Cijeli "napredni" svijet kao da ima dijareju, te mu svakodnevno iz otvora za konzumaciju poslastica, poput nabujale bujice izlaze dvije riječi – sloboda i demokracija. Čovjek bi bio uvjeren kako je svijet toliko opijen tim terminima s obzirom da je do grla, pače tjemena čak, uronjen u njih, međutim je upravo suprotno. Sem kao uređen niz vokala i konsonanata, nigdje širom planete ih ne možemo naći. Dobro, reći će netko, apsolutna demokracija i apsolutna sloboda – baš kao što je Einstein u okviru prirodnih znanosti pokazao – ne postoje; sve to ovisi o povijesnom, političkom i geografskom statusu promatrača koji sudi stvarnost. Pa onda, drugovi i drugarice, dame i gospodo – ne tražite hljeba preko pogače, već se lijepo pozicionirajte na odgovarajuće promatračko mjesto (izuzev onoga koje zahtijeva vremeplov) kako bi bili zadovoljni i prestali sipati žuč. A ono, promatračko mjesto, odredit će vam - sve po redu i protokolu - upravo oni koji najviše rabe dva spomenuta termina. Vlast svojeručno, hoću reći svojezakonito. Naime, gdje je vlast tamo je i zakon, a tko bi ga donio no ona sama. A zakon, podrazumijeva se, već sam po sebi obavezuje sve građane, svakog pojedinačnog subjekta koji automatski dolazi u dilemu: dali se njegova sloboda očituje u slobodi pokoravanja ediktima vlasti, ili...
Naravno, nije to baš tako jednostavno; da se odredi „ti moraš to i to“, pa tako moraš izaći i na parlamentarne izbore jer si u protivnom svojevoljno odabrao opstrukciju, priuštajući organima reda naučiti te pameti, hoću reći slobodi: kako je treba cijeniti i ocjenjivati. Nije da nema nekog rezona u obavezi učestvovanja u izborima, što je već i jednom od "sedam mudraca" antičke Grčke – velikom reformatoru atenskih zakona – čini se, bilo znano. Pa, kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.
Nije njegovo vrijeme toliko poznavalo psihologiju masa i njenih sastojaka, nije još bila razvijena „znanost o duši“ (što ne znači da o njoj nisu ništa znali); uostalom – jednog od otaca atenske demokracije od oca političke propagande, Freudova nećaka Edwarda Bernaysa, dijeli skoro dva i pol tisućljeća. Nisu PR majstori današnjice "vesla sisali" a da bi "demokratski naturali“ građaninu obavezu izlaska na birališta; stoga je dužnost zamijenjena zgodnom krilaticom koja mnogo brže, lakše i dugoročnije sjeda u zatucane mozgove (malo)građanina: "Izbori su praznik demokracije!". Ma birali i Hitlera na njima, praznik je ipak praznik, i to pazi – demokracije k tome. Tko ne bi slobodno, od vlastite volje (dokazujući time da se dobro pozicionirao na promatračko mjesto implicitno mu određeno sustavom) izašao na praznik, kako bi izvršio čuj – svoju „građansku dužnost“. No sad, ovdje sloboda, tamo demokracija, a onamo naprasno – dužnost! Teško bi se tu i inteligentniji od naših građana snašli! Možda zaista danas većina država svijeta koja omogućuje dobrovoljno glasanje biračkog tijela, dok je broj zemalja sa obaveznim glasanjem relativno mali, baš i nije u pravu! Obavezno glasanje srećemo, primjerice, u nekim evropskim (Grčka, Cipar, Belgija, Finska) i južnoameričkim državama (Brazil, Čile, Argentina), pa sve mislim; svaka čast njima jer – što se ima građanina dovoditi u psihološke dileme upravo u času kad mu mozak puca od dvojbi: koga zaokružiti na listiću - SDP ili HDZ? I dok građanin muku muči shvatiti s čega istu stvar nazivati s dva različita imena, zašto se – primjerice – naprosto ne zove SKJ, neću ni ja odoljeti svojoj građanskoj nužnosti. Kao i svakog dana, odmah poslije buđenja, tako ću i te svečane nedjelje, 8.11. tekuće godine, na neodložni poziv koji se nikako ne može izbjeći „filozofskim“ lamentacijama o slobodi, dužnosti i demokraciji, požuriti ubaciti na odgovarajuće mjesto svoje mišljenje o hrvatskim parlamentarnim izborima. Grem, ljudi moji, sjesti, stisnuti zube i u ruci držeći odgovarajući list papira, prateći svoja razmišljanja prikladnim zvučnim efektima – srati! Pridruživši tako vlastiti, glasovima ostalih vršitelja nužnosti, tog svečanog jutra – praznika hrvatske demokracije – nekako me neće napuštati osjećaj Spinozinog shvaćanja slobode kao spoznate nužnosti. Nisam, doduše, uvjeren – da će je na isti način interpretirati ostali sudionici ove svečanosti, ubacujući papiriće sa otiskom sopstvene intime na za to predviđeno mjesto.
