Svijet je u krizi (ekonomskoj, finacijskoj, sigurnosnoj, migrantskoj,…), svako malo se čuje, ali zar nije, otkad je svijeta i vijeka, oduvijek bio u krizi? Cijela povijest čovječanstva nije doli putešestvije iz krize u krizu, načinom koji je samo pretpostavka pojava sve novijih. Dovedemo li geslo Francuske revolucije, „sloboda, bratstvo, jednakost“ - kao jednostavno moralno ishodište naroda i njegovih građana - u korelaciju sa stvarnošću, biva jasnije što je krizama uzrok. Ljudsko društvo nije doli sofisticiranija (sofisticiranost ništa ne znači u moralnom pogledu; recimo, moguće je ubijati nizom sve rafiniranijih načina: toljagom, nožem, revolverom, otrovom, strujom, injekcijom,…) preslika životinjskog svijeta, koju ustrajno njeguju pristalice socijaldarvinističkih pogleda (sem humanističke etike, marksizma i religije, takvi su uglavnom svi prevladavajući svjetonazori). Alfa lav ubija antilopu i gosti se njenim najboljim dijelovima; kad se zasiti dolazi na red nižerangirano lavlje „plemstvo“, potom slijede šakali, pa strvinari, crvi i bakterije – u osnovi svi manje-više zahvalni što je kralj životinja ubio gazelu, jer bez toga ni oni nebi imali što jesti. Isto, preslikano guzolizaštvo prisutno je u ljudskom društvu. Ako smo svijesni činjenice da u ljudske vrste postoje dvije vrste evolucije, biološka i socijalna, to samo govori kako je potonja u podređenom položaju, te smo još uvijek u mnogo čemu bliže zvijerima no ljudskom idealu kojem su se približili tek najevolutivniji među nama.
Bez obzira na rastakanje pojma inteligencije (kao i u antropologiji te sociologiji napuštanje pojma rase, ali ne i izvedenog, pejorativnog rasizma koji u otuđenoj društvenoj svijesti traži opravdanje), Gaussova krivulja nam govori kako postoje kreteni, prosječno pametni i genijalci među nama. Istrijebimo li (primjerice) sve kretene i prosječne, još uvijek će raspodjela sposobnosti, morala i inih karakteristika slijediti Gaussovu rapodjelu među preostalim genijalcima: bit će malo prosječno genijalnih, ponajviše genijalnih i malo najgenijalnijih među njima. U čemu se onda sastoji socijalna evolucija ljudskog društva? U pomicanju cijele normalne raspodjele u desnu stranu. Što će kretene „normalizirati“, prosječne „genijalizirati“ a genijalne učiniti „supergenijalnima“ – čineći i dalje prijelaz iz jedne kategorije u drugu nemogućim. Takva je priroda stvari; fakta da nema jednakosti među ljudima, njihovim sposobnostima i doprinosima, što nimalo ne anulira zahtjev kako se ne smije prema nikome odnositi kao prema živini, već omogućiti dostojanstvo života prikladno vrsti koja se samozadovoljno proglasila „sapiensnom“.
