Ne jedan je čovjek koji upozorava na neprihvatljivost smjera u kojem se razvio kapitalizam, točnije – na sam sustav koji, prema usvojenim postavkama kojima robuje, zakonito hrli u propast, vukući u nju gomile. No, sva ta upozorenja nailaze na gluhe uši. Kao kad su, još potkraj države superiorne (ne rekoh savršene!) u odnosu na sve raspadom nastale produkte, mnogi ljudi – ali spram zaluđene gomile ogromna manjina – otporni na zavađajuće učinke atributa koje im je nadrkana masa silom pridjeljivala, upozoravali na dolazeće krvoproliće, sve mimo začepljenih ušiju narajcanih krda. Čak je i poetesa Verica Radaković još 1990. godine izdala knjigu znakovita imena - „Bit će rata“, dokazujući svoju poetsku intuiciju. No, većina svih kasnije sukobljenih strana koje su dotle – kako se naivnim umovima pričinjavalo – živjele u „bratstvu i jedinstvu“, umjesto da izađe na ulice i trgove zahtijevajući bezuvjetni mir i dogovore republika još jedinstvene države, prešlih doduše pod vlast nacionalšovinista kitećih se navodno demokratskom legitimacijom, počela se naoružavati nasuprot upozorenjima pametnijih od sebe. Postali su piromani koji su sami zametali požare, e da bi se mogli proglasiti njihovim gasiteljima.
Danas posvuda oko nas lupetaju o svetim žrtvama – naravno, samo svojima – kao što će, kad u krvi dođe do propadanja većini svjetske populacije neprihvatljivog ekonomskog sustava (što se već danas dešava, samo što tisuće kilometara udaljene nepoznate žrtve na ništa ne asociraju do jučer lelekajuće nad vlastitima), također lijevati lažne suze. Humanizam nije žal za mrtvima, nego briga za žive! Kao da je u naravi masa pobiti što više svojih (svejedno jel' vlastitim ili tuđim rukama, jer rat je golemi suicid zaraćenih, sa poraženima na svim stranama, iz čega korist vuku uglavnom prodavači oružja i mrtvačkih sanduka) kako bi svoje licemjerje mogli iskazivati krokodilskim suzama. Umatajući tragediju u „uljudbu“, nejasno podrazumijevaju li prethodno klanje, naknadno kukanje ili sve to skupa. Pojam je sam po sebi znakovit, otprilike kao kad bi majmuni htjeli svoju ljudskost legitimirati atributima, a ne djelom.
Dok se ljudi prepiru čiji je Tesla, meni je sasvim svejedno što se ponosio „srpskim rodom i hrvatskom domovinom“ (jer je stvarno to mogao jedino svojim djelima), mantra koja se uporno ponavlja kao sedativ za smirenjem prevrelih strasti. No, još nisam vidio originalni dokument u kojem je to navodno izjavio, kreirajući svoje pronalaske ni za rod niti za domovinu, već za sve ljude, što zajedničkim korištenjem dokazuju „hrvati“, „srbi“ i ostali „koještarci“ svijeta. Gotovo paradoksalno, izumio je svjetlo (struju) koje ljudima nikako da prosvijetli razum! Freudov id vlada ljudskom praksom, maskiran njegovim superegom, nikako ne dozvoljavajući egu da realno sagleda svoje animalne postupke perući ih prljavom vodicom navodne „uljudbe“ (civiliziranošću). Kao što je rečeno: „Glavna je funkcija ega održavanje ravnoteže između ega i superega“, što pojednostavljeno znači – pranje savjesti zbog zlodjela, kako bi se očuvalo kakvo takvo samopoštovanje ljudi batrgajućih se na neznanoj etapi putovanja od živine ka božanstvu. Čovjek kao da djelima još ne zna za što bi se opredjelio - Raj ili Pakao - pa kontinuirano lavira između dobra i zla, zapostavljajući zrnca iskonskog dobra u sebi, čemu doprinosi magnetska privlačnost Pakla kojeg će, po svemu sudeći, tek morati iscrpno upoznati. Ovakva alegorija samo je svojevrsni (pjesnički) pokušaj prikazivanja njegovog stvarnog položaja na evolucijskom putu između životinje i tek nastajućeg, utopijskog čovjeka, ukoliko mu se - vrlo vjerojatno - negdje do daske ne zalomi.
