Na inicijativu ukrajinskog parlamenta, Rade, održan je u Zagrebu i dovršen Prvi parlamentarni samit Međunarodne krimske platforme, s donešenom Završnom deklaracijom. Krimska platforma je međunarodno zasnovani format (godine 2021.) predsjednika Zelenskog i Ministarstva vanskih poslova Ukrajine - za konzultacije i koordinaciju djelovanja njenih međunarodnih partnera, s ciljem konačnog vraćanja poluotoka Ukrajini. S obzirom na rusku agresiju i promjenu stanja od pripojenja Krima Rusiji, u Deklaraciji se proširuju zahtjevi spram okupatora. Kako me deklaracije, kao neobavezni spisi kakve i hrvatski Sabor štanca kad god stigne (među inima i o Domovinskom ratu te o Ukrajini) ne zanimaju previše, spomenut ću još samo da Završnu deklaraciju nisu iz raznoraznih – uglavnom formalnih - razloga potpisale sve učesnice samita. Kad već mene ne obavezuju, sumnjam da i Rusija pretjerano drži do nje. Pretražujući internet namučit ćete se tražeći potpunu listu direktnih sudionika, posebno onih koji su se obratili video linkom, pa čak ni na stranicama ukrajinskog i hrvatskog parlamenta ne možete naići na nju. Slučajno sam na jednoj stranici naišao na fajl koji detaljno prikazuje listu članica Krimske platforme. O učesnicima zagrebačkog samita najviše što sam mogao doznati je koje su države potvrdile učešće, ali ne i potpuni spisak učesnica nakon završetka sastanka:
„Do sada su sudjelovanje potvrdile ukupno 53 međunarodne organizacije i države. Uživo dolaze 42 delegacije iz 32 države, od kojih iz pet država dolaze čelnici oba doma (Belgije, Češke, Irske, Poljske i Rumunjske). Tako na ovaj skup fizički, osim već navedenih Jandrokovića, Stefančuka i Pelosi (da, da – to je ona koja je posjetom Tajvanu išla provociorati Kinu; moja primjedba), dolaze još 23 predsjednika parlamenata – Albanije, Austrije, Belgije, Cipra, Crne Gore, Češke, Estonije, Gruzije, Irske, Latvije, Lihtenštajna, Moldavije, Norveške, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Švedske, Švicarske i Turske. Iz Finske, Francuske, Irske, Islanda dolaze potpredsjednici parlamenata, iz Italije senator, a iz Luxemburga i Portugala predsjednici ili potpredsjednici Odbora za vanjsku politiku. Stižu i četiri predsjednika parlamentarnih skupština – Vijeća Europe, OESS-a, Interparlamentarne unije i NATO-a dok iz Europskog parlamenta stiže potpredsjednik.
