Jedna od narodnih priča koja može poslužiti kao temelj za najrazličitija razmatranja, je ona o slonu i slijepcima. Radi se o tome kako slijepci doživljavaju slona, svaki od njih pipajući negi drugi dio njegove anatomije. "Njihovi su opisi različiti, kažu da je slon sličan konopu, zidu, stablu, listu, koplju ili zmiji (ovisno dali mu pipaju rep, bokove, nogu, uho, kljovu, ili surlu). Raspravljaju o tome što je zapravo slon i ne mogu se složiti.". Zadržat ću se na korespondenciji pouka ove priče sa ljudskim shvaćanjem istine.
Mnoge stvari, a da ljudi nisu niti svijesni – što dovodi često i do krvavih sukoba među njima – ovise o definiciji. A definicija je, rekao bi Einstein, vrlo relativna stvar koja u dinamičnom svijetu i sama mijenja značenje. Ja ću se poslužiti vlastitom definicijom, koja bi se mogla sažeti riječima "istina je ono što jeste onakvo kakvo jeste, i nikakvo drukčije ne može biti". Ona ima prednost što je primjenljiva u svakom času prosuđivanja nekog fakta ili događaja, jer on (fakt ili događaj) zaista ne može biti drukčiji negoli se zbio, kad se već jednom desio. Sve drugo je samo naša interpretacija, ovisna o poznavanju činjenica, obrazovanju, svjetonazoru ili sklonosti lažima. Daklem, vidljivo je kako razmatranje istine treba povezati sa njenom interpretacijom i sa sklonošću manipulacijama njome.
Nadalje, istina – čini se – može biti relativna ili apsolutna. Da ona može biti apsolutna, izgleda da baš i nije sasvim jasno. Ako usred ljeta tvrdim da je list oraha zelen, to je u taj čas nedvojbena istina – za onog tko nije daltonist. Prema tome, rečenu tvrdnju možemo smatrati koliko apsolutnom toliko i relativnom, ovisno o tvrditelju. Ali samo u dani čas, jer već koliko sutra (na jesen) boja istog lista neće više biti zelena. Naravno, primjer sa listom odnosi se na tvrdnju o ograničenom dijelu stvarnosti (listu) i o njegovoj ograničenoj kvaliteti (boji), i nije ni apsolutna ni relativna (nego ograničena) razmišljamo li o svemiru kao cjelini. Prema tome, govoreći o istini, moramo voditi računa tko, o čemu, i u koje vrijeme je izriče. Nadalje, istina može biti više ili manje cjelovita, s tim što manipulatori uvijek nastoje njen fragmentarni dio dići na univerzalni nivo. U statistici - a ljudska povijest nije nego oblik životne statistike međuodnosa ljudi planete i zbivanja nastalih njihovim individualnim i kolektivnim interakcijama - uvijek se zaključci donose temeljem prosječnih, a ne slučajno ili s namjerom izabranih pojedinačnih vrijednosti. U pogledu povijesti većina ljudi prakticira upravo takvu grešku – povijest skupine kojoj pripada (naroda, države, čovječanstva,...) procjenjuje prema iskustvima vlastite obitelji. Prosječni čovjek nije dovoljno objektivan da događaje u svojoj familiji, kao i vlastito iskustvo, uklopi u opća zbivanja, i tek temeljem toga prosuđuje povijest. Često sam povijest nazivao termodinamikom ljudskog roda, u analogiji sa fizikalnom termodinamikom koja govori o vladanju cjeline objekta koji proučava (plina, recimo), ne poznajući niti vodeći brigu o pojedinim atomima čije "sudbine" mogu biti najrazličitije, ali svi zajedno doprinose svojstvima kolektiva. U slučaju ljudske zajednice rekli bismo – njenim trenutnim kvalitetima i povijesti njenoj.
