Znate li tko su i što su (bili) Hebranzi? Zaista? Otac Andrija umro je u nerazjašnjenim okolnostima u beogradskom zatvoru Glavnjača, gdje je boravio pod optužbom kako je bio ustaški špijun ubačen među partizane prilikom jedne razmjene visokih ustaških oficira, dodatno optužen i kao Stalinov pouzdanik – izrazito opasna optužba u vrijeme Informbiroa. Po funkciji, u trenutku hvatanja od strane ustaša 1941. bijaše sekretar CK KP Hrvatske. Godine 1948. bio je uhapšen kao ustaški, a kasnije i sovjetski agent zbog odavanja tajni sovjetima i podrške Rezoluciji Informbiroa. Život je skončao 1949. godine, prema službenoj verziji – samoubojstvom. Mjesto ukopa nije poznato, a sumnju izazivaju činjenice(?) oko njegovog političkog djelovanja, iznošene kako sa strane njegovih tužitelja tako i zastupnika rehabilitacije. Razmirice nastaju između bespogovornih zagovaratelja i protivnika političkog sistema bivše države, što samo otežava povjesničarima nepristrano istraživanje slučaja (riječ historičar nimalo ne implicira isključivo one hrvatske). "Odlukom Sabora RH 1992. godine politički je rehabilitiran i proglašen žrtvom 'komunističkoga sustava'". Kasnije je rehabilitiran i odlukom Okružnog suda u Beogradu, što baš i nije od posebne težine s obzirom da je sličnom presudom Višeg suda u Beogradu rehabilitiran i četnički vođa Draža Mihailović. Vremena su takva da čovjek ni samom sebi ne smije vjerovati, a kamoli "istinama" kojima nas obasipaju sa svih strana. Lično ne vidim razloge zašto bih bez evidentnih dokaza vjerovao "posvećenim" probisvjetima. Tim prije što i iz vrhova KGB-a postoje indicije koje potvrđuju neke optužbe protiv starijeg Hebranga (1, 2, 3), pa upravo koliku važnost pridajemo podacima o drugim osobama, bar toliku bismo trebali onima o njemu. Još za vrijeme SSSR -a, visoki funkcioner KGB -a prebjegao je u SAD . Osim tajni koje je izdao, a tiču se direktnog odnosa dviju supersila, procurile su i neke (za njih) manje vrijedne informacije. Jedna od njih je bila kako je Hebrang (stariji) bio sovjetski konfident. Sud "domoljuba" o cijeloj stvari me uopće ne zanima, a čini se kako je istina o Hebrangu starijem i danas jednako daleko kao na samom početku njegove zle sudbe. Hrvatski Sabor se silno trudi kojekakvim deklaracijama ("O domovinskom ratu") i rehabilitacijama (Hebrang), čak i bez bez obnova sudskog procesa (Stepinac) – što nema vrijednost veću od proizvoljnog proglasa potpisanog hrpom laika - inaugurirati mimo stručnih krugova "istine" koje ne moraju nimalo korespondirati s povijesnom istinom. To u danim političkim okolnostima prolazi, no dugoročno ne može proći. Sabor nema nikakvih ingerencija mimo zaključaka znanosti bilo što proglašavati istinom. Andrija Hebrang sin, liječnik i profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, od 1990-te do danas – uz kraći izlet u Hrvatski istinski preporod (HIP) - član je HDZ-a, obnašajući u tom periodu niz ministarskih funkcija.
Neće nas posebno zanimati političke sudbine oca i sina, već kontroverze i napetosti koje se pletu oko starijeg Hebranga u krugu njegove obitelji, koje oslikavajući njen etički pejzaž istovremeno bivaju podastrte oku javnosti. Godine 1990. izašla je knjiga kćerke starijeg Hebranga, književnice Dunje - "Kronika zla i mučnine". Instruktivno je citate iz nje povezati sa viđenjima koje iznosi njen stariji brat na svojim internetskim stranicama, i u javnosti općenito. Valja pritom spomenuti kako je otac, od vlastite partije uzapćen i može biti likvidiran, bio uvjereni komunist za razliku od sina, žestokog antikomunista. Sudbinu prvog odredili su ideali i nepisano pravilo da "revolucija jede svoju djecu" (zanemarimo li optužbe na njegov račun), dok drugog krase izrazito rigidni stavovi i subjektivno prosuđivanje prošlosti, izazvani sudbinom oca i mrljama savjesti. Mnogo puta sam isticao neprihvatljivost subjektivističkog, napose preko sudbine vlastite obitelji, procjenjivanja povijesnih zbivanja ("Povijest - termodinamika gordijskog čvora").
