Stoljećima, tisućljećima čak, narodi svijeta – gro čijeg "razmišljanja" javno izražavaju njegove vođe – u nebesa i njegova samoizabranog diktatora (da ne spominjem „manje“ vrijednosti, beskrajno vrijednije od ovog Apsoluta), nakon svake ratne ili terorističke nedaće koja se obrušila upravo na njih (o vidi vraga!), zaklinju se ofucalom od upotrebe i usmrdjelom od nečinjenja floskulom: "Nikad više!". Da ne davimo pretjerano poviješću, spomenimo tek "nikad više" 1.svjetskog rata, revolucija, 2.svjetskog rata, Auschwitza, Jasenovca, Vijetnama, Iraka, Libije, Sirije, Vukovara, Srebrenice,... Ne bi nitko imao dovoljno megabajta kompjuterskog prostora da objavi potpuni spisak. Dok "nikadvišemo", svekoliko se pozivamo na svece zaštitinike zakazale u svojoj zaštiti, no tko smo mi da „otpustimo“ vjerne sluge Apsoluta, mada bi to isto učinili sa nesposobnim noćnim čuvarom, vunbaciteljem iz disko kluba ili bankarskim zaštitarom. Što je "svetac zaštitnik" nesposobniji, to ga više cijenimo uzdajući se u njegovu buduću zaštitu.
Prva reakcija nakon prohujalih ratno-terorističkih uragana (jer i rat nije negoli najopakija vrsta terora) – za njihova trajanja prevladava panika i spašavanje vlastite kože – je lelek, osuda, skupljanje kostiju (narodi exJugoslavije to jako dobro znaju), podizanje spomenika, skupovi suosjećanja, potom samo sjećanja, a na koncu i zaborava ma kako se zaklinjali u vječitost memorije (sjećate li se još narodnih heroja iz NOB?). Generacije i generacije evolucijskog škarta koji se voli nazivati ljudima, čini se, uživaju u moralističkim, javnim silovanjima vlastite etike, koja time počinje ujedno i završavajući. Jer, zaista etično čovječanstvo ne bi ni dozvolilo da do svega dolazi, a dolazi upravo slijedom posljedica vlastitih postupaka iza kojih – aktivno ili pasivno - stoji većina, ne moralizirajući o njima sem kad se izjalove i vrate poput bumeranga. Na svom blogu koji je prestala pisati pred par mjeseci, uviđajući da lude (ne ljude, već lude ljude!) ne možeš opametiti (jesu li to uspjeli tekstovi proteklih tisućljeća?), s obzirom da – kako se čini - više uživaju u javnoj prezentaciji sućutnih suza, podizanju spomenobilježja, osteomanijskom skupljačkom strašću i inim prigodnim zbivanjima, negoli u djelatnom radu da se ona učine nepotrebnima svim budućim naraštajima, Vedrana Rudan je januara 2015. objavila tekst u kojem, između ostaloga stoji rečenica, čvrsta kao stijena, rekli bismo i proročka da varijaciju iste kroz minula stoljeća nisu ponavljali bezbrojni a tako malobrojni, savršeniji primjerci ljudskog roda:
"Pitam se pitam, ako godinama diljem svijeta ubijaš tuđu djecu, starce, žene, rušiš im domove, moriš ih glađu i žeđu, uništavaš im sva ljudska prava, zašto se čudiš kad smrt dođe po tvoje dijete? “Islamizacija Zapada”, floskula i alibi za zločince kojima još nije dovoljno islamske i ciganske krvi, nije zakucala na vrata Zapada. Ili bar ne onako kako to mi “zapadnjaci” zaslužujemo."