U čemu je suština kriza koje potresaju svijet tijekom svekolike povijesti? U eksploatacijama, nejednolikoj razvijenosti naroda i pojedinaca, ekonomiji, bankarstvu,…, ili njihovoj uzajamnoj, uzročno-posljedičnoj povezanosti? Ne! Ona leži u evolucijski nedovoljno dostignutoj ljudskosti, humanizmu, etičkom odnosu pripadnika iste vrste jednih prema drugima (sem kad se povremeno, uslijed prirodnih i ljudima izazvanih katastrofa ili masovnih zločina ne probude – i relativno brzo zgasnu - empatija, sućut i solidarnost među nama). No, svakako, usred ove permanentne krize čovječanstva - kakvo jeste da jeste na svom razvojnom stupnju - dakako da možemo govoriti o parcijalnim krizama, od kojih ću se zadržati na tzv. „migrantskoj krizi“ (pravo pitanje je, za koga je to ustvari kriza; za jadnike koji spašavaju živote i egzistencije, ili za uljuljkane u relativnu udobnost svojih društava, koji bijeg nesretnika od zla doživljavaju kao stanje vlastite izloženosti?). Teško je u kontekstualnim okolnostima zaobići boga, najvećeg diletanta u svemiru, preuzevšeg na se stvaranje inteligentnih bića koja svojim djelovanjem svjedoče o njegovoj nekompetentnosti za posao kojeg se prihvatio. Reklo bi se da je On ustvari pali anđeo, Lucifer koji zavređuje najdublje dubine; deseti, neopjevani nivo Pakla u koji je uvalio ljudsku vrstu. Njegovo nam odriješenje prošlih grijehova realno ništa ne znači, o čemu konzultirajte svoje pokojnike. Što li samo svojim stvorenjima ima opraštati starozavjetni genocidni diletant, nevježa i šeprtlja koja se ni novim sporazumom s naivnim „proizvodima“ nije promijenio, dozvoljavajući grijehe najgorih oblika, istovremeno im obećavajući Sudnji dan i Armagedon? Jeli uz Njega još potreban Lucifer, ili je On – poput fizikalnog neutrona – Antistvorenje samom sebi? U stvarnosti ovaploćeno u milijardama jedinki koje su na se preuzele u dobru i u zlu imitirati – poput majmuna - ponajvećeg licemjera i zločinca (a propos, dizajniranog po vlastitom predlošku, te se u začaranom krugu neprestano „hvataju za rep“)? Bog me, poput pokojnog ekonomista Branka Horvata, kao neznanstveni i nedokazivi „entitet“ apsolutno ne zanima, doli prilike da zalud „solim pamet“ njegovim štovateljima (čin koji odslikava stvarni karakter objekta štovanja – vlastitu utopističku bit kojoj nesvijesno evoluiraju).
Vratimo se „migrantskoj krizi“ i reakcijima političkih elita i sljedbenika koji ih podržavaju u viđenju uzroka i načina rješavanja (poput poljskih, čeških, slovačkih, mađarskih, talijanskih i inih - među njima i hrvatskih vrhuški i građana koji su i sami svojevremeno bježali glavom bez obzira). Veliki „domoljubni humanisti“ ističu da zemlje najbliže porijeklu ne primaju nesretnike u dovoljnom broju, već prebacuju problem „bijeloj“ i rasizma* još neriješenoj Evropi, i samoj dovoljno umješnoj u spomenutoj vještini. Kao, „mi“ moramo rješavati tuđe probleme (ne daj bože ako su k tome muslimanski, a ne kršćanski!), ustvari izazvane od perjanice svih današnjih „civilizacija“ – one zapadne! Ipak, sa stranica (1, 2) jedine relevantne svjetske organizacije (one Ujedinjenih nacija, posvećene izbjeglicama) koja o tome može objektivno pričati, jasno je vidljivo da su bogata Evropa i obje Amerike zajedno primile 32% izbjeglica, a Afrika, Srednji istok i sjeverna Afrika ukupno 56% (Palestinci gotovo da su otpisani kao izbjeglice)!
Neobrazovana, interesno zadojena svjetina teško uviđa činjenicu da do intervencija SAD (podržanih zapadnim partnerima) u Iraku, Libiji, Afganistanu, Siriji i nizu drugih zemalja gdje su potaknule sukobe, imajući duboko umočene prste u navodnom širenju demokracije (kako zakrinkavaju nametanje neokolinijalnih interesa), nikakvih neuobičajenih migracija spram Zapada nije bilo! Prisustvo izvjesnog, zanemarivog broja terorista među izbjeglicama samo potvrđuje dijagnozu, čak mnogo više nego da ih uopće nema. I licemjerni papa, korifej internacionalne katoličke Crkve (gdje je vrlim nacionalistima nestala kritika internacionalizma?), vidi u čemu je stvar, naspram gomile „odvažnih“ koji nemaju hrabrosti ni izaći iz anonimnosti, a kamoli pogledati u lice sebi i „civilizaciji“ (interesu) kakvu brane:
"Problem ratova je teško riješiti, problem progona kršćana na Bliskom istoku i u Nigeriji isto tako… problem gladi se može riješiti… U kolektivnoj podsvijesti postoji loša zamisao da se može iskorištavati Afriku koja je i dalje zemlja robova… To se mora promijeniti s investicijskim programima, treba im omogućiti razvoj!... Svaka zemlja treba primiti onoliko izbjeglica koliko može, koliko ih može integrirati i školovati... Imamo val izbjeglica koji bježe od rata i gladi, rata i gladi u tolikom broju afričkih zemalja, od rata i progona na Bliskom istoku…“
Investirajmo - to je „lako“ riješiti – da bismo kasnije ratovima - što je „teško“ riješiti – razorili izgrađeno, kako bi ponovno mogli investirati, e da bismo opet razorili,… Sve u neprekidnom ciklusu razaranja - investiranja – razaranja, izvlačeći nesrazmjerno više od „investiranoga“.