"Od 7 milijardi stanovnika neki su desničari, neki ljevičari, ima ubojica, bijelaca, crnaca, kapitalista, socijalista, humanista, jedni vole škampe, drugi ćevapčiće, neki jedu svoje kolege (čitajte malo novine!), ima žena, djece, staraca, vjernika i nevjernika svakovrsnih fela, stručnjaka za ovo ili ono područje, laika, beskućnika, bogatuna,.... – svatko od njih ima svoju individualnu „povijest“. Koja je praktički totalno irelevantna za povijest ljudskog roda. Povjesničara (osim onoga tko baš namjerno ulazi u proučavanje detalja, ali onda on ne proučava ljudsko društvo u cjelini već samo jedan izdvojeni segment), a posebice sociologa i antropologa, uopće ne zanimaju pojedinačni slučajevi, incidenti ili ekscesi. Primjerice, da je pred Staljingradom jedan pavelićevac prebjegao Rusima kako ne bi na -30 celsuisa umro od metka ili gladi, ili jesu li partizani dana toga i toga strijeljali nevine ili krive žrtve. Povjesničara ljudskog društva zanima pogled na cjelinu. Zanima ga šuma, a ne pojedina stabla. Zanima ga što je sa cjelinom proizašlo uslijed interakcije njezinih dijelova. A pritom uopće ne mora u detalje poznavati kako pojedini dijelovi međusobno djeluju. Što, dakako, nikako ne znači kako pojedinci nemaju manji ili veći utjecaj na povijesna kretanja. Ali ne odlučujući. Jer, ono što mi smatramo utjecajem jedinke ustvari je rezonancija ideja i djelovanja jedinke sa pripremljenošću društva da te ideje i djelovanja prihvati. "
U času smrti Hebranga seniora, kćer mu bijaše stara svega pet godina i od tada – ako je vjerovati njenoj knjizi – ustrajno, osamljeno i potresno (neovisno od sumnji koje i danas opterećuju očev slučaj) se borila za njegovu rehabilitaciju; počevši od pisma Krleži do niz pisama medijima i autorima knjiga o ocu, a sve to praćeno sudskim procesima u kojima je izvlačila kraći kraj. Istovremeno njezina majka i Hebrangova supruga Olga (osuđena kao navodna ustaška agentica) te brat Andrija, živjeli su pod fiktivnim i nametnutim prezimenom Markovac. Čudno je, međutim, kako je Dunja i dalje zadržala očevo prezime i borila se za njegovu rehabilitaciju pod njim.
"4.8.1983. Olga Markovac, moja majka, promijenila je prezime u Olga Hebrang. Prezivala se Markovac od 1958. kad je, po uputi Rankovićevih pomoćnika, i tko zna sve koga, u Zagrebu u UDB-i prezime muža zamijenila fiktivnim prezimenom Markovac. Meni nije uspjela nametnuti tu naredbu, što je izazvalo raskid bez izgleda na sporazum.", (str. 16)
Brat Branko koji je nakon rehabilitacije oca od strane beogradskog suda zatražio povrat njegovih posmrtnih ostataka (do danas nepronađenih), izjavio je:
"Moj brat se nije htio angažirati oko povratka posmrtnih ostataka Andrije Hebranga u Zagreb, a nakon ovog rješenja na njegovoj je Vladi da pokrene postupak posmrtnih ostataka."
