[caption id="attachment_76082" align="alignleft" width="460"] Ladislav Babić[/caption]
Oružje služi za ubijanje – to je najkraća moguća definicija (upotrebe) sviju vrsta oružja. Bez obzira dali u napadu, obrani (a svi se samo branimo, jelte?), samoobrani, lovu ili čistoj zabavi. Upotreba u sportske svrhe proizašla je naprosto iz potrebe uvježbavanja služenja njime, u časovima kad se agresivnost nije imala na kome ispoljiti (vrlo rijetki trenuci povijesti). Način upotrebe ovisi o volji čovjeka, koja je uvjetovana psihologijom i situacijom u kojoj se nalazi. Oružje samo po sebi ništa ne odlučuje, ono za ništa nije krivo, predstavlja mrtvi predmet tipa kamena ili komada drveta koji također – u rukama čovjeka – mogu postati oružjem. Pozabavimo se stoga suštinom, ovisnikom o drogi koja mu navodno pruža mir, sigurnost i ne zaboravimo ono najvažnije – profit!
Svi se naoružavaju, „jer se i drugi naoružavaju“. Odavno po život čovjeka nikakvih opasnosti (zanemarimo li prirodne katastrofe) nema, sem od drugih ljudi. Čovjek je najopasnija zvijer planete, jer ne ubija iz životne potrebe već iz načela koja sam proglašava životnima. Daklem se oružje apriorno proizvodi s namjerom upotrebe protiv "biblijskog brata". Ni Hrvatska u tome ne zaostaje; uključena je u proizvodnju te "legalnu" i ilegalnu proliferaciju sofisticiranog oružja svakome tko želi kupiti. Mada ta zemlja obuhvaća mene, ja takvu državu i njezine vlade tek stjecajem okolnosti podnosim. Proizvođače oružja i svjetske vlade koje ih podržavaju tvore psihopati koje bi bez iznimke, isti čas doživotno trebalo staviti pod nadzor psihijatara. "Ja" sam bio prije tu nego neka (takva) Hrvatska, pak je etički primjerenije „izmjestiti“ nju negoli „mene“ i „meni“ slične. Ali vlade to ne zanima, kapital još manje – one samo sprovode njegovu volju. Tu stupa na scenu jedna od bezbrojnih smicalica sistema - licemjernog, eksploatatorskog i zločinačkog kapitalizma. Hrvatska je ušla u kolo zločinačkog sustava, pak nije čudno da prihvaća njegova pravila. Bezuvjetno biblijsko "Ne ubij!" - aksiom kršćana pa i "najkatoličkijeg naroda na svijetu" - licemjerno tumači kako mu odgovara, a odgovara mu na jedan jedini način. Onaj koji služi očuvanju profita i privilegija. Privilegije se čuvaju smicalicama. Kad se iscrpi repertoar lukavština, poseže se za oružjem. Naravno, i sasvim pasivna njegova "primjena" (proizvodnja, oružana prijetnja, itd) služi prethodno spomenutim ciljevima. Jedno, međutim, ne zaboravimo - rezultat njegove aktivne primjene ovisi o tome u čijim je rukama i prema kome je okrenuto. Žalibože morala, ili na sreću deprivilegiranih i eksploatiranih. Već kako tko sagledava stvari. Svako malo, nakon masovnih krvoprolića, ljudska zajednica vrišti za razoružanjem, e da bi vriska jednako brzo zamrla pod dirigentskom palicom interesa kapitala, prividno predstavljenih kao društvenih (koje ih iz sebičnih razloga takvima i prihvaća). Kad kažemo "kapitala", ne zaboravimo da su to ustvari ljudi, možda moj ili vaš susjed. Pak će, u konačnici, obračun s njim biti obračun s ljudima. Za što će najvjerojatnije – povijest pokazuje - trebati oružja, i tako ad infinitum. Circulus vitiosus! Iz kojega se može tek tako da se krug negdje zasvagda prekine i mjesto iracionalnim, krene putevima razuma. No, jesmo li za to sposobni?
