Leš je samo leš, ali sve žrtve nisu iste. Što će reći, da su trupla međusobno jednaki organski ostaci nekad živih ljudi koje izjednačava biološki kontekst njihova mrtvila, dok žrtve od "žrtava" upravo razlikuje cjelina situacije u kojoj su se od živih osoba pretvorile u leševe. Povodom bojkota od strane Židova i srpske manjine (zastupnik romske manjine kalkulira – barem u trenutku nastajanja teksta - čekajući odluku svoje baze) odavanja počasti žrtvama ustaškog koncentracionog logora Jasenovac, sramotna je činjenica da se kod predsjednice morao pojaviti američki izaslanik za pitanje holokausta Nicholas Dean, da bi vladajući pojačano reagirali i nadalje se isprazno pozivajući na samo njima razumljive razloge (itekako shvatljive s perspektive njihovih interesa). Da bude jasno, vlast je na reagiranje potakla činjenica što je izaslanik američki dužnosnik, a potom jer je Židov. Jer, zna se utjecaj židovske zajednice u SAD a time i ne samo na američko javno mnijenje. Izaslanik Republike Srbije upućen s istom namjerom, samo bi doživio javna omalovažavanja, izbjegavanja određivanja prema problemu zbog kojeg je Dean došao, i zaobilaženje odgovornosti spominjanjem novijih događaja koji sa NDH i njenim zločinima imaju tek posredne veze. Oglasiše se i Wiesenthalov nasljednik u lovu na nacističke ratne zločince kao i napredni dio međunarodne zajednice, uzrokujući nenadano probuđeni pijetet proustaški orijentirane vlasti, ideološki priklon koje je i postao uzrokom reagiranja naprednih elemenata u zemlji: od kulturnjaka, poslenika neprofitnih medija, antifašista sve do nacionalnih manjina koje – jelte – uživaju sva moguća prava u državi, drže li jezik za zubima. Karamarko, paradigmatski tip žbira, ponavljajući već ustaljenu lažnu mantru "Žrtve su žrtve i ne treba ih koristiti u dnevnopolitičke svrhe", samo pokazuje nedostatak stvarne empatije i neshvaćanje situacija (točnije, namjerno ih krivotvoreći) u kojima su neki postali žrtve a drugi "žrtve". Tip do sada nije bio u Jasenovcu, a odjednom ga je simbolički "nogoguz" američkog izaslanika nagnao da najavi prisustvo iskazivanju pijeteta žrtvama tog logora smrti. Premijer je vodnjikav tip, kako se čini bez vlastitog etičkog stava koji bi ga obavezivao više od privremene funkcije na koju je sjeo poslije "tri sata razmišljanja", a kojeg se neće pamtiti ni toliko kad odleprša s nje. Predsjedničina usta puna su antifašizma njenih roditelja, što nikog pametnog ne zanima, ma bili oni i najveći sveci ili koljači – nije bitan stav roditelja, već potomaka. Nažalost, iz naroda najvećih žrtava javljaju se kolaboracionisti koji iz vlastitih interesa podržavaju vladu; čak i osobe vlastitom kožom osjetivši tragediju logoraša, dok im je u ustaškom logoru stradala cijela obitelj. Ljudsko sjećanje je kratkotrajno, čini se, a interes ga često i posve zasjeni. Srbi, Židovi i antifašisti s pravom ne pristaju na odustajanje od bojkota (ništa oni ne bojkotiraju, samo će odvojeno od vlasti odati iskrenu počast žrtvama), ne vjerujući maherima premazanim svim mogućim revizionističkim farbama. Jedino ispravno i dugoročno obećavajuće rješenje promjeni politike vladajućih (sem pobjede iskrene antifašističke opozicije na ponovljenim izborima), je zajednička komemoracija predstavnika stradalih naroda, antifašista i opozicije. Sve drugo samo signira podjelu koja odgovara vlasti.
Važno je napomenuti jednu činjenicu. Hrvatska je prepuna riječi holokaust, a holokaust i genocid (termin koji rijetko silazi s ustiju vladajućih) dvije su različite stvari.