Način mazanja očiju javnosti je i nastojanje oko razlikovanja ratnih i ekonomskih izbjeglica, jer navodno prvi spašavaju svoje živote, dok drugi samo traže bolji život. Ratne i ekonomske migrante (eufemizam za izbjeglice oba tipa) je teško razlikovati jedne od drugih, jer rat ne uništava živote samo neposredno već i posredno, upropaštavnjem ekonomije. I bez aktualnih ratova Zapad snosi ogromnu povijesnu odgovornost po mirnodopske prilike „trećeg svijeta“. „Humanizam“ Hrvatske (vlasti i opozicije) i razvijenih zemalja svijeta je sasvim jasan: proslijedit ćemo izbjeglice onima koji ih žele, a ne žele li ih – zatvorit ćemo granice! Dođe ti pomisliti kolika je šteta da to nije učinjeno hrvatskim i bosanskim izbjeglicama za rata u Hrvatskoj i BiH; vapaj onih koji sada “humaniziraju” s idejama što da s migrantima rade drugi, čuo bi se do neba! Hrvatska prva baba, u nizu budalenja kojima je cilj smantati mozgove ionako malobrojne zdravorazumske populacije, kako bi prikupila glasove za naredne predsjedničke izbore od segmenata društva koji bi se u drugim okolnostima uzajamno poklali, nesuvislo (itekako suvislo, s aspekta njenih aspiracija) lupeta
"…da depopulaciji Hrvatske doprinosi sloboda kretanja, iako je to jedno od zaglavnih načela EU-a, a i Hrvatska je u toku pristupnih pregovora s pravom inzistirala na tome da se što prije uklone useljeničke kvote za hrvatske građane u evropskim zemljama (druga je stvar što sloboda kretanja ima manje veze s ljudskim pravima a više s interesima kapitala, ali, naravno, predsjednica se protiv toga ne usudi ništa zucnuti)."
Ukidanje useljeničkih kvota za hrvatske građane, ali strogo postupanje spram migranata koji spašavaju svoju kožu! Naravno, uz izuzetke koji odgovaraju kapitalu, poput merkeličine Njemačke koja je u nedostatku radne snage (cirka 1.5 milijuna radnika) pozvala migrante da odrađuju potplaćene (za njemačke radnike!) poslove, ili odluka hrvatske vlade o povećanju kvota stranih radnika, iz razloga što su za domaće potplaćeni zapadni poslovi neizmjerno bolji od potplaćenih hrvatskih! Što ćemo, "čovjek je naše najveće bogatstvo" - samo što kapital nekako prilagođava definiciju ljudskog bića vlastitoj koristi.