Što je jadnije od samozvanih "lijevih liberala", koji svoj kvazihumanizam prodaju navodnom brigom o radnicima. "Treba 1000 radnika iz Karlovačkog 'HS Produkta' baciti na ulicu, jer oružje ubija? Isto tako treba radnike iz 'Đure Đakovića' poslati na ulicu jer ona oklopna vozila mogu ubiti u borbi?", pita nas "humana" čeljad - uz podršku spomenutih radnika – uvaljujući ostatku ne mnogo različitog društva jednu od svojih smicalica. Naravno, radničke dušobrižnike ne brine njihovo bacanje na ulicu uslijed propasti popljačkanih firmi, za čiji oporavak ni prstom nisu mrdnuli. Nategnemo li odgovor na idiotsko pitanje po istoj "logičkoj" shemi kojom je postavljeno - treba li radnike koji proizvode oružje, nervni plin ili cigarete, baciti na ulicu? - onda je on: kad bismo to i učinili, svakako bi prouzročili manje štete no da ih ostavimo u proizvodnji proizvoda koji, kad tad - ako ne "ovdje" a ono "tamo" -ulaze u upotrebu. Milijuni mrtvih Vijetnamaca, Palestinaca, Iračana, Afganistanaca,. Libijaca, Sirijaca... za očuvanje radnih mjesta (hrvatskih) radnika? Zašto ne, logikom idiota koji maskirnim bojama humanosti prikrivaju nemoralni interes. Na žalost, oni spadaju u one kojima će se oružje vratiti poput bumeranga, ali je za tu mogućnost spremna slijedeća smicalica: ono je nužno za zaštitu. Od terorista kojima su ga prethodno prodali, od agresivnih susjeda, od revolucionara koji će ustati da ukinu njihovu eksploataciju, od... Jesu li ikad čuli za prenamjenu proizvodnje, alternativnu proizvodnju, socijalnu državu koja radnike ne baca na ulicu, istinski suvremeni humanizam, ličnu odgovornost pojedinca,... i srodne stvari? No, možda i jesu, ali tko te pita, kad su cijeli svoj kapital uložili u proizvodnju – oružja! Kažu, alternativna proizvodnja proizvodnji oružja je posve nerealna stvar. Jeli takvo i traženje alternativnih izvora energije, ili... Prvo nije u interesu kapitala, dok drugo – njušeći iscrpljivanje konvencionalnih izvora – jeste? Za svaki slučaj, spreman je i drukčiji odgovor (ološ je ljigaviji od jegulje): "Tražiti alternative je uvijek pravi put. Uključujući i proizvodnju alternativnih oružja.". Možda takvih da se bezbolno likvidiraju proizvođači i veletrgovci oružjem, koji ne žele biti niti blizu mjesta gdje ono radi punom parom!? Čuvaju vlastitu guzicu, dok ih za tuđe ne mori briga. Tvrde: "alternativa je uvijek dobra, jer gdje god je ima postoji i kreativnost (sa što manje truda pobiti što više ljudi?). HS2000 je napravljen dijelom od polimera. i vrlo lijepo leži u ruci.". A tek metak iz „samokresa“ u glavi njegovih zagovaratelja, ili što je tragično realnije – u tijelima nevino smaknutih! Uostalom, ima li razlike između pobijenih Parižana (možda upravo hrvatskim oružjem), Hrvata ili Sirijaca?
Mnogi svoje pravovjernosti linearno i podjednako protežu na sve pojave i kategorije, izvan povijesnih ili smisaonih konteksta. Dakako da je on danas takav kakav jeste, upravo kakvim su ga učinili samoatribuirani realisti. Razumljivo da se istinski humanizam tome opire, nastojeći ga prevladati, čemu proizvodnja oružja svakako ne doprinosi. Argumenti poput ugroženosti, prava na samoobranu itd., koji se serviraju pri zagovaranju oružja, padaju pred zamjerkama Titu da je htio raditi nuklearnu bombu, mada je navodna namjera posve u skladu sa tvrdnjama kojima se brani njegova proizvodnja. A one se jednostavno i dosljedno mogu prenijeti na „mračna vremena“:
- svijet je bio bipolaran
- trajao je hladni rat za koji nije bilo sigurno hoće li se premetnuti u vrući
- blokovi su se užurbano naoružavali nastojeći pridobiti (milom ili silom) nove saveznike
- Jugoslavija, kao nesvrstana, osjećala se ugroženom, smatrajući da će joj najbolji mehanizam odvraćanja biti nuklearna bomba
