Ne jednom, posebno nakon velikih pokolja vatrenim oružjem širom „predvodnice i uzora“ demokracije, možete slušati odgovor – zadnji put ga slušam od vlasnika trgovine snabdjevenije oružjem od garnizona – na zahtjeve za ograničenjem njegove slobodne prodaje: „Kad bismo to sproveli, djelovali bismo protiv ustava i tako spriječili Amerikance da brane sebe i svoju imovinu!“. Kako je skoro 90% građana „uzorite“ države naoružano*, neki s po desetak komada vatrenog oružja, postavlja se pitanje, protiv koga se ta gomila naoružanih kauboja mora braniti? Izgleda, jedni od drugih, jer nikome na čelu ne piše jeli lud ili normalan, koliko ni ja ne moram putem društvenih mreža obznaniti da ću sutra upasti u neku zagrebačku školu ili tamošnji „kokošinjac“, pa vježbe radi pobiti nešto djece ili „kokoši“. Dakle, slobodno se naoružaj da bi se mogao braniti, od onih koji su se slobodno naoružali! Nije to, kako bi naivniji pomislili, circulus vitiosus – kružni, logički nevaljali zaključak, već jednostavna deviza kapitala koju insuficijentni mozgovi dresiranog stanovništva bez suviše propitivanja usvajaju kao normalnu, prihvatljivu, dapače neophodnu preporuku preduzimljivih kapitalističkih zemljaka, koji u zakonodavnim tijelima lobiraju u korist industrije naoružanja. Biznis prije svega! Bezbroj je potvrđenih primjera da ova i ovakva država, ne samo da nije demokratska, mada formalnim demokratskim maskama stvara takav dojam, već je na najpragmatičniji način sofisticirano implementirala zakonitosti životinjskog svijeta u ljudsko društvo. Svjetonazor gajen na neodarvinističkom klišeju, ogrnut humanističkim krinkama i doskočicama, od kojih emotivcima teku suze niz obraze zamagljujući im očinji i duhovni vid. Evo kako se brani svekoliko naoružanje naroda:
„Za američke građane vjerojatno najvažniji dio ustava je Povelja o pravima koja se sastoji od deset ustavnih amandmana. Njihova svrha je zaštititi prava građana od – kako se to krajem 18. stoljeća govorilo – opasnosti da vlast postane 'tiranska'. Sadržaj amandmana se – u skladu s anglosaksonskim običajnim pravom – kontinuirano prilagođava sadašnjem društvenom trenutku zemlje. Prvi amandman na ustav jamči slobodu govora. Drugi amandman na američki ustav štiti pravo građana da posjeduje oružje.“
Nije li još Thoreau - u eseju prvobitnog naslova „Otpor građanskoj vlasti” - rekao, kako „Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“, („O dužnosti građanina da bude neposlušan“), čime se ustvari samo pozvao na Madisonovu „Povelju o pravima“ („Bill of Rights“) iz 1789. godine. Ne vidim baš neku kritičnost liberalnih kapitalista prema tako pravdanom pravu naroda na posjedovanje oružja (s obzirom da ne potiče od Lenjina ili Marxa!), koje bi primjerice omogućilo hrvatskom - ili ma kojem regionalnom narodu - da u slučaju nezadovoljstva pomete svoje vlasti s povijesne pozornice. Uostalom, budite sigurni, gdjegod se u poslanicama, poveljama ili ustavima apostrofira narod sa svojim pravima, njih ćete uglavnom naći na posvećenim papirima kakvim se inače brišu stražnjice. Spominjanjem naroda vlastodršci - ne baš slučajno - propagiraju misao da mu je država pravedna i bogom dana za sva vremena.
