Jedan moj prijatelj (internetski, ne istinski) kojega ne imenujem, grozeći se polemika, izjavio je – sam zna dali rad iskrenog uvjerenja ili rezignacije nad stanjem svijeta koji je kakav je:
“Treba dočekati porođaj da bi se doznalo tko ide dalje, novorođenče ili porodilja koja pokušava ugušiti bebu kako bi spriječila novinu. Filozofi nikad neće promijeniti svijet. Marxova Revolucija proždire ljude isto kao i naizgled neutralne opservacije znanosti. Život nadilazi svojim bićem nametnuti mu bitak.”
Lično imam niz prigovora na njegov legitimni stav, čak i svjetonazor, koji se često u različitim oblicima pojavljuje među ljudima od formata, da ne spominjem „ovce“ koje samo slijede „pastire“, zainteresirane tek brštenjem „trave“ i razmnožavanjem, uz pokoji izmišljeni blagdan (“miljokaz u vremenu”) kako im se život baš ne bi učinio sasvim besmislenim. Moje protivljenje slijedi iz konstatcije da se ljudi apsolutno ne snalaze u povijesnom vremenu, jer za njih postoji samo sadašnjost, povijest se gubi u magli mitova i tumačenja mimo konteksta u kojem se odvijala, a budućnost im – mada se zaklinju da je samo posuđena od potomaka (da parafraziram nešto drukčiju izreku) – predstavlja uglavnom nadu za vlastiti uspjeh, moguće tek najbližeg roda svoga.
Uzmimo za primjer zadnju rečenicu navedenog citata. Nametnuti bitak svakako nije bitak, pa onda jedino preostaje da je bitak ustvari život - sam sebi. Ali, čiji život? Lavov, majmunov, žirafin, medvjedov,…, da ne nabrajam još i niže njegove oblike. Jasno da je moje pitanje čisto retoričko, jer se misli na ljudski život, što odmah ukazuje na antropocentričnost takvog stava. Daklem, život je bitak sam sebi, pa bio kakav bio – treba ga naprosto živjeti bez puno bulažnjenja o promjenama koje proizlaze iz njegove socijalne evolucije, a socijalna evolucija ne odvija se tek tako, iz ničega, već iz mijene života samog koji uvijek teži nečem boljem. Ne moga života, ne života mog internetskog prijatelja, ne života ma koje jedinke ljudske vrste, već života “općeg čovjeka”, apstrahiranog iz zbira karakterističnih osobina svih osoba ljudskog roda, ma kada živjele. Da izbjegnem prigovor kako opći čovjek ne postoji, pa prema tome niti ne živi, pojednostavit ću stvar, rekavši da svako konkretno ljudsko biće sadrži u većoj ili manjoj mjeri ono što gradi tu idealističku individuu. Prema tome, govoreći o promjenama, ne pričamo o pojedinačnim nadama milijardi ljudi, već o nadi vrste kao cjeline, koja se rađa iz onih pojedinačnih, istovremeno ih nadilazeći. U tom smislu se riječ čovjek ovdje upotrebljava kao sinonim za nekog općenitog, apstraktnog pripadnika ljudske vrste.
Kako su filozofi izgradil taj ideal, pa prema njemu formulirali i nadu u bolji svijet, nalazimo se u situaciji (p)ostvarenja tog savršenstva. Svatko zna da se najsavršeniji planovi nikada ne mogu ostvariti u zamišljenom obliku, nego – da upotrijebim analogiju iz nauke – realni produkt uvijek treba rektificirati, podešavati, kako bi što bolje odgovarao zamišljenom idealu, a to podešavanje općeg čovjeka čini povijest (odnosno ljudski rod sam) tijekom povijesnog vremena, što je većini realnih jedinki nezamislivo, i neprihvatljivo njihovim individualnim bitisanjima. Radije vole prečice, pa idući linijom manjeg otpora vole igrati igre na sreću – bez obzira na mizerne šanse, koje su uvijek na strani prireditelja igara – negoli vlastitom djelatnošću doprinositi koliko svojem, toliko i boljem životu cijelog društva, ustrajno se držeći iluzije kako će i njih jednom pohoditi Fortuna.
No, vratimo se tome da “filozofi nikada neće promijeniti svijet”, misli koja se ustvari krije već u Marxovoj 11-toj tezi o Feuerbachu:
“Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.”