Eto, do krajnosti dosljedno provedeno rasuđivanje kapitalista i ljubitelja oružja na naoružavanje "nenarodnog režima". E sad, ako su uvjereni da što smije Bog ne smije i Sveti Petar... Suvremeni humanizam se istinski zalaže za očuvanje ljudskog dostojanstva. A oružje to sasvim sigurno ne čini, sem kao slamka spasa za koju se hvataju zbiljski ugroženi. Očito nešto ne valja sa svijetom „rata svih protiv svih“, u kojem se pravica pravda vlastitim interesom. Ekstrapolirano "pravo na samoobranu" najkraćim putem vodi do američkog modela potpune legalizacije oružja za sve građane. Konačno, zašto bi ga samo oni s oružanim listom imali? To bismo barem, sukladno spomenutoj "filozofiji", morali priznati, zar ne? Za samoobranu nije nužno oružje, postoje civilizirani načini prevencije sukoba, sem ako – što nažalost činimo – ne preuzimamo oblike ophođenja primjerene „džungli na asfaltu“. Da ne raspredam o tome, spomenimo se - 86% hrvatskih katolika bi to trebalo znati, prihvatiti i provoditi - jedne od bezuvjetnih božjih zapovjedi: "Ne ubij!". Toliko bezuslovne, da se na drugom mjestu govori kako trebate okrenuti desni obraz, ako vas odalamim po lijevom. Možete li navesti stranicu Novog zavjeta i citat koji negira tu bezuvjetnost? Kad to (ne)uspijete, onda usporedite svoje postupke i stavove sa biblijskima - kojima svakodnevno bombardirate sve oko sebe. Pak se pogledajte u ogledalo i slobodno pljunite, shvatite li da ste zaslužili!
Intelektualnijim (no, ne manje naivnim) građanima nastoji se podvaliti Einsteinov primjer. Nije li zagovarao izradu nuklearne bombe, pak ga ipak smatramo velikim pacifistom? Njegov stav o vojski, a time implicitno i o oružju, je znan. Svijet je prepun ljudskog škarta koji se vole nazivati domoljubima, patriotima, humanistima i inim bogohuljenjima, koji vode planetu via krvavih sukoba ka konačnom kraju (uvijek potežući "varavu nadu" da ne mora biti tako); vjernicima i nevjernicima raznolikih profila koji isprana mozga učestvuju u svim mogućim pokoljima, a preživjeli u skupljanju kostiju poginulih. U tome se ogleda njihov jedini, nesvijesni krik protiv klanja i naoružanja. Takvi su nas i doveli u stanje kad je Einstein - s grupicom humanističkih znanstvenika - morao progovoriti, i od američkih vlasti zahtijevati oprez spram luđaka nacističke strane, upozorivši ih na opasnost od mogućeg nuklearnog oružja. To je prvi dio priče. Drugi dio je dokaz (Hiroshima, Nagasaki) da su i "pozitivci" bili skloni ludilu (što dokazuju i dan danas), a treći pak ruši primjer zagovaratelja naoružavanja: kad je izvjesnom postala pobjeda u ratu i uvidjela se strahotnost nove bombe, on se - u skladu sa svojim humanističkim načelima - duboko korigirao, dajući novi zamah svjetskom pacifističkom pokretu. Jer je imao savjest koja dezavuatorima njegove logike fali! Kad već spomenusmo "kauboje", skoro jednoumno na ovim prostorima smatrane pozitivcima, jeli vam poznato:
"Prošli mjesec zajednički izvještaj Body Counta je: postotak gubitaka nakon 10 godina ‘rata protiv terorizma’ , u saradnji sa organizacijom Liječnici za društvenu odgovornost, Liječnici za Globalni opstanak, i Međunarodni liječnici za prevenciju nuklearnog rata zaključili su da je 1.3 Milijuna ljudi umrlo direktno ili indirektno od ratova u tri glavna ratna područja u Iraku (1 milijun), Afganistan (220.000) i Pakistan (80.000). Ove brojke ne uključuju poginule u drugim zemljama u kojima su se odigrale zapadne vojne operacije , u Jemenu, Somaliji i Libiji. "
Zgodno bi bilo usporediti broj žrtava pri pokušaju uvođenju nacifašizma u novi svjetski poredak, i američkog uvođenja "demokracije" u najnoviji svjetski poredak, kao i višestoljetnih intervencija izvan vlastitog dvorišta koje danas nastoje proširiti diljem Globusa.