Pozivi su poslani onim državama koje je Ukrajina htjela pozvati. Srbija je dobila pozivnicu, ali se nisu odazvali dok Bjelorusija nije pozvana. Iz Danske i Bugarske su se ispričali zbog unutarnjih političkih okolnosti… Jedanaest država potvrdilo je sudjelovanje video porukom, uključujući Francusku, Mađarsku, Japan i Kanadu“
Hrvatski mediji naročitu su pažnju poklonili učešću Predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi i obraćanju videolinkom ukrajinskog predsjednika Zelenskog. U sudjelovanje na Krimskoj platformi u zadnji čas uključena je i opozicija s 11 predstavnika, ali samo na svečanoj večeri, dok su pojedinci uključeni u neke od 140 bilateralnih sastanaka prisutnih delegacija. Valjda da se, kojim slučajem, ne naruši jednoglasje učesnika. Nakon završetka samita, na HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“ – između ostaloga pitao se Žarko Puhovski:
„Što su radili osam godina od okupacije Krima? U međuvremenu su radili plinovode s Rusijom, naša predsjednica ljubila se s Putinom na Svjetskom prvenstvu.“
Govoreći o porukama sa samita, poput izjave Nancy Pelosi o Hrvatskoj kao predvodniku demokracije, Puhovski je među ostalim rekao da se:
"…lupalo s demokracijom na sve strane… Mi nismo na strani Ukrajine zbog demokracije. Demokracija u Ukrajini bila je jadna, dvije klase ispod hrvatske razine, a hrvatska nije baš najviša razina. Mi smo na strani Ukrajine zato što je napadnuta.“
O odbijanju Zorana Milanovića da se sastane s Pelosi, rekao je da je predsjednik opet napravio ono što često radi - rekao stvari koje su vjerojatno istinite, ali koje predsjednik države ne treba govoriti:
„On je to po mojemu uvjerenju rekao iz čiste uvrijeđenosti jer nije bio pozvan, rekao je Puhovski, ali i napomenuo da Milanović očito nije bio obaviješten o nekim stvarima koje su MVEP i MORH radili, što ga je dodatno frustriralo - te da je u toj točki Milanović u pravu.“
Puhovski je također izjavio kako je uvjeren da ne bi bilo rata u Ukrajini da je Donald Trump danas predsjednik SAD-a, iako je napomenuo kako mu nije simpatičan. Međutim, dodao je da bi, da je Trump ostao predsjednik i da nije bilo rata, to značilo dodatno nadvijanje ruskog predsjednika Vladimira Putina nad čitavu Europu, ako ne i svijet. Time je on na tragu „alternativnih povijesti“, zaboravljajući da je jedna od predvodnica antiruske koalicije ne tako davno – i to ne samo kondicionalno! – vladala carstvom u kojem „sunce nije nikada zalazilo“!
Zaista se o demokraciji svašta lupeta, među njima – primjerice – i zemlje poput Njemačke koju je Bismarck silom stvorio, ili jednaki slučaj s Italijom i njenim ujediniteljem Garibaldijem. U odnosu na njih, Jugoslavija se manje-više demokratski ujedinila, ali nedemokratski raspala. Predvodnica demokracije, Amerika, inzistirala je na demokratskom razdruživanju potonje, ali sama je silom – u građanskom ratu – to pravo priječila svojim odcijepljenim južnim članicama. Drugo je pitanje - posebno za velike teoretičare demokracije koji je, pojednostavljeno rečeno, svode na učešće u glasanju stanovništva - kakva je to demokracija u kojoj demokratski izabrani predstavnici naroda odlučuju napasti drugu državu (Vijetnam, Irak, Siriju, Afganistan,…)? Zašto su isto to sprečavali demokratski izabranom Hitleru ili, primjerice, rušili vladu demokratski izabranog Allendea? Sve to ukazuje kako je potrebno suštinski mijenjati paradigmu demokracije, i to u smjeru koji je naznačio Branko Horvat (politička, socijalna i ekonomska demokracija, ostvarene na zasadama humanizma). Jandroković i Plenković su pričali bajke kako se u Zagrebu okupio cijeli demokratski svijet, kako je većina svijeta na Generalnoj skupštini pokazala na čijoj je strani, i druge skaske za maloumne, moralizatorski proglašavajući uobičajene postupke svijeta „pogreškom“ – valjda kao kad tipkačica ukuca pogrešno slovo. Pa, pogledajmo.
● „cijeli demokratski svijet“ su daklem – prema njima - 34 države svijeta od njih 193 „jednakopravnih“ članica UN, plus još dvije promatračice (Vatikan i Palestina), a ako se računaju i zavisni teritoriji i države koje nisu priznate od svih članica UN (Kosovo) mogli bismo ih izbrojiti 241. Dakle je i broj država, prema onoj „danas jesmo sutra nijesmo“, dinamička kategorija podložna političkim promjenama. Znači, okupljeni na samitu, predstavnici nešto više od 17% država svijeta, utvaraju si kako predstavljaju nešto posebno, mada ni pojma nemaju što stvarna demokracija jeste, a da ne govorimo o njihovom zanemarivanju kulturalnih i povijesnih razlika među državama.