Tko shvaća ovu misao, neće je tumačiti kao protivljenje i nepotrebnost filozofije, već naprosto kao konstataciju da svijet mijenjaju živi ljudi, praktično kroz povijest ljudskog roda vršeći rektifikaciju najboljih ideja filozofa, pritom naglašavajući potrebu da valja intenzivnije prionuti njihovom praktičnom ostvarenju. Tu dolazimo do prijateljeve misli da “Marxova Revolucija proždire ljude isto kao i naizgled neutralne opservacije znanosti”. Ne vidim zašto bi se, u kontekstu ove misli, “Marxova Revolucija” trebala izdvajati mimo niza revolucija tijekom povijesti čovječanstva, od spartakove, gubčeve, američke, francuske, meksičke, oktobarske, jugoslavenske, i onih novijeg datuma (sve pobrojano bili su revolucionarni događaji različite sveobuhvatnosti i dometa), koje realno izvode konkretne mase, i koje podjednako “proždiru ljude” kao i ona spomenutog filozofa. Život sam po sebi nije lišen rizika - nikad ne znaš hoće li te prilikom izlaska pogaziti auto, pasti crijep na glavu, ili naprosto požderati Kron – homoljubni gurman sviju nas – čije gozbe ljudskim mesom prihvaćamo(?) kao neminovne (to baš i nije istina, barem ne za znanost koja nastoji produljit ljudski vijek, a njeni najveći entuzijasti sanjaju i o besmrtnosti. Sad, tu kritika opet može doći od onih koji se ne snalaze u vremenu). Jasno, nije baš isto prihvatiti “neminovnost” prirodne smrti i one od noža ubojice, ali – smrt je samo smrt, i nikad ne možeš predvidjeti čas u kojem te neka od njih može zadesiti. Spartakovi robovi zacijelo nisu bili filozofi, ali su u sebi imali duboko zasađenu ideju o slobodi (prvenstveno fizičkoj, budim iskreni) koja ih je nagnala na reakciju, rezultat koje je bio da ih je “revolucija (pobuna) požderala”. Pa sad, jesu li trebali mirno obavljati svoj “posao” prihvaćajući stanje stvari, da će najvjerojatnije poginuti od mača svog ropskog druga, završiti u čeljustima lava, sve u korist zabave vladara i “slobodnog” rimskog puka, tješeći se kako će možda proživjeti jer će ih osloboditi patricijeva žena željna pastuha za objahivanje, ili – one učenije – za odgajanje svoje djece? Zamijetio sam na društvenoj mreži i post spomenutog prijatelja, ironiziranje Marxovih „Teza o Feuerbachu“ (kojih je jedanaest na broju):
„13. Teza o magarcu: Filozofi su različito tretirali magarce (Buridan i Orwell). Stvar je u tome da se ne bude magarac.“
Doskočica lijepo izgleda, čak se i meni sviđa, dok se dublje ne razmisli o njoj. Što znači spartakovom robu ili suvremenom proleteru „ne biti magarac“? Pomiriti se sa stanjem eksploatacije, ili se u krajnjem slučaju (prevrati uvijek izbijaju u krajnjem slučaju) dići u obranu svog ljudskog (ne nacionalnog, već isključivo ljudskog) dostojanstva, u promjenu svijeta – ili njegova dijela koji ga tlači - pritom rizikujući gubitak glave? Gubitak glave od strane onih o kojima se prvo treba pitati, a ne o rebelima, jer u protivnom apriorno pristajemo na stanje kakvo jeste, zacementirano za sva vremena. Zašto bismo samo o podjarmljenima, a ne i izrabljivačima, razmišljali kao magarcima? Na to rečena doskočica ne odgovara, mada je (barem nekima) jasno.