S obzirom da se poslije proteklih pariških stravičnosti, nivo apstraktnog suosjećanja – posebno zapadnjaka prema sebi samima – višestruko podigao, njen tekst je dušu dao da ga se iskoristi u vlastite svrhe, koje s omotom u kojem se podvaljuju čitatelju nimalo ne korespondira. Tako ga, primjerice, nekoliko portala prenosi pod naslovom "Vedrana Rudan oplela po Zapadu posle masakra u Parizu", mada isti nikakve veze nema sa konkretnim događajem, ali vjerojatno ima s posjećenošću rečenih portala. S druge strane, književnica s naših prostora koja živi u Parizu, zasigurno zavedena antidatiranjem teksta, oplela je po njoj kao nedovoljno sućutnoj osobi, nesposobnoj uvidjeti svu tragiku zbivanja i perverziju zločinaca, kao biću koje jedva čeka lupiti po Zapadu, jer:
"Minuta šutnje za nevine žrtve, za te mlade koji su slušali muziku ili pili kafu, pivo, vino, sok ... , i osuda tog bijednog, kukavičkog masakra, to je jedino, ponoviću bezbroj puta ako treba, to je jedino primjereno ovim časovima, to je ono što se zove ljudskost i ljudsko dostojanstvo… A, tek onda eventualno kritika. I osuda zapadnih demokratija. Ima li bolje demokratije u ovom času u svijetu ?"
No što radi Rudanica, ta „mrziteljica“ svega zapadnjačkog, na zgražanje naše gore lista; jedva čeka – dok se još suze nisu osušile – difamirati taj Zapad od kojeg nema "bolje demokratije u ovom času u svijetu"!? Posebno kad njene učinke osjete Afganistanci, Iračani, Libijci, Sirijci, a prije toga Vijetnamci, Kambodžanci i ini manje vrijedni narodi nad kojima se izvode parlamentarno legalizirani teroristički eksperimenti, pod egidom "uvođenje ništarija u demokratske standarde Zapada"!:
"...te „veliki filozof“ Vedrana Rudan, miljenica svih onih koji su pročitali jedva jednu, dvije knjige u životu. Oni, nepismenima i polupismenima, ali i obrazovanim mrziteljima, solidarnim s njima - u horu objašnjavaju bjelosvjetsku politiku… Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir…"
Ne sumnjam da za spisateljicu i gro zapadnjaka nema bolje demokracije, sve dok ih ne pogodi „rudaničino proroštvo", jer ako "je daleko od očiju, daleko je od srca" pa što bismo u demokratskom miru brinuli o učincima naših politika i vojski (a "rat je samo nastavak politike drugim sredstvima", Clausewitz) u tamo nekim džunglama i pustarama gdje žive sami majmuni i škorpioni? To što sve rudanice i rudani ovog svijeta s više srca učestvuju u patnjama svojih sužitelja na planeti, a nagrađeni su klevetom nedostatka sućuti od onih koji će poslije izljeva suza, emocionalnog šoka i skupljanja kostiju ići u nove ratničke pohode da „osvete“ svoje mrtve, njih ne dira previše. Zovu otadžbine za osvetom i uvođenjem pravde po vlastitoj mjeri, od prve se odazivaju, jer postoji zakonski normativ koji obračunava sa dezerterima, ako to već nisu učinile ulične bande nacinalističkih protuha – izdaja!
"Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir...", objeđuje jedna književnica drugu koja to radi cijelog života, pa da vidimo kako to objašnjava francuski premijer Holland, u govoru naciji, nakon što je u ime osvete odmah pojačao borbene letove protiv ISILA (dali i angažman u rješavanju sirijskog problema?):
"'Ono što je učinjeno u petak navečer u Parizu čin je rata, ubijeno je 129 ljudi i mnogo je ozlijeđenih, to je napad na našu državu, na naše vrijednosti, našu mladost, naš način života. ISIL nas je napao jer smo slobodna nacija koja poštuje ljudska prava."
