Pričao mi je njegov pradjed, prema zapisima djeda junaka ove priče. Jeli ili nije junak, svatko će prema svojoj savjesti i umnom kapacitetu odrediti. Djed se još sjećao vremena sa kraja pedesetih i početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je u osnovnim školama ukinuta nekima čudna navada. Na prvom školskom satu svakodnevne nastave, osmoškolci bi dočekivali nastavnika u stavu mirno, a on bi – nakon ulaska u razred – okrenut prema objektima svoje dresure (koju nije da je baš on smislio, niti je izvjesno da ju je podržavao), jasnim, pojačanim glasom viknuo: "Za domovinu s Titom!". Našto bi osmoškolci unisono odvratili sitnim, no podjednako glasnim, sinhroniziranim dječjim glasićima: "Naprijed!". Petnaestak godina nakon "onog" rata ovaj je običaj ukinut, s obzirom da vladajućima treba nešto više vremena za difuziju pameti iz guzice u glavu. Otprilike tridesetak ljeta potom, novokomponirani vlastodršci koji su srušili totalitarizam, ostvarujući demokraciju (prema vlastitom tumačenju obje doktrine), "demokratski" je uveden vjeronauk u osnovne i srednje škole – potez koji su odavno napustile i mnogo naprednije države od one u kojoj se storija zbiva. Navodnicima ograničena riječ samo govori u kojoj se mjeri stanovništvo – masovno vjerski osviješteno (što racionalno tumačeći znači, intelektualno totalno onesviješteno) – pitalo za taj potez. Doduše, pojedincima je ostavljena sloboda da prisustvo satovima vjero(m)učenja zamijene lutanjima po školskim hodnicima, zahodima ili dvorištima, što baš i ne bijaše odveć prihvaćeno s obzirom na stigmu koja bi ih stizala od profesora, roditelja i pravovjernih drugova. Onih koji se podvrgavahu tretmanima vjero(m)učitelja, iskreno rečeno - lišenih bičevanja kandžijama po leđima, a mozak je, kao što je općepoznato, neosjetljiv na intelektualna šibanja.
E, onda se neku godinu (dozvolit ćete da prešutim koju) nakon demokratskog napretka u odnosu na totalitarna vremena, demokracija još više učvrstila. Stranka Domoljubne Pravovjernosti (ne navodim joj akronim zbog eventualne štete za njen rejting), koja se smatrala toliko lijevo nagnutom da su joj ideje uglavnom izvirale s desne strane, uvela je u sve škole – demokratski, dakako – običaj sviranja i pjevanja državne himne početkom svakodnevne nastave. Tu u priču ulazi praunuk, odnosno unuk čovjeka po čijim zapisima prezentiram ovu storiju. Filip. Učenik trećeg gimnazijskog razreda, samosvijestan, čudesno umakavši zamki uspješnih političkih indoktrinacija (dresurama) vlastitih predaka, počinio je gadnu stvar. Naime, nije se dizao u stav pritke za grahoricu na prve taktove muzičkog kroćenja, već je blago telećeg pogleda (po mišljenju svojih učitelja) nastavio sjediti, meljući čeljustima kaugumu uz povremeno napuhivanje balončića. Demokracija je demokracija, a što je previše je previše, to je valjda svima jasno. Nakon niza svakodnevnih upozorenja na koja Filip nimalo nije trzao (što je samo potvrđivalo njegovu svojeglavu neprilagođenost okolnostima), o cijelom slučaju raspravljala je razredna zajednica, dodijelivši mu opomenu, uz osudu nedomoljubnog vladanja, s rezolutnim pozivom da ga dobro razmislivši, promijeni. Društvo, pa bilo to i neki od sitnijih mu segmenata, brine o svojim članovima ne dozvoljavajući iskakivanje iz neformalnih, ali ne manje čvrstih granica ponašanja. Sad, tutlek kakvim su ga počeli smatrati – nitko se, doduše, nije pitao kako je uopće dogurao do predmaturalnog razreda, sve s odličnim ocjenama – naravno da nije prihvatio dobronamjerne savjete pravovjerne mu razredne zajednice.