Suština parcijalnih kriza daklem nije u poveznici s materijalnim problemima koji izazivaju ratove, ekonomske krize, nerazvijenost, glad, migracije,…, već u etičkoj srži trenutačnog prosječnog ljudskog bića, rješenje čega nije u kršćanskom i ma kojem religijskom pozivanju na „moralnu obnovu“ po njihovim zamislima, koje su još davno izrodile lomače i inkvizicijske progone, već u okretanju korjenitim promjenama na svim područjima zagađenima animalnim dijelom ljudskog karaktera (pravo rješenje je tek u domeni socijalnog razvoja čovječanstva). Da ponovim već rečeno na drugom mjestu:
"...korjenite promjene na nekom području života, rada, političkim, društvenim i ekonomskim odnosima mogu biti i nasilne i mirne („baršunasta revolucija“). Ove poslijednje s malom vjerojatnošću jer, „Marx je tu jasan. Ne može. Jer se privilegirani nikad ne odriču privilegija i stalno traže više.“
Dok cjelokupnu kriminalnu bandu ne pobacamo tamo gdje zaslužuje, svijet (Hrvatska) će postajati sve veće smetlište, đubrište kojim upravljaju govna na vlasti uživajući u vlastitim miomirisima. Nije to poziv na revoluciju niti „govor mržnje“, kako upozorenja na povijesno iskustvo imputira društveni šljam. Prejadno je da oni koji su još jučer s najvećim guštom ubijali i pljačkali, birajući žrtve po etničkoj osnovi, podmeću prigovaračima savjesti i dezerterima - koji su vlastitim primjerom odbili učestvovanje u klanjima za nabijeđene ciljeve najvećih nacionalnih baraba – govor mržnje i pozivanje na fizičke obračune. Jedna od božjih zapovjedi je i „Ne ubij!“, ograničena tek ljudskom maštom da se pod kojekakvim izgovorima zaobilazi tijekom povijesti. Još donedavno je i u ovoj (kao i bivšoj) državi smrtna kazna bila zakonski dopuštena, a u velikom dijelu svijeta (uključujući „uzor demokracije“) i dan-danas se upražnjava:
Smrtna kazna u svijetu:
Donedavne ubojice, oni koji svojim ponašanjem doprinose u pojedinim povijesnim okolnostima jedinom načinu razrješavanja nagomilanih suprotnosti (nasiljem), zgražavaju se – sami kršeći petu božju zapovjed – nad induciranim nasilnim pobunama izazvanima vlastitim djelovanjima. U tom „pravedničkom“ igrokazu, elite mimo međunarodnog prava i organizacije UN koja jedino imat legitimni mandat upotrebe sile u međunarodnim odnosima, dislociraciju vojne snage na vanjskim ruskim granicama, postajući tako od stvarnih (BiH) potencijalni agresori. Zlo koje se nadvija nad svijetom, primjećeno je već i u Starom zavjetu: robovanje „Zlatnom teletu“, namjesto služenju onome što nas (navodno) izdiže iznad ostatka životinjskog svijeta. Robovanje novcu kao otrovu koji ubija - ubrzava razvoj, a zatire dušu - mada u primjerenim količinama može biti ljekovit. O tome pak, neki drugi put.
*Primjedba
Usputna digresija o rasizmu Evrope zahtijeva makar sitno objašnjenje o hrvatskom rasizmu (odnos prema migrantima je, dakako, jedan od vidljivijih njegovih oblika, iako ga javnost tako ne percipira). Nakon istrebljenja Židova i endlӧsunga „srpskog pitanja“ (pročačkajte malo internetom ne odveć davne ankete o tome biste li dozvolili vlastitoj djeci udaju/ženidbu za srpskog partnera), danas se on ponajviše očituje u odnosu prema Romima, još jedinoj preostaloj neželjenoj etničkoj grupi u obimu koji smeta „čistokrvne“ domoroce. On se prvenstveno očituje latentno, jer – unatoč sve većem jačanju nacionalšovinističkog ekstremizma – ipak (još?) ne vladaju uvjeti da bi se pretjerano javno eksplicirao. Romi, kao i svi građani države imaju zakonom zajamčena prava, uz još neka dodatna (grupna) koja pripadaju svakoj nacionalnoj manjini. No, bezbroj puta ćete u četiri oka, i od sugovornika od kojih to ne očekujete, čuti izravne napade na manjinu koju ni ustaše nisu uspjele u potpunosti eliminirati, kao glavne krivce za sva, prvenstveno ekonomska zla koja su nas snašla, istovremeno dozvoljavajući izravnim krivcima - pljenkovićima najgore vrste - desetljetne pljačke, potom im blagonaklono prepuštajući išetati u inostranstvo kad ih mediji – a ne pravosuđe! - razotkriju.