Narod je vjerojatno svršavao nad ovom apologijom slobodi, demokraciji, mladosti, načinu zapadnjačkog života,...., i osudom zavidnika koji nas napadaju – ne kao ekstremnom reakcijom za naša miješanja tamo gdje nismo pozvani – već iz puke zavisti na naš stil života! Nakon 11. septembra 2001. – terorističkog napada na njujorški Svjetski trgovački centar - gotovo istim riječima obrazlagao je pred američkim Kongresom, ovcama koje su ga izabrale za predsjednika, motive napada na „njujorške blizance“, G.W.Bush:
"Amerikanci pitaju, zašto nas oni mrze? Oni mrze ono što vidimo ovdje u ovoj prostoriji - demokratski izabranu vladu. Njihovi lideri su samozvani. Oni mrze naše slobode - slobodu vjeroispovijesti, našu sloboda govora, naša slobodau da glasamo i okupljamo se i ne slažući se jedni s drugima."
Zaista, nevjerojatno su zavidni ti Arapi, štu su odavno – još u doba križarskih vojni – shvatili naši zapadni prijatelji, uzaludno ih pokušavajući na sve moguće načine civilizirati! Američki novinar Grenn Greenvald ismijao je takve prozirne trikove manipuliranja masama, koje je sad preuzeo i francuski premijer. Istovremeno, vlastitim medijskim ovcama isporučuje pravu dijagnozu američkog (općenito, zapadnjačkog) miješanja u stvari suverenih arapskih zemalja – prema međunarodnom pravu – ma kako nam se oblik njihovog političkog uređenja ne sviđao. Kad su Madeleine Albright, tadašnju američku sekretarku vanjskih poslova, nakon Iračkog rata javno priupitali: "Mi smo čuli da je pola milijuna djece umrlo (što neposredno, što od posljedica rata – op.a.). Mislim, to je više djece nego što je poginulo u Hiroshimi. I, znate, dali je vrijedilo?", gospođa čiji je teorijski moral sadržan u srcedrapateljnoj primjedbi zbog koje ne može zaspati ("Ja mislim da je to vrlo teška odluka"), a praktični u nadovezujućoj se rečenici, zbog koje - kad joj konačno to uspije - sanja krasne snove, očekujući lični poziv u Raj: "Ali cijena, mislimo da je cijena prihvatljiva.". Jeli pariška književnica prozvala američkog predsjednika, nakon čije izjave je slijedila "afganistanska avantura" (iz koje se gledaju što prije izvući), američku sekretarku vanjskih poslova, ili francuskog premijera, zbog bešćutnosti, nedostatka empatije sa žrtvama i sličnih primarnih emocionalnih efekata sasvim razumljivih nakon tragedija bilo koje vrste, poslije čega svi ti duboko pogođeni ljudi odlaze "dobrovoljno" priložiti dodatne žrve u ime svog ugroženog načina života? Nije, najvjerojatnije. I sam sam višestruko upozoravao u tekstovima, da razumijevanje zbivanja nije isto što i njegovo opravdanje; nedavno primjerice:
"Zaobići ćemo i pitanje zašto bi pripadniku druge kulture (svakako, ogromnoj manjini njih) uopće palo na pamet aktivirati eksploziv, pritom prinoseći i sebe kao žrtvu, na nekom londonskom, pariškom, madridskom ili – danas, sutra – trgu regionalnih gradova? Očito za to postoji razlog (nisam rekao opravdanje!) koji izbjegavamo ozbiljno razmatrati, čime bismo se približili stvarnom uzroku stanja stvari."
Međutim, kao što svakodnevica pokazuje – a ništa se u dogledno vrijeme neće promijeniti nakon pariških terorističkih akata – očito naše vođe, kojih slijede poslušne ovčice, izbjegavaju "se približili stvarnom uzroku stanja stvari". Irak, Libija, Sirija,..., nikad nisu ugrožavali zapadnjački stil života, ne računamo li žudnju za jeftinom eksploatacijom nafte, na kojoj on uvelike počiva. A onda je lakše manipulirati cijelim narodima, metodama koje su i stvorile teroriste, negoli odustati od života na račun drugih – paradigma kapitalizma koja se svakodnevno, već vijekovima zbiva pred našim namjerno zatvorenim očima.
