O Bosni i Hercegovini se, poslije završetka rata sve više divani (i autor je pisao na niz mjesta), a od praktičnih rješenja bosanskohercegovačke zavrzlame skoro pa ništa. Od konkretnih akcija za stabilizaciju prilika ove jedva da države, kao da si gluhome poželio dobro jutro! Skroz se valjaju iste frazetine o Daytonu, promjeni Daytonskog sporazuma, lupeta se o mirnim ili krvavim razlazima, utjeruje novi kanton, ne priznaje se treći član Predsjedništva, pojavljuju se neki „non paperi“, presude Evropskog suda se ne realiziraju, političari (uglavnom hrpa nacionalističkih kretena) redovno sastanče a još redovnije podižu svoje plaće – da ne pričam što krišom trpaju u svoje džepove, „dilemizira“ se o pristupanju NATO paktu, čvrsto stojeći na stajalištima da ili ne – pri čemu se potonje automatski tumači kao priklanjanje Rusima, kao da su to jedine opcije,… Jednom rječju, dječica imaju državu, a pojma nemaju kako da je urede. Puno priča tzv. konstitutivnih naroda, odnosno njihovih predstavnika, kojima mozak nije baš konstitutivni element bića.
Ukratko ćemo o „dilemi“ treba li BiH, ili ne treba, postati članica preživjelog hladnoratovskog vojnog saveza, ili se mora staviti pod „rusku kapu“. Počnimo od činjenice da je NATO pakt osnovan 1949. godine, šest godina prije Varšavskog ugovora koji je bio odgovor SSSR-a i njegovih trabanata na naoružavanje Zapadne Njemačke i njenog prijema u Sjeverno atlantski pakt. Krajem hladnog rata, kad su racionalni ljudi očekivali da će raspuštanjem Varšavskog pakta isto to učiniti i njegov zapadni pandan, to se nije dogodilo. Zašto? Najednostavnij odgovor je, zarad obrane kapitalističkog sustava zemalja članica (nikako ne slobode i demokracije) i njegovog širenja milom ili silom, na ostatak svijeta. Od tada se NATO pretvorio u svjetsku policiju pod vodstvom svjetskog policajca (Amerike), koja intervenira mimo, ili uz iznuđenu suglasnost svjetske organizacije s jedinim legitimnim mandatom za takvo što – Ujedinjenih naroda. Nije potrebno spominjati – i to nakon završetka „hladnog rata“! – što izgleda kao paradoks, ali samo prividni, ubrzano širenje ovog saveza na postsocijalističke države, a sve sa ciljem okruženja Rusije i nadalje smatrane neprijateljem, jer vodi nezavisnu (nije ovdje bitno kakvu, već nezavisnu!) politiku, koja se ne da potčiniti američkim standardima (interesima). Do širenja je došlo usprkos obećanja (obećanje, ludom radovanje) naivnom Gorbačovu da do toga neće doći, o čemu govore i originalni američki deklasificirani dokumenti. U njima su navodne „…garancije sigurnosti i neširenja NATO-a koje su sovjetskim dužnosnicima davali Baker, Bush, Genscher, Kohl, Gates, Mitterrand, Thatcher, Heard, Major i Werner“.
I tu dolazimo do prepucavanja treba li BiH pristupiti NATO-u – što zastupa Federacija BiH, a podržava (što nije nevažno) Hrvatska, članica tog ugovora - ili ne treba - zahtjev RS, kompatibilan sa shvaćanjima Srbije. Kao što Buridanov magarac dvoji koju hrpu sijena jesti, pa u dvojbi krepava od gladi kao da ne postoji bezbroj drugih hrpa, tako i ova država umire pred teorijskim dilemama, nikako ih ne mogavši pretvoriti u praktični čin. Navodna obavezna povezanost EU i NATO apsolutno ne postoji, kako to pokazuje i slika, pa se time ni ne bavimo.
Daklem, s teorijskih preseravanja vraćamo se na praktično pitanje, i posljedice nasilnog privođenja BiH u članstvo ove militarističke organizacije koja se javnosti predstavlja kao samozvani garant svjetske sigurnosti, iako upravo ona svojim djelovanjima mimo usvojenih standarda političkog postupanja, tu sigurnost dovodi u pitanje.
Kao što je konsenzusom najvećih naroda BiH - a ne referendum dva naroda protiv trećega (što je i bio uvod u rat; nisam rekao njegov uzrok!) - trebalo rješavati pitanje samostalnosti ove države, tako se i sada griješi nastojeći uvući državu u NATO kontra stava skoro trećine njegovih stanovnika. Opet, dva naroda nasuprot trećega, mada bi se sva bitna pitanja trebala rješavati usuglašavanjem stavova. Preglasavanje je moguće u građanskoj ili etnički pročišćenoj državi, ali na onoj koja počiva na nacionalnoj osnovi tri „konstitutivna“ naroda (ostale, među kakve i ja sam spadam, ne spominjem, jer u prevladavajućim okolnostima njihov glas ništa ne znači). A ni tamo vladajući ne pitaju građane uvijek; primjerice u NATO je RH uvaljena bez refernduma, kao što ga nije bilo ni glede opcije socijalizam-kapitalizam. Što ćete, ako Srbi iz RS neće htjeti u NATO? Bez puno sterilnog „filozofiranja“ traži se jasan i nedvosmislen odgovor na ovo pitanje! Zna se kakva je opcija bila "izabrana" devedesetih godina, pa kakva će opcija biti u igri sada? Sve se svodi na konfrontaciju Zapada i Rusije oko podjele kolača, a pasivni kolač kojim se nabacuju je Bosna i Hercegovina. Nemojmo opet povlačiti velikosrpske aspiracije koje nedvosmisleno postoje, već se želi direktni odgovor na postavljeno pitanje. Evo ga ponovno: što ćete, ako Srbi iz RS nikako neće htjeti u NATO? Pitanje je bilo jasno postavljeno na društvenim mrežama, a prevladavajuće sterilne odgovore dobro je sažeo jedan komentator:
„BiH će ući u NATO, bez obzira dali to prihvatili bosanski Srbi ili ne. Ona mora ući jer je to interes EU, a prije svega SAD. Prije zvaničnog potpisivanja o pristupanju