Kad Gajo Petrović kaže:
“Nasuprot teorijama o slobodi kao spoznaji nužnosti, možemo tvrditi: Ako se sloboda shvati kao spoznaja i prihvatanje fatuma, sudbine, univerzalne nužnosti, onda je ‘sloboda’ samo drugi naziv za dobrovoljno ropstvo. Sloboda nije pokoravanje ili prilagođavanje vanjskoj ili unutrašnjoj nužnosti. Slobodno može biti samo djelovanje kojim čovjek mijenja svoj svijet i sama sebe. Spoznaja nužnosti samo je spoznaja granica slobode. Pozitivan uslov slobode je spoznaja granica nužnosti, osvještavanje ljudskih kreativnih mogućnosti. Sloboda nije ni u bezobzirnoj eksploataciji prirode. Sloboda je sposobnost čovjeka da prirodu očovječi i da na ljudski način participira u njenim blagodatima. Čovjek i priroda nisu skup gotovih moći koje treba samo savladati, potčiniti i iskoristiti. Bit slobode nije u ovladavanju datim, nego u stvaranju novog, u razvijanju čovjekovih kreativnih moći, u proširivanju i obogaćivanju ljudskosti.” (Gajo Petrović, članak "Sloboda" iz knjige "Praksa / istina")
razveselim se filozofske etičnosti vlastite svakodnevne spoznaje, o granicama slobode svoje domovine. Ona se sastoji u tome da njeni građani imaju slobodu prazniti se u na za to predviđena mjesta, a vlasti koju pritom izaberu pružajući povlasticu to činiti javno, po glavama svih svojih birača koji su joj pružili tako jedinstvenu priliku. Daklem, dragi moji sugrađani i malograđani, pridružujem se općem pozivu političkih struktura naše države, pozivajući vas da tog svečanog jutra – praznika demokracije – zajedno sa mnom izvršite u za to pripremljene posude, svoju bogom danu, neizbježnu građansku nuždu. I to, veliku – nego, što!
Naravno, nije to baš tako jednostavno; da se odredi „ti moraš to i to“, pa tako moraš izaći i na parlamentarne izbore jer si u protivnom svojevoljno odabrao opstrukciju, priuštajući organima reda naučiti te pameti, hoću reći slobodi: kako je treba cijeniti i ocjenjivati. Nije da nema nekog rezona u obavezi učestvovanja u izborima, što je već i jednom od "sedam mudraca" antičke Grčke – velikom reformatoru atenskih zakona – čini se, bilo znano. Pa, kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.