Primjereno se prisjetiti politike „jednog od najvećih zločinca u povijesti čovječanstva", kako regionalna desnica časti exjugoslavenskog predsjednika Tita, koju je svojedobno slijedio gro čovječanstva u okviru Pokreta nesvrstanih, sve dok ih Zapad nije uspio razbiti i totalno marginalizirati. To je bila politika nesvrstanosti i aktivne miroljubive koegzistencije, uz priznavanje samo OUN pravo da intervenira u pojedinim zemljama. Nakon Münchenskog masakra izraelskih sportaša - „davne“ 1972. godine - od strane palestinskih ekstremista, evo što kaže ovaj "zločinac":
Jesu li se vremena promijenila? Jeli upozorenje izgubilo valjanost? Pariška zbivanja očito pokazuju da nisu – vođe ostadoše jednako slijepe (lude), a još obnevidjelije ovce ih slijede, ne mareći za pouke povijesti, baveći se svesrdno kolekcioniranjem kostiju, jaukanjem kad su sami neposredno pogođeni, obranom zapadnjačkih vrijednosti koje na svaki način – uključujući oružani – žele uvaliti cijelom svijetu, a u osnovi ostvarujući profitne interese svojih elita. A kad se netko, koga se može optužiti za sve drugo ali ne i neosjetljivost za patnje ljudi sviju rasa, iz svih dijelova svijeta, usudi javno progovoriti o pravim uzrocima boli, tuge, čemera i jada koje se nadvilo nad čovječanstvo – onda ga optužuju da se pridružuje rušenju njihovih vrednota! Uostalom, Zapad ih sam nagriza, ni ne sjećajući se propasti jedne druge „zapadne civilizacije“ – Rimskog carstva – zašto i odaklem je ona došla. U svom propadanju sve je bliži vlastitoj propasti, ukoliko ne promijeni samopercepciju i stvarno se civilizira, odnosno humanizira. Što izgleda prilično nevjerojatno, u svjetlu povijesnog iskustva. Za žrtvama Pariškog masakra nije dovoljno samo suze liti, i ništa ne poduzeti u pogledu sebe sama. Jer, Zapad svojom politikom, a ne zavist drugih, producira sve ono što nas zajednički snalazi. I Pariz, i Madrid, i Bejrut, i... – cijeli svijet. Mogu li zgražanje, suze, empatija, paljenje svijeća, podnevne sirene, prigodno „trikoloriranje“ objekata, izrazi suosjećanja – ma kako prirodni i razumljivi bili svakom sućutnom čovjeku - promijeniti svijet? Bojim se da ne mogu!
Prva reakcija nakon prohujalih ratno-terorističkih uragana (jer i rat nije negoli najopakija vrsta terora) – za njihova trajanja prevladava panika i spašavanje vlastite kože – je lelek, osuda, skupljanje kostiju (narodi exJugoslavije to jako dobro znaju), podizanje spomenika, skupovi suosjećanja, potom samo sjećanja, a na koncu i zaborava ma kako se zaklinjali u vječitost memorije (sjećate li se još narodnih heroja iz NOB?). Generacije i generacije evolucijskog škarta koji se voli nazivati ljudima, čini se, uživaju u moralističkim, javnim silovanjima vlastite etike, koja time počinje ujedno i završavajući. Jer, zaista etično čovječanstvo ne bi ni dozvolilo da do svega dolazi, a dolazi upravo slijedom posljedica vlastitih postupaka iza kojih – aktivno ili pasivno - stoji većina, ne moralizirajući o njima sem kad se izjalove i vrate poput bumeranga. Na svom blogu koji je prestala pisati pred par mjeseci, uviđajući da lude (ne ljude, već lude ljude!) ne možeš opametiti (jesu li to uspjeli tekstovi proteklih tisućljeća?), s obzirom da – kako se čini - više uživaju u javnoj prezentaciji sućutnih suza, podizanju spomenobilježja, osteomanijskom skupljačkom strašću i inim prigodnim zbivanjima, negoli u djelatnom radu da se ona učine nepotrebnima svim budućim naraštajima, Vedrana Rudan je januara 2015. objavila tekst u kojem, između ostaloga stoji rečenica, čvrsta kao stijena, rekli bismo i proročka da varijaciju iste kroz minula stoljeća nisu ponavljali bezbrojni a tako malobrojni, savršeniji primjerci ljudskog roda:
"Pitam se pitam, ako godinama diljem svijeta ubijaš tuđu djecu, starce, žene, rušiš im domove, moriš ih glađu i žeđu, uništavaš im sva ljudska prava, zašto se čudiš kad smrt dođe po tvoje dijete? “Islamizacija Zapada”, floskula i alibi za zločince kojima još nije dovoljno islamske i ciganske krvi, nije zakucala na vrata Zapada. Ili bar ne onako kako to mi “zapadnjaci” zaslužujemo."
