Ljudski se život sastoji u neprestanoj, i općenito – gledajući s aspekta pojedinačnih bitisanja - uzaludnoj borbi protiv rastuće entropije. Entropija je fizikalna veličina koja opisuje porast nereda u svemiru, i postoji zakon koji tvrdi da entropija svemira u globalu raste. Porast reda koji čovjek u svijetu koji nastanjuje uzrokuje svojom aktivnošću se, s druge strane, kompenzira porastom nereda drugih dijelova kozmosa, tako da tvrdnja zaista stoji. Neprestano morate kositi travnjak da ne zaraste, čupati korov kako ne bi zagušio vaše kulturne biljke, brisati prašinu taložeću po ormarima, bojati ogradu koja iznova uvijek rđa, sređivati raspored knjiga na policama knjižnice ili vršiti plastične operacije da biste prikrili starenje svog tkiva, a konačno - morate se redovno hraniti kako organizam ne biste prepustili propadanju. Naravno, samo s kratkoročnim učincima, nemoćni da se oduprete neizbježnom dolasku na Kronovu trpezu. Da, i neprestano se boriti protiv zla, jer odustajanje jednostavno znači njegovu pobjedu. Dakako, krajnji relativisti će uvijek postavljati pitanje „a što je to zlo?“, da bi navodno dobro definirali neprijatelja, jer „kako inače znati protiv koga i čega se boriti?“. Odgovor daje etika, ali ne svaka već ona humanistička. To što većina ne prepoznaje nikakvu etiku sem one po sebe korisnu (što je vrlo daleko od etike), je drugi „padež“. Zlo samo po sebi ne postoji bez svog nositelja. A to je uvijek samo čovjek. Daklem se borba protiv njega svodi na borbu dobrih protiv loših ljudi, s intencijom (pitanje koliko uspješnom) zamjene fizičkih s humanim sredstvima. Da se moglo fašiste pobijediti na isključivo takav način, koliko bi samo ljudskih života bilo sačuvano! To je onda i dio odgovora na kojekakve „bleiburške“ i „križnoputovske“ tragedije/“tragedije“. Ne dobro, već zlo samo bira način obračuna sa sobom, ubrzano zaboravljajući vlastitu sudbinu.

Jedno od suvremenih zala, izvorišta mnogih drugih (eksploatacije, bijede, ratova, rasizama,…), je ekonomija kapitalističkog tipa, degenerirana u zavađajući oblik neoliberalne ekonomije, počivajuće na socijaldarvinističkom principima. Zavađajući već samim imenom, s obzirom da primarno značenje pojma liberalan označava: „koji se zalaže za opće slobode; slobodarski, slobodnomislilački, slobodouman“. Kad okovanima prikladno podmetneš riječ sloboda, unezvjere se u tolikoj mjeri da se smatraju slobodnijim od svojih robovlasnika ili – u najmanju ruku – u istom socijalnom rangu sa njima. Slijedeće implicitno zavođenje, vrlo uspješno kod neobrazovanog puka, je miješanje liberalne demokracije i (neo)liberalne ekonimije. Naime, nad prvom, „političkom praksom imanentnom razvijenim društvima, koja nastoji njegovati i usklađivati temeljne vrijednosti liberalizma (pravo pojedinca) i demokracije (pravo većine)“, čeličnom rukom zavladala je neoliberalna ekonomija, vodeći planetu u propast. Piše Manuela Cadelli (predsjednica sindikata belgijskih sudaca) u članku „Neoliberalizam je fašizam dvadeset i prvog stoljeća“:

“Drugim riječima, to je oblik ekstremizma. Totalitarni i nihilistički fašizam, jer ekonomija ne samo da je sebi podvrgnula vlade demokratskih zemalja, nego upravlja svim aspektima našeg razmišljanja. Državom sada zapovijedaju ekonomija i financije, koji na nju gledaju kao na svoje vlasništvo i gospodare njom do te mjere da se ugrožava opće dobro”.

Njenu konstataciju možemo shvatiti oblikom implicitnog izvinjenja Marxu, kojem su uvijek (neutemeljeno) predbacivali da jednostrano, isključivo preko ekonomije (što nije točno) tumači stvari. Zapadnjakinja Cadelli došla je do istog zaključka kao i spomenuti, također zapadnjački autor: ekonomija je onaj bitni faktor (zato Marx svoju pažnju usmjerava na nju) koji upravlja našim životima; upravo stoga elite ne ispuštaju „ekonomske uzde“ iz svojih ruku, po cijenu najvećih krvoprolića ljudskog roda! Sve više ljudi širom svijeta uvažava Marxovu misao, uviđajući da je dezavuiran nizom objeda i falsifikata, koji se sve više urušavaju pred očima objektivnih i humanih ljudi. Zavedeni novogovorom:

„Današnji totalitarizam je počeo mijenjati i jezik. Kao u Orwellovom romanu, neoliberalizam ima svoj novogovor i vlastite komunikacijske strategije koje mu omogućuju da iskrivljuje stvarnost.“,

ljudi radije prihvaćaju ograničenja svojih radnih i ljudskih prava, niže nadnice, prekarijat i slične marifetluke kojima bivaju zavođeni kao navodnom nužnošću koja se upravo na njima „mora“ prelamati, dok se „zavodnici“ bogate na njihov račun. Ipak, budimo pravedni, nije to samo stvar neobrazovanosti ili gluposti radnih masa, ili nedostatka solidarnosti ušančenih u svojim nišama (dok i oni ne budu iz njih izbačeni ekonomskom „nužnošću“) sa svjetskom sirotinjom, već rezultat podsvijesne spoznaje o nemoći pojedinca i straha za vlastite živote, shvaćajući moguću cijenu fizičkog posega za promjenom stanja (ali, bez pretjeranog krzmanja učestvujući u ratovima svojih elita!). Biraju liniju manjeg otpora, izvjestan dio povijesnog vremena trpeći atake podjarmljivača, koji oblikuju i njihove privatne živote.