Logika država, proizvođača oružja i većine svjetskog puka nije doli za popiškiti se – od jada ili smijeha. Primjerice, Iran ne bi smio posjedovati nuklearnu bombu, a SAD, Rusija, Francuska, Izrael, Britanija, Indija, Pakistan i tkogod još (S.Koreja) smiju? Umjesto postojane borbe za razoružanje, propisuje se tko može a tko ne može posjedovati oružje masovnog uništenja, dok se broj njegovih posjedovatelja iz dana u dan povećava. Osjećaju li svoje interese ugrožene od Iranaca? Ali ne i Izraelaca, a kontra S.Koreje se ne usude djelovati zarad Kine i Rusije? Za vrijeme Korejskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, glavnokomandujući američkih vojnih snaga, general MacArthur, zagovarao je upotrebu nuklearnih bombi – razlog zbog čega ga je nešto pametniji predsjednik Truman smijenio. Ljubitelji oružja puno brinu o budućnosti potplaćenih radnika ukine li se njegova proizvodnja, ali ih malo brine izraelska vojna doktrina iz 1966. godine, prema kojoj je spreman napasti nuklearnim oružjem u 4 slučaja:
- u slučaju vojne penetracije unutar naseljenih prostora Izraela (granice nakon 1949 – prije 1967)
- u slučaju uništenja izraelskih zračnih snaga
- u slučaju masivnih zračnih napada na izraelske gradove ili u slučaju uporabe kemijskog ili biološkog oružja
- u slučaju nuklearnog napada na teritorij Izraela
Kreće li se svijet prema istinskom razoružanju, ili tek u ironičnom smislu izrečenom spominjanim humanistom – da će se četvrti svjetski rat voditi toljagama i kamenjem? Svijest ljudskog škarta predodređena je njegovim položajem u sistemu reprodukcije dobara, što je već Marx uočio (kapitalista profitnom, a proletera egzistencijalnom zavisnošću). Zato njihov interes (lični i grupni) koči suštinske spoznaje i humanistička djelovanja koja će sve više jačati nastavi li svijet u istom smjeru. Zabranu pušenja na javnim mjestima slijedit će zabrana proizvodnje duhanskih proizvoda, kad društvo dozrije (slično drogama, neizmjerno benignijima od oružja). Nije li paradoksalno i ironično da za pušenje na javnom mjestu dobijate kaznu, dok proizvođači oružja legalno proizvode smrt za milijune ljudskih bića, a svjetske vlade ih podržavaju argumentima prozirnima za one kojima to mozak nije. Istinski ljudi ne stavljaju preživljavanje u kontradikciju s humanizmom. Danas su oni u očitoj manjini, spram još uvijek "prvobitne zajednice" koja se tijekom tisućljetne historije nije bitnije mentalno promijenila. Mnogi Hrvati su izuzetno ponosni – dok se ne upotrijebi protiv njih - jer proizvode navodno najbolju pušku na svijetu. I proizvodit će (domoljubno je prodajući i svojim neprijateljima, pa i ISIL-u?) sve dok i drugi izrađuju ili potražuju puške. Pogledajte kako od ponosa zrači vlasnik tvornice smrti, kojeg se humani ljudi trebaju stidjeti, ali on je "ekonomski mag“ svesrdno podržan od države s kojom dijeli sram.
Utopija je san, a manjina ga na javi žudi ostvariti. Vijekovima mnogi sanjaju i pokušavaju urediti svijet bez oružja, ali teško se izboriti sa ljudskim korovom koji brže niče no se može iskorijeniti. Sudbina utopije je da na kraju bude ostvarena, i onda je se više ne sjećamo kao ismijavanog "nemogućeg poduhvata", iza kojeg je stajala ogromna manjina najplemenitijih dijelova čovječanstva. Slijedom logike zagovaratelja naoružavanja i proizvodnje oružja u "svrhu ekonomskog progresa", svijet ne može dati razložni i humani odgovor na pitanja: tko će prvi odustati od njegove proizvodnje, kako i kada će se to zbiti? Da svijet lišen vojski, a potom i fascinacije oružjima, nije tek utopija, pokazuje kratka lista zemalja koje ih nemaju. Među njima, Lihtenštajn ima po visini drugi BDP na svijetu i jednu od najnižih stopa nezaposlenosti, a ni Island – mada član NATO - ne troši novac na budalaštine. Lično sam bezbožac, ali počesto dođem u napast poželjeti postojanje Apsoluta koji bi jednom, na kraju putešestvija ljudskog roda kroz "krv, znoj i suze", odijelio prave od krivih, odajući prvima priznanje pred prošlim, sadašnjim i budućim rodovima. Priznajem, ta zaludna nada je prokletstvo bezbožnika – spoznaja da su u pravu, a prisiljeni s korovom dijeliti nepravedni svijet s kojeg će podjednako završiti u ništavilu.