S obzirom da se poslije proteklih pariških stravičnosti, nivo apstraktnog suosjećanja – posebno zapadnjaka prema sebi samima – višestruko podigao, njen tekst je dušu dao da ga se iskoristi u vlastite svrhe, koje s omotom u kojem se podvaljuju čitatelju nimalo ne korespondira. Tako ga, primjerice, nekoliko portala prenosi pod naslovom "Vedrana Rudan oplela po Zapadu posle masakra u Parizu", mada isti nikakve veze nema sa konkretnim događajem, ali vjerojatno ima s posjećenošću rečenih portala. S druge strane, književnica s naših prostora koja živi u Parizu, zasigurno zavedena antidatiranjem teksta, oplela je po njoj kao nedovoljno sućutnoj osobi, nesposobnoj uvidjeti svu tragiku zbivanja i perverziju zločinaca, kao biću koje jedva čeka lupiti po Zapadu, jer:
"Minuta šutnje za nevine žrtve, za te mlade koji su slušali muziku ili pili kafu, pivo, vino, sok ... , i osuda tog bijednog, kukavičkog masakra, to je jedino, ponoviću bezbroj puta ako treba, to je jedino primjereno ovim časovima, to je ono što se zove ljudskost i ljudsko dostojanstvo… A, tek onda eventualno kritika. I osuda zapadnih demokratija. Ima li bolje demokratije u ovom času u svijetu ?"
No što radi Rudanica, ta „mrziteljica“ svega zapadnjačkog, na zgražanje naše gore lista; jedva čeka – dok se još suze nisu osušile – difamirati taj Zapad od kojeg nema "bolje demokratije u ovom času u svijetu"!? Posebno kad njene učinke osjete Afganistanci, Iračani, Libijci, Sirijci, a prije toga Vijetnamci, Kambodžanci i ini manje vrijedni narodi nad kojima se izvode parlamentarno legalizirani teroristički eksperimenti, pod egidom "uvođenje ništarija u demokratske standarde Zapada"!:
"...te „veliki filozof“ Vedrana Rudan, miljenica svih onih koji su pročitali jedva jednu, dvije knjige u životu. Oni, nepismenima i polupismenima, ali i obrazovanim mrziteljima, solidarnim s njima - u horu objašnjavaju bjelosvjetsku politiku… Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir…"
Ne sumnjam da za spisateljicu i gro zapadnjaka nema bolje demokracije, sve dok ih ne pogodi „rudaničino proroštvo", jer ako "je daleko od očiju, daleko je od srca" pa što bismo u demokratskom miru brinuli o učincima naših politika i vojski (a "rat je samo nastavak politike drugim sredstvima", Clausewitz) u tamo nekim džunglama i pustarama gdje žive sami majmuni i škorpioni? To što sve rudanice i rudani ovog svijeta s više srca učestvuju u patnjama svojih sužitelja na planeti, a nagrađeni su klevetom nedostatka sućuti od onih koji će poslije izljeva suza, emocionalnog šoka i skupljanja kostiju ići u nove ratničke pohode da „osvete“ svoje mrtve, njih ne dira previše. Zovu otadžbine za osvetom i uvođenjem pravde po vlastitoj mjeri, od prve se odazivaju, jer postoji zakonski normativ koji obračunava sa dezerterima, ako to već nisu učinile ulične bande nacinalističkih protuha – izdaja!
"Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir...", objeđuje jedna književnica drugu koja to radi cijelog života, pa da vidimo kako to objašnjava francuski premijer Holland, u govoru naciji, nakon što je u ime osvete odmah pojačao borbene letove protiv ISILA (dali i angažman u rješavanju sirijskog problema?):
"'Ono što je učinjeno u petak navečer u Parizu čin je rata, ubijeno je 129 ljudi i mnogo je ozlijeđenih, to je napad na našu državu, na naše vrijednosti, našu mladost, naš način života. ISIL nas je napao jer smo slobodna nacija koja poštuje ljudska prava."
Narod je vjerojatno svršavao nad ovom apologijom slobodi, demokraciji, mladosti, načinu zapadnjačkog života,...., i osudom zavidnika koji nas napadaju – ne kao ekstremnom reakcijom za naša miješanja tamo gdje nismo pozvani – već iz puke zavisti na naš stil života! Nakon 11. septembra 2001. – terorističkog napada na njujorški Svjetski trgovački centar - gotovo istim riječima obrazlagao je pred američkim Kongresom, ovcama koje su ga izabrale za predsjednika, motive napada na „njujorške blizance“, G.W.Bush:
"Amerikanci pitaju, zašto nas oni mrze? Oni mrze ono što vidimo ovdje u ovoj prostoriji - demokratski izabranu vladu. Njihovi lideri su samozvani. Oni mrze naše slobode - slobodu vjeroispovijesti, našu sloboda govora, naša slobodau da glasamo i okupljamo se i ne slažući se jedni s drugima."
Zaista, nevjerojatno su zavidni ti Arapi, štu su odavno – još u doba križarskih vojni – shvatili naši zapadni prijatelji, uzaludno ih pokušavajući na sve moguće načine civilizirati! Američki novinar Grenn Greenvald ismijao je takve prozirne trikove manipuliranja masama, koje je sad preuzeo i francuski premijer. Istovremeno, vlastitim medijskim ovcama isporučuje pravu dijagnozu američkog (općenito, zapadnjačkog) miješanja u stvari suverenih arapskih zemalja – prema međunarodnom pravu – ma kako nam se oblik njihovog političkog uređenja ne sviđao. Kad su Madeleine Albright, tadašnju američku sekretarku vanjskih poslova, nakon Iračkog rata javno priupitali: "Mi smo čuli da je pola milijuna djece umrlo (što neposredno, što od posljedica rata – op.a.). Mislim, to je više djece nego što je poginulo u Hiroshimi. I, znate, dali je vrijedilo?", gospođa čiji je teorijski moral sadržan u srcedrapateljnoj primjedbi zbog koje ne može zaspati ("Ja mislim da je to vrlo teška odluka"), a praktični u nadovezujućoj se rečenici, zbog koje - kad joj konačno to uspije - sanja krasne snove, očekujući lični poziv u Raj: "Ali cijena, mislimo da je cijena prihvatljiva.". Jeli pariška književnica prozvala američkog predsjednika, nakon čije izjave je slijedila "afganistanska avantura" (iz koje se gledaju što prije izvući), američku sekretarku vanjskih poslova, ili francuskog premijera, zbog bešćutnosti, nedostatka empatije sa žrtvama i sličnih primarnih emocionalnih efekata sasvim razumljivih nakon tragedija bilo koje vrste, poslije čega svi ti duboko pogođeni ljudi odlaze "dobrovoljno" priložiti dodatne žrve u ime svog ugroženog načina života? Nije, najvjerojatnije. I sam sam višestruko upozoravao u tekstovima, da razumijevanje zbivanja nije isto što i njegovo opravdanje; nedavno primjerice:
"Zaobići ćemo i pitanje zašto bi pripadniku druge kulture (svakako, ogromnoj manjini njih) uopće palo na pamet aktivirati eksploziv, pritom prinoseći i sebe kao žrtvu, na nekom londonskom, pariškom, madridskom ili – danas, sutra – trgu regionalnih gradova? Očito za to postoji razlog (nisam rekao opravdanje!) koji izbjegavamo ozbiljno razmatrati, čime bismo se približili stvarnom uzroku stanja stvari."