        „U javnoj raspravi prevladava apstraktan diskurs, samo kako bi se sakrile konkretne i pogubne posljedice za ljude. To vrijedi za sve… ali sada dominira društveni darvinizam, koji sve gleda kao subjekte prema kriterijima učinkovitosti, tako da ste propali zbog činjenice da ste 'bili slabi'“.

Upravo na taj „apstraktni diskurs“ elite i računaju kao na sredstvo pacifikacije radnih ljudi, promovirajući ga kao vrhunski izraz ljudske slobode. Mišljenja i govora, doduše - ali ne i djelovanja! Jer, „filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni“! Sloboda nije u trućanju, već u djelovanju ograničenom samo etičkim principima. A ponekad, oni zaista bivaju surovi prema onima koji to zaslužuju, a krajnje neljudski prema njihovim žrtvama. Kao što za sve u životu postoji pogodno vrijeme realizacije, tako je i s teorijom i praksom. Stoga ne treba odmahivati tek tako na „hipotetska“ razmatranja stvarnosti, čija je najveća uloga u njenom svestranom sagledavanju, po(d)učavanju i otvaranju očiju masa za onaj trenutak povijesti kad se teorija pretače u praksu. A onda, kom obojci – kom opanci! Trebalo bi biti jasno da, s biokemijske strane, možemo sve ljude - ali i crve – smatrati međusobno jednakima. Naime, sve su to obični proteini! Razliku ne čini biologija već, uvjerenja i djelovanja prikupljena socijalnom evolucijom. Pa nikako nisu isti mrtvi teroristi i njihove žrtve, ubijeni fašisti i smaknuti antifašisti, „upokojeni“ blajburgeri sa njihovim jasenovačkim stradalnicima, kao ni mrtvi eksploatatori i njihove žrtve. Sem za ljude koji se licemjerno kriju iza božjeg „Ne ubij“, udaljeniji od prilika i dešavanja na ovom svijetu – pronalazeći kojekakve izlike za vlastito nevjerstvo božjem zakonu - negoli sam Svevišnji, koji nikako da intervenira. Interes kapitala, izvlaštenje proizvođača od rezultata vlastitog rada

„…vrši se igrom unutrašnjih zakona same kapitalističke proizvodnje, centralizacijom kapitala. Jedan kapitalista ubija mnoge. Ruku pod ruku s ovom centralizacijom, ili eksproprijacijom mnogih kapitalista od strane malo njih, razvija se kooperativni oblik procesa rada u sve većem razmeru, svesna tehnička primena nauke, planska eksploatacija zemlje, pretvaranje sredstava za rad u samo zajednički upotrebljiva sredstva za rad, ekonomisanje svima sredstvima za proizvodnju njihovom upotrebom kao sredstava za proizvodnju kombinovanog, društvenog rada, obuhvatanje svih naroda u mrežu svetskog tržišta, a time i internacionalni karakter kapitalističkog poretka. Sa stalnim (procentualnim) opadanjem broja (sve bogatijih; 1, 2) kapitalističkih magnata koji nasilno prisvajaju i monopolizuju sve prednosti tog preobražajnog procesa, raste masa bede, pritiska, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radničke klase, koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizuje. Monopol kapitala postaje okov za način proizvodnje koji je s njim i pod njim procvetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljenje rada dostižu tačku na kojoj više ne mogu podnositi svoju kapitalističku ljusku.“, („Kapital“ - prvi tom, Marx),

bez empatije i solidarnosti prema drugim članovima društva, osnova je ne samo rečenog u prethodnom citatu, nego i mehanizma kojim kapital računa na podršku svojih manje pohlepnih jataka. Mora li čovjek zaista biti genije da uvidi korelaciju s aktualnošću?

Poznato je da hijene nemaju ništa protiv lavova, jer se hrane ostacima njihove prehrane. U sukobu između dobra i zla, ne valja smatrati poraz u jednoj bitci izgubljenim ratom, što zlo nastoji inputirati dobru kako bi ga što jače prizemljilo ubivši mu volju za otporom. Pearl Harbor, izgubljena Moskva, ili kapitulacija Jugoslavije, bijahu tek epizode u porazu zla.

"Treba služit česti i imenu.


neka bude borba neprestana,


neka bude što biti ne može -


nek ad proždre, pokosi satana!


Na groblju će iznići cvijeće


za daleko neko pokoljenje.",


obećava vladika Danilo u „Gorskom vijencu“, ne vlastitoj već nekoj budućoj generaciji. Koga god, filozofa, ekonomista, književnika ili ma kojeg mudraca citirali, debelokošcima (a tek izrabljivačima!) je primarnija njihova potreba putovati u Brazil ili Johanesburg uslikavati favele sirotinje, da bi se pri povratku hvalisali slajdovima pred znancima i prijateljima, negoli stvarno rješavanje problema za kojih krivnju prebacuju na žrtve. Lično me ne zanima proučavanje rodoslovlja, međutim da je netko prikazao pretku od prije mnogo stoljeća svijet u kojem će živjeti njegovi potomci, eksplanirajući mu svjetonazor koji će oni zastupati, vjerujem da bi se prema svemu odnosio kao suvremene nevjerne Tome spram vizije pravednijeg i humanijeg svijeta. „Ako vam je dobro onda ništa“, moto je jednog progresivnog portala; valja zapamtiti da se sa svijetom kakav jeste mire oni kojima je dobro, a mijenjaju ga nezadovoljnici. Sapienti sat!