Kasnije je sa Hrvoje Hitrecom napisao (2010.) scenario za seriju o ocu. Nešto slično govori i Dunja u svojoj knjizi:
"U lipnju 1980. poslala sam pismo Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove u Beogradu i zatražila da se utvrdi mjesto i datum sahrane mog oca. Moj brat Andrija supotpisao je pismo. Nakon što su mu neki potajno savjetovali da ne nastavlja potragu, moj brat prekinuo je sa mnom svaku vezu.", (str. 8)
Izgleda (barem prema njenom svjedočenju) da se jedino kći ustrajno borila za lik svoga oca onda "kad je grmjelo". Govoreći o falsificiranim pismima objavljenima 1986. u "Književnoj reči", koja su navodno potpisali njen brat Andrija te majka Olga, piše:
"S obitelji već dugo nisam ni u kakvoj vezi, jer zahtijevala sam da se identificira mjesto sahrane Andrije Hebranga i da se obustavi objavljivanje falsifikata. Moja majka i moj brat Andrija tada su sa mnom prestali razgovarati... Kulminacija užasa je u tome što su Olga i moj brat Andrija dopustili da pisma pišu drugi i da njihova imena potpisuju.", (str. 20)
Daklem, iako su im najvjerojatnije bili poznati falsifikati potpisani njihovim (i Brankovim) imenom, oni nisu reagirali. U poglavlju "Upotreba članova obitelji", čitamo:
"29.3.1988. 'Danas' je objavio još jedno pismo s imenom brata Andrije. Tako se doznalo da je i on uhvaćen u zamku paralogičnih podvala Ivankovićevog društva: traži dokaze za izmišljenu i lažnu krivicu vlastitog oca! Za oca nikad zvanično optuženog. Nije shvatio da je upravo ta kriminalna igra - da se dokazi krivice traže, izmišljaju, pa zatim opovrgavaju – najveći zločin koji se danas može počiniti... Moja obitelj nije željela shvatiti da je to protuzakonit čin, kriminalni čin koji je smišljen i lansiran namjerno u svrhe dezinformiranja, a usmjeren isključivo na raspravu o falsifikatima... Nastavak tog scenarija brzo je uslijedio. Pet mjeseci kasnije, opet u 'Danasu', moja obitelj svrstala se na stranu Zvonka Ivankovića Vonte. Nasuprot meni. Za čitatelje bilo bi važno da znaju da ni pismo, objavljeno 30.8.1988. nisu pisali Olga i sinovi, nego su ga pisali drugi.", (str. 28)
Povodom teksta obrane na Okružnom privrednom sudu, godine 1987., piše Dunja Hebrang u svojoj knjizi:
"...Ivankovićev klan upregnuo je sve svoje snage i tri mjeseca kasnije 29.12.1987. moj brat Andrija i moja majka svojeručno su potpisali protiv mene hrpu laži, naslovili pismo Predragu Matvejeviću, znajući da je Matvejević 'sudski vještak' protiv mene, a Zvonko Ivanković Vonta njihovu sramotnu i lažnu izjavu uložio je u sudski spis Okružnog privrednog suda u Zagrebu.", (str. 35)
Vodeći 1988. polemiku s "Književnom reči" (časopis je odbio objaviti njeno pismo) piše:
"U pismu naslovljenom Predragu Matvejeviću, iznoseći objede i laži protiv mene, moja majka i moj brat izjavili su da im je u tim pismima – pomagao Zvonko Ivanković. Pomagao im je protiv oca (bivšeg supruga moje majke) i protiv sestre. Pomrčina uma doista je potpuna.", (str. 120)
Uvodni dio knjige, popraćene bezbrojnim pismima, reagiranjima, polemikama, demantijima (među inim, majčinih i bratovih izjava),..., u bezuspješnim naporima za rehabilitaciju oca, završava Dunja Hebrang riječima:
"Ovu kronologiju zla i mučnine napisala sam u Zagrebu potkraj 1988. i dopunila novim podacima 5.6.1990. Moj brat Andrija imenovan je na ministarsku funkciju 31.5.1990. u novom Hrvatskom saboru, nakon višestranačkih izbora. Jedan osebujan tip demokracije ima svoju cijenu, u ovom slučaju ona znači – ozloglasi, difamiraj vlastitu sestru. Postupak na sudovima protiv mene i dalje je na snazi." , (str. 36)
Tako započinnje "osebujna" hrvatska demokracija i karijera sina istoimenog oca, u ulozi desničara i rigidnog antikomunista. Kako je braco ionako poznat po nizu ridikuloznih izjava, jedna od najpoznatijih koja je "Ja ne lažem niti izgovaram laži, samo povremeno govorim neistinu, a to je puno pristojnije.", dobro je usporediti medijska svjedočenja Andrije i Dunje, pa probati zaključiti tko se vlada "puno pristojnije". Bratovu "pristojnost" potvrđuje i izjava iz stenograma tajnog sastanka HDZ-ovih čelnika:
“Zašto ja na televiziji pričam da imate pravo na sve zdravstvene usluge? Ma ne zato što mislim da pacijenti imaju to pravo, nego zato što hoću da stranka koja je stvorila državu preživi, dok ta država barem ne stane na čvrste noge. Zašto mi u Narodnim novinama foliramo da smo odredili razine usluga, jer po pacijentu imamo 1,7 EKG-a? Zato da zadovoljimo formu, i da državi i ovoj stranci omogućimo da narodu kaže kako ima pravo na sve. Pa imaju pravo na sve, ali će malo čekati. I bit će malo niža razina."