S obzirom da je školski sustav živa tiranija nad školarcima, jelte, na koju oni posve nesvijesno pristaju (još su u razvojnoj fazi!) postajući tako kolaboracionistima tiranske države i tiranskog sustava, vršitelji masakra nisu negoli nacionalni junaci u obračunu s tiranima i tiranijom. Daklem, „udri jače, manijače“ – osloboditeljska je poruka koju sustav odašilje građanima, što dio zgražajućih se nad takovrsnim junaštvom teško shvaća. Čini se da je, upravo iz razloga svekolike borbe protiv tiranije, cijeli američki (i ne samo on) kapitalistički sustav angažiran širom svijeta na svekolike načine širiti slobodoljubive poruke, najglasnije odjekujuće zapakirane u odgovarajuću municiju koja ne mora baš uvijek biti eksplozivna. K'o kec na desetku dolazi članak o tome da je službeni Washington, desetljećima nakon uspješne upotrebe neeksplozivnih ideoloških oružja, priznao:
„‘Napredni’ i ‘prosvijetljeni’ dio društva se uvijek smijao uvjeravanjima ‘komunističkih glupana’ i današnjih ‘tvrdolinijaša’ i ‘konzervativaca’ da su Sjedinjene Države koristile jazz, boogie-woogie, rock i drugu popularnu glazbu kao ideološko oružje. Ovom arsenalu treba dodati i brojna ‘remek djela’ Hollywooda, ali to nije tema. No, sada se pametni, za razliku od ‘prosvijetljenih’, posljednji smiju, jer su i same SAD priznale da se jazz koristio kao antisovjetsko oružje, što je bila stvarno lukava zamka američkih stratega. I govorimo samo o jazzu, ne o drugim vrstama popularne glazbe koja je penetrirala u ‘komunističku tvrđavu’ i njene saveznike ranije, a kasnije se kroz zapadnu po-kulturu utjecalo na mlade ‘prosvijetljene’ ljude diljem svijeta.“
Iskrenim ljubiteljima umjetnosti ni na kraj pameti ne bi bila misao o tako niskoj, pokvarenoj njenoj upotrebi. No, vratimo se sistemu koji izgleda podržava obračun s tiranijom po školama, šireći propagandu spram vlastitih i tuđih naivneža - milom gdje baš ne može silom - osvrćući se na neka ‘remek djela’ Hollywooda. Kako je ovakav primitivizam najniže vrste uhvatio korjena, ne samo u američkoj naciji, već širom svijeta koji ga kopira u uvjerenju (lukavo dizajniranom propagandom, preko kulturalnih, umjetničkih i tehnoloških produkata) da gradi uzvišeno i humano demokratsko društvo? Vestern psihologija pretvorena je u filozofiju, a početke joj možemo tražiti i prije zapadnjačkog genocida nad materijalno nerazvijenijim kulturama, u Americi specijalno na poboju domorodaca za šaku zemlje. Na kojoj, kad se jednom otme po cijenu ljudskih života, mogu prodavati mantru o prvenstvu duha nad materijom.
Cijeli problem daleko je kompleksniji od zbogom oružje(?) dileme. U nas se obrana građana od svakojakih ugroza propagira geslom: „Neka institucije sustava rade svoj posao!“. Ključna riječ je sustav - kakav on, takve mu i institucije! Na koji način pravosudne institucije mogu pravedno – zanemarimo li načas ostale loše strane sistema - raditi posao, u prekomjerno amerikaniziranom društvu (Francuzi su to odavno uvidjeli) promoviranom i holivudskom produkcijom, prvenstveno ponosom njihovog „pionirskog duha“ – vesternom. Koji je najčešći zaplet te, većinom šundprodukcije (u svakom se kukolju nađe i zrnja)? Neka baraba, ili njihova grupa, ubije junakove voljene ili mu otme privatno vlasništvo, svetije od najsvetijeg sveca – ako je bjelačko - kojeg možete zamisliti. Onda se dotični jadnik obrati institucijama sistema (oličenih u lokalnom šerifu), jelte? Kako da ne! Nego naš „dečko“ odjebe sve institucije, i naoružan do zuba krene u ličnu osvetu nemilosrdno tamaneći sve što se mrda u rejonu obuhvaćenim njegovim gnjevom! Eto, na takvoj matrici ne samo da se odgajaju američka, nego i djeca regionalnih državica koje rafalno ponavljaju da institucije trebaju raditi svoj posao, dok stanovništvo istovremeno uživa u pričicama kako se taj posao brže i solidnije, na svoju ruku može obaviti mimo istih. Ipak, kako im dio mozga bliži dupetu signalizira da to baš i nije u redu, instinktivno štite mladunčad razvijajućih se duša, „neprobojnim oklopom“ sa špica (ne samo) kokenzi filmova. „Film nije primjeren za osobe mlađe od 12 godina“! Pazi, boga ti – nije primjeren! Neke važne „neprimjerenosti“ (zapovjedi) su još prije dva tisućljeća taksativno pobrojane, pa…?