Psiholozi su svojevremeno u škole uvedeni upravo zbog sličnih slučajeva, što znači da je to bila slijedeća etapa Filipovog školarskog života. Izokolo i naokolo, birajući indirektne metode prodiranja u podsvijest, koje bi trebale razjasniti negovo ponašanje (poput uvida u djetinjstvo impotentnog muža, koji bi kao trebao dovesti do njegova izlječenja), iznervirana psihologinja na kraju je upitala Filipa nije li ga sramota, ne stidi li se svojih postupaka koji nisu do izdajstvo svojih svijesnih drugova, slobode, demokracije i napose domovine kojoj ima zahvaliti što se uopće školuje? Nepokolebivo odvrativši kako podčinjavanje simbolima ma koje vrste nije doli oblik služenja "zlatnom teletu", a da jedini bog slobodnog čovjeka može biti vlastito slobodno mišljenje i postupanje po njemu – ne oduzimajući drugima pravo da to čine po vlastitoj savjesti, ali im i ne dozvoljavajući presiju na drugomisleće – osigurao si je put do predzadnje stepenice školskog disciplinskog suda. Direktora. Jednako neuspješan poput školovanije mu suradnice, isti je prepustio nastavničkom vijeću donošenje opomene pred isključenje, a kad ni ta nije donijela rezultata i krajnju pedagošku mjeru – odstranjenje "društvenog promašaja" koji se opire demokratskoj dresuri s(a)vjesti, s pravom izvanrednog polaganja ispita. Protiv odluke bijahu tek profesorka filozofije i njen naturfilozofski kolega (usput rečeno, nakon par mjeseci dobili su otkaz s prikladnim obrazloženjem, koji im zbog razvoja događaja nije mogao biti uručen).
Tako je započelo Filipovo strmoglavo klizanje nizbrdicom, koje će završiti padom više desetaka glava stvorova navodno repliciranih na božju sliku i priliku. Umjesto da pokušaju shvatiti motive njegovog postupka, ma i ne pravdajući ga, roditelji počeše kontinuirano prigovarati kako ih je iznevjerio i osramotio, da je proćerdao pare koje su uložili u njegovo obrazovanje, kako im je umjesto ponosa postao na sramotu, da su zbog njega izgubili prijatelje dok ih na radnom mjestu prate neprilike, kako ih se implicitno smatra izdajnicima namjesto domoljubima,..., a puklo je kad ga je napustila i djevojka, podlegavši pritiscima okoline. Povukao se Filip sasvim u osamu vlastitosti, izuzev par druženja s nekim sumnjivim tipovima, a iz očeve podrumske radionice izlazio je samo na konzumiranje dnevnih obroka i na spavanje. Udžbenike nije niti taknuo, a predbacivanja roditelja da ništa ne uči već samo „bogu krade dane“, šutke je ignorirao. Duboko uvjeren u individualnu ljudsku slobodu procjenjivanja razloga, donošenja odluka i postupanja po njima mimo bilo kakvih ideoloških pritisaka, a napose onih koji dolaze od hipokritskih sljedbenika ma koje vlasti, konačno se pisanom molbom proslijeđenom preko učeničke referade obratio nastavničkom vijeću, kako bi objasnio svoje "sramotno djelovanje". Nekako se zbilo da upravo na jednoj od posljednjih sjednica tog stručno-pedagoškog tijela, kad su pri zaključivanju godišnjih ocjena bili prisutni svi profesori, i njegov zahtjev bijaše uvršten na dnevni red. Filip se pojavio, dobrano zaokrugljena trbuha i, sjedeći mirno u kutu zbornice kamo su ga smjestili, nezainteresirano slušao rasprave, sve dok kao zadnja točka i njegov slučaj nije došao na razmatranje. Ustajući bez riječi, okrenut direktoru koji ga je zamolio da objasni svoje prisustvo sjednici, iz džepa je izvadio mobitel i uz široki osmjeh pritisnuo jednu tipku. Preživjeli su se kleli da je sve popratio riječima kako će ova sjednica nadaleko odjeknuti.