Oružje služi za ubijanje – to je najkraća moguća definicija (upotrebe) sviju vrsta oružja. Bez obzira dali u napadu, obrani (a svi se samo branimo, jelte?), samoobrani, lovu ili čistoj zabavi. Upotreba u sportske svrhe proizašla je naprosto iz potrebe uvježbavanja služenja njime, u časovima kad se agresivnost nije imala na kome ispoljiti (vrlo rijetki trenuci povijesti). Način upotrebe ovisi o volji čovjeka, koja je uvjetovana psihologijom i situacijom u kojoj se nalazi. Oružje samo po sebi ništa ne odlučuje, ono za ništa nije krivo, predstavlja mrtvi predmet tipa kamena ili komada drveta koji također – u rukama čovjeka – mogu postati oružjem. Pozabavimo se stoga suštinom, ovisnikom o drogi koja mu navodno pruža mir, sigurnost i ne zaboravimo ono najvažnije – profit!
Svi se naoružavaju, „jer se i drugi naoružavaju“. Odavno po život čovjeka nikakvih opasnosti (zanemarimo li prirodne katastrofe) nema, sem od drugih ljudi. Čovjek je najopasnija zvijer planete, jer ne ubija iz životne potrebe već iz načela koja sam proglašava životnima. Daklem se oružje apriorno proizvodi s namjerom upotrebe protiv "biblijskog brata". Ni Hrvatska u tome ne zaostaje; uključena je u proizvodnju te "legalnu" i ilegalnu proliferaciju sofisticiranog oružja svakome tko želi kupiti. Mada ta zemlja obuhvaća mene, ja takvu državu i njezine vlade tek stjecajem okolnosti podnosim. Proizvođače oružja i svjetske vlade koje ih podržavaju tvore psihopati koje bi bez iznimke, isti čas doživotno trebalo staviti pod nadzor psihijatara. "Ja" sam bio prije tu nego neka (takva) Hrvatska, pak je etički primjerenije „izmjestiti“ nju negoli „mene“ i „meni“ slične. Ali vlade to ne zanima, kapital još manje – one samo sprovode njegovu volju. Tu stupa na scenu jedna od bezbrojnih smicalica sistema - licemjernog, eksploatatorskog i zločinačkog kapitalizma. Hrvatska je ušla u kolo zločinačkog sustava, pak nije čudno da prihvaća njegova pravila. Bezuvjetno biblijsko "Ne ubij!" - aksiom kršćana pa i "najkatoličkijeg naroda na svijetu" - licemjerno tumači kako mu odgovara, a odgovara mu na jedan jedini način. Onaj koji služi očuvanju profita i privilegija. Privilegije se čuvaju smicalicama. Kad se iscrpi repertoar lukavština, poseže se za oružjem. Naravno, i sasvim pasivna njegova "primjena" (proizvodnja, oružana prijetnja, itd) služi prethodno spomenutim ciljevima. Jedno, međutim, ne zaboravimo - rezultat njegove aktivne primjene ovisi o tome u čijim je rukama i prema kome je okrenuto. Žalibože morala, ili na sreću deprivilegiranih i eksploatiranih. Već kako tko sagledava stvari. Svako malo, nakon masovnih krvoprolića, ljudska zajednica vrišti za razoružanjem, e da bi vriska jednako brzo zamrla pod dirigentskom palicom interesa kapitala, prividno predstavljenih kao društvenih (koje ih iz sebičnih razloga takvima i prihvaća). Kad kažemo "kapitala", ne zaboravimo da su to ustvari ljudi, možda moj ili vaš susjed. Pak će, u konačnici, obračun s njim biti obračun s ljudima. Za što će najvjerojatnije – povijest pokazuje - trebati oružja, i tako ad infinitum. Circulus vitiosus! Iz kojega se može tek tako da se krug negdje zasvagda prekine i mjesto iracionalnim, krene putevima razuma. No, jesmo li za to sposobni?