Laž je, naime, "svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu", pa čini se da Hebrang junior baš i nije sposoban shvatiti što govori, a radi to vrlo usklađeno s izjavom novinarke Dunje Ujević, kako je spremna za Hrvatsku i lagati. Ne morate puno pametovati za zaključak zašto je država takva kakva jest, a jednako i vaš status u njoj. S druge strane, pravdajaući laganje htijenjem "da stranka koja je stvorila državu preživi, dok ta država barem ne stane na čvrste noge", možda mu nije palo na pamet kako mu je i otac dočekao svoju sudbinu s opravdanjem da je - na ovaj ili onaj način - ugrožavao bivšu državu, sprečavajući je da „stane na čvrste noge“? Opravdanja političara jaka su koliko i njihov (ne)moral!
U spomenutoj knjizi spominju se u izrazito negativnom kontekstu u odnosu na manipulacije oko Andrije Hebranga, osobe poput Predraga Matvejevića, Slavka Goldsteina, Mirka Galića, Zvonka (otac) i Nenada (sin) Ivankovića i niz drugih, dočim su na web-stranicama njenog brata neki od nih (Vonta, Matvejević) prikazani u pozitivnom ili neutralnom svjetlu. Sve se to lako provjeri usporedbom Dunjinih navoda iz knjige i bratovih joj, sa njegove internetske stranice. Tko tu laže, što je istina sem istine da dokazane istine (osim pretpostavki) o tom slučaju – čini se – nema, teško bi i sam Sherlock Holmes odgonetnuo. Sudbina jednog čovjeka pretvorila se iz lične i porodične tragedije u politički slučaj od interesa za suprotstavljene strane, premda ona govori o socijalizmu koliko i Robespierreova, Dantonova ili Maratova smrt o srži Francuske revolucije. Ništa suštinski, sem epizode koju naknadno možemo opisati vjerojatno nekome uvredljivom sintagmom "glođu se psi". Poštujući ličnu tragediju obitelji Hebrang, uključujući sve njene članove (ali i vodeći računa da su cijeli slučaj, kontroverze oko njega kao i sudionici odavno postali javnom stvari, odnosno osobama) ipak ostaje gorki dojam kako paleta njihovih uzajamnih etičkih odnosa induciranih očevom smrću, njegovim nepoznatim počivalištem te kontroverzama oko uloge u prijelomnom periodu bivše države, dobro odražava društveni moral države u kojoj živimo. Istina je toliko relativizirana, da se oko njenih tek parcijalnih vidova svi međusobno glođu proglašavajući ih apsolutnima, bez imalo volje, snage i sposobnosti da nepristrano tragaju za cjelinom, pa je potom priznaju. Ma na čiju korist ili štetu bila, kakva bila da bila. Jer istina poznaje samo korist svog spoznavanja i ničiju više.