Te rađaju na tucete djece za koju ubiru dječji doplatak, te vise na socijalnoj skrbi odaklem „cecaju“ milijune, te sve zapiju, potroše na klađenje i kockanje, te imaju ovakve i onakve olakšice - međutim ništa od ovih primjedbi nije nešto što se ne bi odnosilo i na „bijele“ (radeći s romskom djecom, slušao sam od pojedinih nastavnika osnovne škole kako u međusobnim razgovorima eksplicitno dijele djecu na „bijelu“ i „crnu“). Romi se percipiraju kao lopovi, neradnici i najveća ljudska bagra (dakako, nikad preglasno, a ponajmanje od političara), a ne tako davno novine su krasili naslovi tipa „Rom silovao… ukrao… ubio“, ali ne i „Hrvat silovao… ukrao… ubio“, iako je već slijedom statističke zastupljenosti u društvu jasno da poslijednji to čine nesrazmjerno više. O stvarnim uslovima socijalizacije Roma koje im - izvan črčki na papiru - priuštaju država te poslodavci, nećemo. Kako manjina nije tema teksta, samo savjet u pogledu broja djece u romskim obiteljima: ukoliko se „kamenogenim“ mužjarcima kurac nedovoljno skameni u izvjesnim okolnostima, imaju na raspolaganju Viagru, a potom neka bez prezervativa navale na svoje žene. Uvjeravam ih da će od države, kakva je da je, primati podjednake dječje doplatke poput romskih obitelji.
Bez obzira na rastakanje pojma inteligencije (kao i u antropologiji te sociologiji napuštanje pojma rase, ali ne i izvedenog, pejorativnog rasizma koji u otuđenoj društvenoj svijesti traži opravdanje), Gaussova krivulja nam govori kako postoje kreteni, prosječno pametni i genijalci među nama. Istrijebimo li (primjerice) sve kretene i prosječne, još uvijek će raspodjela sposobnosti, morala i inih karakteristika slijediti Gaussovu rapodjelu među preostalim genijalcima: bit će malo prosječno genijalnih, ponajviše genijalnih i malo najgenijalnijih među njima. U čemu se onda sastoji socijalna evolucija ljudskog društva? U pomicanju cijele normalne raspodjele u desnu stranu. Što će kretene „normalizirati“, prosječne „genijalizirati“ a genijalne učiniti „supergenijalnima“ – čineći i dalje prijelaz iz jedne kategorije u drugu nemogućim. Takva je priroda stvari; fakta da nema jednakosti među ljudima, njihovim sposobnostima i doprinosima, što nimalo ne anulira zahtjev kako se ne smije prema nikome odnositi kao prema živini, već omogućiti dostojanstvo života prikladno vrsti koja se samozadovoljno proglasila „sapiensnom“.
U čemu je suština kriza koje potresaju svijet tijekom svekolike povijesti? U eksploatacijama, nejednolikoj razvijenosti naroda i pojedinaca, ekonomiji, bankarstvu,…, ili njihovoj uzajamnoj, uzročno-posljedičnoj povezanosti? Ne! Ona leži u evolucijski nedovoljno dostignutoj ljudskosti, humanizmu, etičkom odnosu pripadnika iste vrste jednih prema drugima (sem kad se povremeno, uslijed prirodnih i ljudima izazvanih katastrofa ili masovnih zločina ne probude – i relativno brzo zgasnu - empatija, sućut i solidarnost među nama). No, svakako, usred ove permanentne krize čovječanstva - kakvo jeste da jeste na svom razvojnom stupnju - dakako da možemo govoriti o parcijalnim krizama, od kojih ću se zadržati na tzv. „migrantskoj krizi“ (pravo pitanje je, za koga je to ustvari kriza; za jadnike koji spašavaju živote i egzistencije, ili za uljuljkane u relativnu udobnost svojih društava, koji bijeg nesretnika od zla doživljavaju kao stanje vlastite izloženosti?). Teško je u kontekstualnim okolnostima zaobići boga, najvećeg diletanta u svemiru, preuzevšeg na se stvaranje inteligentnih bića koja svojim djelovanjem svjedoče o njegovoj nekompetentnosti za posao kojeg se prihvatio. Reklo bi se da je On ustvari pali anđeo, Lucifer koji zavređuje najdublje dubine; deseti, neopjevani nivo Pakla u koji je uvalio ljudsku vrstu. Njegovo nam odriješenje prošlih grijehova realno ništa ne znači, o čemu konzultirajte svoje pokojnike. Što li samo svojim stvorenjima ima opraštati starozavjetni genocidni diletant, nevježa i šeprtlja koja se ni novim sporazumom s naivnim „proizvodima“ nije promijenio, dozvoljavajući grijehe najgorih oblika, istovremeno im obećavajući Sudnji dan i Armagedon? Jeli uz Njega još potreban Lucifer, ili je On – poput fizikalnog neutrona – Antistvorenje samom sebi? U stvarnosti ovaploćeno u milijardama jedinki koje su na se preuzele u dobru i u zlu imitirati – poput majmuna - ponajvećeg licemjera i zločinca (a propos, dizajniranog po vlastitom predlošku, te se u začaranom krugu neprestano „hvataju za rep“)? Bog me, poput pokojnog ekonomista Branka Horvata, kao neznanstveni i nedokazivi „entitet“ apsolutno ne zanima, doli prilike da zalud „solim pamet“ njegovim štovateljima (čin koji odslikava stvarni karakter objekta štovanja – vlastitu utopističku bit kojoj nesvijesno evoluiraju).