Nije njegovo vrijeme toliko poznavalo psihologiju masa i njenih sastojaka, nije još bila razvijena „znanost o duši“ (što ne znači da o njoj nisu ništa znali); uostalom – jednog od otaca atenske demokracije od oca političke propagande, Freudova nećaka Edwarda Bernaysa, dijeli skoro dva i pol tisućljeća. Nisu PR majstori današnjice "vesla sisali" a da bi "demokratski naturali“ građaninu obavezu izlaska na birališta; stoga je dužnost zamijenjena zgodnom krilaticom koja mnogo brže, lakše i dugoročnije sjeda u zatucane mozgove (malo)građanina: "Izbori su praznik demokracije!". Ma birali i Hitlera na njima, praznik je ipak praznik, i to pazi – demokracije k tome. Tko ne bi slobodno, od vlastite volje (dokazujući time da se dobro pozicionirao na promatračko mjesto implicitno mu određeno sustavom) izašao na praznik, kako bi izvršio čuj – svoju „građansku dužnost“. No sad, ovdje sloboda, tamo demokracija, a onamo naprasno – dužnost! Teško bi se tu i inteligentniji od naših građana snašli! Možda zaista danas većina država svijeta koja omogućuje dobrovoljno glasanje biračkog tijela, dok je broj zemalja sa obaveznim glasanjem relativno mali, baš i nije u pravu! Obavezno glasanje srećemo, primjerice, u nekim evropskim (Grčka, Cipar, Belgija, Finska) i južnoameričkim državama (Brazil, Čile, Argentina), pa sve mislim; svaka čast njima jer – što se ima građanina dovoditi u psihološke dileme upravo u času kad mu mozak puca od dvojbi: koga zaokružiti na listiću - SDP ili HDZ? I dok građanin muku muči shvatiti s čega istu stvar nazivati s dva različita imena, zašto se – primjerice – naprosto ne zove SKJ, neću ni ja odoljeti svojoj građanskoj nužnosti. Kao i svakog dana, odmah poslije buđenja, tako ću i te svečane nedjelje, 8.11. tekuće godine, na neodložni poziv koji se nikako ne može izbjeći „filozofskim“ lamentacijama o slobodi, dužnosti i demokraciji, požuriti ubaciti na odgovarajuće mjesto svoje mišljenje o hrvatskim parlamentarnim izborima. Grem, ljudi moji, sjesti, stisnuti zube i u ruci držeći odgovarajući list papira, prateći svoja razmišljanja prikladnim zvučnim efektima – srati! Pridruživši tako vlastiti, glasovima ostalih vršitelja nužnosti, tog svečanog jutra – praznika hrvatske demokracije – nekako me neće napuštati osjećaj Spinozinog shvaćanja slobode kao spoznate nužnosti. Nisam, doduše, uvjeren – da će je na isti način interpretirati ostali sudionici ove svečanosti, ubacujući papiriće sa otiskom sopstvene intime na za to predviđeno mjesto.
Kad Gajo Petrović kaže:
“Nasuprot teorijama o slobodi kao spoznaji nužnosti, možemo tvrditi: Ako se sloboda shvati kao spoznaja i prihvatanje fatuma, sudbine, univerzalne nužnosti, onda je ‘sloboda’ samo drugi naziv za dobrovoljno ropstvo. Sloboda nije pokoravanje ili prilagođavanje vanjskoj ili unutrašnjoj nužnosti. Slobodno može biti samo djelovanje kojim čovjek mijenja svoj svijet i sama sebe. Spoznaja nužnosti samo je spoznaja granica slobode. Pozitivan uslov slobode je spoznaja granica nužnosti, osvještavanje ljudskih kreativnih mogućnosti. Sloboda nije ni u bezobzirnoj eksploataciji prirode. Sloboda je sposobnost čovjeka da prirodu očovječi i da na ljudski način participira u njenim blagodatima. Čovjek i priroda nisu skup gotovih moći koje treba samo savladati, potčiniti i iskoristiti. Bit slobode nije u ovladavanju datim, nego u stvaranju novog, u razvijanju čovjekovih kreativnih moći, u proširivanju i obogaćivanju ljudskosti.” (Gajo Petrović, članak "Sloboda" iz knjige "Praksa / istina")
razveselim se filozofske etičnosti vlastite svakodnevne spoznaje, o granicama slobode svoje domovine. Ona se sastoji u tome da njeni građani imaju slobodu prazniti se u na za to predviđena mjesta, a vlasti koju pritom izaberu pružajući povlasticu to činiti javno, po glavama svih svojih birača koji su joj pružili tako jedinstvenu priliku. Daklem, dragi moji sugrađani i malograđani, pridružujem se općem pozivu političkih struktura naše države, pozivajući vas da tog svečanog jutra – praznika demokracije – zajedno sa mnom izvršite u za to pripremljene posude, svoju bogom danu, neizbježnu građansku nuždu. I to, veliku – nego, što!