Korijeni ovakve dvoličnosti leže u sustavu, koji ne uspijeva koherentno usuglasiti etiku, odgoj, obrazovanje, politiku i praksu. Iz razloga što je baš sve podređeno interesima dignutima nad etička i moralna načela. Nije li rekla, ne jedna novinarska baraba: „Ako treba, za Hrvatsku ću i lagati!“. A dali treba, reći će mu interes „elita“ (koje narodu lažu na svakodnevnoj bazi) ili vlastiti, što će se lako (o)pravdati navodno općim. Um djeteta koje tu i tamo čuje da se oceubici mora suditi na sudu, a svakodnevno gleda filmove gdje se to čini na vlastitu ruku, nalazeći se na raskršću protuslovnih načela biva zbunjen, nerijetko u odrasloj fazi uzimajući pravdu u vlastite ruke. U sistemu gdje prije možeš očekivati posjetu policije zbog „govora mržnje“ – proizvoljno procijenjenog prema kriterijima samozvanih arbitara – negoli zarad svakodnevnih djela mržnje koja uslijed nemoći pojedinca mogu izazvati njegove verbalne eskapade. Ima li pravo jedinka, nakon četvrt vijeka ataka na život i imovinu od istih koji tolikim žarom zazivaju institucije kako bi nesmetano nastavili rabotu – u sistemu zaštićenom floskulama i naoružanjem kupnju kojeg su mu omogućile njegove žrtve – planuti, te im prosvirati metak kroz ćelenku ili ih objesiti o prvu granu? Svakako ima, (k)ako ga podučavaju gomile filmova iz propagandne radionice „uzorne“ svjetske demokracije, vrteći se danomice po televizijama i kino dvoranama. Inkriminatori propagiranja mržnje prije svega bi trebali razmotriti konzistentnost i komplementarnost svojih „humanističkih“ poziva na djelovanje institucija sustava, uz istovremeno prepariranje javnosti filmovima u kojima se prikazuje djelovanje upravo mimo njih!
Spustimo svekoliko licemjerje na bližu i shvatljiviju nam zabranu prodaje duhanskih proizvoda maloljetnicima, popraćenu - zarad navodno goleme brige za zdravlje pušača - kojekakvim pizdarijama od fotografija bolesnih organa kojima su „ukrašene“ njihove ambalaže, dizanjem cijene kako bi destimulirali uživanje u poroku, i zabranom pušenja u javnom prostoru. Ali, ne i zabranom proizvodnje, uz zatvaranje pogona duhanske industrije! Time bi, kažu, gomila radnika ostala bez posla, postavši socijalnim slučajevima i ini tralala i trilili! Socijalna sigurnost (kapitalizam je, zar ne, upravo poznat po tome!) radnika čuva se na račun para dovoljno potkoženih da i dalje troše duhanske proizvode. Jebe se sustavu za njihovo zdavlje! No, kad bi to bilo sve! Raspravlja se o zakonima koji bi onemogućili „krivcima“ za vlastitu bolest uživanje solidarne** zdravstvene zaštite (kao, zašto bi nepušaći plaćali njihovo liječenje, mada se ne pita zašto bi ateisti odvajali za vjerničke potrebe!), već neka liječenje plate iz vlastitog džepa ili umru, nisu li to sposobni. Nek' „humanistička“ briga za zdravlje bude potpuna! Kapital slatkorječivim „zabrinutostima“ obasiplje stanovništvo, pazeći ne ugroziti profit koji ceca iz njega (mimo uobičajene eksploatacije), istovremeno ničim ne ograničavajući izvoz štetnih proizvoda. Uz užagreno „zalaganje“ za slobodni izbor pojedinaca, spomenutim se mjerama ono ograničava na potkožene, s tendencijom potpunog prebacivanja posljedica izbora na njih, uz istovremeni alibi navodne brige oko njihova zdravlja. Poruka: ne diraj u industriju koja mi donosi dobit! Pobojem pušača, ili svekolikog stanovništva svijeta koje slobodno naoružavam, da bi se moglo štititi od – slobodno naoružanih. A sistem istovremeno radi svoj posao – institucionalno ili vaninstitucionalno, kako preporučuje svaki drugi film vrhunsko socijaldarvinistički organiziranog društva.
Osjetljivije duše, ne videći vlastiti položaj u žrvnju koji ih melje, oglasit će se floskulom na koju mlinari duša i računaju, uvaljujući nam presumpciju „pravne države“. Bolje da se izvuče hiljadu krivaca nego da strada jedan nevini! Jednako će se naftalinizirani mozgovi prisjetiti, da je "bolje nepravdu trpjeti nego činiti". Moguće, samo što iznad toga stoji mudrost da je ponajbolje krivce kazniti a ne beskrajno trpjeti iživljavanje na nevinima, a to činiti putem institucija koje trebaju stremiti približavanju pravosuđa pravdi - baziranoj na humanijim etičkim načelima od najprogresivnijeg pravosuđa planete. Neki će primijetiti kako se o tome i radi – o razlici između prava i pravde – u filmovima koje sam kritički spomenuo; jer je glavni junak prisiljen zaobići nepravedne institucije koje štite interese vladajućih, a ne pravdu. Samo, upućujem ih da propitaju svoju maloljetnu djecu, koliko razumiju razliku između institucinaliziranog prava i pravde, e da bi racionalno eventualno razumjela poruku takvih filmova (ako je uopće ima, posebno kad u njima defiliraju gomile u leševe preobraženih tjelesa). Daklem je očito razilaženje između praktičnog djelovanja institucija i vaninstitucionalnog odgajanja u smjeru da se one mogu zaobići kad ti se sprdne.