Vratimo se „migrantskoj krizi“ i reakcijima političkih elita i sljedbenika koji ih podržavaju u viđenju uzroka i načina rješavanja (poput poljskih, čeških, slovačkih, mađarskih, talijanskih i inih - među njima i hrvatskih vrhuški i građana koji su i sami svojevremeno bježali glavom bez obzira). Veliki „domoljubni humanisti“ ističu da zemlje najbliže porijeklu ne primaju nesretnike u dovoljnom broju, već prebacuju problem „bijeloj“ i rasizma* još neriješenoj Evropi, i samoj dovoljno umješnoj u spomenutoj vještini. Kao, „mi“ moramo rješavati tuđe probleme (ne daj bože ako su k tome muslimanski, a ne kršćanski!), ustvari izazvane od perjanice svih današnjih „civilizacija“ – one zapadne! Ipak, sa stranica (1, 2) jedine relevantne svjetske organizacije (one Ujedinjenih nacija, posvećene izbjeglicama) koja o tome može objektivno pričati, jasno je vidljivo da su bogata Evropa i obje Amerike zajedno primile 32% izbjeglica, a Afrika, Srednji istok i sjeverna Afrika ukupno 56% (Palestinci gotovo da su otpisani kao izbjeglice)!
Neobrazovana, interesno zadojena svjetina teško uviđa činjenicu da do intervencija SAD (podržanih zapadnim partnerima) u Iraku, Libiji, Afganistanu, Siriji i nizu drugih zemalja gdje su potaknule sukobe, imajući duboko umočene prste u navodnom širenju demokracije (kako zakrinkavaju nametanje neokolinijalnih interesa), nikakvih neuobičajenih migracija spram Zapada nije bilo! Prisustvo izvjesnog, zanemarivog broja terorista među izbjeglicama samo potvrđuje dijagnozu, čak mnogo više nego da ih uopće nema. I licemjerni papa, korifej internacionalne katoličke Crkve (gdje je vrlim nacionalistima nestala kritika internacionalizma?), vidi u čemu je stvar, naspram gomile „odvažnih“ koji nemaju hrabrosti ni izaći iz anonimnosti, a kamoli pogledati u lice sebi i „civilizaciji“ (interesu) kakvu brane:
"Problem ratova je teško riješiti, problem progona kršćana na Bliskom istoku i u Nigeriji isto tako… problem gladi se može riješiti… U kolektivnoj podsvijesti postoji loša zamisao da se može iskorištavati Afriku koja je i dalje zemlja robova… To se mora promijeniti s investicijskim programima, treba im omogućiti razvoj!... Svaka zemlja treba primiti onoliko izbjeglica koliko može, koliko ih može integrirati i školovati... Imamo val izbjeglica koji bježe od rata i gladi, rata i gladi u tolikom broju afričkih zemalja, od rata i progona na Bliskom istoku…“
Investirajmo - to je „lako“ riješiti – da bismo kasnije ratovima - što je „teško“ riješiti – razorili izgrađeno, kako bi ponovno mogli investirati, e da bismo opet razorili,… Sve u neprekidnom ciklusu razaranja - investiranja – razaranja, izvlačeći nesrazmjerno više od „investiranoga“.