Što je jadnije od samozvanih "lijevih liberala", koji svoj kvazihumanizam prodaju navodnom brigom o radnicima. "Treba 1000 radnika iz Karlovačkog 'HS Produkta' baciti na ulicu, jer oružje ubija? Isto tako treba radnike iz 'Đure Đakovića' poslati na ulicu jer ona oklopna vozila mogu ubiti u borbi?", pita nas "humana" čeljad - uz podršku spomenutih radnika – uvaljujući ostatku ne mnogo različitog društva jednu od svojih smicalica. Naravno, radničke dušobrižnike ne brine njihovo bacanje na ulicu uslijed propasti popljačkanih firmi, za čiji oporavak ni prstom nisu mrdnuli. Nategnemo li odgovor na idiotsko pitanje po istoj "logičkoj" shemi kojom je postavljeno - treba li radnike koji proizvode oružje, nervni plin ili cigarete, baciti na ulicu? - onda je on: kad bismo to i učinili, svakako bi prouzročili manje štete no da ih ostavimo u proizvodnji proizvoda koji, kad tad - ako ne "ovdje" a ono "tamo" -ulaze u upotrebu. Milijuni mrtvih Vijetnamaca, Palestinaca, Iračana, Afganistanaca,. Libijaca, Sirijaca... za očuvanje radnih mjesta (hrvatskih) radnika? Zašto ne, logikom idiota koji maskirnim bojama humanosti prikrivaju nemoralni interes. Na žalost, oni spadaju u one kojima će se oružje vratiti poput bumeranga, ali je za tu mogućnost spremna slijedeća smicalica: ono je nužno za zaštitu. Od terorista kojima su ga prethodno prodali, od agresivnih susjeda, od revolucionara koji će ustati da ukinu njihovu eksploataciju, od... Jesu li ikad čuli za prenamjenu proizvodnje, alternativnu proizvodnju, socijalnu državu koja radnike ne baca na ulicu, istinski suvremeni humanizam, ličnu odgovornost pojedinca,... i srodne stvari? No, možda i jesu, ali tko te pita, kad su cijeli svoj kapital uložili u proizvodnju – oružja! Kažu, alternativna proizvodnja proizvodnji oružja je posve nerealna stvar. Jeli takvo i traženje alternativnih izvora energije, ili... Prvo nije u interesu kapitala, dok drugo – njušeći iscrpljivanje konvencionalnih izvora – jeste? Za svaki slučaj, spreman je i drukčiji odgovor (ološ je ljigaviji od jegulje): "Tražiti alternative je uvijek pravi put. Uključujući i proizvodnju alternativnih oružja.". Možda takvih da se bezbolno likvidiraju proizvođači i veletrgovci oružjem, koji ne žele biti niti blizu mjesta gdje ono radi punom parom!? Čuvaju vlastitu guzicu, dok ih za tuđe ne mori briga. Tvrde: "alternativa je uvijek dobra, jer gdje god je ima postoji i kreativnost (sa što manje truda pobiti što više ljudi?). HS2000 je napravljen dijelom od polimera. i vrlo lijepo leži u ruci.". A tek metak iz „samokresa“ u glavi njegovih zagovaratelja, ili što je tragično realnije – u tijelima nevino smaknutih! Uostalom, ima li razlike između pobijenih Parižana (možda upravo hrvatskim oružjem), Hrvata ili Sirijaca?
Mnogi svoje pravovjernosti linearno i podjednako protežu na sve pojave i kategorije, izvan povijesnih ili smisaonih konteksta. Dakako da je on danas takav kakav jeste, upravo kakvim su ga učinili samoatribuirani realisti. Razumljivo da se istinski humanizam tome opire, nastojeći ga prevladati, čemu proizvodnja oružja svakako ne doprinosi. Argumenti poput ugroženosti, prava na samoobranu itd., koji se serviraju pri zagovaranju oružja, padaju pred zamjerkama Titu da je htio raditi nuklearnu bombu, mada je navodna namjera posve u skladu sa tvrdnjama kojima se brani njegova proizvodnja. A one se jednostavno i dosljedno mogu prenijeti na „mračna vremena“:
- svijet je bio bipolaran
- trajao je hladni rat za koji nije bilo sigurno hoće li se premetnuti u vrući
- blokovi su se užurbano naoružavali nastojeći pridobiti (milom ili silom) nove saveznike
- Jugoslavija, kao nesvrstana, osjećala se ugroženom, smatrajući da će joj najbolji mehanizam odvraćanja biti nuklearna bomba
Eto, do krajnosti dosljedno provedeno rasuđivanje kapitalista i ljubitelja oružja na naoružavanje "nenarodnog režima". E sad, ako su uvjereni da što smije Bog ne smije i Sveti Petar... Suvremeni humanizam se istinski zalaže za očuvanje ljudskog dostojanstva. A oružje to sasvim sigurno ne čini, sem kao slamka spasa za koju se hvataju zbiljski ugroženi. Očito nešto ne valja sa svijetom „rata svih protiv svih“, u kojem se pravica pravda vlastitim interesom. Ekstrapolirano "pravo na samoobranu" najkraćim putem vodi do američkog modela potpune legalizacije oružja za sve građane. Konačno, zašto bi ga samo oni s oružanim listom imali? To bismo barem, sukladno spomenutoj "filozofiji", morali priznati, zar ne? Za samoobranu nije nužno oružje, postoje civilizirani načini prevencije sukoba, sem ako – što nažalost činimo – ne preuzimamo oblike ophođenja primjerene „džungli na asfaltu“. Da ne raspredam o tome, spomenimo se - 86% hrvatskih katolika bi to trebalo znati, prihvatiti i provoditi - jedne od bezuvjetnih božjih zapovjedi: "Ne ubij!". Toliko bezuslovne, da se na drugom mjestu govori kako trebate okrenuti desni obraz, ako vas odalamim po lijevom. Možete li navesti stranicu Novog zavjeta i citat koji negira tu bezuvjetnost? Kad to (ne)uspijete, onda usporedite svoje postupke i stavove sa biblijskima - kojima svakodnevno bombardirate sve oko sebe. Pak se pogledajte u ogledalo i slobodno pljunite, shvatite li da ste zaslužili!