Znači li to da je istina toliko nedohvatna da o njoj ni ne možemo pričati, već se koprcamo u močvari najrazličitijih interpretacija iz koje se ne možemo iskobeljati? Dakako da ne, ukoliko raspolažemo s dovoljno činjenica koje znamo uklopiti u cjelokupni kontekst; obrazovanja da smo to sposobni izvesti, i morala da to učinimo bez obzira na eventualno nepovoljne zaključke po svoju obitelj ili nas same. Ilustrirat ću to na primjeru tzv. "bleiburške tragedije Hrvata", što nije negoli zavodeća sintagma, jer ne može biti veća tragedija naroda (pustimo sad što se ovdje radi tek o njegovom vrlo ograničenom podskupu) kad njega pobijaju, negoli ako taj isti narod masovno pobija druge. Ne, za etičnog čovjeka. Dakle, najveća tragedija Hrvata je "njihovo" vladanje u Jasenovcu i srodnim logorima masovnog uništenja, a ne u bleiburškom bijegu (i njegovim posljedicama) pred odgovornošću za spomenuto djelovanje.
Čovjek je biološko, ali i socijalno biće. Niti su u Jasenovcu, niti u Bleiburgu (točnije, na tzv. "križnom putu") ljudi tamanjeni radi svoje biološke, već je to rađeno radi socijalne suštine njihove. Stavova, kulture i sličnih socijalnih karakteristika, koje od Homo sapiensa – biološkog stvora – čine čovjeka u mnogo potpunijem smislu od formalnog, biološkog. Naravno da za svako djelovanje postoje uzroci, koji ni ukojem slučaju ne mogu biti jednakovrijedni, niti etički jednakovaljani. Vladanje velikosrpske buržoazije u Kraljevini Jugoslaviji nikako ne može (ni kvalitativno ni kvantitatvino) biti prihvatljiv i dovoljan razlog za ustaške zločine u NDH, zanemarimo li čak da je i po kršćanskim mjerilima osveta grijeh. Sad dolazimo do uzroka i razloga navodne "najveće hrvatske tragedije", ne zadržavajući se na pojedinačnim sudbinama (koje individualno gledajući mogu biti zaslužene, nezaslužene, pravedne, nepravedne itd...). Pravda, još jedna kategorija koji ovisi o ljudskoj definicija, ima različite modalitete iskazivanja koje možemo prosuđivati tek iz konteksta činjenica i vremena, a ne temeljem naknadnih (desetljećima ili stoljećima kasnije) evoluiranih moralnih kriterija.
- tvorci tzv. NDH bili su izdajnici države (Jugoslavije) napadnute od agresora (nacističke Njemačke)
- njihovo djelovanje bilo je na liniji istrebljenja Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i ostalih proskribiranih naroda i pojedinaca (homoseksualaca, mentalnih i fizičkih invalida itd.)
- oni su bili kvislinzi, suradnici okupatora
- surađivali su sa četnicima
- dijelove vlatitiog teritorija predali su okupatoru
- vršili su, bježeći od partizana, zločine i nakon službenog završetka rata na tlu Evrope
Svaka od ovih nedvoumnih činjenica krimen je i po kriterijima današnje države, pa zašto ne bi bila po onima bivše? Navedeno preteže nad pojedinačno gledanim zločinima koje su i partizani svakako vršili. No, oni nisu bili izdajnici države, nisu bili kolaboranti, nisu surađivali s četnicima nakon propalih pokušaja zajedničke obrane države, za rata nisu vršili masovne zločine, povratili su otuđene teritorije, a u času završetka rata očekivali su – kao i sve članice Antifašističke koalcije – da se neprijatelj preda, a ne da jedini u Evropi nastavi ratovati, pa i godinama poslije u obliku teroristički skupina. Povijesno gledajući, u kontekstu tih zbivanja i činjenice da osveta nad neprijateljem nije nedostajala i kod drugih članica pobjedničke koalicije (1, 2, 3), treba donositi sudove. U ukupnom kontekstu povijesnog vremena, stavova i djelovanja neprijatelja. Očiste li se svaki fašista i antifašista od svoje socijalne i svjetonazorske (u osnovi, etičke) biti, onda se sve svede na klanje svinja: njihova svinja zaklala je našu, ali je i naša svinja zaklala njihovu! Sve su žrtve iste, rezultat je neriješen, poklonimo se svima i nastavimao tamo gdje su etički i fizički gubitnici bili zaustavljeni. Dakako, sukladno vremenu u kojem živimo. No, ne radi se o svinjama nego o ljudima, čije su sudbine određene ukupnošću ali i posebnošću stavova koje su zastupali tijekom društvenih okolnosti, formiranju kojih su i sami doprinjeli. Bitni pokretač ustaškog djelovanja bijaše antisrbizam i antikomunizam, temeljem čega se htjelo zasnovati nacionalno čistu državu. Nije li za njihove apologete porazno, što su u obranu države i ljudskosti stali upravo komunisti?