"Ljudi često upotrebljavaju pojedine riječi afektivno, dajući im prečesto značenja koje oni nemaju. Afektivno ponašanje rađa se iz osjećaja duboke povrijeđenosti, boli, tuge, mržnje, želje za osvetom i izravnavanjem računa – vrlo rijetko kod ljudi koji iskreno, iz srca žele samo izvršenje pravde. Na žalost, ovih poslijednjih je najmanje mada se svi, naravno, zaklinju kako im je samo do nje i stalo – do pravde. Genocid se često u razgovoru izjednačava sa holokaustom, što je sasvim krivo – genocid nije i holokaust, mada holokaust je genocid - nad židovskim narodom počinjen od nacista u Drugom svjetskom ratu. Postoji pravna definicija genocida i samo zločine koji njoj udovoljavaju možemo zvati tim imenom... U prosuđivanju jeli izvršen genocid polazi se od najteže dokazivog između dva elementa – namjere. Unatoč povremenim pogromima (pogrom nije isto što i genocid) smatra se da holokaust nad Židovima započinje 1942. godine nakon konferencjie nacističkih glavešina u Wannsee-u kada je Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe-a i dogovoreni Hitlerov nasljednik, naredio Heydrichu, visokopozicioniranom oficiru i predsjedavajućem spomenute konferencije, pripremu plana za konačno rješenje židovskog pitanja. O toj namjeri (pretočenoj u djelovanje) postoje iskazi učesnika konferencije i dokumenti, te je stoga ona nedvoumno utvrđena, dok su ostale točke za proglašenje tog poduhvata genocidom sasvim evidentne. Slično možemo tvrditi i za genocid nad Srbima, Romima i Židovima u NDH s obzirom na očito istrebljenje velikih dijelova tih naroda, dok samu namjeru potkrepljuje izjava Mile Budaka - glavnog ideologa ustaškog pokreta, ministra obrazovanja i vjere te kasnije ministra vanjskih poslova - kako treba “trećinu Srba pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”, što je kasnije potvrdio kao supotpisnik rasnih zakona."
Holokaust jeste genocid nad Židovima, ali genocid nije isto što i holokaust. U NDH je izvršen genocid nad Srbima i Romima (a ratni zločini nad nepodobnim Hrvatima, posebno antifašističkim komunistima), dok je genocid Židova bio dio globalnog nacističkog tretmana nad njima, holokausta. Spomenuti maheri – predsjednik Sabora, predsjednica Republike, premijer i njegov zamjenik, ministar kulture i ini vladajući subjekti, relativiziraju odgovornost hrvatskog naroda (i krivicu direktnih izvršitelja) krijući se iza holokausta nad židovskim narodom. U tome sudjeluju – što jasno treba istaknuti – i predsjednica svojom "ilegalnim" posjetom Kamenom cvijetu, te "Crkva u Hrvata" nadbiskupu koje je preteško prevaliti cijeli put do njega. Sramota za Hrvatsku, njenu politiku i spomenute ljude osobno.
Izjednačavajući žrtve Jasenovca i Bleiburga (točnije, „Križnog puta“), ne samo da se čini nepravda spram prvih koje su stradale sasvim nevine, već se – čak i ako zanemarimo ustaške zločince prema kojima nije ni postojala amnestija u pravnom smislu – jednačenje ne smije vršiti ni između nevinih jasenovačkih i navodno nevinih bleiburških civila. Naime, u svom bijegu ustaše su povukle sa sobom supruge, djecu i još kojekakvu rodbinu, a bježao je i dio naroda upoznat sa zločinima izvršitelja (od toga možemo isključiti sitnu, maloljetnu djecu), mada ih sami nisu vršili ali niti im se suprotstavljali. Oni koji optužuju Tita da je morao poznavati svaku stvar koja se zbivala na tlu Jugoslavije – uključivo i događaje za vrijeme "Križnog puta" te one na Golom otoku - implicitno podmeću priču da rodbina zločinaca pojma nije imala o poslu kojim su se bavili njihovi očevi, muževi, braća, ili majke, kćeri i sestre! A svakako je – ogromna većina njih – to morala znati, što i jeste bio jedan od razloga bijega. Samim time njihova nevinost i nevinost jasenovačkih žrtava nije istog nivoa, pa ni žrtve ne mogu biti jednake. Većina bleiburških snosi ma