Utopiju tumačiti onima koje ne znaju razliku između nje i utopizma, zbiljski je jalov posao. Na koji se, doduše, dala strpljiva evolucija neosjetljiva na patnje, stradanja i žrtve, uostalom, poput Boga - tog beznadnog diletanta koji je stvorio ljudski rod kakav jeste. Opet samo metafora. Nije li vrhunsko paradoksalno licemjerje, kad ljudi koji ne posjeduju minimum gandhijevskog nenasilja, nakon svih krvavih međusobnih obračuna istoga slave kao mirotvorca? Zašto Hrvati nisu pružili nenasilni otpor izašavši na ulicu, poput Gandhija nenasiljem izboriti državu, već se počeli - i prije negoli je srbijanski režim (ne Srbi, već režim!) napao - što individualno što kolektivno (nezakonito; čujem glasove koji se pozivaju na zakon kad im se sprdne) naoružavati, švercajući oružje iz inostranstva? Zato jer im se u osnovi jebe za nenasilje, priznajući svojim činom da je Gandhi u osnovi izuzetak, a da se neke iznuđene situacije jedino nasiljem mogu razriješiti. Kad se riječi i djela uzajamno isključuju, taj je vrhunac licemjerja i nemorala nemoguće maskirati izlikama. Zato „slave“ nenasilje istovremeno kupujući Phantome, sve to smatrajući logički i etički doslijednim činom. Brus! Mogući požari se ne gase kupnjom i magacioniranjem benzina, već protupožarnih sredstava, a to je u politici jedino dosljedna, miroljubiva politika uzajamne koegzistencije naroda i država. Regionalnog „gandhija“ ovih naroda – u pojedinim periodima povijesti svakako manje miroljubivog od originala - nastoji se dezavuirati proglašavajući ga zločincem. Ako se Kolinda druži sa Mamićem, što je onda ona? Ako je cijeli svijet priznavao Titovu veličinu, odajući mu priznanje slanjem svojih vođa na njegov pogreb, što je onda svijet? Što su njegove vođe? Loptoritačkom mamlazu, doduše, još treba pošteno suditi (pravedna presuda bi implicirala i etički profil njegovih kamerada na najvišim položajima), dok je Maršalu povijest odavno presudila, što ovdašnjim narodim nije difundiralo dalje od guzice u kojoj skladište mozgove.
Piromanima koji zapale par hektara makije prijeti zatvor od nekoliko godina, onima koji zapale narode uništavajući ljudstvo i infrastrukturu, prijete funkcije kojima se povodljivi narodi klanjaju. Shvatimo li Bibliju - a to govori zakleti neznabožac - kao futurističko predskazanje ili makar samo opomenu, neće svijet još daleko uz vodstvo „palikuća“ zajedničke nam planete. Kao što je upozorenje Radakovićeve prenebregnuto (kao u bezbroj sličnih povijesnih slučajeva), pa se ipak ostvarilo – zašto to ne bi bilo i sa biblijskim proročanstvom apokalipse? Sasvim je dovoljno izuzetno bistroj jedinki, čak i prije dva tisućljeća spoznati bit karaktera vrste (što potvrđuju sve gadnija istrebljena i uništavanja, kulminirala poslijednjim svjetskim ratom), da njena upozorenja manjina pametnih – bez ikakvih iracionalnih pozivanja na mistiku, samo korelirajući predviđanje s realnim stanjem stvari. – shvati ozbiljno. Vrijedi li licemjernim hrvatskim katolicima, za koje čovjek pomisli da se ni olakšati ne idu bez „Knjige nad knjigama“, išta njena poruka:
„On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.“
Teško vjerojatno, onima koji Migove odlaze prekovati u Phantome! Samo ostaje vjerovati varavoj nadi, da će sud biti pravedan prema dalekovidnima što upozoravaju kojim smjerom se krećemo. Naravno, ovo nije metafora, već konstatacija potencijalnog mrtvaca pridruženog mrtvima cijelog svijeta. Toliko razuma ovaj autor bar posjeduje.