Međutim, sad nastupa manipulacija. Nećemo se zadržati na onim pojednostavljenjima tipa da je "svaki zločin samo zločin" (što pada u vodu već odnosom spram "naših“ zločina), nego ćemo razmotriti konkretni slučaj. U reviziji povijesti koja je na djelu, svaki ubijeni svećenik ili fašista, samo je nepravedno, zvjerski i zločinački smaknuti nevini jadnik, bez prava na pravedno suđenje. Domaći fašisti, kolaboranti i masovni ubojice neviniji su od pobunjenih protiv njihova terora! A ne pada im ni na pamet da nevine civile (svakako ih je bilo, mnogo više zbog fašističkog iživljavanja) proglase kolateralnim, "samorazumijevajućim" žrtvama svakog rata, kao što to čine najnoviji gospodari s kojima opet kolaboriraju. Komunisti su stvarali ikone, ali svakako uz jače opravdanje (ukoliko stvaranje mitova uopće možemo pravdati) negoli to današnje elite nastoje činiti. Jedna od njih je i žena (sad već pokojna) – zvana junakinjom, ukoliko junaštvo jeste podnositi vlastitu sudbinu - koja govori (prema hrvatskoj Wikipediji):
"Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ."
Razumljiva je tuga i shrvanost majki i očeva djece, ma kakvih karaktera bila, i ubijena u ma kojim okolnostima. No, to nije povijest, to je tek individualna tragedija njenih sudionika, jedan od bezbrojnih povijesnih detalja. Ali, kao što je razumljiv žal za žrtvama najbližih, korišćenje njihove sudbine u svrhu manipulacija je svojevrsni zločin (u ponekim državama, ne u RH!) i sudski kažnjiv. Sudjeluje li shrvana majka u tome svijesno, ili se naprosto njena bol koristi, sasvim je svejedno po objektivno razmatranje. Dvije istaknute tvrdnje u citatu, bodu oči. U drugom svjetskom ratu stradala su njena četiri nedužna brata od istih neprijatelja! Nakon nešto traganja po internetu, uspijeva se pronaći konkretniji podatak o nedužnosti njene braće:
"U Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega izgubila je četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast. Katin suprug Ante (1922.–1981.), koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan; državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar."
Daklem, očito je da su braća spomenute pokojnice, zajedno s njenim mužem bili dijelovi vojske NDH (ustaša ili domobrana, to se ne vidi) koja je nakon kraja rata (u Evropi, a ne i u Jugoslaviji!) očajnički bježala u zagrljaj dojučerašnjih neprijatelja, kako bi izbjegli kaznu za zlodjela činjena u zemlji. Sad su oni "nevini", a partizani koji su ih likvidirali su "krivi" – jasna i sveprisutna tvrdnja povijesnih revizionista koja bi se apriori (a to većina mladih, obrazovanih po novonametnutoj obrazovnoj paradigmi, čini) trebala smatrati istinitom. Svaka majka ili sestra može po volji vjerovati u nevinost vlastite djece (čak i masovnih ubojica), što s povijesne perspektive nema nikakvu važnost. Važne su samo činjenice uzete u kontekstu zbivanja. No, interesentno je da su protiv Miloševićevog ataka (što je također detalj, možda i najvažniji ali ipak samo detalj, u sveukupnoj slici situacije) sinhrono ustala djeca takvog pedigrea, skupa s ustaškim emigrantima šuškovskog tipa iz kanadskog Norvala. Nastavlja gospođa svoju bajkovitu skasku, prepličući činjenice, vjerovanja i mržnju:
"U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je želio obnoviti svoju samostalnu državu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome sprečavali, čineći nasilje i zločine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas čine. Oko tristo tisuća naših nedužnih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su položili oružje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najvećim mukama ubijali na križnom putu. Tu su stradala i moja četiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladići i ostali. U najvećim poteškoćama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katoličkoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini."
Ni riječi o tome zašto su se predali tek tjedan dana po kraju rata, zašto ne onima protiv koji su se borili, i što su sve ti "nedužni goloruki vojnici" (poput njene braće i muža?) činili dok su još imali oružje u rukama.
