pa sveđ propovjedaju nacionalnu, vjersku i inu toleranciju (a maločas spomenuti primjer ilustrira kako se to odvija u praksi) – što pod pritiskom izvana, što iz svijesti da su svoje ciljeve ostvarili. Za to postoji jednostavni naziv – prvobitna akumulacija kapitala. Čak se i u svakodnevni jezik pomalo vraćaju protjerani srbizmi i kvazisrbizmi (inače, laiku poput mene, najlakši je način ne izgubiti kontakt sa ozloglašenim riječima – rješavanje križaljki uz, naravno, čitanje knjiga, lične kontakte i nadasve - brskanje po internetu. Ovo poslijednje uveliko uvećava šanse za privođenje naroda ponovnoj svijesti o jedinstvenom jeziku). Naravno, ne mislim kako je samo u Hrvatskoj tako – to je, čini se, općeprihvaćeni obrazac ponašanja nacionalističkih stremitelja ka vlasti ili njenih obnašatelja. Nije mi cilj nikoga abolirati, no mislim da je najvažnije prvo pomesti pred svojim vratima, a tek potom susjedu predbacivati na nečistoći pred njegovim.
Suprostavljene klase, svaka na svoj način, učestvuju bilo u (p)održavanju zajedničkih, bilo u konstrukciji novih mitova, nesposobne da pogledaju istini u oči. Pak svi skupa gaje još jedan mit, kojemu je cilj - u prvenstvenom interesu vladajućih slojeva društva - učvrstiti dojam čovjekove nemoći da se stvarno uhvati u koštac sa problemima vlastite vrste, kao nešto što je inherentni dio čovjekove biti. Mit o Spasitelju.
Primordijalni esencijalizam i preskriptivizam temeljen na njemu su u osnovi pogrešne pretpostavke jer, jedino esencijalno u cijeloj stvari je čovjek koji u socijalnoj sferi tvori različite konstrukcije. Pa i tako shvaćenog čovjeka mora se razmatrati evolutivno, kao biće koje u uzajamnim interakcijama, kao i u interakcijama sa svojim – također promjenljivim – konstrukcijama, neprestano mijenja, dopunjuje svoju bit. A samo da uzmognu stvari promatrati dijalektički, u neprestanom kretanju, izgradnji i razgradnji (“Sve na ovom svijetu samo vječna vatra jest, koja se s mjerom pali i gasi” – Heraklit) – kada bi uspjeli shvatiti kako su i same konstrukcije podložne promjenama uslovljenima, među ostalim, gomilanjem novog znanja uslijed usavršavanja ljudskog iskustva te međusobnih interakcija pojedinaca, odnosno masa – koliko toga bi se preskriptistima ukazalo u jasnoj svjetlosti. Kako u odnosu na vlastite, navodno arhaične i nepromjenljive genetske elemente, tako i u odnosu na konstrukcije, njihove gradivne elemente, te na njihove konstruktore. Samo, što će mi svjetlost, kad je tako lijepo vući konce iz tame (“da se Vlasi ne dosjete”)? Zaista im je potreban jedan kopernikanski preokret, a tvoja knjiga je na dobrom putu da to učini. Na žalost, ne danas ili sutra, ali – “Strpljenja! Vremenom od trave postaje mlijeko” (kineska narodna). Uostalom, “Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi njih (proroka) već odavno nema” (Montaigne) ili, ista stvar Aragonovim riječima: “Osobina je genija, kao što je poznato, da opskrbljuje glupane mislima dvadesetak godina kasnije”. Jer, gomili je uglavnom svejedno što se oko čega vrti – veći dio povijesnog vremena ona se uvijek vrti oko aktuelne vlasti!
Jednog dana, draga Eho (kad nas više ne bude), svijet i međuljudski odnosi možda postanu jednostavniji i pošteniji. S velikim praktičnim pesimizmom a čisto s teorijske strane, pouzdajem se tek u evoluciju (biološku i socijalnu). Nije li jadno živjeti vremenski ograničen ljudski život s tako jalovom nadom, čije ispunjenje pojedinac (najvjerojatnije) nikada neće dočekati? Često razmišljam o intelektualnim velikanima prošlosti; o negiranjima, te poniženjima koja su morali podnositi i pretrpjeti od vlastite sredine, i sudbini da nikada ne dočekaju satisfakciju ostvarenja svojih ideja. Spoznaju da većina nikada nije u pravu (mada su to oni, vjerujem, znali – zato su i velikani). Iako nisam vjernik, pada mi na pamet kako bi – makar s tog razloga, razloga neke iracionalne pravednosti – bilo poželjno postojanje „zagrobnog života“ i „onog svijeta“, a u njemu „Apsolutnog Sudije“. Jedna pjesmica je rezultat tih mojih razmišljanja:
Pustiti u opticaj svoje snove,
raspršiti ih u stvarnost
da, nad njom, stoljećima plove
zgušnjavajući se kao realnost!
Nadam se da ćeš barem ti, ipak, uspjeti vidjeti oživotvorenje svojih pogleda. Svojim djelima snove si već raspršila; sad ti tek ostaje čekanje, a u intermecu – mukotrpna borba. Pozdrav!