Ispostavilo se da Filipove trbušne falde nisu dolazile od nagomilanog potkožnog špeka, već od dostatne količina eksploziva za pomor desetak profesora (zajedno s njim, naravno) i još izvjestan broj doživotno spremljenih u invalidska kolica. Nakon veličanstvenog sprovoda poginulih, kojem su prisustvovali – uz obavezni državni vrh, po važnosti poredan odmah iza rodbine žrtava - svi đaci i profesori gimnazije, kao i izaslanstva nastavnika i učenika iz cijele države, a svi važni mediji danima izvještavali o njemu, ne birajući riječi divljenja za pokojnike i krajnjeg gnušanja nad tinejdžerom "degeneriranim na sramotu domovine, čiji gnusni čin nikako nije odraz veličanstvenog pregalaštva naših učitelja na razvoju svestranih, slobodnih, neprijetvornih, nekonvencionalnih, a nadasve domoljubnih ličnosti", Filipov je pogreb (naime, dijelova koje se uspjelo sakupiti) obavljen u tajnosti na nepoznatom mjestu, uz prisustvo samo službenih lica, kako ne bi ekstremistima postalo mjestom hodočašća, simbolom otpora društvenim konvencijama. Cijeli događaj javnosti je predočen kao posljedica psihičke labilnosti atentatora (u objašnjavanju čega se naročito isticala čudom preživjela školska psihologinja), kojeg su uslijed toga lako vrbovali islamski – a koji bi drugi? - ekstremisti, vjekovni neprijatelji vječne nam domovine. Desilo se nekako da je u tragediji poginulo i dvoje njegovih zagovaratelja, prisutnih kako bi čuli obrazloženje svog otkaza (kasnije je kolala nepotvrđena priča da su anonimnim SMS porukama bili upozoreni da ne prisustvuju sjednici). Također, koje li slučajnosti, i dragi Bogo je upravo taj čas svoje svevideće oči fokusirao na rečenu gimnaziju, te prosudio – odgodivši izvršenje presude do sudnjeg dana – kako su u događaju stradale samo tri nevine žrtve. Naravno, kako ljudima nije dostupno božje mišljenje (i da jeste, ne bi ga razumjeli), koje će spoznati tek kad izađu pred Njega, oni su stvorili subjektivne interpretacije, prema duboko uvriježenom instinktu samodržanja još iz vremena kad se ni preci nisu mnogo razlikovali od njih.
S obzirom na legendarne intelektualne i moralne kvalitete vlade, a naročito ministra prosvjete, on je reagirao brže od misli. U škole su uvedeni zaštitari koji su pri ulazu provjeravali, jesu li nabori oko struka posjetitelja nezdravi samo za njega ili i za širu okolinu. Društvo se odlučilo s problemom suočiti na odrješit način, ugledajući se na zapadnjačko rješavanje terorističke grožnje. Tek tu i tamo pokoji intelektualni nevježa povremeno se pitao, koje mjere iz ove storije bijahu najpoučnije, da su obuhvaćeni njima stvarno bili voljni učenju, a prostorije lokalnog tjednika koji je nastojao problematizirati cijeli slučaj, demolirane su, uz uobičajene poruke protiv narodnih neprijatelja ispisane po zidovima. Tako je cijeli slučaj i službeno i javno adaktiran.
E, onda se neku godinu (dozvolit ćete da prešutim koju) nakon demokratskog napretka u odnosu na totalitarna vremena, demokracija još više učvrstila. Stranka Domoljubne Pravovjernosti (ne navodim joj akronim zbog eventualne štete za njen rejting), koja se smatrala toliko lijevo nagnutom da su joj ideje uglavnom izvirale s desne strane, uvela je u sve škole – demokratski, dakako – običaj sviranja i pjevanja državne himne početkom svakodnevne nastave. Tu u priču ulazi praunuk, odnosno unuk čovjeka po čijim zapisima prezentiram ovu storiju. Filip. Učenik trećeg gimnazijskog razreda, samosvijestan, čudesno umakavši zamki uspješnih političkih indoktrinacija (dresurama) vlastitih predaka, počinio je gadnu stvar. Naime, nije se dizao u stav pritke za grahoricu na prve taktove muzičkog kroćenja, već je blago telećeg pogleda (po mišljenju svojih učitelja) nastavio sjediti, meljući čeljustima kaugumu uz povremeno napuhivanje balončića. Demokracija je demokracija, a što je previše je previše, to je valjda svima jasno. Nakon niza svakodnevnih upozorenja na koja Filip nimalo nije trzao (što je samo potvrđivalo njegovu svojeglavu neprilagođenost okolnostima), o cijelom slučaju raspravljala je razredna zajednica, dodijelivši mu opomenu, uz osudu nedomoljubnog vladanja, s rezolutnim pozivom da ga dobro razmislivši, promijeni. Društvo, pa bilo to i neki od sitnijih mu segmenata, brine o svojim članovima ne dozvoljavajući iskakivanje iz neformalnih, ali ne manje čvrstih granica ponašanja. Sad, tutlek kakvim su ga počeli smatrati – nitko se, doduše, nije pitao kako je uopće dogurao do predmaturalnog razreda, sve s odličnim ocjenama – naravno da nije prihvatio dobronamjerne savjete pravovjerne mu razredne zajednice.
