Ladislav Babić: Pretrčavane štakora (Prvi dio)
Prikriveniji primjer instinkta glodavih eksploatatora ljudskog roda, kad im hormoni signaliziraju opasnost - ni sami ne znajući boje li se više za život ili imovinu – je iz nedavne ekonomske (neki govore "bankarske") krize. Iz vedra neba pa u rebra - nakon što se svjetska sirotinja ustalasala, a glas digli porezni obveznici kad su njihovim parama sanirani gubici banaka i nagrađivani menađeri koji su ih upropastili - iznebuha se probudio "humanistički" duh u nekih, zna se kako formiranih multimilijardera, te započeše preventivnu akciju spašavanja štakora (sebe sama), "čovjekoljubno" predlažući povećanje poreza bogatunima! Čak su UN, tadašnji britanski i francuski premijer, te drugi, a sad i Donald Trump (prononsirani porezni neplatiša, izgleda po familijarnoj tradiciji; "lider" "demokratskog svijeta“) - koji, doduše, nije više siguran bi li piškio ili kakio - makar tek podsvijesno shvatili koliki Damoklov mač visi nad glavama eksploatatora i kapitalističkog sustava. Težak 7 milijardi žitelja, kojima je oteto 99% svjetskog bogatstva! Spomenimo da je za Roosevelta, porez na bogatune u SAD iznosio oko 70%, a danas svega oko 30%. Bistrim poštenjacima, pa i pametnijim tatovima – sem hrvatskim pljačkašima i njihovim eksponentima u sistemu prvobitne akumulacije kapitala, koji rade upravo suprotno - sve je jasnije da se hitno (u povijesnom smislu) nešto mora mijenjati, da stvari više ne mogu ići istim tijekom, ukoliko žele sačuvati ne samo nakradeno, već i živu glavu. Čini se kako inozemne pantagane ipak imaju razvijeniji špurijus od domaćih. Relativno lako shvatljivo temeljem urođene im gramzljivosti. Vanjski žele sačuvati stečeno, unutar kako tako stabilnog sustava, domaći se još uvijek nalaze u fazi grabeži, ozakonjenja stečenoga, i stabiliziranju lopovske države, ne obazirući se na opasnosti, niti etičke kriterije. Zna li štakor, što je moral?
Čitajmo još jednom Krležu, roman "Na rubu pameti":
"Ja sam progovorio kao moralist, i ja mislim da ni jedna politika koja nije osnovana na najosnovnijem ljudskom moralu nema svoj raison d'etre! To je moje mišljenje! I ni jedan politički program koji nije sazdan na moralnim premisama nema nikakvog progresivnog smisla! Socijalizam nas uči da je čovjek osnovna baza ovog pokreta, ovaj izobličeni, nesretni, zgaženi, izrabljivani čovjek koga su zarobila gospoda Domaćinski! "
("generalni direktor Domaćinski, predsjednik industrijskog gremija,... generalni direktor kartela,... tvorničar plehnatih škafova i noćnih lonaca, što ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim količinama u Perziju, čovjek samouk, bivši konobar, krijumčar, ratni liferant, bankir, kućevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba,...", jednom rječju – po Krleži – prototip pokvarenog kapitaliste, točnije sistema samog)
Dakako, reći će mnogi, što jedan fizičar (Einstein) ima govoriti o socijalizmu, što o njemu ima trabunjati Krleža, kojeg ionako nacionalisti žele zatvoriti u uske nacionalne okvire, kao hrvatskog pisca lišenog širokih socijalnih, antikapitalističkih, antiratnih, antiklerikalnih, antimalograđanskih i socijalističkih shvaćanja, nastojeći mu književno stvaralaštvo posve razdvojiti od njegova života i političkih stremljenja, između čega postoji jasna sukladnost i koherencija. Oni su, po mišljenju tih novovjekih pravojernika, praktički mentalno ograničeni, fahidioti, van svog specijalističkog područja djelovanja ništa suvislo ne vide, ono što i ugledaju toliko im je mutno da svojim rasuđivanjima još više zamućuju. Sve vide ti novodobni manipulatori javnim mnijenjem, samo jedno im je van vidokruga. Vlastito mentalno, duhovno i humanističko ništavilo. Ipak, nisu oni baš ni toliko glupi koliko izgleda, jer – rekosmo – štakori su na svoj način inteligentni; oni samo unaprijed u svoje nemoralne poslovne rizike uračunavaju i mogućnost bunta potlačenih, želeći preduprijediti tu pojavu unaprijed pripremljenim, licemjerno zavodilačkim riječima. A ako to – što se povijesno gledano ne dešava – ne zalegne, uvijek ostaju konkretnija oružja protiv zločinačke, sirotinjske bagre koja bi htjela nekakva svoja prava! Nije li već Puškin, neizmjerno im draži literat od tog jugoslavesnkog šufta kojeg je i posmrtno teško držati pod kontrolom, još odavno cinički pisao:
"Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič."