Neće nas posebno zanimati političke sudbine oca i sina, već kontroverze i napetosti koje se pletu oko starijeg Hebranga u krugu njegove obitelji, koje oslikavajući njen etički pejzaž istovremeno bivaju podastrte oku javnosti. Godine 1990. izašla je knjiga kćerke starijeg Hebranga, književnice Dunje - "Kronika zla i mučnine". Instruktivno je citate iz nje povezati sa viđenjima koje iznosi njen stariji brat na svojim internetskim stranicama, i u javnosti općenito. Valja pritom spomenuti kako je otac, od vlastite partije uzapćen i može biti likvidiran, bio uvjereni komunist za razliku od sina, žestokog antikomunista. Sudbinu prvog odredili su ideali i nepisano pravilo da "revolucija jede svoju djecu" (zanemarimo li optužbe na njegov račun), dok drugog krase izrazito rigidni stavovi i subjektivno prosuđivanje prošlosti, izazvani sudbinom oca i mrljama savjesti. Mnogo puta sam isticao neprihvatljivost subjektivističkog, napose preko sudbine vlastite obitelji, procjenjivanja povijesnih zbivanja ("Povijest - termodinamika gordijskog čvora").
"Od 7 milijardi stanovnika neki su desničari, neki ljevičari, ima ubojica, bijelaca, crnaca, kapitalista, socijalista, humanista, jedni vole škampe, drugi ćevapčiće, neki jedu svoje kolege (čitajte malo novine!), ima žena, djece, staraca, vjernika i nevjernika svakovrsnih fela, stručnjaka za ovo ili ono područje, laika, beskućnika, bogatuna,.... – svatko od njih ima svoju individualnu „povijest“. Koja je praktički totalno irelevantna za povijest ljudskog roda. Povjesničara (osim onoga tko baš namjerno ulazi u proučavanje detalja, ali onda on ne proučava ljudsko društvo u cjelini već samo jedan izdvojeni segment), a posebice sociologa i antropologa, uopće ne zanimaju pojedinačni slučajevi, incidenti ili ekscesi. Primjerice, da je pred Staljingradom jedan pavelićevac prebjegao Rusima kako ne bi na -30 celsuisa umro od metka ili gladi, ili jesu li partizani dana toga i toga strijeljali nevine ili krive žrtve. Povjesničara ljudskog društva zanima pogled na cjelinu. Zanima ga šuma, a ne pojedina stabla. Zanima ga što je sa cjelinom proizašlo uslijed interakcije njezinih dijelova. A pritom uopće ne mora u detalje poznavati kako pojedini dijelovi međusobno djeluju. Što, dakako, nikako ne znači kako pojedinci nemaju manji ili veći utjecaj na povijesna kretanja. Ali ne odlučujući. Jer, ono što mi smatramo utjecajem jedinke ustvari je rezonancija ideja i djelovanja jedinke sa pripremljenošću društva da te ideje i djelovanja prihvati. "
U času smrti Hebranga seniora, kćer mu bijaše stara svega pet godina i od tada – ako je vjerovati njenoj knjizi – ustrajno, osamljeno i potresno (neovisno od sumnji koje i danas opterećuju očev slučaj) se borila za njegovu rehabilitaciju; počevši od pisma Krleži do niz pisama medijima i autorima knjiga o ocu, a sve to praćeno sudskim procesima u kojima je izvlačila kraći kraj. Istovremeno njezina majka i Hebrangova supruga Olga (osuđena kao navodna ustaška agentica) te brat Andrija, živjeli su pod fiktivnim i nametnutim prezimenom Markovac. Čudno je, međutim, kako je Dunja i dalje zadržala očevo prezime i borila se za njegovu rehabilitaciju pod njim.
"4.8.1983. Olga Markovac, moja majka, promijenila je prezime u Olga Hebrang. Prezivala se Markovac od 1958. kad je, po uputi Rankovićevih pomoćnika, i tko zna sve koga, u Zagrebu u UDB-i prezime muža zamijenila fiktivnim prezimenom Markovac. Meni nije uspjela nametnuti tu naredbu, što je izazvalo raskid bez izgleda na sporazum.", (str. 16)
Brat Branko koji je nakon rehabilitacije oca od strane beogradskog suda zatražio povrat njegovih posmrtnih ostataka (do danas nepronađenih), izjavio je:
"Moj brat se nije htio angažirati oko povratka posmrtnih ostataka Andrije Hebranga u Zagreb, a nakon ovog rješenja na njegovoj je Vladi da pokrene postupak posmrtnih ostataka."
