mjere otkucaje srca.
Kao jarbol ukrućena
gomila u transu grca,
dok plahta veselo vijori
s motkina vrhunca
hladeći se, što od užarene
mase, što od sunca.
Vjerojatno nema obrazovanijeg čovjeka kome nije poznata čuvena slika Eugene Delacroixa „Sloboda predvodi narod“. Slika je inspirirana julskom revolucijom iz 1830. godine a sam Delacroix je pisao. „“Započeo sam prikaz moderne teme, scene na barikadama ... i iako se nisam borio za svoju zemlju, slikao sam za nju.” Slika prikazuje Slobodu, simboliziranu mladom, odlučnom ženom razdrljenih grudiju (upravo taj detalj upućuje na želju za prekidom sa zastarjelim društvenim sistemom i moralnim normama koje su sa njime bile povezane), kako s visoko uzdignutim barjakom – francuskom trobojnicom - u desnoj i puškom u lijevoj ruci, nezadrživo predvodi juriš naroda protiv okova tiranije. Ja bih o barjaku, zakletvama, licemjerju i ponečem što usput naiđe.
Zastava je komad platna (kojemu fanatični pristaše ceremonijalnih formi pridaju nadzemaljske, svetačke karakteristike), koji se najčešće vijori sa motke ili koplja, generalno korištena za identifikaciju i signalizaciju. Barjak ili stijeg kako se još naziva, nije samo simbol nezavisnosti zemlje i državne pripadnosti. Nju koriste kao simbol i administrativne jedinice neke zemlje (primjerice, gradovi i županije), pojedine političke stranke i organizacije također posjeduju svoje zastave, vojne postrojbe te raznorazne civilne organizacije – poput izviđača, vatrogasaca ali i multinacionalne kompanije. Malene zastavice u određenim bojama upotrebljavaju se u vojsci, pomorstvu (za signalizaciju, recimo), sportu itd. U današnjem svjetskom političkom poretku, primat nad svima njima ima državna zastava.
Marširati pod zastavom, u simboličkom smislu predstavlja izražavanje vjernosti državi, organizaciji, firmi ili ideji koju ona simbolizira. Vjernost se najčešće izražava zakletvom, prisegom iliti svečanim obećanjem. Zakletve su same po sebi u suvremenim društvima arhaični čin koji sve više, nikoga na ništa – sem čisto formalno – ne obavezuje, mada se kršenje zakletve često tretira kao krivokletstvo što svakako može biti podvrgnuto kritičkoj analizi – kako s pravnog tako i s etičkog stajališta - s obzirom na (ne)dobrovoljnost njene izjave.
Supružnici se međusobno zaklinju na vjernost, da bi već iza prvog ćoška prekršili obećanje. Doduše, danas je – barem kod sklapanja civilnog braka – to zamijenjeno pitanjem matičara dali nevjesta i ženik prihvaćaju „Zakon o bračnim pravima i dužnostima“, no u suštini se to svodi na isto. Postoji liječnička, tzv „Hipokratova zakletva“ koja se danas, u ova „bezbožna vremena“ polaže u suvremenijem obliku tzv. „Ženevske zakletve“. Ako pak nas, ne daj bože, ipak uhvate u kršenju svečanog obećanja koje vrijedi točno toliko koliko i lični moral pojedinca – bez brige – tu je i prisega branitelja prekršilaca svih mogućih normi o kojim brine duga ruka zakona; „Advokatska zakletva“. I sportaši polažu zakletve, primjerice na Olimpijskim igrama – ispod olimpijske zastave - što je praćeno i svečanim obećanjima njihovih sudija kako će suditi nepristrano i u poštenom, sportskom duhu. Interesantno je vidjeti kako se u duhu vremena, odnosno promjenjenih međunarodnih prilika, mijenjao tekst olimpijske zakletve. Od prvobitne verzije iz 1920. godine zakletva se pretvotila u obećanje, a sportaši se više ne bore za „za slavu sporta i čast naših država“ već svojih momčadi. Država odumire, kako bi rekli marksisti, zar ne? Osvrnimo se na jednu, čijem smo sprovodu ne tako davno prisustvovali.
