Po obrazovanju sam fizičar. Metafizika me u principu suviše ne zanima. Međutim, i neka metafizička pitanja mogu biti zanimljiva, a bome – isto tako i odgovori. Koji možda neće doprinjeti fizikalnom razjašnjenju neke pojave, ali daju gradivo za razmišljanja o čovjeku i njegovoj povezanosti sa kozmosom.

Na članak me potaknulo relativno novo otkriće o ubrzanom širenju svemira. Doduše, neki tvrde kako je to krivo rečeno – ne širi se svemir nego se galaksije ubrzano razmiču jedna od druge. Do nedavno je prevladavalo mišljenje – izraženo sijasetom znanstvenih radova – da se svemir u svom „širenju“ (i dalje ću koristiti taj termin) mora, zbog djelovanja gravitacije usporavati. Tumačenja novotkrivenog fakta idu za tim da je za ubrzanje kriva tzv. tamna energija koja bi trebala sačinjavati oko ¾ svemira – svojim antigravitacijskim djelovanjem koje nadvladava djelovanje gravitacije. U sve to umiješan je i Einstein te njegova „najveća pogreška“ u životu, a može biti i „najveći trijumf“ – kozmološka konstanta. No, dok se fizičari i kozmolozi spore, mjere i međusobno prepucavaju u pokušajima iznalaženja objašnjenja za novootkrivenu, zaista iznenađujuću činjenicu, ponudit ću sasvim drukčije – metafizičko „objašnjenje“. Navodnike sam stavio jer sam, kao što rekoh – fizičar. Tko želi, neka ih u mislima makne – ništa lakše.

Ljudski rod od davnina proučava vasionu i ima kojekakve teorije o njenoj građi i postanku, pa i o navodnoj svrhi. Međutim, tek od otkrića spektralne analize i Hubbleovog sjajnog otkrića uzajamnog razilaženja galaksija postoje pravi uvjeti za razvoj znanstvene, opažačke kozmologije. Gdje se svaki teorijski konstrukt može provjeravati direktnim, ponekad i veoma dugotrajnim skupljanjem opažačkih podataka. Ove godine, trojica astrofizičara (Saul Perlmutter iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley i Sveučilišta u Berkeleyju, Brian P. Schmidt s Australian National Universityja i Adam G. Riess s John Hopkins Universityja i Instituta Space Telescope Science) nagrađena su nobelovom nagradom za istraživanje eksplozija supernova  vršena potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, koja su doprinjela otkriću da se svemir širi sve brže. No, to nas sada - u kontekstu našeg “objašnjenja” - ne treba zanimati.

Od Ptolemejevog geocentičnog sustava do pojave Nikole Kopernika prošlo je oko 1400 godina. Od Kopernika do Edvina Hubble-a 400 godina, a od njega do najnovijeg otkrića - svega nešto više od stotinu godina. Već iz ovih podataka je vidljivo kako se ubrzano mijenja slika svijeta, a tome doprinosi – jasno – eksponencijalni rast ljudskog znanja o sebi i svijetu oko sebe. Kako navodi dr.sc. Milan Ivanović s Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, u članku poduljeg naslova („Projektni model stručne prakse na elektrotehničkom fakultetu Osijek u službi transfera tehničkog iskustva i razvojnog znanja“)

-„Sve znanje čovječanstva od postanka prvi puta se udvostručilo početkom nove ere. Slijedeće udvostručavanje dogodilo se oko 1500. g. Za sljedeće je trebalo 250 godina (oko1750. g.), naredno oko 1900. (potrebno 150 godina), a sada je brzina dosegnula razdoblje od 1-2 godine.

-Znanje koje je stečeno tokom prvih sedam dekada XX. stoljeća je premašilo sve znanje koje se sakupilo tokom cjelokupnog razvoja civilizacije unazad 20.000 godina.

 -Prema procjeni istraživača Sveučilišta Stanford ljudsko znanje se prvi puta udvostručilo1900. godine; slijedeće udvostručavanje dogodilo se 50 godina kasnije (1950.), slijedeće poslije deset godina (1960.) i naredno kroz samo 7 godina. To pokazuje eksponencijalan rast.

-Uznanosti i inženjerstvu znanje se udvostruči približno svakih pet godina, a u nekim poljima i mnogo brže; oko 2020. g. znanje će se udvostručavati svakih 170 dana.

-Ray Kurzweil, suvremeni američki teoretičar umjetne inteligencije, ističe mogućnost duplog eksponencijalnog rasta ljudskog znanja pomoću inteligentnih strojeva.“

Kakve sad veze ima eksponencijalno širenje (rast) ljudskog znanja sa širenjem svemira, pitate se? Polako, rekoh vam da smo na području metafizike! Ključna riječ koja povezuje ove dvije pojave je širenje ali, naravno da ima nešto još ključnije od obične riječi. Da to razjasnimo, kročimo malo na tlo filozofije.