Dalje, govori ona kako su joj od "istih neprijatelja" (od kojih su joj stradali sinovi u zadnjem ratu) stradala braća, a muž za dlaku izbjegao stradavanje. Čudno, ukoliko se „nikada nije saznalo točno tko ih je ubio“; čudno zna li se da su joj se sinovi, u tzv. "domovinskom ratu", borili isključivo protiv srpsko-crnogorskih vojnih i paravojnih formacija, dok su partizanske jedinice popunjavali pripadnici svih jugoslavenskih naroda i narodnosti:
"Prema Titu, nacionalni sastav NOVJ-a u svibnju 1944. bio je 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 2,5% Makedonaca i 2,5% bosanskohercegovačkih Muslimana. Prema enciklopediji holokausta Meomorijalnog muzeja holokausta SAD-a, 'partizanski pokret bio je multietnički pokret otpora – uključujući Srbe, Hrvate, Bošnjake, Židove i Slovence.'"
Očito iz izjave ucviljene majke indirektno progovara globalno antisrpsko, ali i antikomunističko raspoloženje, s obzirom da revizionisti hrvatske - ali i drugih – povijesti, sudionike NOB uglavnom opanjkavaju kao komuniste. Poštujući majčinu bol zbog izgubljenih sinova i braće, svakako se protivim manipulaciji njenim gubitkom, u čemu je ona i sama učestvovala. Tako se stvaraju mitovi, samo ih još treba urezati u prijemčljive djećje mozgove, a za to će se već pobrinuti obrazovni sistem. Ničija tragedija i patnje ne mogu pravdati silovanje povijesne istine. Da se ne pomisli kako sam se napopastio na nju, ne ulazim u daljnju analizu primjera koji sam dao.
I moj djed, kojeg nikad nisam upoznao, kad se zbog svoje gluposti a ne slušajući suprugu, prijevremeno vratio u zemlju jer "nije učinio nikakav zločin" (ne bijaše ni u vojsci ni u policiji, a krivnja mu je bila što je kao pripadnik manjine pružio podršku okupaciji svog zavičaja), bijaše uhapšen, i nakon suđenja nestao netragom jednog dana. No, ne pada mi na pamet da temeljem sudbine svog djeda procjenjujem povijesna zbivanja. Majka, kćerka "neprijatelja naroda" i umjerena vjernica, nikad članica Partije, od svoje šesnaeste godine do mirovine nije izgubila posao, obitelj nije skrivala božićna slavlja (kolege iz poduzeća su jedva čekali da im donese đakonije); socijalistički sindikat je neposredno nakon rata spriječio izbacivanje obitelji iz stana, a bila je ponosna što joj je sin, ateist – koji je radio u prosvjeti, i ženu vjernicu neskriveno pratio na polnoćke - odbio učestvovati u poslijednjem ratu koji su drugi zakuhali, i ostao živ te doslijedan svom etičkom stavu! Niti gubitak oca, niti ma koja nacionalna ostrašćenost nisu moju majku ni baku natjerali na put bez povratka – put mržnje.
Pipajući slona i dajući interpretacije napipanoga, načas smo došli u iskušenje da ne možemo spoznati istinu; mi koji znamo što je slon i kako izgleda, dok su pipajući zadržali svoje predrasude o njegovu izgledu. No, jednako smo spoznali da istina ovisi i o stajalištu koje procjenitelj zauzima, a ona svakako nisu sva jednakovrijedna. Dok se nekad svađalo, tuklo i spaljivalo zbog interpretacija o izgledu planete, danas je dovoljno i najneobrazovanijeg njenog stanovnika lansirati u orbitu da shvati (hoće li?) istinu. Nažalost, iskustvo pokazuje da mnogi, nit' žele nešto naučiti, nit' žele biti lansirani u spoznajnu orbitu kako bi znanje prikupili linijom manjeg otpora. Ne svjedoče li o tome i bezbrojni komentatori po portalima, koji preko činjenica prelaze kao nož kroz maslac. Svaki narod ima svoje svijetle i tamne trenutke. Kako li je samo licemjerno da kršćanski vjernici, ne samo ne umiju izvaditi brvno iz svojih očiju, nego ni iz „očiju“ vlastita naroda. Možda zato što mogu samozadovoljno nastaviti živjeti s vlatitim grijesima, uvjereni da će im se sve oprostiti? Bog možda prašta (može li to netko i dokazati?), ali čovjek baš i ne - ma koliko se u to zaklinjao.