● pa, tko su ti maheri koji si daju slobodu da više od 80% zemalja svijeta posprdno tretiraju, imajući s njima odnose tek toliko koliko im omogućuje realizaciju vlastitih (ekonomskih) interesa, i nastojeći ih privući pod svoju „demokratsku kapu“. Razgleda li se detaljnije spisak učesnica zagrebačkog samita, vidljivo je kako su na njemu učestvovale sve članice NATO pakta (uglavnom evropske države, postrojene pod komandom Amerike), plus Japan koji se povezao video linkom. Upravo države koje boli ona stvar za demokraciju, Ukrajinu i ljudske žrtve, jer su se okupile u pakt kojeg žele širiti na cijeli svijet sa samo jednom namjerom – očuvanjem kapitalističkog sustava, i to po vlastitoj mjeri.
● floskule tipa, da je na zasjedanju Generalne skupštine skoro cijeli svijet pokazao kako je protiv Rusije, ne priznajući rezultate referenduma u ukrajinskim odmetnutim pokrajinama (143 osudilo, 5 protiv, 33 suzdržane – među njima Indija i Kina, maltene pola ljudskog roda. Zbroje li se glasovi, vidljivo je da je 12 država izbjeglo izjašnjavanje, ne želeći se nikome zamjerati), lako je relativizirati činjenicom da se Zapad protivio tajnom glasanju, te da je uoči glasanja „Američki državni tajnik Antony Blinken… sazvao virtualni sastanak s diplomatima iz više od 100 zemalja“. Uostalom, prilikom glasanja o povlačenju američke odluke o priznavanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela „za rezoluciju svoj su glas dali predstavnici 128 članica UN-a, protiv je bilo njih devet, a suzdržano je ostalo 35 članica“, na što je Amerika uložila veto, s ciničnom izjavom svoje ambasadorice: “Zapamtit ćemo ovaj dan. Odluku SAD-a ništa neće promijeniti”. Još je gore prošla kada je usvojeno šest odluka u korist Palestine, a protiv one o jačanju pomoći Palestincima bili su samo Amerika i Izrael. Amerika je ostala u uvjerljivoj manjini i prilikom glasanja o istrazi izraelskih ratnih zločina, a da ne pričam o priznanju Palestine kao „države promatrača u UN“ sa 138 za i 9 glasova protiv (s 41 suzdržanim i 5 odsutnih), što je američka ambasadorica opet popratila „dubokoumnim mislima“: „Današnja nesretna i kontraproduktivna rezolucija stavlja dodatne prepreke na putu prema miru". Ima niz takvih primjera koji ne dokazuju ništa drugo negoli „i što s tim?“ – odnosno, njihovu neobaveznost.
● nadalje, svako malo se spominje poštivanje međunarodnog prava, i to kada bezbroj stručnjaka i analitičara konstatira da je međunarodni pravni sistem praktički mrtav. Kada ga upravo predvodnica antiruskog, tzv. „kolektivnog Zapada“ ponajmanje poštuje! Jeli zbilja potrebno nabrajati koje sve međunarodne sporazume SAD nisu ratificirale, ne priznaju ih, ili su izašle iz njih kad im se više nisu sviđali? Koje sve međunarodne sudove ignorira – kad se radi o njenim državljanima – pravdajući to tvrdnjom da im samo američki sudovi mogu suditi! Jeli u skladu s međunarodnim pravom određivanje sankcija, mimo UN, svakome tko se zamjeri Americi? Lako se sve to nađe na internetu.
● pozivajući se na načelne stavove kojima se kao koriste u osudi ruske agresije, za upitati je – zašto ih nisu imali (da sada ne spominjem Vijetnam, Irak, Afganistan i ostala imperijalistička stratišta Amera i njihovih podguznika), primjerice – kod bombardiranja Jugoslavije mimo dozvole UN, kao i neprovođenje njegove rezolucije 1244 o Kosovu?