Način mazanja očiju javnosti je i nastojanje oko razlikovanja ratnih i ekonomskih izbjeglica, jer navodno prvi spašavaju svoje živote, dok drugi samo traže bolji život. Ratne i ekonomske migrante (eufemizam za izbjeglice oba tipa) je teško razlikovati jedne od drugih, jer rat ne uništava živote samo neposredno već i posredno, upropaštavnjem ekonomije. I bez aktualnih ratova Zapad snosi ogromnu povijesnu odgovornost po mirnodopske prilike „trećeg svijeta“. „Humanizam“ Hrvatske (vlasti i opozicije) i razvijenih zemalja svijeta je sasvim jasan: proslijedit ćemo izbjeglice onima koji ih žele, a ne žele li ih – zatvorit ćemo granice! Dođe ti pomisliti kolika je šteta da to nije učinjeno hrvatskim i bosanskim izbjeglicama za rata u Hrvatskoj i BiH; vapaj onih koji sada “humaniziraju” s idejama što da s migrantima rade drugi, čuo bi se do neba! Hrvatska prva baba, u nizu budalenja kojima je cilj smantati mozgove ionako malobrojne zdravorazumske populacije, kako bi prikupila glasove za naredne predsjedničke izbore od segmenata društva koji bi se u drugim okolnostima uzajamno poklali, nesuvislo (itekako suvislo, s aspekta njenih aspiracija) lupeta
"…da depopulaciji Hrvatske doprinosi sloboda kretanja, iako je to jedno od zaglavnih načela EU-a, a i Hrvatska je u toku pristupnih pregovora s pravom inzistirala na tome da se što prije uklone useljeničke kvote za hrvatske građane u evropskim zemljama (druga je stvar što sloboda kretanja ima manje veze s ljudskim pravima a više s interesima kapitala, ali, naravno, predsjednica se protiv toga ne usudi ništa zucnuti)."
Ukidanje useljeničkih kvota za hrvatske građane, ali strogo postupanje spram migranata koji spašavaju svoju kožu! Naravno, uz izuzetke koji odgovaraju kapitalu, poput merkeličine Njemačke koja je u nedostatku radne snage (cirka 1.5 milijuna radnika) pozvala migrante da odrađuju potplaćene (za njemačke radnike!) poslove, ili odluka hrvatske vlade o povećanju kvota stranih radnika, iz razloga što su za domaće potplaćeni zapadni poslovi neizmjerno bolji od potplaćenih hrvatskih! Što ćemo, "čovjek je naše najveće bogatstvo" - samo što kapital nekako prilagođava definiciju ljudskog bića vlastitoj koristi.
Suština parcijalnih kriza daklem nije u poveznici s materijalnim problemima koji izazivaju ratove, ekonomske krize, nerazvijenost, glad, migracije,…, već u etičkoj srži trenutačnog prosječnog ljudskog bića, rješenje čega nije u kršćanskom i ma kojem religijskom pozivanju na „moralnu obnovu“ po njihovim zamislima, koje su još davno izrodile lomače i inkvizicijske progone, već u okretanju korjenitim promjenama na svim područjima zagađenima animalnim dijelom ljudskog karaktera (pravo rješenje je tek u domeni socijalnog razvoja čovječanstva). Da ponovim već rečeno na drugom mjestu:
"...korjenite promjene na nekom području života, rada, političkim, društvenim i ekonomskim odnosima mogu biti i nasilne i mirne („baršunasta revolucija“). Ove poslijednje s malom vjerojatnošću jer, „Marx je tu jasan. Ne može. Jer se privilegirani nikad ne odriču privilegija i stalno traže više.“
Dok cjelokupnu kriminalnu bandu ne pobacamo tamo gdje zaslužuje, svijet (Hrvatska) će postajati sve veće smetlište, đubrište kojim upravljaju govna na vlasti uživajući u vlastitim miomirisima. Nije to poziv na revoluciju niti „govor mržnje“, kako upozorenja na povijesno iskustvo imputira društveni šljam. Prejadno je da oni koji su još jučer s najvećim guštom ubijali i pljačkali, birajući žrtve po etničkoj osnovi, podmeću prigovaračima savjesti i dezerterima - koji su vlastitim primjerom odbili učestvovanje u klanjima za nabijeđene ciljeve najvećih nacionalnih baraba – govor mržnje i pozivanje na fizičke obračune. Jedna od božjih zapovjedi je i „Ne ubij!“, ograničena tek ljudskom maštom da se pod kojekakvim izgovorima zaobilazi tijekom povijesti. Još donedavno je i u ovoj (kao i bivšoj) državi smrtna kazna bila zakonski dopuštena, a u velikom dijelu svijeta (uključujući „uzor demokracije“) i dan-danas se upražnjava:
Smrtna kazna u svijetu:
Donedavne ubojice, oni koji svojim ponašanjem doprinose u pojedinim povijesnim okolnostima jedinom načinu razrješavanja nagomilanih suprotnosti (nasiljem), zgražavaju se – sami kršeći petu božju zapovjed – nad induciranim nasilnim pobunama izazvanima vlastitim djelovanjima. U tom „pravedničkom“ igrokazu, elite mimo međunarodnog prava i organizacije UN koja jedino imat legitimni mandat upotrebe sile u međunarodnim odnosima, dislociraciju vojne snage na vanjskim ruskim granicama, postajući tako od stvarnih (BiH) potencijalni agresori. Zlo koje se nadvija nad svijetom, primjećeno je već i u Starom zavjetu: robovanje „Zlatnom teletu“, namjesto služenju onome što nas (navodno) izdiže iznad ostatka životinjskog svijeta. Robovanje novcu kao otrovu koji ubija - ubrzava razvoj, a zatire dušu - mada u primjerenim količinama može biti ljekovit. O tome pak, neki drugi put.