diogenpro
Mnoge stvari, a da ljudi nisu niti svijesni – što dovodi često i do krvavih sukoba među njima – ovise o definiciji. A definicija je, rekao bi Einstein, vrlo relativna stvar koja u dinamičnom svijetu i sama mijenja značenje. Ja ću se poslužiti vlastitom definicijom, koja bi se mogla sažeti riječima "istina je ono što jeste onakvo kakvo jeste, i nikakvo drukčije ne može biti". Ona ima prednost što je primjenljiva u svakom času prosuđivanja nekog fakta ili događaja, jer on (fakt ili događaj) zaista ne može biti drukčiji negoli se zbio, kad se već jednom desio. Sve drugo je samo naša interpretacija, ovisna o poznavanju činjenica, obrazovanju, svjetonazoru ili sklonosti lažima. Daklem, vidljivo je kako razmatranje istine treba povezati sa njenom interpretacijom i sa sklonošću manipulacijama njome.
Nadalje, istina – čini se – može biti relativna ili apsolutna. Da ona može biti apsolutna, izgleda da baš i nije sasvim jasno. Ako usred ljeta tvrdim da je list oraha zelen, to je u taj čas nedvojbena istina – za onog tko nije daltonist. Prema tome, rečenu tvrdnju možemo smatrati koliko apsolutnom toliko i relativnom, ovisno o tvrditelju. Ali samo u dani čas, jer već koliko sutra (na jesen) boja istog lista neće više biti zelena. Naravno, primjer sa listom odnosi se na tvrdnju o ograničenom dijelu stvarnosti (listu) i o njegovoj ograničenoj kvaliteti (boji), i nije ni apsolutna ni relativna (nego ograničena) razmišljamo li o svemiru kao cjelini. Prema tome, govoreći o istini, moramo voditi računa tko, o čemu, i u koje vrijeme je izriče. Nadalje, istina može biti više ili manje cjelovita, s tim što manipulatori uvijek nastoje njen fragmentarni dio dići na univerzalni nivo. U statistici - a ljudska povijest nije nego oblik životne statistike međuodnosa ljudi planete i zbivanja nastalih njihovim individualnim i kolektivnim interakcijama - uvijek se zaključci donose temeljem prosječnih, a ne slučajno ili s namjerom izabranih pojedinačnih vrijednosti. U pogledu povijesti većina ljudi prakticira upravo takvu grešku – povijest skupine kojoj pripada (naroda, države, čovječanstva,...) procjenjuje prema iskustvima vlastite obitelji. Prosječni čovjek nije dovoljno objektivan da događaje u svojoj familiji, kao i vlastito iskustvo, uklopi u opća zbivanja, i tek temeljem toga prosuđuje povijest. Često sam povijest nazivao termodinamikom ljudskog roda, u analogiji sa fizikalnom termodinamikom koja govori o vladanju cjeline objekta koji proučava (plina, recimo), ne poznajući niti vodeći brigu o pojedinim atomima čije "sudbine" mogu biti najrazličitije, ali svi zajedno doprinose svojstvima kolektiva. U slučaju ljudske zajednice rekli bismo – njenim trenutnim kvalitetima i povijesti njenoj.
Znači li to da je istina toliko nedohvatna da o njoj ni ne možemo pričati, već se koprcamo u močvari najrazličitijih interpretacija iz koje se ne možemo iskobeljati? Dakako da ne, ukoliko raspolažemo s dovoljno činjenica koje znamo uklopiti u cjelokupni kontekst; obrazovanja da smo to sposobni izvesti, i morala da to učinimo bez obzira na eventualno nepovoljne zaključke po svoju obitelj ili nas same. Ilustrirat ću to na primjeru tzv. "bleiburške tragedije Hrvata", što nije negoli zavodeća sintagma, jer ne može biti veća tragedija naroda (pustimo sad što se ovdje radi tek o njegovom vrlo ograničenom podskupu) kad njega pobijaju, negoli ako taj isti narod masovno pobija druge. Ne, za etičnog čovjeka. Dakle, najveća tragedija Hrvata je "njihovo" vladanje u Jasenovcu i srodnim logorima masovnog uništenja, a ne u bleiburškom bijegu (i njegovim posljedicama) pred odgovornošću za spomenuto djelovanje.