Eto, u tome je sva mudrost ljudskog djelovanja, u procjeni i (ne)prihvaćanju rizika koje donose njihove odluke, ma bile one usmjerene prema sebi samome, ili boljitku čitave zajednice. Činjenica je da se revolucije zbivaju, i da se ne dešavaju zarad jala nad bogatstvom elita, već iz razloga besprizorne eksploatacije najširih slojeva (isključivo me zanimaju socijalne, a ne nacionalne revolucije ili obični državni udari), te nikad njihov uzrok nisu revolucionari, već njihovi izrabljivači! Oni, u čijem individualnom biću bivaju do krajnosti potisnute ponajbolje karakteristike općeg čovjeka, na račun vlastitog egoizma i zadovoljenja jedine im prihvatljive, “u se, na se i poda se” životne “filozofije“. Žalosno je da to ponajmanje shvaćaju kršćani, koji se umjesto praktičnoj rektifikaciji idelanih zamisli najboljih duhova ljudskog roda, posvećuju besplodnom iščekivanju iluzije proistekle iz ljudske glave – o Spasitelju – taman po mjeri pasivnih članova zajednice. Pa, ipak, dođe vrijeme da i njima prekipi, te i oni postaju učesnici revolucija, među najbrojnijima u zapadnom svijetu. Najžešći protivni revolucionarnih promjena ljudskog društva - a revolucija, prema značenju same riječi, ne mora biti nasilna:
“revolucija – (od lat. re-volutio = kružno kretanje), pojam je uzet iz astronomije, a od 18. stoljeća dobiva i političko značenje. U širem smislu označuje svaki razvoj koji je sposoban temeljito promijeniti društvene, političke, ekonomske i druge odnose, pa u tom smislu govorimo o industrijskoj, tehnološkoj, kulturnoj… revoluciji. U užem smislu pojam označuje nasilno rušenje jednog političkog sustava i uspostavljanje novog, što se dogodilo osobito u Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji.”,
praktički nikada ne govore o broju žrtava imperijalističkih i vjerskih ratova, već uvijek prebrajaju žrtve naprednih socijalnih pokreta, i to isključivo na strani njihovih protivnika. Čak i oni koji kao nastoje biti objektivniji, govore da je svaka žrtva naprosto žrtva – laž koju ustrajno ponavljaju, zadržavajući se naprosto na etimologiji, bez ulaženja u etičko značenje pojmova. Pa im je, podjednaka žrtva jasenovački zatočenik i krvnik kome je presudio neki drugi logoraš, i to će u tim jalovim mozgovima ostati vječno tako dok im netko ne ubije dijete, on okonča s ubojicom, a potom im društvo valjda obama (djetetu i ubojici) podigne spomenik na “čast i slavu” obojice!
Ako je život bitak samome sebi, što – kao što rekoh – proizlazi iz prijateljevih primjedbi, onda ga treba sagledati u širem kontekstu od samo ljudskog života, jer u protivnom se čovjek naprosto aprirno izdiže iznad svakog života na planeti (baš kao što se lav, ni ne shvaćajući, izdiže ponad antilope), a moguće i svakog drugog (pa i inteligentnog) života u svemiru. Robovi, rasisti, netolerantni vjernici i ina zabludjela bratija, upozorenje su da to nije samo produkt moje uobrazilje, da ne pričamo o tome koliko ljudska uobražena umišljenost prijeti cjelokupnom životu planete. Za kraj, zadržimo se na “naizgled neutralnim opservacijama znanosti”, sasvim pogrešnoj tezi koja nauku optužuje za nešto što nije u njenoj biti, već u biti korisnika njenih postignuća, napose vladajućih elita koje ih koriste u vlastite, a ne opće, humanističke svrhe. Čista znanost, a to niti su tehnika niti tehnologija, ideološki je sasvim neutralna, jer se naprosto radi o djelatnosti koja teži za spoznajom suštine stvari (o tome najjasnije svjedoči matematička znanost!). Pripisujući joj pristranost, dolazimo do apsurda da su i stvari koje nas okružuju apriori pristrane, a ne da ih takvima moguće čini ljudska (zlo)upotreba. Naučnik je sasvim konkretni čovjek svojega vremena, i kao takav on u sebi sadrži više ili manje karakteristika općeljudskih ideala. Ali, kao znanstvenik on si ne može dozvoliti da spoznaji svijeta oko sebe pristupa s ideoloških pozicija, mada je – moguće – on sam idejno jasno opredjeljen. Rezultat njegova istraživanja je objektivan (relativno, jer svaka spoznaja je relativna), lišen ideologije, a tek je moguća posljedica da mu – nakon otkrića – i on sam pripisuje ideološke konotacije. Raznorazni znanstvenici sviju povijesnih epoha, od Arhimeda i prije njega, do Einsteina i poslije njega, preko Newtonovih ili Darwinovih suvremenika, nalazili su objektivne zakonitosti svijeta, a svađaju li se međusobno kreacionisti sa evolucionistima, ni najmanje nije njihova krivnja.
