Prema humanističkim kriterijima (zasigurno ne korištenima od ljudi koji ne shvaćaju Aristotelovu spoznaju o čovjeku zoon politikonu, uslijed čega isti nema obaveza samo spram sebe!), ideja socijalizma mnogo je ljudskija – ergo prihvatljivija esencijalnom čovjeku (ukoliko srži svog bića ne smatra predatorstvo) - od one kapitalizma, da o fašizmu ni ne govorimo. Ideje same po sebi mogu biti čiste, gotovo nevine, a prljavštinom ih snabdijeva praksa nesposobna riješiti se animalnog relikta – prekomjerne koristoljubivosti ljudi, koja nadmašuje i onu predatorsku iz životinjskog svijeta (lav ne gomila zalihe, već se snabdijeva kad ogladni). Logika ponekad zavodi čovjeka, jer logička ispravnost zaključka nije istovjetna istini. Ignorirajući sve (logiku, istinu i humanizam) sem vlastite koristi (Marx: „Ne određuje svest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest„), ljudi zapažaju trun u tuđem ali ne i brvno u vlastitom oku. Lakše se obračuna(va)ti s nositeljima ideje negoli s njom samom, dobro to razumiju intelektualni apologeti kapitala, pa i nakon kraha tzv. realsocijalizama u niz država, nastoje dokrajčiti ideju socijalizma, shvaćajući odakle prijeti najveća opasnost sistemu koji brane. Primjerice, Alain de Benoist nastoji u knjizi „Komunizam i nacizam“ usporedbom primjera iz realno postojećeg nacizma i nikad nigdje postojećeg komunizma - već realsocijalizma koji nam uvaljuje kao paradigmu komunizma - izjednačiti ove ideologije kao podjednako totalitarističke. Boli njega realsocijalizam propao i prije izdanja knjige, pravu bol mu pričinja ideja socijalizma (komunizma) koja se doima nepobjedivom. Jednako kao i onima koji bi izjednačili socijalizam i fašizam primjerima Hitlera i Mussolinija koji da su u mladosti bili lijevo orijentirani. Prvi kao pripadnik Njemačke radničke stranke (ubrzo joj je postao vođa i promijenio ime u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP, znanu kao Nacistička stranka), dok drugi bijaše član Socijalističke partije koju je kasnije preimenovao u Partito Nazionale Fascista. Oboje u mladosti vođeni lijevim idealima (koliko iskreno ubrzo se pokazalo), izdali su ih kad su prihvatili nacionalističke, rasističke, imperijalističke i revanšističke zamisli, tako da je - primjerice - pri hvatanju Mussolinija prilikom neuspjelog pokušaja bijega u Švicarsku jedan od (talijanskih) partizana doviknuo: "Zašto si izdao socijalizam?". Tako naivno argumentiranje neće se primijeniti na Tuđmana, apsurdnom tvrdnjom da je kao bivši pripadnik KP osnovao „komunistički“ HDZ! Ne samo da apologetima kapitalizma fali logike, već i inteligencije, što se doduše ne čini pretjeranim manjkom za intelektualno im ravne sljedbenike.

Nastojeći diskreditirati ideju socijalizma – s kojom realsocijalizam suštinski malo korespondira – izdali su francuski autori još krajem prošlog vijeka tzv. „Crnu knjigu komunizma“ (smjesta prevedenu širom regije; u Hrvatskoj skoro jedina primjedba antikomunista odnosila se na nedovoljno elaboriranje „postbleiburških zbivanja“*.) u kojoj, nabrajajući zločine komunističkih država (komunizam nikad nije ostvaren, radi se o zemljama realnog socijalizma), apologeti kapitalizma – nastojeći socijalističku ideju do temelja pokopati, bez obzira na poraz realsocijalizma - dolaze do brojke od 94 milijuna žrtava „bezbožnog“ sistema. Od tih vremena desničari je koriste za dokazivanje navodno zločinačke socijalističke ideje, premda se knjiga ne bavi idejom već konkretnim zemljama u kojima je izrođena. U istoj kapitalističkoj Francuskoj, samo godinu dana nakon spomenute knjige, izašao je kritički orijentiran odgovor - „Crna knjiga kapitalizma“. Dok prvu potpisuje 8 autora, u reakciji na nju zastupljeno je čak tridesetak intelektualaca različitih profila:

„…u Crnoj knjizi kapitalizma ne pokušava se samo izračunati broj žrtava kapitalizma. Umjesto toga, knjiga se sastoji od serije eseja o raznim aspektima kapitalističkog sustava i povijesti. Teme sežu od afričke trgovine robljem do suvremene globalizacije. Tek se u dodatku na kraju knjige izračunava ukupan broj žrtava kapitalizma u 20. stoljeću. Urednik knjige, Gilles Perrault je došao do brojke od preko 100 milijuna ljudi umrlih zbog kapitalističkog sustava u svim svojim inačicama. U brojku su ubrojene žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, antikomunističkih progona, nekih gladi, te građanskih i kolonijalnih ratova.“

Ne bi trebalo smatrati slučajnošću što se na internetu može naći bezbroj napisa i linkova za besplatno skidanje prve knjige, dok ih je o drugoj beznačajan broj, a o besplatnom skidanju na ma kojem jeziku samo sanjati možete (da ne govorim o regionalnim prijevodima), a antikomunisti njezine podatke zaobilaze u širokom luku. Koristeći „metodologiju“ kao i autori prethodno spomenute, kakvom ekstremni Srbi dolaze do skoro dva milijuna žrtava u Jasenovcu, a jednako ekstremni hrvatski pajdaši čak do 600 tisuća bleiburških – i jedni i drugi zabacujući jasenovačku brojku od oko 90 hiljada poimenično pobrojanih„Crna knjiga kapitalizma“ dolazi do oko 1.5 milijardi žrtava tijekom postojanja tog sistema. Spomenimo da je taj „podatak“ skoro ironijski intoniran spram jednakovrijedne „naučne metode“ primjenjene na procjenu komunističkih žrtava. U svakom slučaju, uzevši u obzir višestoljetnu egzistenciju kapitalizma i propast realsocijalizma već nakon tričetvrt vijeka, knjiga o žrtvama kapitalizma svakako značajno doprinosi relativnoj istini o oba sustava (djelomično možemo žrtve uspoređivati i preko linkova 1, 2). Za sticanje dojma pomoći će poveznica na njen prikaz, a kome se ne sviđa jezik nek' sam prošara internetom. Hipoaktivnijima evo kratkog videa (i par prikaza: 1, 2, 3) čije podatke treba uzimati sa „zrnom soli“, svakako u manjim količinama spram onih „Crne knjige komunizma“. Brojčane procjene žrtava ima gotovo toliko koliko je i procjenitelja, s tim da se žrtvama najčešće ne razumijevaju isključivo ubijeni, mada najšira javnost to tako percipira. Međunarodna organizacija „Memorijal“ procjenjuje ukupne žrtve staljinističkog terora na 11-12 do 38-39 milijuna ljudi, od čega je oko 1.1 milijuna strijeljano dok je 6-7 milijuna umrlo od gladi. U kapitalističkoj Indiji, pod kontrolom kapitalističke Britanije:

„Između 12 i 29 milijuna Indijaca umrlo je od gladi… dok je Indijom bjesnila glad milijuni tona pšenice izvezeni su u Britaniju. Do 4 milijuna ljudi izgladnjelo je do smrti 1943. godine u Bengalu, dok je Winston Churchill preusmjeravao hranu britanskim vojnicima i zemljama poput Grčke. Govoreći o gladi u Bengalu Churchill je rekao: ''Mrzim Indijce. Oni su životinjski ljudi sa životinjskom religijom. Glad je njihova vlastita krivica jer se množe kao zečevi''.