i dio odgovornosti za one jasenovačke, ali obrnuto ne vrijedi. Jednako može biti samo što su sve one pogubljene bez suđenja, ali konteskt situacije razbija tu simetriju. Stoga je u jednom slučaju prevladavajuća osuda, a u drugom žaljenje zbog čina na koji su stradale, naravno – onima kojima nijanse ne izmiču zbog žala za najmilijima. Ne smije se suditi o prošlim zbivanjima suvremenim moralnim i zakonskim mjerilima, po svaku cijenu želeći izjednačiti uzroke i posljedice. Današnjim etalonima treba suditi aktualne ratne zločince, bez obzira na njihovu nacionalnost, što niukoliko ne znači da preko prošlih treba prijeći kao da se nisu ni zbili. No, čak i u današnjem pravu postoje olakšavajuće i otegotne okolnosti koje krivce ne čine jednakima, što automatizmom podrazumijeva da ni njihove žrtve ne mogu biti posve jednake, sem ako ih ne tretiramo mehanističkim formalizmom isključivo kao mrtva tjelesa. Druga je stvar da žal najmilijih može psihološki biti istog intenziteta i za krivima, i za nevinima, i za relativno nevinima u smislu netom obrazloženom. Komemoriraju se žrtve, a ne žalujući za njima. Žive treba poštivati (ukoliko to zaslužuju), o mrtvima pak se mora reći istina. Jer da vrijedi ona „De mortuis nihil nisi bene“ (o mrtvima sve najbolje), onda bismo tako trebali i o Hitleru ili pariškim teroristima samoubojicama.
Sličnim razmatranjama može se pokazati logička i moralna neutemeljenost izjednačavanja jugoslavenskog socijalizma (i općenito komunističke ideje) sa fašističkim i inim totalitarizmima, što služi kao krinka koja prikriva revidiranja povijesnih događaja i dresuru mladeži za prihvaćanje tih pogleda. Slavko Goldstein konstatira kako "Neki ljudi nikada jasno ne kažu da su protiv NDH, nego ističu da su protiv svih totalitarizama", dodajući da u davanju takvih izjava prednjači Tomislav Karamarko. Ne bih se složio s dijelom te izjave da "nikada jasno ne kažu", jer za one koji se ne smatraju debilima postupci su znakovitiji i jasniji od riječi kojima se prikrivaju. U Hrvatskoj od pomirenja neće biti ni „p“, dok se narod ne riješi zavođenja i „zavodnika“ s pijedestala vlasti. Pomirenje ideologija, dakako, ni ne dolazi u obzir. Nitko ne politizira jasenovačke žrtve više od onih koji najviše divane o tome, ponajmanje vodeći brigu o žrtvama prošlosti, istovremeno žrtvujući sve nas za svoje aktualne interese. Da je Stepinac rekao kako je Jasenovac bio naveća ljaga za Hrvatsku, posve je nevažno od tog klerikalca koji je nastavio vjerno služiti "najvećoj ljagi" – zločinačkoj državi uzetoj u cjelini, ma kakvo on opravdanje za to iznalazio. Većini suvremenika bi trebale biti zanačajnije riječi dvojice bivših predsjednika (kojih mandat je trajao polovinu postojanja samostalne hrvatske države) sažetih Josipovićevom izjavom: "U Hrvatskoj se tolerira pojava ustaštva, za to je kriva nova vlast". Već Tuđmanov propali pokušaj miksanja kostiju zločinaca i žrtava, bio je (uz sve ostale zbog kojih ga je trebalo suditi) zločin; ovo što izvodi vladajuća garnitura, za sada (nadajmo se da će na tome i ostati) nije drugo nego zločin protiv humanističke etike, odnosno njenih promicatelja. Krivi su vladajući, a odgovorni svi mi koji smo im dozvolili realizirati krivicu. U etičkom smislu, nešto vrlo slično ponašanju većine građana za NDH. Svoje odgovornosti i/ili krivice svatko je bio svijestan, stoga i je spašavao svoje dupe. Danas čuvaju fotelje u koje su zasjeli kao sudionici, što zločina a što lopovluka nad vlastitim i drugim narodima, ni potonje ne izuzimajući od krivde i odgovornosti. Može postati vrlo gadno kad, osjetivši se lično ugroženima, počnu spašavati vlastitu kožu.
Važno je napomenuti jednu činjenicu. Hrvatska je prepuna riječi holokaust, a holokaust i genocid (termin koji rijetko silazi s ustiju vladajućih) dvije su različite stvari.