Od vajkada je čovjek pristupao svijetu oko sebe na dva (naizgled) nepomirljiva i suprotstavljena načina – materijalistički, odnosno idealistički. Pojednostavljeno rečeno (nećemo komplicirati, jelte) onaj prvi daje prednost materiji nad duhom – koji bi trebao biti samo posljedica evolutivnog razvoje prve, dok idealisti drže duh primarnom, a materiju sekundarnom tvorevinom. „Neka bude svijetlo“ je (navodna) božja riječ – i sve je po njoj nastalo, uključivo i nas same. To bi trebalo biti dovoljno da istakne razliku između ova dva polarizirana pogleda na stvarnost. Sasvim usput, čini se kako se cijeli ljudski život odigrava na pozornici polariziranih osobina (muško-žensko, ljubav-mržnja, svijetlo-tama, privlačenje-odbijanje, val-čestica, duh-materija,…). Jasno, postoje i gledišta koja nastoje pomiriti i sintetizirati suprotnosti između duha i materije, što je – čini se – najizgledniji način da nekako ipak shvatimo svijet. Svakako da između duha i materije postoji interakcija. Već samo po sebi mora biti tako, s obzirom da je sjedište duha unutar materijalne tvorevine – tijela. Konačno, i mnoge psihosomatske bolesti upućuju na njihovu uzajamnu ovisnost i obostrani utjecaj jednoga na ono drugo. Sada smo došli do bitnoga – interakcije duha i materije! Pretpostavimo (dobro, dobro – zamislite da je 1.april i da je sve to samo prvoaprilska šala!) kako ljudski duh i duhovni procesi imaju direktniji utjecaj na kozmos negoli smo to do sada mogli zamisliti. Pretpostavimo da nagomilano znanje morate spremiti u neku kutiju, još bolje – elastični balon (eh, znam – sad će početi pljuštati optužbe za „vulgarni materijalizam“ i preporuke za psihijatra!). Kako? Pojma nemam, kao što ni vi (ni znanost) pojma nemate što je tamna energija i kako ona utječe na širenje vasione. Zato, idemo dalje – dok nas znanost ne demantira ili psihijatri ne izliječe. Shvatimo li svemir kao neku vrstu elastičnog balona u koji treba nagomilavati produkte ljudskog duha – ljudsko znanje (spoznaju) – onda se gomilanjem tog sadržaja, balon iliti svemir, neizbježno mora širiti. Što je brži tempo gomilanja znanja to se on – zbog „manjka prostora“, jelte – također brže mora prilagođavati kako bi bio u mogućnosti primiti cjelokupno znanje. I – eto nam širenja, k tome još ubrzanog – svemira! A zašto to (ubrzanje širenja) do sada nismo primjetili? Pa upravo zbog eksponencijalnosti cijelog procesa. Ispočetka je to išlo laganim tempom koji se sve više ubrzavao, otprilike kao vrijednost brojeva u nizu 1, 2, 4, 8, 16, 32, 64, 128, 256, 512,1024,… Eto, u samo 11 koraka stigli smo od jednog eura do 1024 Eu – tko to ne bi shvatio (i prihvatio)? I kada se ljudsko znanje – krajem prošlog stoljeća – toliko eksponencijalno povećalo, da je daljnji tempo njegovog povećanja uzrokovao opazive promjene u strukturi svemira – trojica spomenutih nobelovaca to su i otkrila. Zamislite samo implikacije ovog stava – postoji praktički neograničeni kontejner ljudskog znanja koji se povećava u skladu sa sadržajem koji mora primiti. Kako to dugo može ići (trajati)? Sve dok se čovječanstvo bude sposobno razvijati u pozitivnom duhovnom smjeru, stvarajući sve nove i nove sadržaje kojima će puniti ovaj rezervoar. Moj psihijatar (onaj kojemu ste me uputili) s neskrivenom dozom podsmijeha (misli da sam tol'ko lud da nisam primjetio), mi kaže – „Sve dok balon ne pukne!“. Bilo kako bilo, vidjet ćemo; tko čeka, dočeka!. Bit će to onda najveći Big-Bang, nakon onog pradavnog koji nas je stvorio. A u protivnom? Ne znam, odakle bih ja to znao. Moguće će se, prestankom produkcije novog znanja, svemir stabilizirati na nekoj konačnoj veličini a čovječanstvo će komformistički uživati u pasivnosti dostignutoga. Ako pak izumre ljudski duh (zajedno sa duhom drugih kozmičkih civilizacija koje nismo uzimali u razmatranje), može početi sažimanje do singulariteta, što će reći – ničega. Kao da nas nikada ni nije bilo!

 

Čiča miča – gotova je priča!