Vratimo se mi „divljem zapadu“, nagnućem kapitalističkih elita preobraženom u „divlju demokraciju“. Postavlja se praktično pitanje, ma uspjelo se i postići veto na slobodnu prodaju oružja. Na koji način ćete narodu kojeg devedeset posto posjeduje vatreno oružje, kontrolirati njegovu upotrebu? Može li me legalizacija pljuce spriječiti da je upotrijebim u nekom planiranom, a nikom naslućenom kokenziju? Pitanje me podsjeća, na hrvatsku situaciju nakon osvajanja kasarni JNA, kad su se „branitelji“ snabdjeli naoružanjem – od automatskih pušaka, revolvera, preko tromblona, mina i bombi – za sva vremena, i smiješnog zakona (možda još na snazi) da ga mogu predati bez straha od kazne. Prisjetimo se zastupničke moralne nakaze koja je još nedavno javno paradirala s vlastitim arsenalom nezakonitog oružja, sprdajući se sa zakonom koje je upravo njegova kamarila donijela. Da nije tolika budaletina, još bi danas imao dovoljno oružja za „braniti“ svoje (sumnjivo stečeno) leno. Inače, „Hrvatska se smjestila na visoko 26. mjesto od 178 država u kojima je provedeno istraživanje, i to sa 21,7 komada oružja na stotinu stanovnika. Treba ovdje svakako imati na umu da se radi o službenim podacima u koje nije uračunato ilegalno posjedovanje oružja pa je taj broj svakako nešto veći“ – naročito u nas gdje su branitelji/“branitelji“ nekontrolirano drpali kao ratni plijen sve što su stigli, ne smatrajući to pljačkom (i ne samo oružje).
Na kraju „balade“ iznova se prisjetimo Marxove misli koja za stoljeća precedira ljudski rod: „Ne određuje svest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest“, komplementarnu sa drugom: „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni". Sasvim je jasno da umno zakinutiji, manje uvredljivo ali zato suštinskije - interesno orijentirani dio ljudskog roda – to ne razumije. Ipak, stvar je više no jednostavna. Prva govori o tome da su ljudske prosudbe, stavovi i svjetonazori uglavnom interesno orijentirani, što sa objektivitetom i etikom ne mora biti povezano. A druga pak, da ne bismo smjeli samo pasivno promatrati i aposteriorno tumačiti zbivanja koja se zbivaju u društvima (kao, pustiti Hitlera da nam se napije krvi, potom pišući traktate zašto se i kako se to desilo, čudeći se kako smo to dopustili). To bi posebno morali razmatrati oni koji će ustrajati da se svijet ionako mijenja, sa ili bez Marxa (što je svakako istina), ne pitajući se tko ga mijenja, u čijem se interesu mijenja i koliko sami – sem kopulacijama stvarajući podjednake bedake – zaista o tome odlučuju. Da se vratimo „govoru mržnje“ i djelima mržnje. Lako je pametovati a teško naći stvora koji ne bi, s kašnjenjem od mnogo desetljeća, potvrdio da je bilo humanije ubiti navedenog zločinca nego dozvoliti da on to učini s milijunima ljudi. Istovremeno proglašavajući „govorom mržnje“ sličnu konstataciju za aktualnije vođe (izuzev onih čiju likvidaciju amenuju Ameri!) - posebno iz vlastitog krda, čije su institucije zrele za abortus, poput sistema koji opslužuju - prije no istrijebe (što svakodnevno rade!) na tisuće, desetine i stotine hiljada, pa možda i milijune nevinih. Pametniji će shvatiti što je pjesnik htio reći, ne kao poziv na likvidaciju, već na promišljanje ljudskog licemjerja ilustriranog odnosom prema oružju, govoru i djelima mržnje, institucijama sistema i njega samog. Još davno – možda i prije Kantovih vremena, preko Einsteina i Russella do danas – mnogi su razmišljali o općem razoružanju i svjetskoj vladi (sposobnijom osigurati razoružanje i svjetski mir od UN), bivajući proglašavani od štovatelja „u se, na se i poda se“ životne vodilje, idealistima i fantastima. Daleko je još do toga, u društvu koje ne samo da vrvi ratovima i intervencionizmima, već ne uspijeva riješiti ni pitanje individualnog razoružanja vlastitih građana. S jedne strane, mogli bismo to shvatiti, jer interes i strah (vladajućih od pobune naroda, naroda od svoje sudbine ako se pobuni) vladaju svijetom. Razum, nikako!