"Ljudi često upotrebljavaju pojedine riječi afektivno, dajući im prečesto značenja koje oni nemaju. Afektivno ponašanje rađa se iz osjećaja duboke povrijeđenosti, boli, tuge, mržnje, želje za osvetom i izravnavanjem računa – vrlo rijetko kod ljudi koji iskreno, iz srca žele samo izvršenje pravde. Na žalost, ovih poslijednjih je najmanje mada se svi, naravno, zaklinju kako im je samo do nje i stalo – do pravde. Genocid se često u razgovoru izjednačava sa holokaustom, što je sasvim krivo – genocid nije i holokaust, mada holokaust je genocid - nad židovskim narodom počinjen od nacista u Drugom svjetskom ratu. Postoji pravna definicija genocida i samo zločine koji njoj udovoljavaju možemo zvati tim imenom... U prosuđivanju jeli izvršen genocid polazi se od najteže dokazivog između dva elementa – namjere. Unatoč povremenim pogromima (pogrom nije isto što i genocid) smatra se da holokaust nad Židovima započinje 1942. godine nakon konferencjie nacističkih glavešina u Wannsee-u kada je Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe-a i dogovoreni Hitlerov nasljednik, naredio Heydrichu, visokopozicioniranom oficiru i predsjedavajućem spomenute konferencije, pripremu plana za konačno rješenje židovskog pitanja. O toj namjeri (pretočenoj u djelovanje) postoje iskazi učesnika konferencije i dokumenti, te je stoga ona nedvoumno utvrđena, dok su ostale točke za proglašenje tog poduhvata genocidom sasvim evidentne. Slično možemo tvrditi i za genocid nad Srbima, Romima i Židovima u NDH s obzirom na očito istrebljenje velikih dijelova tih naroda, dok samu namjeru potkrepljuje izjava Mile Budaka - glavnog ideologa ustaškog pokreta, ministra obrazovanja i vjere te kasnije ministra vanjskih poslova - kako treba “trećinu Srba pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”, što je kasnije potvrdio kao supotpisnik rasnih zakona."
Holokaust jeste genocid nad Židovima, ali genocid nije isto što i holokaust. U NDH je izvršen genocid nad Srbima i Romima (a ratni zločini nad nepodobnim Hrvatima, posebno antifašističkim komunistima), dok je genocid Židova bio dio globalnog nacističkog tretmana nad njima, holokausta. Spomenuti maheri – predsjednik Sabora, predsjednica Republike, premijer i njegov zamjenik, ministar kulture i ini vladajući subjekti, relativiziraju odgovornost hrvatskog naroda (i krivicu direktnih izvršitelja) krijući se iza holokausta nad židovskim narodom. U tome sudjeluju – što jasno treba istaknuti – i predsjednica svojom "ilegalnim" posjetom Kamenom cvijetu, te "Crkva u Hrvata" nadbiskupu koje je preteško prevaliti cijeli put do njega. Sramota za Hrvatsku, njenu politiku i spomenute ljude osobno.
Izjednačavajući žrtve Jasenovca i Bleiburga (točnije, „Križnog puta“), ne samo da se čini nepravda spram prvih koje su stradale sasvim nevine, već se – čak i ako zanemarimo ustaške zločince prema kojima nije ni postojala amnestija u pravnom smislu – jednačenje ne smije vršiti ni između nevinih jasenovačkih i navodno nevinih bleiburških civila. Naime, u svom bijegu ustaše su povukle sa sobom supruge, djecu i još kojekakvu rodbinu, a bježao je i dio naroda upoznat sa zločinima izvršitelja (od toga možemo isključiti sitnu, maloljetnu djecu), mada ih sami nisu vršili ali niti im se suprotstavljali. Oni koji optužuju Tita da je morao poznavati svaku stvar koja se zbivala na tlu Jugoslavije – uključivo i događaje za vrijeme "Križnog puta" te one na Golom otoku - implicitno podmeću priču da rodbina zločinaca pojma nije imala o poslu kojim su se bavili njihovi očevi, muževi, braća, ili majke, kćeri i sestre! A svakako je – ogromna većina njih – to morala znati, što i jeste bio jedan od razloga bijega. Samim time njihova nevinost i nevinost jasenovačkih