Međutim, kao što svakodnevica pokazuje – a ništa se u dogledno vrijeme neće promijeniti nakon pariških terorističkih akata – očito naše vođe, kojih slijede poslušne ovčice, izbjegavaju "se približili stvarnom uzroku stanja stvari". Irak, Libija, Sirija,..., nikad nisu ugrožavali zapadnjački stil života, ne računamo li žudnju za jeftinom eksploatacijom nafte, na kojoj on uvelike počiva. A onda je lakše manipulirati cijelim narodima, metodama koje su i stvorile teroriste, negoli odustati od života na račun drugih – paradigma kapitalizma koja se svakodnevno, već vijekovima zbiva pred našim namjerno zatvorenim očima.
Primjereno se prisjetiti politike „jednog od najvećih zločinca u povijesti čovječanstva", kako regionalna desnica časti exjugoslavenskog predsjednika Tita, koju je svojedobno slijedio gro čovječanstva u okviru Pokreta nesvrstanih, sve dok ih Zapad nije uspio razbiti i totalno marginalizirati. To je bila politika nesvrstanosti i aktivne miroljubive koegzistencije, uz priznavanje samo OUN pravo da intervenira u pojedinim zemljama. Nakon Münchenskog masakra izraelskih sportaša - „davne“ 1972. godine - od strane palestinskih ekstremista, evo što kaže ovaj "zločinac":
Jesu li se vremena promijenila? Jeli upozorenje izgubilo valjanost? Pariška zbivanja očito pokazuju da nisu – vođe ostadoše jednako slijepe (lude), a još obnevidjelije ovce ih slijede, ne mareći za pouke povijesti, baveći se svesrdno kolekcioniranjem kostiju, jaukanjem kad su sami neposredno pogođeni, obranom zapadnjačkih vrijednosti koje na svaki način – uključujući oružani – žele uvaliti cijelom svijetu, a u osnovi ostvarujući profitne interese svojih elita. A kad se netko, koga se može optužiti za sve drugo ali ne i neosjetljivost za patnje ljudi sviju rasa, iz svih dijelova svijeta, usudi javno progovoriti o pravim uzrocima boli, tuge, čemera i jada koje se nadvilo nad čovječanstvo – onda ga optužuju da se pridružuje rušenju njihovih vrednota! Uostalom, Zapad ih sam nagriza, ni ne sjećajući se propasti jedne druge „zapadne civilizacije“ – Rimskog carstva – zašto i odaklem je ona došla. U svom propadanju sve je bliži vlastitoj propasti, ukoliko ne promijeni samopercepciju i stvarno se civilizira, odnosno humanizira. Što izgleda prilično nevjerojatno, u svjetlu povijesnog iskustva. Za žrtvama Pariškog masakra nije dovoljno samo suze liti, i ništa ne poduzeti u pogledu sebe sama. Jer, Zapad svojom politikom, a ne zavist drugih, producira sve ono što nas zajednički snalazi. I Pariz, i Madrid, i Bejrut, i... – cijeli svijet. Mogu li zgražanje, suze, empatija, paljenje svijeća, podnevne sirene, prigodno „trikoloriranje“ objekata, izrazi suosjećanja – ma kako prirodni i razumljivi bili svakom sućutnom čovjeku - promijeniti svijet? Bojim se da ne mogu!