Psiholozi su svojevremeno u škole uvedeni upravo zbog sličnih slučajeva, što znači da je to bila slijedeća etapa Filipovog školarskog života. Izokolo i naokolo, birajući indirektne metode prodiranja u podsvijest, koje bi trebale razjasniti negovo ponašanje (poput uvida u djetinjstvo impotentnog muža, koji bi kao trebao dovesti do njegova izlječenja), iznervirana psihologinja na kraju je upitala Filipa nije li ga sramota, ne stidi li se svojih postupaka koji nisu do izdajstvo svojih svijesnih drugova, slobode, demokracije i napose domovine kojoj ima zahvaliti što se uopće školuje? Nepokolebivo odvrativši kako podčinjavanje simbolima ma koje vrste nije doli oblik služenja "zlatnom teletu", a da jedini bog slobodnog čovjeka može biti vlastito slobodno mišljenje i postupanje po njemu – ne oduzimajući drugima pravo da to čine po vlastitoj savjesti, ali im i ne dozvoljavajući presiju na drugomisleće – osigurao si je put do predzadnje stepenice školskog disciplinskog suda. Direktora. Jednako neuspješan poput školovanije mu suradnice, isti je prepustio nastavničkom vijeću donošenje opomene pred isključenje, a kad ni ta nije donijela rezultata i krajnju pedagošku mjeru – odstranjenje "društvenog promašaja" koji se opire demokratskoj dresuri s(a)vjesti, s pravom izvanrednog polaganja ispita. Protiv odluke bijahu tek profesorka filozofije i njen naturfilozofski kolega (usput rečeno, nakon par mjeseci dobili su otkaz s prikladnim obrazloženjem, koji im zbog razvoja događaja nije mogao biti uručen).
Tako je započelo Filipovo strmoglavo klizanje nizbrdicom, koje će završiti padom više desetaka glava stvorova navodno repliciranih na božju sliku i priliku. Umjesto da pokušaju shvatiti motive njegovog postupka, ma i ne pravdajući ga, roditelji počeše kontinuirano prigovarati kako ih je iznevjerio i osramotio, da je proćerdao pare koje su uložili u njegovo obrazovanje, kako im je umjesto ponosa postao na sramotu, da su zbog njega izgubili prijatelje dok ih na radnom mjestu prate neprilike, kako ih se implicitno smatra izdajnicima namjesto domoljubima,..., a puklo je kad ga je napustila i djevojka, podlegavši pritiscima okoline. Povukao se Filip sasvim u osamu vlastitosti, izuzev par druženja s nekim sumnjivim tipovima, a iz očeve podrumske radionice izlazio je samo na konzumiranje dnevnih obroka i na spavanje. Udžbenike nije niti taknuo, a predbacivanja roditelja da ništa ne uči već samo „bogu krade dane“, šutke je ignorirao. Duboko uvjeren u individualnu ljudsku slobodu procjenjivanja razloga, donošenja odluka i postupanja po njima mimo bilo kakvih ideoloških pritisaka, a napose onih koji dolaze od hipokritskih sljedbenika ma koje vlasti, konačno se pisanom molbom proslijeđenom preko učeničke referade obratio nastavničkom vijeću, kako bi objasnio svoje "sramotno djelovanje". Nekako se zbilo da upravo na jednoj od posljednjih sjednica tog stručno-pedagoškog tijela, kad su pri zaključivanju godišnjih ocjena bili prisutni svi profesori, i njegov zahtjev bijaše uvršten na dnevni red. Filip se pojavio, dobrano zaokrugljena trbuha i, sjedeći mirno u kutu zbornice kamo su ga smjestili, nezainteresirano slušao rasprave, sve dok kao zadnja točka i njegov slučaj nije došao na razmatranje. Ustajući bez riječi, okrenut direktoru koji ga je zamolio da objasni svoje prisustvo sjednici, iz džepa je izvadio mobitel i uz široki osmjeh pritisnuo jednu tipku. Preživjeli su se kleli da je sve popratio riječima kako će ova sjednica nadaleko odjeknuti.