Taj je dobro sagledao stvari, upravo po mjeri štakora, pasa rata i njihovih gospodara. Samo da se roblje tako brzo ne množi, to je još jedna, stvarna opasnost. Trebalo bi sterilizirati te ljude, bića koja nikako ne pristaju dugoročno biti tek stavka u štakorskoj kalkulaciji.
Vlasništvo, kao izvanetička kategorija (mada se trude tamo ga strpati), osnovni je pokretač svih svjetskih ratova, buna i revolucija, a u današnje vrijeme dovelo je do paradakosa protiv kojeg se ne samo čovječanstvo, već i cijeli ekosistem buni. U najjasnijem se vidu uočava na primjeru sjevernoameričkog kontinenta, na koji do Kolumba bijela noga nije ni stupila. Naseljavalo ga je milijune Indijanaca koji osim osobnog (ličnog) vlasništva, nisu poznavali vlasništvo nad zemljom. Onda je došao bijeli čovjek, zakolčio, ogradio bodljikavom žicom i apriorno proglasio "to je moje", a da ne bude nikakve sumnje, maskirao otimačinu pravnim sistemom nametnutim starosjediocima. Preko noći, svačija zemlja postala je bjelačka (oni radije podmuklo tvrde da bijaše ničija, kako bi odbacili tvrdnje o otimačini; na sličan način je zanijekano društveno vlasništvo samoupravljača, pretvoreno u državno i preko noći privatizirano), urođenici smješteni pod nju, ili u rezervate ono malo njih što je preživjelo, dok će kradljivci to protumačiti svojom genijalnom snalažljivošću i ingenioznošću: kako popljačkati svjetska bogatstva kombinacijom kolta i pravnog sustava koji se uzajamno podržavaju. Sva ta „civilizirana“ legalizacija otimačine lijepo se može poopćeno sažeti čuvenom frazom hrvatske lopužine: „'ko je jamio, jamio je!“. Iz tako jednostavnog, čistog vida pljačke koji samo totalni idioti ne mogu razumjeti, moguće je analizirati složenije oblike otimačine. Uostalom, kad oni prvo zemlju proglase ničijom, pa je pripišu sebi to nije, nego – na što su izutetno osjetljivi – otimačina, kvalitativno sasvim neprimjerena traženju pravedne raspodjele svjetskog bogatstva. Prvo počiva na zločinu, a drugo na pravdi i humanizmu kojima se ovaj uspio nametnuti. Primjeri su bezbrojni, i svi oni će kad tad govoriti u prilog revolucije, ako do nje (najvjerojatnije) ikada dođe. Još jedan čisti primjer iz naše blizine; slovenska katolička crkva (SKC) predstavlja sebe kao najvećeg legitimnog(?) vlasnika šuma u susjednoj državi. Kad ih upitate za porijeklo vlasništva, onda se pozivaju na kojekakve povijesne "darovnice" (odakle darodavcima?) i političke odluke koje su stekle maskirni privid legitimiteta. Poput opranog mafijaškog novca, koji "očišćen" slobodno kola tržištem kapitala. Nakon osamostaljenja Slovenije, tražila je SKC povrat 36000 ha šuma, polažući neupitno pravo na njih, što bi – da se udovolji(lo) tom zahtjevu - smanjilo udio javnih šumskih površina sa 37% na 20%. U restituciji (povratu) navodno pošteno stečenog bogatstva, država odlučuje kome, kada i koliko će vratiti, što govori da o tome ljudi odlučuju, ne nužno uzročno vezano s uobičajenim jaucima o otimačini. Kao što i zakone donose ljudi, i kao što ih ljudi i mjenjaju u skladu s povijesnim i političkim okolnostima. Već rekosmo, da se pravda može ostvarivati na različite – institucionalne (čemu se teži), ali i vaninstitucionalne načine. Danas sudovi neće suditi todorićima sviju vrsta za pljačku (što iskorištavanje jeste!) svojih radnika, kad im rad procjenjuju na 300 Eu mjesečno, kao što se nitko neće usuditi dići revoluciju ako država digne poreze na imovinu sa tridesetak na 70% (fantazija!). To će se skanjivati nazivati grabežom, što i nije, već samo (dugoročno neuspjeli) pokušaj ublažavanja socijalnih razlika u kapitalizmu. Nema neograničene slobode, pa ni u stjecanju bogatstva. Uostalom, dobro je poznato da moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugih, a granica te slobode nije određena neograničenom ekonomskom ekspanzijom pojedinaca, već prirodnim pravom svakog ljudskog bića na život dostojan čovjeka. Ne mu sužavati taj prostor, proglašavajući ga neradnikom, ispičuturom, označavajući ga žutom zvijezdom, neljudskim bićem ukoliko nije kršten, i drugim dobro poznatim sramnim metodama ponižavanja, s isključivim ciljem ostvarenja lične koristi. Slobodno tržište nikada nije i neće postojati, i nema Smithove "nevidljive ruke tržišta" koja sve regulira, sem za slijepce koji u "nevidljivoj" ne prepoznaju itekako vidljivu ruku. Tržište određuje čovjek sa svojim intervencijama u njega, kao i sklop prirodnih pojava koje utječu na kretanja na njemu - uz ljudsko prihvaćanje ili neprihvaćanje – a treba ga organizirati tako da najbolje služi potrebama sviju, a ne samo nekih.
Sve više ljudi uviđa potrebu revizije prava na posjedovanje sredstava za proizvodnju, zemljišta i prirodnih resursa (na što sili i svjetska demografska eksplozija, degradacija prirode i nestajanje mineralnih bogatstava), a osobno vlasništvo morat će se ograničiti. Svatko će biti slobodan raditi što želi do dostignutog limita, a onda će mu se lupiti drakonski porezi ili neka radi besplatno – ionako ima sve što mu je za "u se, na se i poda se" potrebno, pa i još više od toga. Posjeduje li netko 90000 dolara, to je njegov problem, posjeduje li 96 milijardi, on postaje etički i društveni. Nitko, baš nitko ne može pošteno steći toliko bogatstvo, sem na eksploatacijama raznih vrsta (uključivo i direktnu krađu) svoje ljudske braće, ma koliko se maskirao filantropskim akcijama; nikome na svijetu toliko bogatstvo nije potrebno (posebno u situaciji kad milijarde gladuju ili preživljavaju s par dolara dnevno), niti je etično – samo što takvim ljudima to malo znači. Najbezočnije su vrste eksploatacije, i to nipošto nisu – kako se neki upinju tvrditi, jer valjda i sami pripadaju tom krugu zlorabljivača – izolirani (1, 2, 3, 4, 5), već sistemski slučajevi. Tko ne nalazi zadovoljstva u stvaranju, već u stjecanju bogatstva koje naziva nagradom za stvoreno, umjesto da mu primarna nagrada bude zadovoljstvo, zastranio je na stranu animalnih predaka. Cijelu stvar je jednostavno sagledati s vrhunaca istinske demokracije. Ako je demokracija vladavina naroda (odnosno, njegovih institucionalnih predstavnika), onda je demokratski da uvjete rada, proizvodnje i diobe zarađenog, određuje 99% svjetskog stanovništva, a ne 1% predatora koji – gledano u povijesnim okvirima – sami zazivaju obračun sa sobom, ukoliko ih se ne uspije pripitomiti. Kao što se učinilo sa mnogim, po sudbinu čovjeka mnogo manje opasnim vrstama. Demokratski će se to, institucionalno ili vaninstitucionalno - u povijesnom vremenu - učiniti, na način koji im se može ili ne mora sviđati. Ljudskim, racionalnim, po sve prihvatljivim dogovorom, ili na nešto brutalniji način od onog kojim je Isus istjerao trgovce iz hrama:
„Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: »Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!«“ (Evanđelje po Marku - Mk 11,15)
Završit ću citatom iz knjige Daše Drndić, „Belladonna“, kao još jednim uvidom mudrih, načitanih i obrazovanih ljudi u stanje stvari suvremene zapadnjačke, kapitalističke civilizacije:
"Tako, kad su na trgu Spui, u Akademskom kulturnom centru čiji je ulaz i izlog Andrea Ban također vidio s prozora dnevne sobe, kada su historičar i kulturolog, profesor Frank van Vree, Guido Snel i on pred oko stotinjak ljudi pričali o povijesti i o njegovoj knjizi, komorica u kojoj već trideset godina koprcaju se Marcuse, Marisa, još neki ljudi, događaji, okamenjena i fluidna sjećanja, glasovi tihi i nervozni glasovi, otvorila se i Andreas Ban čuo je, vidio je, kako se iz te zabačene ostave, prvo na prstima, pa uz sve sigurniji korak, u gotovo vojničkoj formaciji, na tribini pred njima postrojavaju figurice, kipići, torza, glave, lica, osmjesi, i uzimaju riječ. Umjesto priče o njegovoj knjizi, na podij je zasjela druga (da li?) priča. Priča o tehnološki naprednom, takozvanom slobodnom demokratskom društvu u kojem "slobodne", "demokratske" institucije postoje zato da bi ograničavale slobodu, potiskivale individualnost i kreativnost, zamagljivale eksploataciju i sputavale, pa i kažnjavale stjecanje novih iskustava (identiteta). Govorilo se o tome kako se nametanjem lažnih potreba društvo zapravo kontrolira, kako se kritika društva efikasno i sustavno guši jer se elegantno ugurava u institucije. Pričalo se o zatvorenom tehnološkom društvu koje stvara novi totalitarizam, a u njemu za one izvan procesa proizvodnje nema mjesta. O tome kako se iz te udobne, racionalizirane, nedemokratske slobode koju pruža razvijena industrijska civilizacija izlazi pobunom. O tome kako je revolucija moguća jedino ukoliko se generalizira osvješćivanje, a to osvješćivanje samo po sebi zahtijeva revoluciju. Onda je Eric Visser, direktor nakladničke kuće De Geus iz Brede, pozvao desetak prisutnih na piće i zakusku i sva ta galama utihnula je, duhovi su se vratili u svoje ćelije, pao je snijeg."
Kako ne bi ispalo da je spisateljica samo na osobni, literarni način, subjektivno interpretirala stavove filozofa i društvenog teoretičara Herberta Marcusea, evo i izvoda iz njegove knjige „Čovjek jedne dimenzije“:
„Uprkos činjenicama koje, po svemu sudeći, govore suprotno, kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potrebna? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini, svakom od njegovih članova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije, čovječanstvo na rubu uništenja, izručenost misli, nade i straha odlukama postojećih moći, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana - konstituiraju optužbu koja nije nimalo pristrana, čak ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva, već samo njegov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna racionalnost, koja pokreće efikasnost i rast. Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svijesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života, negiranje pozitivnog, odbijanje. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući, pri tome, znanstveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čovjeka.“
Iako čovjek od ekonomskih djelatnosti živi, etika je neosporno duhovno nadmoćna ekonomiji, i ona daje humanističkog uvida u stanje društva, naznačujući njegove kritične točke, koje struka mora razriješiti u korist sviju nas. Može li se dozvoliti da nas vodi „nevidljiva ruka“, nepostojeći izgovor za nadvladu ljudskih predatora nad čovječanstvom, umjesto da stvari uzmemo u itekako vidljive, vlastite ruke, mijenjući ekonmsku paradigmu na korist cijelog ljudskog roda? Oni koji se isključivo pozivaju na navodnu neograničenu slobodu ostvarivanja vlastitih interesa, nisu zaista drugo nego jednodimenzionalni ljudi.