Intelektualnijim (no, ne manje naivnim) građanima nastoji se podvaliti Einsteinov primjer. Nije li zagovarao izradu nuklearne bombe, pak ga ipak smatramo velikim pacifistom? Njegov stav o vojski, a time implicitno i o oružju, je znan. Svijet je prepun ljudskog škarta koji se vole nazivati domoljubima, patriotima, humanistima i inim bogohuljenjima, koji vode planetu via krvavih sukoba ka konačnom kraju (uvijek potežući "varavu nadu" da ne mora biti tako); vjernicima i nevjernicima raznolikih profila koji isprana mozga učestvuju u svim mogućim pokoljima, a preživjeli u skupljanju kostiju poginulih. U tome se ogleda njihov jedini, nesvijesni krik protiv klanja i naoružanja. Takvi su nas i doveli u stanje kad je Einstein - s grupicom humanističkih znanstvenika - morao progovoriti, i od američkih vlasti zahtijevati oprez spram luđaka nacističke strane, upozorivši ih na opasnost od mogućeg nuklearnog oružja. To je prvi dio priče. Drugi dio je dokaz (Hiroshima, Nagasaki) da su i "pozitivci" bili skloni ludilu (što dokazuju i dan danas), a treći pak ruši primjer zagovaratelja naoružavanja: kad je izvjesnom postala pobjeda u ratu i uvidjela se strahotnost nove bombe, on se - u skladu sa svojim humanističkim načelima - duboko korigirao, dajući novi zamah svjetskom pacifističkom pokretu. Jer je imao savjest koja dezavuatorima njegove logike fali! Kad već spomenusmo "kauboje", skoro jednoumno na ovim prostorima smatrane pozitivcima, jeli vam poznato:
"Prošli mjesec zajednički izvještaj Body Counta je: postotak gubitaka nakon 10 godina ‘rata protiv terorizma’ , u saradnji sa organizacijom Liječnici za društvenu odgovornost, Liječnici za Globalni opstanak, i Međunarodni liječnici za prevenciju nuklearnog rata zaključili su da je 1.3 Milijuna ljudi umrlo direktno ili indirektno od ratova u tri glavna ratna područja u Iraku (1 milijun), Afganistan (220.000) i Pakistan (80.000). Ove brojke ne uključuju poginule u drugim zemljama u kojima su se odigrale zapadne vojne operacije , u Jemenu, Somaliji i Libiji. "
Zgodno bi bilo usporediti broj žrtava pri pokušaju uvođenju nacifašizma u novi svjetski poredak, i američkog uvođenja "demokracije" u najnoviji svjetski poredak, kao i višestoljetnih intervencija izvan vlastitog dvorišta koje danas nastoje proširiti diljem Globusa.