Neki se još prisjećaju „časne Titove pionirske“, pa i one „Druže Tito mi ti se kunemo“, dok su se pod jugoslavenskim stijegom, generacije i generacije vojnika zaklinjale državi na njenu obranu, što je znamo kako završilo. Svojevremeno se, nekako u isto doba, tamo 1985. godine, predlagalo da svi sveučilišni nastavnici ubuduće polažu zakletvu u kojoj se kaže da će „pridonositi socijalističkom odgoju studenata“ i “u svojim postupcima rukovoditi se dobrom države i ustavnim načelima NR Poljske“ što je naišlo na veliki otpor spomenutih kadrova. Ipak, srećom, to je ostao samo zakonski prijedlog nadobudnog ministra za znanost i visoko školstvo. To donekle može podsjetiti one starije ili obrazovanije na Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj, potpisan od Slavka Kvaternika Poglavnikova zamjenika, ministra domobranstva, doglavnika, ustaškog krilnika i vojskovođe - donesen već 10. aprila 1941. godine - kojim su svi državni službenici morali prisegnuti na vjernost. Ne tako davno, u vrijeme onog F.T. zombija, vršio se pritisak na Srbe, posebno u tadašnjoj Miliciji i organima državne uprave, da potpišu izjavu lojalnosti Republici Hrvatskoj. Ako to nisu učinili, dobijali su otkaz. Istine radi, to su moralu činiti i Hrvati, što većini nacionalno zaluđenih slugu („ispravnih“ krvnih zrnaca) državnog aparata i nije bilo posebno teško. Nisu se baš pretrgli nad hamletovskom dilemom: služba ili moral, pitanje je sad! Amerikanci polažu „Zakletvu na vjernost domovini“ i za sada se ne moraju opterećivati licemjerjem pošto još nije izgledan raspad SAD. Ono što je karakteristično takvim oblicima prisega je da se licemjerno stvara uvjerenje kako ih prisežnik daje dobrovoljno, što niukoliko nije slučaj. Bez polaganja zakletve vjernosti teško da možete kao imigrant postati državljaninom SAD. To još kako-tako ide; ne morate konačno živjeti u „najdemokratskijoj zemlji“ svijeta ili „svjetskom policajcu“, ali što ćemo ako ste rođeni Francuz pa bi dobrovoljno morali polagati prisegu, kao što predlaže Sarkozy-jeva stranka? U Saboru se parlamentarci zaklinju (prisežu!) kako će vjerno i predano vršiti svoju dužnost u korist svojih birača i države, a teško je zamisliti - osim možda u Remetincu - veći skup lažova, lopova i licemjera (ispremiješanih sa pokojim ratnim zločincem – i toga je bilo) koji rade prvenstveno u korist vlastitog džepa, na jednom mjestu. Predsjednik Republike prilikom inauguracije polaže predsjedničku zakletvu koju završava Tuđmanovim dodatkom službenom tekstu - „Tako mi Bog pomogao“, što skeptičnije dovodi u dilemu na što se taj aneks odnosi; dali na izvršavanje njegovih dužnosti i obaveza ili možda na snagu da ne prekrši svečano obećanje. Kao što je sve u životu relativno, tako je i sa zakletvama. „Drže vodu dok majstori ne odu“, odnosno – dok se ne promijene prilike što prisežnicima pruža sjajnu priliku da, naslućujući nove koristi po sebe, raskinu moralni ugovor sa samim sobom – što zakletva prvenstveno i predstavlja. Ne treba se zavaravati da je nešto drukčije u državama koje smo sanjali od stoljeća sedmog ili kojeg god drugog. Sažeto, to se može zaključiti po zastavama pod kojima smo nekada i pod kojima danas koračamo.