Čovjek je biološko, ali i socijalno biće. Niti su u Jasenovcu, niti u Bleiburgu (točnije, na tzv. "križnom putu") ljudi tamanjeni radi svoje biološke, već je to rađeno radi socijalne suštine njihove. Stavova, kulture i sličnih socijalnih karakteristika, koje od Homo sapiensa – biološkog stvora – čine čovjeka u mnogo potpunijem smislu od formalnog, biološkog. Naravno da za svako djelovanje postoje uzroci, koji ni ukojem slučaju ne mogu biti jednakovrijedni, niti etički jednakovaljani. Vladanje velikosrpske buržoazije u Kraljevini Jugoslaviji nikako ne može (ni kvalitativno ni kvantitatvino) biti prihvatljiv i dovoljan razlog za ustaške zločine u NDH, zanemarimo li čak da je i po kršćanskim mjerilima osveta grijeh. Sad dolazimo do uzroka i razloga navodne "najveće hrvatske tragedije", ne zadržavajući se na pojedinačnim sudbinama (koje individualno gledajući mogu biti zaslužene, nezaslužene, pravedne, nepravedne itd...). Pravda, još jedna kategorija koji ovisi o ljudskoj definicija, ima različite modalitete iskazivanja koje možemo prosuđivati tek iz konteksta činjenica i vremena, a ne temeljem naknadnih (desetljećima ili stoljećima kasnije) evoluiranih moralnih kriterija.
- tvorci tzv. NDH bili su izdajnici države (Jugoslavije) napadnute od agresora (nacističke Njemačke)
- njihovo djelovanje bilo je na liniji istrebljenja Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata i ostalih proskribiranih naroda i pojedinaca (homoseksualaca, mentalnih i fizičkih invalida itd.)
- oni su bili kvislinzi, suradnici okupatora
- surađivali su sa četnicima
- dijelove vlatitiog teritorija predali su okupatoru
- vršili su, bježeći od partizana, zločine i nakon službenog završetka rata na tlu Evrope
Svaka od ovih nedvoumnih činjenica krimen je i po kriterijima današnje države, pa zašto ne bi bila po onima bivše? Navedeno preteže nad pojedinačno gledanim zločinima koje su i partizani svakako vršili. No, oni nisu bili izdajnici države, nisu bili kolaboranti, nisu surađivali s četnicima nakon propalih pokušaja zajedničke obrane države, za rata nisu vršili masovne zločine, povratili su otuđene teritorije, a u času završetka rata očekivali su – kao i sve članice Antifašističke koalcije – da se neprijatelj preda, a ne da jedini u Evropi nastavi ratovati, pa i godinama poslije u obliku teroristički skupina. Povijesno gledajući, u kontekstu tih zbivanja i činjenice da osveta nad neprijateljem nije nedostajala i kod drugih članica pobjedničke koalicije (1, 2, 3), treba donositi sudove. U ukupnom kontekstu povijesnog vremena, stavova i djelovanja neprijatelja. Očiste li se svaki fašista i antifašista od svoje socijalne i svjetonazorske (u osnovi, etičke) biti, onda se sve svede na klanje svinja: njihova svinja zaklala je našu, ali je i naša svinja zaklala njihovu! Sve su žrtve iste, rezultat je neriješen, poklonimo se svima i nastavimao tamo gdje su etički i fizički gubitnici bili zaustavljeni. Dakako, sukladno vremenu u kojem živimo. No, ne radi se o svinjama nego o ljudima, čije su sudbine određene ukupnošću ali i posebnošću stavova koje su zastupali tijekom društvenih okolnosti, formiranju kojih su i sami doprinjeli. Bitni pokretač ustaškog djelovanja bijaše antisrbizam i antikomunizam, temeljem čega se htjelo zasnovati nacionalno čistu državu. Nije li za njihove apologete porazno, što su u obranu države i ljudskosti stali upravo komunisti?