Logika država, proizvođača oružja i većine svjetskog puka nije doli za popiškiti se – od jada ili smijeha. Primjerice, Iran ne bi smio posjedovati nuklearnu bombu, a SAD, Rusija, Francuska, Izrael, Britanija, Indija, Pakistan i tkogod još (S.Koreja) smiju? Umjesto postojane borbe za razoružanje, propisuje se tko može a tko ne može posjedovati oružje masovnog uništenja, dok se broj njegovih posjedovatelja iz dana u dan povećava. Osjećaju li svoje interese ugrožene od Iranaca? Ali ne i Izraelaca, a kontra S.Koreje se ne usude djelovati zarad Kine i Rusije? Za vrijeme Korejskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, glavnokomandujući američkih vojnih snaga, general MacArthur, zagovarao je upotrebu nuklearnih bombi – razlog zbog čega ga je nešto pametniji predsjednik Truman smijenio. Ljubitelji oružja puno brinu o budućnosti potplaćenih radnika ukine li se njegova proizvodnja, ali ih malo brine izraelska vojna doktrina iz 1966. godine, prema kojoj je spreman napasti nuklearnim oružjem u 4 slučaja:
- u slučaju vojne penetracije unutar naseljenih prostora Izraela (granice nakon 1949 – prije 1967)
- u slučaju uništenja izraelskih zračnih snaga
- u slučaju masivnih zračnih napada na izraelske gradove ili u slučaju uporabe kemijskog ili biološkog oružja
- u slučaju nuklearnog napada na teritorij Izraela
Kreće li se svijet prema istinskom razoružanju, ili tek u ironičnom smislu izrečenom spominjanim humanistom – da će se četvrti svjetski rat voditi toljagama i kamenjem? Svijest ljudskog škarta predodređena je njegovim položajem u sistemu reprodukcije dobara, što je već Marx uočio (kapitalista profitnom, a proletera egzistencijalnom zavisnošću). Zato njihov interes (lični i grupni) koči suštinske spoznaje i humanistička djelovanja koja će sve više jačati nastavi li svijet u istom smjeru. Zabranu pušenja na javnim mjestima slijedit će zabrana proizvodnje duhanskih proizvoda, kad društvo dozrije (slično drogama, neizmjerno benignijima od oružja). Nije li paradoksalno i ironično da za pušenje na javnom mjestu dobijate kaznu, dok proizvođači oružja legalno proizvode smrt za milijune ljudskih bića, a svjetske vlade ih podržavaju argumentima prozirnima za one kojima to mozak nije. Istinski ljudi ne stavljaju preživljavanje u kontradikciju s humanizmom. Danas su oni u očitoj manjini, spram još uvijek "prvobitne zajednice" koja se tijekom tisućljetne historije nije bitnije mentalno promijenila. Mnogi Hrvati su izuzetno ponosni – dok se ne upotrijebi protiv njih - jer proizvode navodno najbolju pušku na svijetu. I proizvodit će (domoljubno je prodajući i svojim neprijateljima, pa i ISIL-u?) sve dok i drugi izrađuju ili potražuju puške. Pogledajte kako od ponosa zrači vlasnik tvornice smrti, kojeg se humani ljudi trebaju stidjeti, ali on je "ekonomski mag“ svesrdno podržan od države s kojom dijeli sram.
Utopija je san, a manjina ga na javi žudi ostvariti. Vijekovima mnogi sanjaju i pokušavaju urediti svijet bez oružja, ali teško se izboriti sa ljudskim korovom koji brže niče no se može iskorijeniti. Sudbina utopije je da na kraju bude ostvarena, i onda je se više ne sjećamo kao ismijavanog "nemogućeg poduhvata", iza kojeg je stajala ogromna manjina najplemenitijih dijelova čovječanstva. Slijedom logike zagovaratelja naoružavanja i proizvodnje oružja u "svrhu ekonomskog progresa", svijet ne može dati razložni i humani odgovor na pitanja: tko će prvi odustati od njegove proizvodnje, kako i kada će se to zbiti? Da svijet lišen vojski, a potom i fascinacije oružjima, nije tek utopija, pokazuje kratka lista zemalja koje ih nemaju. Među njima, Lihtenštajn ima po visini drugi BDP na svijetu i jednu od najnižih stopa nezaposlenosti, a ni Island – mada član NATO - ne troši novac na budalaštine. Lično sam bezbožac, ali počesto dođem u napast poželjeti postojanje Apsoluta koji bi jednom, na kraju putešestvija ljudskog roda kroz "krv, znoj i suze", odijelio prave od krivih, odajući prvima priznanje pred prošlim, sadašnjim i budućim rodovima. Priznajem, ta zaludna nada je prokletstvo bezbožnika – spoznaja da su u pravu, a prisiljeni s korovom dijeliti nepravedni svijet s kojeg će podjednako završiti u ništavilu.