● u ratovima - agresivnima ili obrambenima - svi lažu, o čemu objektivniji promatrači mogu zaključiti i iz vlastitog iskustva u svojoj državi. Medijski prostor vrvi dezinformacijama, a što je više njih to više „mudri“ Homo sapiensi stoje uz vlade koje ih vode. Propaganda, a nije to prvi uvidio Göring, je bitna komponenta ostvarenja ciljeva zaraćenih elita, koje ustvari jedino i znaju zašto vojuju i kakvo je stanje na bojištu. Mi ostali smo naprosto pioni koje povlače po svojoj volji, a kad nestanu sa „šahovske ploče“ eventualno bivaju nagrađeni nekom bezvrijednom medaljom koja se udjeljuje uz što veću pompu, jer zna se – ceremonije dodatno motiviraju stanovništvo. U rusko-ukrajinskom ratu ratuju svi: ne samo Rusi i Ukrajinci, već i cijela kapitalistička Evropa i nešto država van nje, sve pod dirigentskom palicom Amerikanaca. I lažu svi od reda! Amerikanci su praktički do nivoa znanosti razvili propagandnu mašinu, gdje poznavanje psihologija masa i pojedinaca igra bitnu ulogu, u čemu im je pomogao Freudov nećak Edward Bernays. Ne daj bože nazvati vladajuće elite Göringovim sljedbenicima, jer biste umah bili zasuti nizom „domoljubnih“ floskula, možda i izvedeni pred sud, ali stvar se upravo tako odvija, na sofisticiraniji način. O tekućoj ruskoj agresiji možemo isključivo (uglavnom) suditi prema serviranim informacijama samo jedne strane i njenih partnera, jer je dotok informacija s druge strane (ruske) praktički blokiran, i na sitne doze nam se daje. Ima niz primjera da su širitelji dezinformacija uhvaćeni u laži, ali ništa zato – idemo dalje, kao hrvatski premijer kad se uhvati u laganju. Zadržat ću se samo na par primjera. Danomice nam se tumači da Rusi ratuju protiv civilnih a ne vojnih ciljeva, kako civili padaju kao kruške (u američkim ratovima to su bile naprosto „kolateralne žrtve“), a onda vidite da je uz vijest o raketiranju 40 ukrajinskih gradova poginulo 19 civila, dok istovremeno potvrđuju kako je onesposobljeno 40% energetskih kapaciteta države! Stvarno su ove „baćuške“ izuzetno nesposobno sposobne, teško je naći drugi izraz. Jasno, pokazuju se slike i videa razrušenih civilnih objekata, ali ništa se ne govori o njihovom raketiranju od strane Ukrajinaca, u gradovima pod ruskom kontrolom. Moguće su ih američki instruktori toliko izvještili da ne samo kako nema „kolateralnih žrtava“, već se niti civilna infrastruktura ne uništava! Slijedeći primjer je neprestano difamiranje ruske „grupe Wagner“, u smislu plaćenićke i neonacističke, privatne vojne grupe. Kao vidi, oni ratuju za novac, bez ikakvih ideala – zvijeri u ljudskom obliku (u mojoj percepciji, inače svi ljudi koji oružjem rješavaju sukobe nisu daleko od zvijeri)! Ma, nemojte! Danas kada su praktički sve armije svijeta plaćenićke, od ukrajinske, preko američke do hrvatske ili bilo koje iz vaše domaje, baš se okomili na grupu Wagner, ali su se zato preko noći pripadnici neonacističke pukovnije Azov – nakon ruske opsade Mauripolja – pretvorili u heroje! Pa dobro, zašto onda nisu heroji pripadnici njemačkih nacističkih odreda koji su jednako grčeviti branili Berlin (oslobođen od strane Sovjeta)? Ako ste čuli za plaćenićku francusku Legiju stranaca (čiji član je bio i hrvatski general Gotovina, kad je u njoj našao spas od progona francuske policije!) – danas uklopljenu u redovni sastav francuske vojske – i za njene misije praćene zvjerstvima širom svijeta, ne treba ništa više govoriti. O ratnim zločinima neću mnogo - cijeli rat je inače zločin, sramota čovječanstva - a na internetu kolaju i video snimci ukrajinskih („zajednica“ You Tubea ih je navodno „prepoznala“ kao neprimjerene ili uvredljive za neke korisnike!), a ne samo ruskih zločina. Još samo toliko: kako se masovnim grobnicama mogu proglasiti grobišta Ukrajinaca, gdje na svakom zasebnom grobu stoji križ s upisanim podacima žrtve? Nisu li ruski vojnici imali drugog posla nego da ih – nakon izvršenja „ratnog zločina“ - pojedinačno zakapaju u grobove označene križevima? Svašta!