Napomena:
*Za petnaestak minuta, uz popunjeni upitnik s podacima više iz vlastite glave negoli dokumenata, uz kompjutersku provjeru, možete kupiti najubojitije vatreno oružje, s tim da kao mora biti spriječeno njegovo automatsko djelovanje. S par sto dodatnih dolara dobijate dodatak koji uklanja blokadu!
**Solidarnost (posebno na području zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, socijalne skrbi, s manjinama i izbjeglicama) neprestana je meta napada socijaldarvinista, koji bi prvi da im izgori imovina, primjerice – tražili solidarnu pomoć društva! Društvena solidarnost se ne svodi na povremena kukumavčenja o dobrovoljnim doprinosima ovim ili onim osobama u životnoj stisci i organiziranju dobrotvornih priredbi svedenih na dobru volju organizatora, učesnika i posjetitelja. Uostalom, kako je nemoguće individualno se odazivati na svaki poziv za pomoć, država mora stajati iza nje temeljem razrađene politike i preraspodjele budžetskih sredstava u tu svrhu. Ukoliko ona to nije u stanju ili ne želi, kao takva ne služi svim državljanima te je sasvim nepotrebna.
„Za američke građane vjerojatno najvažniji dio ustava je Povelja o pravima koja se sastoji od deset ustavnih amandmana. Njihova svrha je zaštititi prava građana od – kako se to krajem 18. stoljeća govorilo – opasnosti da vlast postane 'tiranska'. Sadržaj amandmana se – u skladu s anglosaksonskim običajnim pravom – kontinuirano prilagođava sadašnjem društvenom trenutku zemlje. Prvi amandman na ustav jamči slobodu govora. Drugi amandman na američki ustav štiti pravo građana da posjeduje oružje.“
Nije li još Thoreau - u eseju prvobitnog naslova „Otpor građanskoj vlasti” - rekao, kako „Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“, („O dužnosti građanina da bude neposlušan“), čime se ustvari samo pozvao na Madisonovu „Povelju o pravima“ („Bill of Rights“) iz 1789. godine. Ne vidim baš neku kritičnost liberalnih kapitalista prema tako pravdanom pravu naroda na posjedovanje oružja (s obzirom da ne potiče od Lenjina ili Marxa!), koje bi primjerice omogućilo hrvatskom - ili ma kojem regionalnom narodu - da u slučaju nezadovoljstva pomete svoje vlasti s povijesne pozornice. Uostalom, budite sigurni, gdjegod se u poslanicama, poveljama ili ustavima apostrofira narod sa svojim pravima, njih ćete uglavnom naći na posvećenim papirima kakvim se inače brišu stražnjice. Spominjanjem naroda vlastodršci - ne baš slučajno - propagiraju misao da mu je država pravedna i bogom dana za sva vremena.
S obzirom da je školski sustav živa tiranija nad školarcima, jelte, na koju oni posve nesvijesno pristaju (još su u razvojnoj fazi!) postajući tako kolaboracionistima tiranske države i tiranskog sustava, vršitelji masakra nisu negoli nacionalni junaci u obračunu s tiranima i tiranijom. Daklem, „udri jače, manijače“ – osloboditeljska je poruka koju sustav odašilje građanima, što dio zgražajućih se nad takovrsnim junaštvom teško shvaća. Čini se da je, upravo iz razloga svekolike borbe protiv tiranije, cijeli američki (i ne samo on) kapitalistički sustav angažiran širom svijeta na svekolike načine širiti slobodoljubive poruke, najglasnije odjekujuće zapakirane u odgovarajuću municiju koja ne mora baš uvijek biti eksplozivna. K'o kec na desetku dolazi članak o tome da je službeni Washington, desetljećima nakon uspješne upotrebe neeksplozivnih ideoloških oružja, priznao:
„‘Napredni’ i ‘prosvijetljeni’ dio društva se uvijek smijao uvjeravanjima ‘komunističkih glupana’ i današnjih ‘tvrdolinijaša’ i ‘konzervativaca’ da su Sjedinjene Države koristile jazz, boogie-woogie, rock i drugu popularnu glazbu kao ideološko oružje. Ovom arsenalu treba dodati i brojna ‘remek djela’ Hollywooda, ali to nije tema. No, sada se pametni, za razliku od ‘prosvijetljenih’, posljednji smiju, jer su i same SAD priznale da se jazz koristio kao antisovjetsko oružje, što je bila stvarno lukava zamka američkih stratega. I govorimo samo o jazzu, ne o drugim vrstama popularne glazbe koja je penetrirala u ‘komunističku tvrđavu’ i njene saveznike ranije, a kasnije se kroz zapadnu po-kulturu utjecalo na mlade ‘prosvijetljene’ ljude diljem svijeta.“
Iskrenim ljubiteljima umjetnosti ni na kraj pameti ne bi bila misao o tako niskoj, pokvarenoj njenoj upotrebi. No, vratimo se sistemu koji izgleda podržava obračun s tiranijom po školama, šireći propagandu spram vlastitih i tuđih naivneža - milom gdje baš ne može silom - osvrćući se na neka ‘remek djela’ Hollywooda. Kako je ovakav primitivizam najniže vrste uhvatio korjena, ne samo u američkoj naciji, već širom svijeta koji ga kopira u uvjerenju (lukavo dizajniranom propagandom, preko kulturalnih, umjetničkih i tehnoloških produkata) da gradi uzvišeno i humano demokratsko društvo? Vestern psihologija pretvorena je u filozofiju, a početke joj možemo tražiti i prije zapadnjačkog genocida nad materijalno nerazvijenijim kulturama, u Americi specijalno na poboju domorodaca za šaku zemlje. Na kojoj, kad se jednom otme po cijenu ljudskih života, mogu prodavati mantru o prvenstvu duha nad materijom.