Etika se često definira kao teorija morala, a nerijetko se te dvije stvari upotrebljavaju kao istoznačnice. No, tome u osnovi nije tako. Dok etika – temeljem najdublje spoznatih humanističkih načela – nastoji stvari postaviti onakvima kakve bi trebale biti, moral ima ograničeniji doseg. On se uglavnom odnosi na prosudbu prošlih, a prvenstveno aktualnih procesa u društvu, temeljem zadane, konkretne situacije. Što je nekad bilo moralno ne znači da je i sada, a još manje da će biti u budućnosti. Stoga, kad se sudi o moralnosti ili nemoralnosti povijesnih zbivanja s današnjeg polazišta, pravi se suštinska greška, jer se ne zaključuje temeljem konteksta vremena kad su se dešavali. „Piromani“, najveća bagra ljudskog roda, svesrdno se trude pažnju naroda skrenuti na (ne)moralnost prošlih zbivanja, da bi izbjegli sud o sadašnjima – da ne spominjemo razmatranja o tome kako bi trebalo biti slijedom humanističkog svjetonazora (što se inputira kao utopistička iluzija). Stoga se i pažnja skreće na navodnu kontroverznost Titovu, usput sasvim relativizirajući odnose između domaćeg fašizma i antifašizma. Poslijednji se obezvrjeđuje namećući mu stigmu komunizma, kao da je ovdje postojao ikoji drugi djelotvorni, sem onog pod vodstvom partije. A kako je znan ustaški odnos prema komunistima koji im bijahu najopasniji i jedini pravi neprijatelji (čak su i sa četnicima koalirali u borbi protiv njih), jasno je kud se cilja. Nisu više partizani „naši“ momci, već vrle ustaške barabe kao osvjedočeni neprijatelji komunizma! Na taj trik nisu pali ni engleski saveznici, kad su svu tu bježeću bagru nastojeću spasiti dupeta pozivanjem dojučerašnjih neprijatelja u antikomunističku borbu, izručili onima nad kojima su vršili zločine. Što ih je dočekalo, jeli to humano ili nehumano, protivi li se ratnim pravima (protivi li im se obračun francuske policije s teroristima?) likvidacija onih koji su više od dva tjedna produljivali rat na ovim područjima, dok je u ostatku kontinenta vladao mir, je razmatranje za drugu priliku. Bez suvišnog moraliziranja i u kontekstu onovremenih zbivanja, morala i usporedbe sa sličnim zbivanjima u svijetu. Ništa tu s povijesnog stanovišta nema dvojbenog, pa čak ni to da je narod uvijek bio i ostat će za još dugo vremena, povodljiva masa. Stvaranje umjetnih tenzija u prosudbama povijesno jasnih opredjeljenja (nitko ne tvrdi da su pojedini događaji bili etički čisti), lakše se čuva vlast i aboliraju (ne odveć javno, ali odgađanjem, zavlačenjem ili namještanjem sudskih procesa) aktualni zločinci koji su elitama omogućili uspon na vlast. Suštinske reinterpretacije povijesti (što je „nemoguća misija“), poništavanje sudskih odluka ili rehabilitacije kojekakvih Stepinaca, Mihailovića, Nedića, Rojnice, Kalabića, Lukasa, Đoze,…, i inih nedvoumnih kvislinških suradnika okupatora, animiralo je ovdašnje narode nespremne istinski sagledati vlastite postupke. Tako učitelji „piromanstva“ stvaraju nove učenike uvijek bulazneće o budućnosti, hipnotički usmjeravajući poglede masa u prošla vremena. Zaboga, pa te gomile ne vide što se s njima dešava danas, ni tko ih kuda vuče za nataknuti ular, a kamoli su spremne suvislo suditi o vlastitoj prošlosti!
Danas posvuda oko nas lupetaju o svetim žrtvama – naravno, samo svojima – kao što će, kad u krvi dođe do propadanja većini svjetske populacije neprihvatljivog ekonomskog sustava (što se već danas dešava, samo što tisuće kilometara udaljene nepoznate žrtve na ništa ne asociraju do jučer lelekajuće nad vlastitima), također lijevati lažne suze. Humanizam nije žal za mrtvima, nego briga za žive! Kao da je u naravi masa pobiti što više svojih (svejedno jel' vlastitim ili tuđim rukama, jer rat je golemi suicid zaraćenih, sa poraženima na svim stranama, iz čega korist vuku uglavnom prodavači oružja i mrtvačkih sanduka) kako bi svoje licemjerje mogli iskazivati krokodilskim suzama. Umatajući tragediju u „uljudbu“, nejasno podrazumijevaju li prethodno klanje, naknadno kukanje ili sve to skupa. Pojam je sam po sebi znakovit, otprilike kao kad bi majmuni htjeli svoju ljudskost legitimirati atributima, a ne djelom.