Samo ovih par pobrojenih stvari dovoljno je da prosudi o moralnoj pozvanosti članica Krimske platforme – posebice predvodnika koji drži u ruci dirigentski štapić – da zaista objektivno prosuđuju o zbivanjima, istovremeno čuvajući svoje guzice kad je o njima samima riječ. Često se kaže kako je iznad Sabora samo bog (koji se baš i ne definira, pa ispada da kojekakvi premijeri ili predsjednici igraju njegovu ulogu), no lično mogu reći da ponad mene nema nikoga – ni Sabora, ni boga, ni države, ni ma koje vlasti ili gomile koja bi me silila da prihvaćam kolektivne stavove koje mi nastoje naturiti. Neka mi se jasno i nedvosmisleno ukaže na link ili papir koji poziva na obaveznu poslušnost pojedinaca prema bilo kojim – čak i zakonskim – odlukama organa vlasti! Da, naravno, većinu i ja poštujem, ali samo ako se slažem s njima, ili procijenim da mi je pogodnije poštivati ih negoli podnositi maltretiranja i kažnjavanja kojima mi se u suprotnom prijeti. Ali, ako je „zakon jednak za sve“, u smislu da ga svi trebaju poštivati, onda je valjda to trebalo činiti i sa zakonom Kraljevine Jugoslavije o „zaštiti države“, nacističkim zakonom o izopćenju Židova, ustaškim zakonima koji su išli istim putem, ili iranskim o nošenju hidžaba – zar ne? Čak i zakoni kapitalističkog Zapada dozvoljavaju izražavanje građanskog neposluha, a podsjetiti ću zaboravljive:
„Američki pisac, filozof, prirodnjak, povjesničar, i socijalni buntovnik Henry David Thoreau, iznosi u eseju „O dužnosti građanina da bude neposlušan“, vječnu istinu:
„Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,
odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža:
“No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Niz kasnijih teoretičara razrađuje to pravo na neposlušnost, uglavnom razmatrajući nenasilne oblike njegova ispoljavanja, ali je bitno u svemu da maltene svi daju narodu u krajnjem slučaju (kao „slučajno“, nikad ne odnosećem na aktualno stanje) pravo na revolucionarna rješenja. Sve u svemu, ako ćemo pravo, mišljenje teoretičara sasvim je nevažno u usporedbi sa „mišljenjem“ i praksom povijesti, a ona je prepuna „krajnjih slučajeva“. Za koje nas elita nastoji uvjeriti da su duboko zakopani u naslage vjekova, u čemu ih demantira niz suvremenih, revolucionarnih smjena (vlada, a ne sustava) iniciranih odozdo, iz naroda.“
Ako narodi imaju to pravo, a pojedinac je formalni član bilo kojeg krda, tko onda njemu može zabraniti da se ne povinuje zakonima ili javnom mnijenju, ukoliko smatra da su oni u suprotnosti sa humanističkom etikom na čijim zasadama je odgojen? Ne, ne radi se tu o nikakvoj sebičnosti niti individualnom moralu koji je navodno kod svake jedinke drukčiji, već o usvajanju civilizacijski stečenih moralnih normi koje – nažalost – nisu ušle u zakone, niti glave onih koji formiraju javno mnijenje. Mene pravna država ne zanima, ali me itekako interesira pravedna država, ona koja je zasnovana na temeljima pravde – što bi svaka trebala biti, a nije niti jedna!