Cijeli problem daleko je kompleksniji od zbogom oružje(?) dileme. U nas se obrana građana od svakojakih ugroza propagira geslom: „Neka institucije sustava rade svoj posao!“. Ključna riječ je sustav - kakav on, takve mu i institucije! Na koji način pravosudne institucije mogu pravedno – zanemarimo li načas ostale loše strane sistema - raditi posao, u prekomjerno amerikaniziranom društvu (Francuzi su to odavno uvidjeli) promoviranom i holivudskom produkcijom, prvenstveno ponosom njihovog „pionirskog duha“ – vesternom. Koji je najčešći zaplet te, većinom šundprodukcije (u svakom se kukolju nađe i zrnja)? Neka baraba, ili njihova grupa, ubije junakove voljene ili mu otme privatno vlasništvo, svetije od najsvetijeg sveca – ako je bjelačko - kojeg možete zamisliti. Onda se dotični jadnik obrati institucijama sistema (oličenih u lokalnom šerifu), jelte? Kako da ne! Nego naš „dečko“ odjebe sve institucije, i naoružan do zuba krene u ličnu osvetu nemilosrdno tamaneći sve što se mrda u rejonu obuhvaćenim njegovim gnjevom! Eto, na takvoj matrici ne samo da se odgajaju američka, nego i djeca regionalnih državica koje rafalno ponavljaju da institucije trebaju raditi svoj posao, dok stanovništvo istovremeno uživa u pričicama kako se taj posao brže i solidnije, na svoju ruku može obaviti mimo istih. Ipak, kako im dio mozga bliži dupetu signalizira da to baš i nije u redu, instinktivno štite mladunčad razvijajućih se duša, „neprobojnim oklopom“ sa špica (ne samo) kokenzi filmova. „Film nije primjeren za osobe mlađe od 12 godina“! Pazi, boga ti – nije primjeren! Neke važne „neprimjerenosti“ (zapovjedi) su još prije dva tisućljeća taksativno pobrojane, pa…?
Korijeni ovakve dvoličnosti leže u sustavu, koji ne uspijeva koherentno usuglasiti etiku, odgoj, obrazovanje, politiku i praksu. Iz razloga što je baš sve podređeno interesima dignutima nad etička i moralna načela. Nije li rekla, ne jedna novinarska baraba: „Ako treba, za Hrvatsku ću i lagati!“. A dali treba, reći će mu interes „elita“ (koje narodu lažu na svakodnevnoj bazi) ili vlastiti, što će se lako (o)pravdati navodno općim. Um djeteta koje tu i tamo čuje da se oceubici mora suditi na sudu, a svakodnevno gleda filmove gdje se to čini na vlastitu ruku, nalazeći se na raskršću protuslovnih načela biva zbunjen, nerijetko u odrasloj fazi uzimajući pravdu u vlastite ruke. U sistemu gdje prije možeš očekivati posjetu policije zbog „govora mržnje“ – proizvoljno procijenjenog prema kriterijima samozvanih arbitara – negoli zarad svakodnevnih djela mržnje koja uslijed nemoći pojedinca mogu izazvati njegove verbalne eskapade. Ima li pravo jedinka, nakon četvrt vijeka ataka na život i imovinu od istih koji tolikim žarom zazivaju institucije kako bi nesmetano nastavili rabotu – u sistemu zaštićenom floskulama i naoružanjem kupnju kojeg su mu omogućile njegove žrtve – planuti, te im prosvirati metak kroz ćelenku ili ih objesiti o prvu granu? Svakako ima, (k)ako ga podučavaju gomile filmova iz propagandne radionice „uzorne“ svjetske demokracije, vrteći se danomice po televizijama i kino dvoranama. Inkriminatori propagiranja mržnje prije svega bi trebali razmotriti konzistentnost i komplementarnost svojih „humanističkih“ poziva na djelovanje institucija sustava, uz istovremeno prepariranje javnosti filmovima u kojima se prikazuje djelovanje upravo mimo njih!