Da zaključim, moj prijatelj je pjesnik (s čijim radom, doduše nisam upoznat), literarni izdanak ljudske vrste, i kao takav on bi najbolje mogao znati da pjesnici i literati općenito, svojim pisanjem – na tragu istinskih revolucionara koji su njihovim, kao i djelima filozofa inspirirani - nimalo ne podliježu “nametnum bitku“, osim ako je njihova pisanija jednako sterilna, besplodna, kao što logički proizlazi iz citata s početka teksta. Mnogi upravo tako misle, proglašavajući spomenute (naročito filozofe) “kabinetskim tipovima”, ne razumijevajući da njihov rad dalekosežno utječe na čovječanstvo, pa u konačnici i na njihovo vlastito djelovanje u nekom povijesnom kontekstu. Nije zalud rekao psiholog Kurt Lewin, da “ništa nije tako praktično kao dobra teorija”, jer svako smisleno djelovanje mora proizaći iz razmišljanja o modusima kao i o posljedicama. Nije zgorega ukratko spomenuti o čemu govori Lewinova psihološka teorija polja. Ona
“…predlaže da su pojedinci i skupine pojedinaca pod utjecajem ograničavajućih sila, ili prepreka koje se suprotstavljaju silama usmjerenim na zadržavanje statusa quo, i pokretačkih sila, ili pozitivnih sila za promjenu koje guraju u smjeru koji uzrokuje promjenu.”
To nije ništa drugo nego Marxova teza, koja govori o odnosu razvoja proizvodnih snaga i zastarjelih proizvodnih odnosa koji dolaze u sukob sa njima, razrješavajućeg revolucionarnim putem. Što pak se samog provođenja revolucije – fizičke ili intelektualne – tiče, treba jasno naglasiti ono što idealisti i vulgarni materijalisti dijele na nespojive dijelove, a materijalizam shvaća kao jedinstvo. Čovjek je spoj fizičkog i duhovnog, pa onda svojstveno – u zavisnosti od situacije - i reagira. Jer, za materijaliste duh nije ništa drugo nego evolucioni produkt razvoja materije, njen viši stupanj, što opet ne shvaćaju oni koji filozofski pojam materije interpretiraju kao puku tvar, kojom nekome možeš razbiti glavu. Na kritiku jednog mog teksta:
“Zašto mislite da novi sistemi išta novo donose, uvek imamo ljude na vrhu sa neizmernim bogatstvima i ljude sa dna koji ih ruše radi tih bogatstava. Nikada ih nisu rušili dobrostojeci robovi, uhranjeni kmetovi i podgojeni činovnici.”,
nije mi preostalo drugo doli odgovoriti: “Ima jedan izvrstan beogradski portal, čiji je moto: 'Ako vam je dobro, onda ništa'”. Ništa, dok ne doživi „interesantna vremena” ('Dao ti bog da živiš u zanimljiva vremena' – kineska kletva), kad će morati birati između raznih opcija ponašanja, pod utjecajem sila koje nadrastaju pojedince, a bez sigurnosti da mu glava neće doći na panj.
Citat mog prijatelja je ustvari dvosmislen, jer govoreći kako treba vidjeti tko ide dalje, porodilja (reakcija) koja nastoji ugušiti novorođenče (revoluciju, odnosno njen ishod) da bi spriječila novinu, on ustvari priznaje ono što leži u osnovi svijeta: vjerojatnost, veća ili manja, zbivanja – rezultat koje nikoji smrtnik ne može predvidjeti, već se samo nadati (čas uspješno, čas neuspješno) ishodu koji očekuje. A on, ishod, ne postiže se pasivnim iščekivanjem već samo borbom, kao što reče Njegoš: „Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može…“, a potvrđuje Brecht: „Ako se boriš, možda ćeš izgubiti. Ako se ne boriš, već si izgubio“ (neki izreku pripisuju drugom autoru). U osnovi, to je borba između dobra i zla, koja iziskuje žrtve (ne nužno životne), čije vrednovanje je podložno humanističkim moralnim kategorijama. Pjesnika ima vakih i nakih, ali svi u svojim socijalnim pjesmama izražavaju društvenu zbilju, s tim što se neki zadržavaju isključivo na larpurlartističkim opisima, dok drugi shvaćaju potrebu za korjenitim promjenama. Poput češkog pjesnika Jiří Wolker-a, čijom pjesmom završavam svoj tekst, s nadom da mi se prijatelj neće uvrijediti rad njega.
Na bolesnički odar pada svijet
Na bolesnički odar pada svijet
i alarm njegov čujem među povezima,
drugovi u boj sad idu za pravednost,
drugovi u boj idu i svi su sa svima.
Na bolesnički odar pada svijet,
ali i smrt na nj diže iz tamnih zakutaka.
Zašto s vama ne mogu ići, drugovi?
Zašto umirati, kad htjedoh ginuti?
(preveli Jure Kaštelan i Ljudevit Jonke)
(Wolkerov epitaf):
“Ovdje leži Jiří Wolker, pjesnik koji je volio svijet
i borio se za njegovu pravdu.
Prije nego što je uspio natjerati srce da se bori,
umro je - u dobi od dvadeset četiri godine.“