Sve što rekoh nije ni proruski niti antiukrajinski stav, niti me itko može optužiti da „sjedim na dvije stolice“, ili još direktnije – ako nisi s nama, onda si protiv nas. Jasno je nekoliko činjenica:
● Rusija je agresor, i taj čin si nije smjela dozvoliti
● ali, bila je izazvana ukrajinskim nepoštivanjem sporazuma iz Minska (1, 2), kao što ste vi izazvani da ošamarite nasilnika koji, i nakon upozorenja, vrijeđa vašu ženu
● postupkom ukrajinskih vlasti spram ruske manjine i njena jezika (paradoksalno, kad većina Ukrajinaca govori i ruski!)
● pokušajem amerike i „kolektivnog Zapada“ da unatoč obećanja danih Gorbačovu „prošverca“ NATO do ruskih granica (sjetimo se kako su SAD reagirale u vrijeme „kubanske krize“, kad je to isto SSSR pokušao spram njega)
● te davnašnjom težnjom Zapada (naročito Amerike) da slomi Rusiju:
„U sadašnjoj američkoj administraciji su glavni pobornici te doktrine državni sekretar Antony Blinken, njegova pomoćnica Victoria Nuland i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullliven.“
Ona im je pokazala da „to tako ne ide, dečki!“, i to nakon niza upozorenja na postupanje Amerike spram nje.
Na kraju da se osvrnem na izjavu „Krim je ukrajinski“. Krim je tijekom stoljeća bio svačiji, pa i ruski (popis iz 2001. pokazuje da su Rusi činili 58.3%, Ukrajinci 24.3%, Krimski Tatari 12.0% stanovništva), potom sovjetski, a sad je kao ukrajinski – mada je de facto pod vlašću Rusije, kao što je svojevremeno bio pod vlašću mnogih. To, nažalost, samo pokazuje da unatoč kojekakvim rezolucijama, deklaracijama i inim dokumentima, jedino vrijedi ona: „tko jači taj kvači!“. Niti jedan rat se u povijesti nije vodio rad idealističkih razloga, tipa jezika, kulture, povijesnog naslijeđa – u pozadini je uvijek puki interes. Ili za ovladavanjem geopolitički važnog teritorija, ili zarad mineralnog bogatstva i energenata, ili zbog prehrambenih proizvoda (Ukrajina je žitnica Evrope, ako ne i svijeta). Tako je i sada. Rat koji se vodi, vode međusobno Rusija i Zapad, s tim što potonji to čini preko ukrajinskog stanovništva kojega nam jedino u toj moriji treba biti žao. I Zapad i Ruse (njihove vladajuće elite!) boli „ona stvar“ za Ukrajince, tako dugo dok preko njih pokušavaju ostvariti vlastite interese. Stoga, preko Krimske platforme ne nastoji se riješiti problem između Ukrajine i Rusije, već vršiti pritisak na potonju. Rješenje može naći samo diplomacija, i to – kako upućeni autori govore – između stvarnih učesnika rata u kojem su Ukrajinci samo žrtve: Zapada (SAD-a naročito) i Rusije. A da će Rusija napustit Krim i nedavno pripojene ukrajinske pokrajine, samo su maštarije kvazirealpolitičara koji ljude tragom svojih interesa vode u smrt. Moguće tek kad se američki štićenik povuće s okupiranih palestinskih teritorija? De jure je Krim ukrajinski, ali de facto je u sastavu Ruske federacije; tko ne razumije - to je kao što rat između Rusije i Japana i dalje traje jer nije sklopljen mirovni sporazum, ali u stvarnosti oni međusobno ne ratuju. I tako još od daleke 1945. godine!