Spustimo svekoliko licemjerje na bližu i shvatljiviju nam zabranu prodaje duhanskih proizvoda maloljetnicima, popraćenu - zarad navodno goleme brige za zdravlje pušača - kojekakvim pizdarijama od fotografija bolesnih organa kojima su „ukrašene“ njihove ambalaže, dizanjem cijene kako bi destimulirali uživanje u poroku, i zabranom pušenja u javnom prostoru. Ali, ne i zabranom proizvodnje, uz zatvaranje pogona duhanske industrije! Time bi, kažu, gomila radnika ostala bez posla, postavši socijalnim slučajevima i ini tralala i trilili! Socijalna sigurnost (kapitalizam je, zar ne, upravo poznat po tome!) radnika čuva se na račun para dovoljno potkoženih da i dalje troše duhanske proizvode. Jebe se sustavu za njihovo zdavlje! No, kad bi to bilo sve! Raspravlja se o zakonima koji bi onemogućili „krivcima“ za vlastitu bolest uživanje solidarne** zdravstvene zaštite (kao, zašto bi nepušaći plaćali njihovo liječenje, mada se ne pita zašto bi ateisti odvajali za vjerničke potrebe!), već neka liječenje plate iz vlastitog džepa ili umru, nisu li to sposobni. Nek' „humanistička“ briga za zdravlje bude potpuna! Kapital slatkorječivim „zabrinutostima“ obasiplje stanovništvo, pazeći ne ugroziti profit koji ceca iz njega (mimo uobičajene eksploatacije), istovremeno ničim ne ograničavajući izvoz štetnih proizvoda. Uz užagreno „zalaganje“ za slobodni izbor pojedinaca, spomenutim se mjerama ono ograničava na potkožene, s tendencijom potpunog prebacivanja posljedica izbora na njih, uz istovremeni alibi navodne brige oko njihova zdravlja. Poruka: ne diraj u industriju koja mi donosi dobit! Pobojem pušača, ili svekolikog stanovništva svijeta koje slobodno naoružavam, da bi se moglo štititi od – slobodno naoružanih. A sistem istovremeno radi svoj posao – institucionalno ili vaninstitucionalno, kako preporučuje svaki drugi film vrhunsko socijaldarvinistički organiziranog društva.
Osjetljivije duše, ne videći vlastiti položaj u žrvnju koji ih melje, oglasit će se floskulom na koju mlinari duša i računaju, uvaljujući nam presumpciju „pravne države“. Bolje da se izvuče hiljadu krivaca nego da strada jedan nevini! Jednako će se naftalinizirani mozgovi prisjetiti, da je "bolje nepravdu trpjeti nego činiti". Moguće, samo što iznad toga stoji mudrost da je ponajbolje krivce kazniti a ne beskrajno trpjeti iživljavanje na nevinima, a to činiti putem institucija koje trebaju stremiti približavanju pravosuđa pravdi - baziranoj na humanijim etičkim načelima od najprogresivnijeg pravosuđa planete. Neki će primijetiti kako se o tome i radi – o razlici između prava i pravde – u filmovima koje sam kritički spomenuo; jer je glavni junak prisiljen zaobići nepravedne institucije koje štite interese vladajućih, a ne pravdu. Samo, upućujem ih da propitaju svoju maloljetnu djecu, koliko razumiju razliku između institucinaliziranog prava i pravde, e da bi racionalno eventualno razumjela poruku takvih filmova (ako je uopće ima, posebno kad u njima defiliraju gomile u leševe preobraženih tjelesa). Daklem je očito razilaženje između praktičnog djelovanja institucija i vaninstitucionalnog odgajanja u smjeru da se one mogu zaobići kad ti se sprdne.
Vratimo se mi „divljem zapadu“, nagnućem kapitalističkih elita preobraženom u „divlju demokraciju“. Postavlja se praktično pitanje, ma uspjelo se i postići veto na slobodnu prodaju oružja. Na koji način ćete narodu kojeg devedeset posto posjeduje vatreno oružje, kontrolirati njegovu upotrebu? Može li me legalizacija pljuce spriječiti da je upotrijebim u nekom planiranom, a nikom naslućenom kokenziju? Pitanje me podsjeća, na hrvatsku situaciju nakon osvajanja kasarni JNA, kad su se „branitelji“ snabdjeli naoružanjem – od automatskih pušaka, revolvera, preko tromblona, mina i bombi – za sva vremena, i smiješnog zakona (možda još na snazi) da ga mogu predati bez straha od kazne. Prisjetimo se zastupničke moralne nakaze koja je još nedavno javno paradirala s vlastitim arsenalom nezakonitog oružja, sprdajući se sa zakonom koje je upravo njegova kamarila donijela. Da nije tolika budaletina, još bi danas imao dovoljno oružja za „braniti“ svoje (sumnjivo stečeno) leno. Inače, „Hrvatska se smjestila na visoko 26. mjesto od 178 država u kojima je provedeno istraživanje, i to sa 21,7 komada oružja na stotinu stanovnika. Treba ovdje svakako imati na umu da se radi o službenim podacima u koje nije uračunato ilegalno posjedovanje oružja pa je taj broj svakako nešto veći“ – naročito u nas gdje su branitelji/“branitelji“ nekontrolirano drpali kao ratni plijen sve što su stigli, ne smatrajući to pljačkom (i ne samo oružje).