Ispostavilo se da Filipove trbušne falde nisu dolazile od nagomilanog potkožnog špeka, već od dostatne količina eksploziva za pomor desetak profesora (zajedno s njim, naravno) i još izvjestan broj doživotno spremljenih u invalidska kolica. Nakon veličanstvenog sprovoda poginulih, kojem su prisustvovali – uz obavezni državni vrh, po važnosti poredan odmah iza rodbine žrtava - svi đaci i profesori gimnazije, kao i izaslanstva nastavnika i učenika iz cijele države, a svi važni mediji danima izvještavali o njemu, ne birajući riječi divljenja za pokojnike i krajnjeg gnušanja nad tinejdžerom "degeneriranim na sramotu domovine, čiji gnusni čin nikako nije odraz veličanstvenog pregalaštva naših učitelja na razvoju svestranih, slobodnih, neprijetvornih, nekonvencionalnih, a nadasve domoljubnih ličnosti", Filipov je pogreb (naime, dijelova koje se uspjelo sakupiti) obavljen u tajnosti na nepoznatom mjestu, uz prisustvo samo službenih lica, kako ne bi ekstremistima postalo mjestom hodočašća, simbolom otpora društvenim konvencijama. Cijeli događaj javnosti je predočen kao posljedica psihičke labilnosti atentatora (u objašnjavanju čega se naročito isticala čudom preživjela školska psihologinja), kojeg su uslijed toga lako vrbovali islamski – a koji bi drugi? - ekstremisti, vjekovni neprijatelji vječne nam domovine. Desilo se nekako da je u tragediji poginulo i dvoje njegovih zagovaratelja, prisutnih kako bi čuli obrazloženje svog otkaza (kasnije je kolala nepotvrđena priča da su anonimnim SMS porukama bili upozoreni da ne prisustvuju sjednici). Također, koje li slučajnosti, i dragi Bogo je upravo taj čas svoje svevideće oči fokusirao na rečenu gimnaziju, te prosudio – odgodivši izvršenje presude do sudnjeg dana – kako su u događaju stradale samo tri nevine žrtve. Naravno, kako ljudima nije dostupno božje mišljenje (i da jeste, ne bi ga razumjeli), koje će spoznati tek kad izađu pred Njega, oni su stvorili subjektivne interpretacije, prema duboko uvriježenom instinktu samodržanja još iz vremena kad se ni preci nisu mnogo razlikovali od njih.
S obzirom na legendarne intelektualne i moralne kvalitete vlade, a naročito ministra prosvjete, on je reagirao brže od misli. U škole su uvedeni zaštitari koji su pri ulazu provjeravali, jesu li nabori oko struka posjetitelja nezdravi samo za njega ili i za širu okolinu. Društvo se odlučilo s problemom suočiti na odrješit način, ugledajući se na zapadnjačko rješavanje terorističke grožnje. Tek tu i tamo pokoji intelektualni nevježa povremeno se pitao, koje mjere iz ove storije bijahu najpoučnije, da su obuhvaćeni njima stvarno bili voljni učenju, a prostorije lokalnog tjednika koji je nastojao problematizirati cijeli slučaj, demolirane su, uz uobičajene poruke protiv narodnih neprijatelja ispisane po zidovima. Tako je cijeli slučaj i službeno i javno adaktiran.