Niti sam vjernik, niti slavenofil, ni rusofil, ni ukajinofil, niti putinofil, niti mi se sviđa ruska politika, ali jedno je također jasno. Mnogi već dugo vremena govore o propasti Zapada (1, 2), nezajažlivog (povijesno dokazano) kapitalističkog Zapada koji nije ni završio s Rusijom a već se ostrvio na Kinu, ali tek se sada javljaju snage koje mu se mogu uspješno suprotstaviti. Nemojmo zaboraviti da carstva nisu vječna, niti da su ogromno Rimsko carstvo srušili barbari. Hoće li ili neće do toga doći upravo sada, nepoznanica je, ali kad tad – ukoliko se Zapad ne promijeni na humanističkim principima, na što ne valja računati – će se uspostaviti novi poredak stvari na planeti. Lično ne gajim previše iluzija da će to biti stanje kakvo priželjkuju humanističke osobe. Politika Zapada (prvenstveno Amerike) nalikuje na stavove Fukuyame, autora knjige u kojoj nagovješta pobjedu liberalnog kapitalizma i kraj povijesti, nakon par desetljeća se odriče svojih razmišljanja, e da bi opet promijenio ploču (1, 2) i vratio se prvobitnim idejama. Laviranje nije tek karakteristika neozbiljnog (kvazi)filozofa (politologa), već ideja vodilja američke politike – čisti pragmatizam, bez ozbiljnih humanističkih konotacija, uobličen u konciznoj izreci: „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!“. U ratovima koji se vode žalim samo nevine žrtve s ma koje strane, a sažaljevam gomile koje tisućljećima nikako da shvate čemu i kome ustvari služe. Uspijemo li se nekako odhrvati hormonima koji nas zapljuskuju, te uzdići malo ponad antropocentričnog – a naročito etnocentričnog – gledanja stvari, na djelu je samo evolucija nalik onoj biološkoj, no ovako ili onako sve je još uvijek samo borba za opstanak. Da to, u vrijeme kad posjednici nuklearnog oružja mogu ucjenjivati jedni druge, nema smisla i da je potrebno hitno razoružanje ljudskog roda prije no postane prekasno, shvatili su samo njegovi pametniji članovi:
„Potvrđujemo da nikada prije ljudi nisu bili tako neraskidivo spojeni zajedničkom sudbinom kao danas. Ali kakva je to zajednička sudbina? Čovječanstvu prijeti potpuno uništenje nuklearnim ratom i rastuća opasnost od ekonomskog kolapsa uzrokovanog utrkom u naoružanju. Za milijune, osnovne potrebe hrane, odjeće, skloništa, zdravlja, slobode, ljudskih prava i obrazovanja nisu zadovoljene. A ove potrebe su sve više pogoršane kontinuiranom populacijskom eksplozijom. Još jedna prijetnja dolazi od naše zloupotrebe okoliša. Štoviše, ove probleme je nemoguće riješiti u sadašnjim okvirima političkih struktura. S druge strane, postoji znanstveni i tehnološki napredak, s mogućnostima o kojima se do sada nije ni sanjalo, za oslobađanje ljudi od siromaštva, gladi, prava i obaveza, a za očuvanje našeg lijepog svijeta trenutno se razvija. U velikoj mjeri nego ikad prije, vrijednost za stvaranje smislenog života za sve ljude, zajedno sa sredstvima da se on ostvari, danas postoji.“, („Dubrovačko-Philadelphijska izjava“)
Eto još jednog razloga zašto ne vjerujem bilo kakvim nemoćnim platformama i deklaracijama s puno velikih riječi, napose ako u njihovu donošenju učestvuju oni koji ni s vlastitom prošlošću nisu sposobni raskrstiti.