Na kraju „balade“ iznova se prisjetimo Marxove misli koja za stoljeća precedira ljudski rod: „Ne određuje svest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest“, komplementarnu sa drugom: „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni". Sasvim je jasno da umno zakinutiji, manje uvredljivo ali zato suštinskije - interesno orijentirani dio ljudskog roda – to ne razumije. Ipak, stvar je više no jednostavna. Prva govori o tome da su ljudske prosudbe, stavovi i svjetonazori uglavnom interesno orijentirani, što sa objektivitetom i etikom ne mora biti povezano. A druga pak, da ne bismo smjeli samo pasivno promatrati i aposteriorno tumačiti zbivanja koja se zbivaju u društvima (kao, pustiti Hitlera da nam se napije krvi, potom pišući traktate zašto se i kako se to desilo, čudeći se kako smo to dopustili). To bi posebno morali razmatrati oni koji će ustrajati da se svijet ionako mijenja, sa ili bez Marxa (što je svakako istina), ne pitajući se tko ga mijenja, u čijem se interesu mijenja i koliko sami – sem kopulacijama stvarajući podjednake bedake – zaista o tome odlučuju. Da se vratimo „govoru mržnje“ i djelima mržnje. Lako je pametovati a teško naći stvora koji ne bi, s kašnjenjem od mnogo desetljeća, potvrdio da je bilo humanije ubiti navedenog zločinca nego dozvoliti da on to učini s milijunima ljudi. Istovremeno proglašavajući „govorom mržnje“ sličnu konstataciju za aktualnije vođe (izuzev onih čiju likvidaciju amenuju Ameri!) - posebno iz vlastitog krda, čije su institucije zrele za abortus, poput sistema koji opslužuju - prije no istrijebe (što svakodnevno rade!) na tisuće, desetine i stotine hiljada, pa možda i milijune nevinih. Pametniji će shvatiti što je pjesnik htio reći, ne kao poziv na likvidaciju, već na promišljanje ljudskog licemjerja ilustriranog odnosom prema oružju, govoru i djelima mržnje, institucijama sistema i njega samog. Još davno – možda i prije Kantovih vremena, preko Einsteina i Russella do danas – mnogi su razmišljali o općem razoružanju i svjetskoj vladi (sposobnijom osigurati razoružanje i svjetski mir od UN), bivajući proglašavani od štovatelja „u se, na se i poda se“ životne vodilje, idealistima i fantastima. Daleko je još do toga, u društvu koje ne samo da vrvi ratovima i intervencionizmima, već ne uspijeva riješiti ni pitanje individualnog razoružanja vlastitih građana. S jedne strane, mogli bismo to shvatiti, jer interes i strah (vladajućih od pobune naroda, naroda od svoje sudbine ako se pobuni) vladaju svijetom. Razum, nikako!
Napomena:
*Za petnaestak minuta, uz popunjeni upitnik s podacima više iz vlastite glave negoli dokumenata, uz kompjutersku provjeru, možete kupiti najubojitije vatreno oružje, s tim da kao mora biti spriječeno njegovo automatsko djelovanje. S par sto dodatnih dolara dobijate dodatak koji uklanja blokadu!
**Solidarnost (posebno na području zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, socijalne skrbi, s manjinama i izbjeglicama) neprestana je meta napada socijaldarvinista, koji bi prvi da im izgori imovina, primjerice – tražili solidarnu pomoć društva! Društvena solidarnost se ne svodi na povremena kukumavčenja o dobrovoljnim doprinosima ovim ili onim osobama u životnoj stisci i organiziranju dobrotvornih priredbi svedenih na dobru volju organizatora, učesnika i posjetitelja. Uostalom, kako je nemoguće individualno se odazivati na svaki poziv za pomoć, država mora stajati iza nje temeljem razrađene politike i preraspodjele budžetskih sredstava u tu svrhu. Ukoliko ona to nije u stanju ili ne želi, kao takva ne služi svim državljanima te je sasvim nepotrebna.