Kasnije je sa Hrvoje Hitrecom napisao (2010.) scenario za seriju o ocu. Nešto slično govori i Dunja u svojoj knjizi:
"U lipnju 1980. poslala sam pismo Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove u Beogradu i zatražila da se utvrdi mjesto i datum sahrane mog oca. Moj brat Andrija supotpisao je pismo. Nakon što su mu neki potajno savjetovali da ne nastavlja potragu, moj brat prekinuo je sa mnom svaku vezu.", (str. 8)
Izgleda (barem prema njenom svjedočenju) da se jedino kći ustrajno borila za lik svoga oca onda "kad je grmjelo". Govoreći o falsificiranim pismima objavljenima 1986. u "Književnoj reči", koja su navodno potpisali njen brat Andrija te majka Olga, piše:
"S obitelji već dugo nisam ni u kakvoj vezi, jer zahtijevala sam da se identificira mjesto sahrane Andrije Hebranga i da se obustavi objavljivanje falsifikata. Moja majka i moj brat Andrija tada su sa mnom prestali razgovarati... Kulminacija užasa je u tome što su Olga i moj brat Andrija dopustili da pisma pišu drugi i da njihova imena potpisuju.", (str. 20)
Daklem, iako su im najvjerojatnije bili poznati falsifikati potpisani njihovim (i Brankovim) imenom, oni nisu reagirali. U poglavlju "Upotreba članova obitelji", čitamo:
"29.3.1988. 'Danas' je objavio još jedno pismo s imenom brata Andrije. Tako se doznalo da je i on uhvaćen u zamku paralogičnih podvala Ivankovićevog društva: traži dokaze za izmišljenu i lažnu krivicu vlastitog oca! Za oca nikad zvanično optuženog. Nije shvatio da je upravo ta kriminalna igra - da se dokazi krivice traže, izmišljaju, pa zatim opovrgavaju – najveći zločin koji se danas može počiniti... Moja obitelj nije željela shvatiti da je to protuzakonit čin, kriminalni čin koji je smišljen i lansiran namjerno u svrhe dezinformiranja, a usmjeren isključivo na raspravu o falsifikatima... Nastavak tog scenarija brzo je uslijedio. Pet mjeseci kasnije, opet u 'Danasu', moja obitelj svrstala se na stranu Zvonka Ivankovića Vonte. Nasuprot meni. Za čitatelje bilo bi važno da znaju da ni pismo, objavljeno 30.8.1988. nisu pisali Olga i sinovi, nego su ga pisali drugi.", (str. 28)
Povodom teksta obrane na Okružnom privrednom sudu, godine 1987., piše Dunja Hebrang u svojoj knjizi:
"...Ivankovićev klan upregnuo je sve svoje snage i tri mjeseca kasnije 29.12.1987. moj brat Andrija i moja majka svojeručno su potpisali protiv mene hrpu laži, naslovili pismo Predragu Matvejeviću, znajući da je Matvejević 'sudski vještak' protiv mene, a Zvonko Ivanković Vonta njihovu sramotnu i lažnu izjavu uložio je u sudski spis Okružnog privrednog suda u Zagrebu.", (str. 35)
Vodeći 1988. polemiku s "Književnom reči" (časopis je odbio objaviti njeno pismo) piše:
"U pismu naslovljenom Predragu Matvejeviću, iznoseći objede i laži protiv mene, moja majka i moj brat izjavili su da im je u tim pismima – pomagao Zvonko Ivanković. Pomagao im je protiv oca (bivšeg supruga moje majke) i protiv sestre. Pomrčina uma doista je potpuna.", (str. 120)
Uvodni dio knjige, popraćene bezbrojnim pismima, reagiranjima, polemikama, demantijima (među inim, majčinih i bratovih izjava),..., u bezuspješnim naporima za rehabilitaciju oca, završava Dunja Hebrang riječima:
"Ovu kronologiju zla i mučnine napisala sam u Zagrebu potkraj 1988. i dopunila novim podacima 5.6.1990. Moj brat Andrija imenovan je na ministarsku funkciju 31.5.1990. u novom Hrvatskom saboru, nakon višestranačkih izbora. Jedan osebujan tip demokracije ima svoju cijenu, u ovom slučaju ona znači – ozloglasi, difamiraj vlastitu sestru. Postupak na sudovima protiv mene i dalje je na snazi." , (str. 36)