Međutim, sad nastupa manipulacija. Nećemo se zadržati na onim pojednostavljenjima tipa da je "svaki zločin samo zločin" (što pada u vodu već odnosom spram "naših“ zločina), nego ćemo razmotriti konkretni slučaj. U reviziji povijesti koja je na djelu, svaki ubijeni svećenik ili fašista, samo je nepravedno, zvjerski i zločinački smaknuti nevini jadnik, bez prava na pravedno suđenje. Domaći fašisti, kolaboranti i masovni ubojice neviniji su od pobunjenih protiv njihova terora! A ne pada im ni na pamet da nevine civile (svakako ih je bilo, mnogo više zbog fašističkog iživljavanja) proglase kolateralnim, "samorazumijevajućim" žrtvama svakog rata, kao što to čine najnoviji gospodari s kojima opet kolaboriraju. Komunisti su stvarali ikone, ali svakako uz jače opravdanje (ukoliko stvaranje mitova uopće možemo pravdati) negoli to današnje elite nastoje činiti. Jedna od njih je i žena (sad već pokojna) – zvana junakinjom, ukoliko junaštvo jeste podnositi vlastitu sudbinu - koja govori (prema hrvatskoj Wikipediji):
"Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ."
Razumljiva je tuga i shrvanost majki i očeva djece, ma kakvih karaktera bila, i ubijena u ma kojim okolnostima. No, to nije povijest, to je tek individualna tragedija njenih sudionika, jedan od bezbrojnih povijesnih detalja. Ali, kao što je razumljiv žal za žrtvama najbližih, korišćenje njihove sudbine u svrhu manipulacija je svojevrsni zločin (u ponekim državama, ne u RH!) i sudski kažnjiv. Sudjeluje li shrvana majka u tome svijesno, ili se naprosto njena bol koristi, sasvim je svejedno po objektivno razmatranje. Dvije istaknute tvrdnje u citatu, bodu oči. U drugom svjetskom ratu stradala su njena četiri nedužna brata od istih neprijatelja! Nakon nešto traganja po internetu, uspijeva se pronaći konkretniji podatak o nedužnosti njene braće:
"U Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega izgubila je četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast. Katin suprug Ante (1922.–1981.), koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan; državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar."
Daklem, očito je da su braća spomenute pokojnice, zajedno s njenim mužem bili dijelovi vojske NDH (ustaša ili domobrana, to se ne vidi) koja je nakon kraja rata (u Evropi, a ne i u Jugoslaviji!) očajnički bježala u zagrljaj dojučerašnjih neprijatelja, kako bi izbjegli kaznu za zlodjela činjena u zemlji. Sad su oni "nevini", a partizani koji su ih likvidirali su "krivi" – jasna i sveprisutna tvrdnja povijesnih revizionista koja bi se apriori (a to većina mladih, obrazovanih po novonametnutoj obrazovnoj paradigmi, čini) trebala smatrati istinitom. Svaka majka ili sestra može po volji vjerovati u nevinost vlastite djece (čak i masovnih ubojica), što s povijesne perspektive nema nikakvu važnost. Važne su samo činjenice uzete u kontekstu zbivanja. No, interesentno je da su protiv Miloševićevog ataka (što je također detalj, možda i najvažniji ali ipak samo detalj, u sveukupnoj slici situacije) sinhrono ustala djeca takvog pedigrea, skupa s ustaškim emigrantima šuškovskog tipa iz kanadskog Norvala. Nastavlja gospođa svoju bajkovitu skasku, prepličući činjenice, vjerovanja i mržnju:
"U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je želio obnoviti svoju samostalnu državu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome sprečavali, čineći nasilje i zločine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas čine. Oko tristo tisuća naših nedužnih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su položili oružje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najvećim mukama ubijali na križnom putu. Tu su stradala i moja četiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladići i ostali. U najvećim poteškoćama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katoličkoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini."
Ni riječi o tome zašto su se predali tek tjedan dana po kraju rata, zašto ne onima protiv koji su se borili, i što su sve ti "nedužni goloruki vojnici" (poput njene braće i muža?) činili dok su još imali oružje u rukama.