žrtava nije istog nivoa, pa ni žrtve ne mogu biti jednake. Većina bleiburških snosi ma i dio odgovornosti za one jasenovačke, ali obrnuto ne vrijedi. Jednako može biti samo što su sve one pogubljene bez suđenja, ali konteskt situacije razbija tu simetriju. Stoga je u jednom slučaju prevladavajuća osuda, a u drugom žaljenje zbog čina na koji su stradale, naravno – onima kojima nijanse ne izmiču zbog žala za najmilijima. Ne smije se suditi o prošlim zbivanjima suvremenim moralnim i zakonskim mjerilima, po svaku cijenu želeći izjednačiti uzroke i posljedice. Današnjim etalonima treba suditi aktualne ratne zločince, bez obzira na njihovu nacionalnost, što niukoliko ne znači da preko prošlih treba prijeći kao da se nisu ni zbili. No, čak i u današnjem pravu postoje olakšavajuće i otegotne okolnosti koje krivce ne čine jednakima, što automatizmom podrazumijeva da ni njihove žrtve ne mogu biti posve jednake, sem ako ih ne tretiramo mehanističkim formalizmom isključivo kao mrtva tjelesa. Druga je stvar da žal najmilijih može psihološki biti istog intenziteta i za krivima, i za nevinima, i za relativno nevinima u smislu netom obrazloženom. Komemoriraju se žrtve, a ne žalujući za njima. Žive treba poštivati (ukoliko to zaslužuju), o mrtvima pak se mora reći istina. Jer da vrijedi ona „De mortuis nihil nisi bene“ (o mrtvima sve najbolje), onda bismo tako trebali i o Hitleru ili pariškim teroristima samoubojicama.
Sličnim razmatranjama može se pokazati logička i moralna neutemeljenost izjednačavanja jugoslavenskog socijalizma (i općenito komunističke ideje) sa fašističkim i inim totalitarizmima, što služi kao krinka koja prikriva revidiranja povijesnih događaja i dresuru mladeži za prihvaćanje tih pogleda. Slavko Goldstein konstatira kako "Neki ljudi nikada jasno ne kažu da su protiv NDH, nego ističu da su protiv svih totalitarizama", dodajući da u davanju takvih izjava prednjači Tomislav Karamarko. Ne bih se složio s dijelom te izjave da "nikada jasno ne kažu", jer za one koji se ne smatraju debilima postupci su znakovitiji i jasniji od riječi kojima se prikrivaju. U Hrvatskoj od pomirenja neće biti ni „p“, dok se narod ne riješi zavođenja i „zavodnika“ s pijedestala vlasti. Pomirenje ideologija, dakako, ni ne dolazi u obzir. Nitko ne politizira jasenovačke žrtve više od onih koji najviše divane o tome, ponajmanje vodeći brigu o žrtvama prošlosti, istovremeno žrtvujući sve nas za svoje aktualne interese. Da je Stepinac rekao kako je Jasenovac bio naveća ljaga za Hrvatsku, posve je nevažno od tog klerikalca koji je nastavio vjerno služiti "najvećoj ljagi" – zločinačkoj državi uzetoj u cjelini, ma kakvo on opravdanje za to iznalazio. Većini suvremenika bi trebale biti zanačajnije riječi dvojice bivših predsjednika (kojih mandat je trajao polovinu postojanja samostalne hrvatske države) sažetih Josipovićevom izjavom: "U Hrvatskoj se tolerira pojava ustaštva, za to je kriva nova vlast". Već Tuđmanov propali pokušaj miksanja kostiju zločinaca i žrtava, bio je (uz sve ostale zbog kojih ga je trebalo suditi) zločin; ovo što izvodi vladajuća garnitura, za sada (nadajmo se da će na tome i ostati) nije drugo nego zločin protiv humanističke etike, odnosno njenih promicatelja. Krivi su vladajući, a odgovorni svi mi koji smo im dozvolili realizirati krivicu. U etičkom smislu, nešto vrlo slično ponašanju većine građana za NDH. Svoje odgovornosti i/ili krivice svatko je bio svijestan, stoga i je spašavao svoje dupe. Danas čuvaju fotelje u koje su zasjeli kao sudionici, što zločina a što lopovluka nad vlastitim i drugim narodima, ni potonje ne izuzimajući od krivde i odgovornosti. Može postati vrlo gadno kad, osjetivši se lično ugroženima, počnu spašavati vlastitu kožu.