Tako započinnje "osebujna" hrvatska demokracija i karijera sina istoimenog oca, u ulozi desničara i rigidnog antikomunista. Kako je braco ionako poznat po nizu ridikuloznih izjava, jedna od najpoznatijih koja je "Ja ne lažem niti izgovaram laži, samo povremeno govorim neistinu, a to je puno pristojnije.", dobro je usporediti medijska svjedočenja Andrije i Dunje, pa probati zaključiti tko se vlada "puno pristojnije". Bratovu "pristojnost" potvrđuje i izjava iz stenograma tajnog sastanka HDZ-ovih čelnika:
“Zašto ja na televiziji pričam da imate pravo na sve zdravstvene usluge? Ma ne zato što mislim da pacijenti imaju to pravo, nego zato što hoću da stranka koja je stvorila državu preživi, dok ta država barem ne stane na čvrste noge. Zašto mi u Narodnim novinama foliramo da smo odredili razine usluga, jer po pacijentu imamo 1,7 EKG-a? Zato da zadovoljimo formu, i da državi i ovoj stranci omogućimo da narodu kaže kako ima pravo na sve. Pa imaju pravo na sve, ali će malo čekati. I bit će malo niža razina."
Laž je, naime, "svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu", pa čini se da Hebrang junior baš i nije sposoban shvatiti što govori, a radi to vrlo usklađeno s izjavom novinarke Dunje Ujević, kako je spremna za Hrvatsku i lagati. Ne morate puno pametovati za zaključak zašto je država takva kakva jest, a jednako i vaš status u njoj. S druge strane, pravdajaući laganje htijenjem "da stranka koja je stvorila državu preživi, dok ta država barem ne stane na čvrste noge", možda mu nije palo na pamet kako mu je i otac dočekao svoju sudbinu s opravdanjem da je - na ovaj ili onaj način - ugrožavao bivšu državu, sprečavajući je da „stane na čvrste noge“? Opravdanja političara jaka su koliko i njihov (ne)moral!
U spomenutoj knjizi spominju se u izrazito negativnom kontekstu u odnosu na manipulacije oko Andrije Hebranga, osobe poput Predraga Matvejevića, Slavka Goldsteina, Mirka Galića, Zvonka (otac) i Nenada (sin) Ivankovića i niz drugih, dočim su na web-stranicama njenog brata neki od nih (Vonta, Matvejević) prikazani u pozitivnom ili neutralnom svjetlu. Sve se to lako provjeri usporedbom Dunjinih navoda iz knjige i bratovih joj, sa njegove internetske stranice. Tko tu laže, što je istina sem istine da dokazane istine (osim pretpostavki) o tom slučaju – čini se – nema, teško bi i sam Sherlock Holmes odgonetnuo. Sudbina jednog čovjeka pretvorila se iz lične i porodične tragedije u politički slučaj od interesa za suprotstavljene strane, premda ona govori o socijalizmu koliko i Robespierreova, Dantonova ili Maratova smrt o srži Francuske revolucije. Ništa suštinski, sem epizode koju naknadno možemo opisati vjerojatno nekome uvredljivom sintagmom "glođu se psi". Poštujući ličnu tragediju obitelji Hebrang, uključujući sve njene članove (ali i vodeći računa da su cijeli slučaj, kontroverze oko njega kao i sudionici odavno postali javnom stvari, odnosno osobama) ipak ostaje gorki dojam kako paleta njihovih uzajamnih etičkih odnosa induciranih očevom smrću, njegovim nepoznatim počivalištem te kontroverzama oko uloge u prijelomnom periodu bivše države, dobro odražava društveni moral države u kojoj živimo. Istina je toliko relativizirana, da se oko njenih tek parcijalnih vidova svi međusobno glođu proglašavajući ih apsolutnima, bez imalo volje, snage i sposobnosti da nepristrano tragaju za cjelinom, pa je potom priznaju. Ma na čiju korist ili štetu bila, kakva bila da bila. Jer istina poznaje samo korist svog spoznavanja i ničiju više.