Dok se ljudi prepiru čiji je Tesla, meni je sasvim svejedno što se ponosio „srpskim rodom i hrvatskom domovinom“ (jer je stvarno to mogao jedino svojim djelima), mantra koja se uporno ponavlja kao sedativ za smirenjem prevrelih strasti. No, još nisam vidio originalni dokument u kojem je to navodno izjavio, kreirajući svoje pronalaske ni za rod niti za domovinu, već za sve ljude, što zajedničkim korištenjem dokazuju „hrvati“, „srbi“ i ostali „koještarci“ svijeta. Gotovo paradoksalno, izumio je svjetlo (struju) koje ljudima nikako da prosvijetli razum! Freudov id vlada ljudskom praksom, maskiran njegovim superegom, nikako ne dozvoljavajući egu da realno sagleda svoje animalne postupke perući ih prljavom vodicom navodne „uljudbe“ (civiliziranošću). Kao što je rečeno: „Glavna je funkcija ega održavanje ravnoteže između ega i superega“, što pojednostavljeno znači – pranje savjesti zbog zlodjela, kako bi se očuvalo kakvo takvo samopoštovanje ljudi batrgajućih se na neznanoj etapi putovanja od živine ka božanstvu. Čovjek kao da djelima još ne zna za što bi se opredjelio - Raj ili Pakao - pa kontinuirano lavira između dobra i zla, zapostavljajući zrnca iskonskog dobra u sebi, čemu doprinosi magnetska privlačnost Pakla kojeg će, po svemu sudeći, tek morati iscrpno upoznati. Ovakva alegorija samo je svojevrsni (pjesnički) pokušaj prikazivanja njegovog stvarnog položaja na evolucijskom putu između životinje i tek nastajućeg, utopijskog čovjeka, ukoliko mu se - vrlo vjerojatno - negdje do daske ne zalomi.
Utopiju tumačiti onima koje ne znaju razliku između nje i utopizma, zbiljski je jalov posao. Na koji se, doduše, dala strpljiva evolucija neosjetljiva na patnje, stradanja i žrtve, uostalom, poput Boga - tog beznadnog diletanta koji je stvorio ljudski rod kakav jeste. Opet samo metafora. Nije li vrhunsko paradoksalno licemjerje, kad ljudi koji ne posjeduju minimum gandhijevskog nenasilja, nakon svih krvavih međusobnih obračuna istoga slave kao mirotvorca? Zašto Hrvati nisu pružili nenasilni otpor izašavši na ulicu, poput Gandhija nenasiljem izboriti državu, već se počeli - i prije negoli je srbijanski režim (ne Srbi, već režim!) napao - što individualno što kolektivno (nezakonito; čujem glasove koji se pozivaju na zakon kad im se sprdne) naoružavati, švercajući oružje iz inostranstva? Zato jer im se u osnovi jebe za nenasilje, priznajući svojim činom da je Gandhi u osnovi izuzetak, a da se neke iznuđene situacije jedino nasiljem mogu razriješiti. Kad se riječi i djela uzajamno isključuju, taj je vrhunac licemjerja i nemorala nemoguće maskirati izlikama. Zato „slave“ nenasilje istovremeno kupujući Phantome, sve to smatrajući logički i etički doslijednim činom. Brus! Mogući požari se ne gase kupnjom i magacioniranjem benzina, već protupožarnih sredstava, a to je u politici jedino dosljedna, miroljubiva politika uzajamne koegzistencije naroda i država. Regionalnog „gandhija“ ovih naroda – u pojedinim periodima povijesti svakako manje miroljubivog od originala - nastoji se dezavuirati proglašavajući ga zločincem. Ako se Kolinda druži sa Mamićem, što je onda ona? Ako je cijeli svijet priznavao Titovu veličinu, odajući mu priznanje slanjem svojih vođa na njegov pogreb, što je onda svijet? Što su njegove vođe? Loptoritačkom mamlazu, doduše, još treba pošteno suditi (pravedna presuda bi implicirala i etički profil njegovih kamerada na najvišim položajima), dok je Maršalu povijest odavno presudila, što ovdašnjim narodim nije difundiralo dalje od guzice u kojoj skladište mozgove.
Piromanima koji zapale par hektara makije prijeti zatvor od nekoliko godina, onima koji zapale narode uništavajući ljudstvo i infrastrukturu, prijete funkcije kojima se povodljivi narodi klanjaju. Shvatimo li Bibliju - a to govori zakleti neznabožac - kao futurističko predskazanje ili makar samo opomenu, neće svijet još daleko uz vodstvo „palikuća“ zajedničke nam planete. Kao što je upozorenje Radakovićeve prenebregnuto (kao u bezbroj sličnih povijesnih slučajeva), pa se ipak ostvarilo – zašto to ne bi bilo i sa biblijskim proročanstvom apokalipse? Sasvim je dovoljno izuzetno bistroj jedinki, čak i prije dva tisućljeća spoznati bit karaktera vrste (što potvrđuju sve gadnija istrebljena i uništavanja, kulminirala poslijednjim svjetskim ratom), da njena upozorenja manjina pametnih – bez ikakvih iracionalnih pozivanja na mistiku, samo korelirajući predviđanje s realnim stanjem stvari. – shvati ozbiljno. Vrijedi li licemjernim hrvatskim katolicima, za koje čovjek pomisli da se ni olakšati ne idu bez „Knjige nad knjigama“, išta njena poruka:
„On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.“
Teško vjerojatno, onima koji Migove odlaze prekovati u Phantome! Samo ostaje vjerovati varavoj nadi, da će sud biti pravedan prema dalekovidnima što upozoravaju kojim smjerom se krećemo. Naravno, ovo nije metafora, već konstatacija potencijalnog mrtvaca pridruženog mrtvima cijelog svijeta. Toliko razuma ovaj autor bar posjeduje.