S druge strane, „Crna knjiga komunizma“ samo broj likvidiranih u staljinističkom teroru procjenjuje na 20 milijuna! Ako ste pomislili da je dijete sa slike



žrtva zloglasnih nacista ili boljševičkog režima, duboko se varate. Slika je iz koncentracionog logora koje su Britanci osnivali (pripada im slava osnivača!) za Drugog burskog rata, u kojem je sudjelovala spomenuta ikona „demokratskog kapitalizma“, a koji je u manje od tri godine odnio cirka 100 tisuća života, od čega oko trideset hiljada žena i djece u konclagerima. I? Nikome ništa! Objasnit ću ograničenim umovima. Kad se pobiju pripadnici drugih naroda, na to se ne „trza“ kao kad ovi pobiju pripadnike tvog čopora. Jer, jedni drugima ne predstavljaju ljude! Podjednako jasno se ne vide zločini kapitalista; degeneracija „najboljeg od sviju svjetova“ smo se kao zauvijek riješili, ali nas opetovano podsjećaju na izrođivanje socijalističke ideje.

*Napomena

Dok „Goli otok“ možemo ubrojiti u jugoslavenske socijalističke devijacije, mada za samo osnivanje tog logora postoje objektivni razlozi (što ne može pravdati zbivanja u njemu), dotle se to s „postbleiburškim događajima“ ne može učiniti. Bez dublje elaboracije, evo nekih razloga:

- masovna stradanja zarobljenih pripadnika ndhaške vojske (ali i pripadnika drugih kolaboracionističkih formacija, u manjoj mjeri i civila) trajala su od maja do augusta 1945. godine, u razdoblju kad se vlast tek uspostavljala. Ministar vanjskih poslova, iz redova građanskih stranaka, dr Ivan Šubašić, podnio je ostavku u vladi oktobra te godine, a početkom stabilne vlasti možemo smatrati pobjedu Narodnog fronta (pod kontrolom komunista) na izborima u novembru iste godine. Godine 1946-te je donijet prvi ustav (socijalistički) druge Jugoslavije, u kojoj se ona eksplicitno definira socijalističkom.

- četverogodišnji zločini međusobno surađujućih kolaboracionista (pod patronatom institucionaliziranih kvazidržava; i četnici su imali savezničku podršku do početka 1944-te godine, ustaše je nikad nisu imale) bili su krvavi, sa svom pratećom infrastrukturom za njihovo vršenje.

Ustaše umrljane krvlju, poslije obavljenog klanja


Mnogo krvaviji od zločina u šumu odmetnutih antifašista. Odmazda se u konačnici ne može zaobići.

- posebno taj princip treba sagledavati i u svijetlu jasenovačkog (i drugih) logora i četverogodišnjeg poboja civila u njima

- bijeg zločinaca prema Bleiburgu, s namjerom predaje Saveznicima i produžetka borbe protiv partizana kao i očekivanja sukoba između Zapada i Rusa, oduljio je rat za najmanje dva tjedna, kojom prilikom su oslobodioci umirali dok je Evropa slavila mir. Svakako je i to utjecalo na odmazdu, u prilikama kad su se slične stvari nad kolaboracionistima dešavale širom starog kontinenta, mada nad civilima zapadnih saveznika okupator sa suradnicima nije vršio toliko bestijalnih zločina.

- nacionalšovinistička i antikomunistička gerila (zapjenjeni bi ih zvali teroristima da su imali drukčiji politički predznak) - ustaškog i četničkog porijekla - djelovala je u zemlji do pedesetih godina, što svakako ne može opravdati „Bleiburg“, ali dovoljno govori o ekstremizmu možda i većine bjegunaca. Na Zapadu nije postojala postratna gerila.

- osnivanje golootočkog logora 1949-te godine (prestao je u toj funkciji raditi 1956-te) može se već smatrati devijacijom jugoslavenskog socijalizma, ali treba razumjeti i razloge njegova osnivanja, u trenutku dok zemljom još djeluju gerilske skupine uz istovremenu Staljinovu prijetnju intervencijom koju podržava nemalo jugoslavenskih komunista. Ništa se ne zbiva bez uzroka, razloga i bez odnosa sa ostalim svijetom.

Ljudi nedovoljno inteligenti razlučiti značenja riječi razumijeti i pravdati, još nesposobniji razmatrati zbivanja u historijskom kontekstu, brkaju te pojmove.

 

diogenpro