Licemjerje pak je prikrivanje vlastitog karaktera, svoje prirode, lažno prikazivanje vrlina. Često se još koriste sinonimi, poput prijetvornost, hipokrizija ili farizejština. Licemjeran može biti kako pojedinac, tako i mase kada kompaktno istupaju „kao jedan“ u ostvarenju nekog svog cilja. Iz licemjerne mase pojedinac koji shvaća o čemu se radi, svaki trenutak može slobodnom voljom istupiti – skidajući na taj način ljagu licemjerja sa sebe - naravno ne glede na posljedice koje taj čin može učiniti po njegovu egzistenciju. Mase znaju biti velika zlopamtila. Licemjerje je izrazito negativna moralna karakteristika; tim ne manje ga ljudi upražnjavaju u svakodnevnim međusobnim - kako ličnim, tako i službenim kontaktima. Licemjerni su vjernici koji se ne pridržavaju pravila svojih svetih knjiga, ali podjednako i oni koji su se masovno zaklinjali na „bratsvo i jedinstvo“ , e da bi ovu parolu (koju bismo mogli shvatiti kao jedan od oblika mota „Francuske revolucije“ – „Liberté, égalité, fraternité” iliti: sloboda, jednakost, bratstvo) preko noći podjednako masovno iznevjerili. Hipokriti su i brojni moralisti koji se drvljem i kamenjem bacaju na prostituciju, da bi u potaji koristili usluge njenih djelatnica. Hipokrita (a vjerujem i nešto mnogo gore, u najmanju ruku beskrupulozna karijeristica) je i pomoćnica ministra te ravnateljica Porezne uprave koja se javno hrusti utjerivanjem neplaćenog poreza oko 1 700 000 građana i radnih organizacija, dok je istovremeno skrivala k’o zmija noge vlastita neplaćanja dugova i ovrhe koje su nad njom izvršene. Prijetvornost je vrlo raširena ljudska karakteristika koju jedinke ni u kom slučaju ne žele priznati. Tajeći svoju prijetvornost, na taj način je samo još jednom legitimiraju; doduše prvenstveno pred sobom što im baš i nije tako teško, a onda i pred Bogom ako taj na bilo koji način negdje postoji. O čemu također puno ne brinu, jer “Šef” će im dobrohotno oprostiti sve grijehe ako ih uopće – po njihovu mišljenju – imaju. Upravo je to jedna od vrhunskih manifestacija licemjerja – tvrdi se (prvenstveno vjernici, njihove crkve i svete knjige) da smo puni grijehova, a gle – njih nitko ne priznaje ili to čine potajice u ispovjedaonicama.
No, ‘ajmo se vratiti u povijest, gotovo 25 godina unatrag. Demonstracije na Kosovu, Priština 1988. godine. Tko se ne sjeća (dakako, mislim na ljude dovoljno stare da mogu imati sjećanja, i dovoljno moralne te intelektualno čvrste da ih naknadne revizije povjesnih događaja ne mogu izbrisati) gomile Kosovara – kosovskih Albanaca – kako marširaju ulicima držeći mitinge pod okriljem zastava SFRJ što lepršaju rame uz rame do slika pokojnog predsjednika Tita, protestirajući navodno
(sada nas uzrok demonstracija pretjerano ne zanima, ali evo što kaže Raif Dizdarević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ u intervjuu za Radio Slobodna Evropa:
„…predstojalo je davanje saglasnosti Skupštine Kosova na amandmane na Ustav Jugoslavije. Naime, na Kosovu se stvorila jedna negativna atmosfera prema tim amandmanima, dominirale su tvrdnje kako se promjenama Ustava Jugoslavije krnji autonomija Kosova. To je bila propaganda albanskih nacionalista i propaganda iz Albanije i ona je imala efekta. Ustvari, amandmani na Ustav Jugoslavije nisu ničim dirali autonomiju Kosova, ili direktnu zastupljenost u Federaciji kosovskih predstavnika. Dakle, demonstracije su, kada je riječ o ovom povodu, više bile izraz odlučnosti da se ne prihvate nikakve promjene u Ustavu Srbije, koje bi krnjile autonomiju Kosova“)
protiv izmjena Ustava SFRJ koje bi trebale ograničiti ili čak ukinutu njihovu autonomiju? Ali, sa Jugoslavijom u srcu kako bi se, vjerujem, svatko od njih zakleo pred TV kamerama. Ponajbolje bismo prisustvo nacionalnih barjaka mogli objasniti u svijetlu jedne ranije, Miloševićeve izjave, dane u okolnostima kada su se upravo antipodi opisanih demonstranata – kosovski Srbi – okupili na vlastite demonstracije. “Niko ne sme da vas bije!”, poručio im je tadašnji predsjednik Saveza komunista Srbije, kada je policija počela pendrecima “privoditi pameti” srpske prosvjednike. Narod brzo uči, a kako Kosovari nisu imali tako visoko rangiranu ličnost da ih zaštiti, kišobran su potražili pod državnim barjacima; hoće li se bilo koji policjot usuditi pendrecirati demonstranta ako nezadovoljstvo izražava pod lepršajućim državnim simbolom? Zastava je bila alibi njihove “odanosti” državi – istovremeno i zaštita od represivnog aparata iste. Kad čovjek bira između odanosti ideji i odanosti integritetu vlastitih leđa, izbor je jasan – zar ne? Daklem, mogli bismo zaključiti kako i (ne)prilike često prisiljavaju čovjeka na hipokrizijsko ponašanje. A što ćeš veće neprilike od države, koja budnim okom svekolikog represivnog stroja motri građanina kako isti ne bi ugrozio – državu, mislite? Ne, već vladajuću oligarhijsku elitu koja svoje interese izjednačava sa interesima države, a time izravno i sa interesom svakog državljanina.