Etika se često definira kao teorija morala, a nerijetko se te dvije stvari upotrebljavaju kao istoznačnice. No, tome u osnovi nije tako. Dok etika – temeljem najdublje spoznatih humanističkih načela – nastoji stvari postaviti onakvima kakve bi trebale biti, moral ima ograničeniji doseg. On se uglavnom odnosi na prosudbu prošlih, a prvenstveno aktualnih procesa u društvu, temeljem zadane, konkretne situacije. Što je nekad bilo moralno ne znači da je i sada, a još manje da će biti u budućnosti. Stoga, kad se sudi o moralnosti ili nemoralnosti povijesnih zbivanja s današnjeg polazišta, pravi se suštinska greška, jer se ne zaključuje temeljem konteksta vremena kad su se dešavali. „Piromani“, najveća bagra ljudskog roda, svesrdno se trude pažnju naroda skrenuti na (ne)moralnost prošlih zbivanja, da bi izbjegli sud o sadašnjima – da ne spominjemo razmatranja o tome kako bi trebalo biti slijedom humanističkog svjetonazora (što se inputira kao utopistička iluzija). Stoga se i pažnja skreće na navodnu kontroverznost Titovu, usput sasvim relativizirajući odnose između domaćeg fašizma i antifašizma. Poslijednji se obezvrjeđuje namećući mu stigmu komunizma, kao da je ovdje postojao ikoji drugi djelotvorni, sem onog pod vodstvom partije. A kako je znan ustaški odnos prema komunistima koji im bijahu najopasniji i jedini pravi neprijatelji (čak su i sa četnicima koalirali u borbi protiv njih), jasno je kud se cilja. Nisu više partizani „naši“ momci, već vrle ustaške barabe kao osvjedočeni neprijatelji komunizma! Na taj trik nisu pali ni engleski saveznici, kad su svu tu bježeću bagru nastojeću spasiti dupeta pozivanjem dojučerašnjih neprijatelja u antikomunističku borbu, izručili onima nad kojima su vršili zločine. Što ih je dočekalo, jeli to humano ili nehumano, protivi li se ratnim pravima (protivi li im se obračun francuske policije s teroristima?) likvidacija onih koji su više od dva tjedna produljivali rat na ovim područjima, dok je u ostatku kontinenta vladao mir, je razmatranje za drugu priliku. Bez suvišnog moraliziranja i u kontekstu onovremenih zbivanja, morala i usporedbe sa sličnim zbivanjima u svijetu. Ništa tu s povijesnog stanovišta nema dvojbenog, pa čak ni to da je narod uvijek bio i ostat će za još dugo vremena, povodljiva masa. Stvaranje umjetnih tenzija u prosudbama povijesno jasnih opredjeljenja (nitko ne tvrdi da su pojedini događaji bili etički čisti), lakše se čuva vlast i aboliraju (ne odveć javno, ali odgađanjem, zavlačenjem ili namještanjem sudskih procesa) aktualni zločinci koji su elitama omogućili uspon na vlast. Suštinske reinterpretacije povijesti (što je „nemoguća misija“), poništavanje sudskih odluka ili rehabilitacije kojekakvih Stepinaca, Mihailovića, Nedića, Rojnice, Kalabića, Lukasa, Đoze,…, i inih nedvoumnih kvislinških suradnika okupatora, animiralo je ovdašnje narode nespremne istinski sagledati vlastite postupke. Tako učitelji „piromanstva“ stvaraju nove učenike uvijek bulazneće o budućnosti, hipnotički usmjeravajući poglede masa u prošla vremena. Zaboga, pa te gomile ne vide što se s njima dešava danas, ni tko ih kuda vuče za nataknuti ular, a kamoli su spremne suvislo suditi o vlastitoj prošlosti!