Dalje, govori ona kako su joj od "istih neprijatelja" (od kojih su joj stradali sinovi u zadnjem ratu) stradala braća, a muž za dlaku izbjegao stradavanje. Čudno, ukoliko se „nikada nije saznalo točno tko ih je ubio“; čudno zna li se da su joj se sinovi, u tzv. "domovinskom ratu", borili isključivo protiv srpsko-crnogorskih vojnih i paravojnih formacija, dok su partizanske jedinice popunjavali pripadnici svih jugoslavenskih naroda i narodnosti:
"Prema Titu, nacionalni sastav NOVJ-a u svibnju 1944. bio je 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 2,5% Makedonaca i 2,5% bosanskohercegovačkih Muslimana. Prema enciklopediji holokausta Meomorijalnog muzeja holokausta SAD-a, 'partizanski pokret bio je multietnički pokret otpora – uključujući Srbe, Hrvate, Bošnjake, Židove i Slovence.'"
Očito iz izjave ucviljene majke indirektno progovara globalno antisrpsko, ali i antikomunističko raspoloženje, s obzirom da revizionisti hrvatske - ali i drugih – povijesti, sudionike NOB uglavnom opanjkavaju kao komuniste. Poštujući majčinu bol zbog izgubljenih sinova i braće, svakako se protivim manipulaciji njenim gubitkom, u čemu je ona i sama učestvovala. Tako se stvaraju mitovi, samo ih još treba urezati u prijemčljive djećje mozgove, a za to će se već pobrinuti obrazovni sistem. Ničija tragedija i patnje ne mogu pravdati silovanje povijesne istine. Da se ne pomisli kako sam se napopastio na nju, ne ulazim u daljnju analizu primjera koji sam dao.
I moj djed, kojeg nikad nisam upoznao, kad se zbog svoje gluposti a ne slušajući suprugu, prijevremeno vratio u zemlju jer "nije učinio nikakav zločin" (ne bijaše ni u vojsci ni u policiji, a krivnja mu je bila što je kao pripadnik manjine pružio podršku okupaciji svog zavičaja), bijaše uhapšen, i nakon suđenja nestao netragom jednog dana. No, ne pada mi na pamet da temeljem sudbine svog djeda procjenjujem povijesna zbivanja. Majka, kćerka "neprijatelja naroda" i umjerena vjernica, nikad članica Partije, od svoje šesnaeste godine do mirovine nije izgubila posao, obitelj nije skrivala božićna slavlja (kolege iz poduzeća su jedva čekali da im donese đakonije); socijalistički sindikat je neposredno nakon rata spriječio izbacivanje obitelji iz stana, a bila je ponosna što joj je sin, ateist – koji je radio u prosvjeti, i ženu vjernicu neskriveno pratio na polnoćke - odbio učestvovati u poslijednjem ratu koji su drugi zakuhali, i ostao živ te doslijedan svom etičkom stavu! Niti gubitak oca, niti ma koja nacionalna ostrašćenost nisu moju majku ni baku natjerali na put bez povratka – put mržnje.
Pipajući slona i dajući interpretacije napipanoga, načas smo došli u iskušenje da ne možemo spoznati istinu; mi koji znamo što je slon i kako izgleda, dok su pipajući zadržali svoje predrasude o njegovu izgledu. No, jednako smo spoznali da istina ovisi i o stajalištu koje procjenitelj zauzima, a ona svakako nisu sva jednakovrijedna. Dok se nekad svađalo, tuklo i spaljivalo zbog interpretacija o izgledu planete, danas je dovoljno i najneobrazovanijeg njenog stanovnika lansirati u orbitu da shvati (hoće li?) istinu. Nažalost, iskustvo pokazuje da mnogi, nit' žele nešto naučiti, nit' žele biti lansirani u spoznajnu orbitu kako bi znanje prikupili linijom manjeg otpora. Ne svjedoče li o tome i bezbrojni komentatori po portalima, koji preko činjenica prelaze kao nož kroz maslac. Svaki narod ima svoje svijetle i tamne trenutke. Kako li je samo licemjerno da kršćanski vjernici, ne samo ne umiju izvaditi brvno iz svojih očiju, nego ni iz „očiju“ vlastita naroda. Možda zato što mogu samozadovoljno nastaviti živjeti s vlatitim grijesima, uvjereni da će im se sve oprostiti? Bog možda prašta (može li to netko i dokazati?), ali čovjek baš i ne - ma koliko se u to zaklinjao.
diogenpro