Zastavama vitlaju i učesnici gay parada; onima dugine boje, koje bi trebale simbolizirati toleranciju prema različitostima (u ovom slučaju, seksualne orjentacije), ali i njihovi protivnici homofobi, samo što ovi svoje netolerantno nasilje izražavaju pod državnom trobojnicom, praćeno „domoljubnim“ napjevima „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi...“ ili uzvicima „Ne damo Hrvatsku! Ne damo Hrvatsku!...“ - naravno, sve garnirano šaketanjem ili još gorim izrazima netrpeljivosti, kao što pokazuju primjeri Splita i Beograda. Prve je moguće i razumijeti, jer iskreno, simbolički izražavaju pravo na svoju različitost, no – što li ovi drugi žele istaknuti krijući se ispod nacionalnog stijega? Žele li oni time istaknuti kako su „pravi“ Hrvati isključivo heteroseksualna stvorenja, ili bi to barem – prema njihovim zamislima - trebali biti? Pozivaju li na taj način državu da intervenira zabranjujući javne manifestacije „nepoćudnih“ ili čak kriminalizirajući njihove intimne aktivnosti? Ili, naprosto – kukavički, iza „svetog“ simbola državnosti i nacionalne pripadnosti, izražavaju svoje osobne averzije koje nisu sposobni iskreno i direktno javno iskazati u jednoj jedinoj rečenici? Gay momak ili djevojka iskreno, hrabro, jasno i javno izražavaju svoju orjentaciju, dok se homofob boji javno izjaviti – „ja ih mrzim, ne trpim i sposoban sam sve – čak i nasilje – učiniti protiv njih“. Umjesto toga, on stijegom poziva državu da mjesto njega obavi prljavi posao (doduše, on bi joj se isti čas pridružio kad bi ona pokrenula svoje mehanizme), priskrbljujući tako alibi i opravdanje za svoj manjkavi moral. Jer, zaista – nisu nemoralni oni što marširaju pod neformalnim duginim bojama, već oni koji se kriju iza službenih državnih simbola.
Čak i oni koji su dosanjali (“od stoljeća sedmog”) svoju državu, posežu za istim sredstvima. Na svim demonstracijama, protestima, prosvjedima ili kako vam drago, obespravljenih, iscijeđenih, iskorištenih i izdriblanih hrvatskih građana – bilo da se radi o radnicima koji traže da im se isplate plaće za njihov rad, bilo onima kojima je stečaj stavio ključ na vrata njihovih firmi, studenata koji izlaze na cestu radi uvođenja školarina, ribara koji protestiraju zbog cijena plavog dizela, poljoprivrednika nezadovoljnih otkupnom cijenom pšenice ili mljekara – što je najnoviji slučaj – koji traktorima blokiraju prometnice zbog jednostranog smanjenja otkupnih cijena mlijeka, vijore se na čelu kolona prosvjednika hrvatski barjaci. Jer, što ćeš – pendreci hrvatske policije podjednako bole kao oni jugoslavenske milicije! A kad se uzmu u obzir elektrošokeri i najavljeno uvođenje konjice kao sredstva obuzdavanja nezadovoljstva vlastitih državljana, zastava je – barem za sada – jedina obrana. Pitate li se međutim, kakve veze imaju barjaci sa opravdanim zahtjevima demonstranata, odgovor je jednostavan – nikakve! Strah i licemjerje diktiraju njegovu upotrebu u svrhe koje nisu niti prigodne niti svečane. Zar je potrebno posebno naglašavati da su radnici “Dalmatinke”, “Uzora”, “Kamenskog”, „Diokija“, „DINA-Petrokemije“, ili mljekari koji se valjaju cestama, hrvatski a ne marsijanski državljani? Ili možda radnici izražavaju ljubav prema državi koja ih je istovarila na ulicu kao hrpu šljunka, ne odveć zaintereirana za njihovu sudbinu? Možda bi mogli pomisliti kako oni ustvari zastavama signaliziraju “urbi et orbi” – gledajte državu koja nas je upropastila? Ne bih rekao. Više je faktora koji utječu na opisano vladanje:
-strah od djelovanja represivnog aparata, od kojega se preventivno brane zastavama
-licemjerje kombinirano sa strahom, koje im ne dozvoljava da jasno izraze bit svojih zahtjeva bez sasvim suvišne domoljubne patetike
-nesposobnost rangiranja svojih traženja, koja su suštinskija od bilo kakvog državotvorstva i domoljublja, jer su životna – tiču se egzistencije svake jedinke, osnovnije i bitnije stvari po njihovo preživljavanje i ljudsko dostojanstvo od svakog simbolizma iskazanog vijorećim krpetinama. Upravo stoga oni i učestvuju u opisanim povorkama, a ne zbog slavljenja ne znam koje godišnjice ostvarenja svog “stoljetnog sna”. Stoga su neizmjerno smiješne, u cijeloj tuzi situacije koja ih je snašla, zastavničarske parade ljudi koje je život bacio na samo dno. Kad pred kamerama plaču i zdvojno na glas upućuju pitanja (kome?) “jeli to pravedno?”, “što ću sa 55 godina na cesti?”, “kako ću prehranjivati obitelj?” i slična, meni dođe do gorkog smijeha i najradije bih im poručio: “Pa imate državu, žderite je!”. Jer ti jadni ljudi, na samom su početku krivo birali – između ljudskog života i zastave kojoj je cilj tek da im rasprši maglu pred očima i otupi ionako otupjeli organ za razmišljanje, oni su odabrali potonje. Umjesto da su se borili za vlastito dostojanstvo, sigurnu egzistenciju, očuvanje radnih mjesta, učestvovanje u upravljanju fabrikama i organizacijama u kojima rade, za pravedniju raspodjelu dohotka, protiv eksploatacije i za demokratsku slobodu izražavanja, oni su se međusobno zakrvili (pod „barjacima nacionalne slobode“) za restle od država u kojima dreseri njihova uma žive k’o bogovi – nakon što su ih popljačkali - dok su njima ostale tek krpetine ispod kojih isplakuju po cestama svoj jad.
Što je za savjetovati takvim ljudima, nažalost većini populacije ove regije, kad im na riječi revolucija, socijalizam ili samoupravljanje padne mrak na oči, a još nisu – čak ni sa dna svoje egzistencije - iživjeli svoj nacionalizam koji ih je u suštini i doveo u situaciju u kojoj se nalaze. Možda ponajbolje primjenljivi savjet za ljude ovakvog duhovnog stanja dali su “pobunjeni” mljekari: “Danas u podne odlazimo kolektivno na svetu misu u zagrebačku katedralu. To su naši preci radili stoljećima i mi samo održavamo tu tradiciju”. Vjerojatno su se tamo pomolili Svevišnjem (Gospodinu Bogu ili direktorima “Dukata”?) da im usliši njihove pravedne molbe. Što će ovaj svakako i učiniti na ovako lijepo sročeni zahtjev. Ta, svjedoci smo kako se u proteklih nekoliko hiljada godina sav pretrgao od udovoljavanja molbama svojih poklonika. Zato, pustite vi zastarjele ideološke parole tipa “Proleteri svih zemlaja ujedinite se” i preuzmite onu tradicionalnu, seljačku: “Vjera u Boga i seljačka sloga!”. No, kao što su najnovija događanja u pregovorima oko otkupne cijene mlijeka pokazala, i ta sloga nije no “drek na šibici”! Ili zastava na jarbolu – kako vam drago.
tacno