*Primjedba
Usputna digresija o rasizmu Evrope zahtijeva makar sitno objašnjenje o hrvatskom rasizmu (odnos prema migrantima je, dakako, jedan od vidljivijih njegovih oblika, iako ga javnost tako ne percipira). Nakon istrebljenja Židova i endlӧsunga „srpskog pitanja“ (pročačkajte malo internetom ne odveć davne ankete o tome biste li dozvolili vlastitoj djeci udaju/ženidbu za srpskog partnera), danas se on ponajviše očituje u odnosu prema Romima, još jedinoj preostaloj neželjenoj etničkoj grupi u obimu koji smeta „čistokrvne“ domoroce. On se prvenstveno očituje latentno, jer – unatoč sve većem jačanju nacionalšovinističkog ekstremizma – ipak (još?) ne vladaju uvjeti da bi se pretjerano javno eksplicirao. Romi, kao i svi građani države imaju zakonom zajamčena prava, uz još neka dodatna (grupna) koja pripadaju svakoj nacionalnoj manjini. No, bezbroj puta ćete u četiri oka, i od sugovornika od kojih to ne očekujete, čuti izravne napade na manjinu koju ni ustaše nisu uspjele u potpunosti eliminirati, kao glavne krivce za sva, prvenstveno ekonomska zla koja su nas snašla, istovremeno dozvoljavajući izravnim krivcima - pljenkovićima najgore vrste - desetljetne pljačke, potom im blagonaklono prepuštajući išetati u inostranstvo kad ih mediji – a ne pravosuđe! - razotkriju.
Te rađaju na tucete djece za koju ubiru dječji doplatak, te vise na socijalnoj skrbi odaklem „cecaju“ milijune, te sve zapiju, potroše na klađenje i kockanje, te imaju ovakve i onakve olakšice - međutim ništa od ovih primjedbi nije nešto što se ne bi odnosilo i na „bijele“ (radeći s romskom djecom, slušao sam od pojedinih nastavnika osnovne škole kako u međusobnim razgovorima eksplicitno dijele djecu na „bijelu“ i „crnu“). Romi se percipiraju kao lopovi, neradnici i najveća ljudska bagra (dakako, nikad preglasno, a ponajmanje od političara), a ne tako davno novine su krasili naslovi tipa „Rom silovao… ukrao… ubio“, ali ne i „Hrvat silovao… ukrao… ubio“, iako je već slijedom statističke zastupljenosti u društvu jasno da poslijednji to čine nesrazmjerno više. O stvarnim uslovima socijalizacije Roma koje im - izvan črčki na papiru - priuštaju država te poslodavci, nećemo. Kako manjina nije tema teksta, samo savjet u pogledu broja djece u romskim obiteljima: ukoliko se „kamenogenim“ mužjarcima kurac nedovoljno skameni u izvjesnim okolnostima, imaju na raspolaganju Viagru, a potom neka bez prezervativa navale na svoje žene. Uvjeravam ih da će od države, kakva je da je, primati podjednake dječje doplatke poput romskih obitelji.
