Napomena: Tekst je prvi put objavljen na engleskom jeziku u euroconskom broju fanzina 'Eridan 19'.
U Raju su živjeli Adam i Eva, pokretne instalacije - Gospodinove najsavršenije umjetničke kreacije. Kao svaki artist, On bijaše ponosan na svog uma, ruku i sposobnosti djelo, te je poželio da vječno – ponešto samoljubivo doduše, što mu baš nitko nije ni imao zamjeriti – uživa u njemu. Stoga im je dodijelio svojstvo besmrtnosti, vjerujući kako će dovijeka moći uživati u njihovoj unikatnosti sred vlastite umjetničke galerije – Raja, naime. Raj bijaše prepun rajskog voća, i griješe oni koji misle da to bijahu jabuke. Radilo se o paradajzu iliti, naški – o rajčici, čije ime već samo po sebi svjedoči o svom porijeklu. Eva i Adam uživali su svaki bogovetni dan u raskoši božjeg umjetničkog paviljona, hvaleći u međusobnim razgovorima na sva usta svog Kreatora (što je On iz prikrajka volio skrivećki prisluškivati) hraneći se rajčicama te svakojakim voćem i povrćem koje je raslo u njemu. Bilo je u Raju, pobrinuo se da im život ne bude dosadan, i raznovrsnih životinja, kako kopnenih - lavova, slonova, medvjeda, zečeva, miševa i zmija, dakako – tako i onih vodenih, da ih sad ne nabrajamo, dok se cvrkut ptica širio zrakom i odjekivao sa svakog drveta. Igrali su Adam i Eva sa njima raznoraznih igrica, usput ćavrljajući i propitkujući ih za njihove doživljaje u prepričavanju kojih su zajednički uživali. Prijetvornosti među njima nije bilo, pa i zmiju besramno optužuju potomci bogotvorenog para za tu osobinu jer, naravno, ništa ne razumiju od značajnih događanja koja su se nekoć odigrala na tom mjestu o kojemu danas samo možemo sanjati, a posljedica kojih smo mi sami.
Dakako da kreacija nikada na može nadmašiti svog autora, ona samo svjedoči o njegovoj genijalnosti, pronoseći mu slavu širom svih strana svijeta. Stoga je i Gospodin u tu i tamo pokojem razgovoru sa svojim tvorevinama, morao koristiti indirektan, metaforički jezik kako bi ga razumjele. Metafora je prispodoba, način usporedbe nerazumljivih stvari sa onima iz svakodnevnog iskustva, u nadi da će se tako moći prenijeti bar dio sugovorniku tajanstve suštine, kako bi stekao makar neki dojam o njoj. Naravno, kakav odgovara njegovim mentalnim sposobnostima, koje u Adama i Eve bijahu beskrajno manje no Gospodinove. Vidio je gospodin Bog da njegova djeca – tako ih je volio od milja nazivati – uživaju svaki trenutak boravka u njegovom rajskom vrtu Edenu (tim imenom On nazivaše svoju galeriju) i poželio je da to traje cijelu vječnost. Ali, kao što svaki umjetnik zna, okolina svojim nesmiljenim utjecajima protiv kojih ne mogu niti božje sposobnosti, neprekidno erodira umjetnička djela. Upravo zato se ona i moraju s vremena na vrijeme restaurirati, kako bi im se povratio stari, prvotni sjaj. To se dešava naprosto stoga što bilo koji materijal od kojih su sačinjena, ima u sebi ugrađen neki feler, primarnu grešku materijala koja se nikakvim umjetničkim intervencijama ne može izbjeći već, na žalost, samo još jače istaknuti, te će kad tad doći do izražaja. Dobrim restauratorskim zahvatima se trajnost umjetnina može produžiti u vječnost, uz uvjet da se one čuvaju u odgovarajućim uslovima tlaka, temperature, vlažnosti i još koječega, dok one inteligentne – a to bijahu u to doba jedino Adam i Eva – i same moraju doprinjeti vlastitim ponašanjem. Možda ne toliko njih radi, koliko u produljenju srkanja vlastitog samoljublja, ili zbog urođene lijenosti da ponovi svoju kreaciju (u radni staž mu se ubraja samo sedam – u stvari, tek šest - dana stvaranja svijeta, otkada nije mrdnuo ni malim prstom.) akoli bi kojim slučajem bila izgubljena, dobrohotno upozoravaše Adama i Evu na njihovo ponašanje. Jer, kako je uobičajio govoriti – zmija nikada ne spava. Bijaše im to prilično čudno, s obzirom da su često viđali svoju prijateljicu kako, uživajući u snu, blaženo drijema sklupčana na suncu, pa nisu baš suviše ozbiljno shvaćali Gospodinova upozorenja.
Bijaše prelijep rajski dan (suvišno je spominjati da su takvi bili baš svi) kad se ogladnjela Eva odlučila okrijepiti sočnim plodovima rajčica, pored kojih je blaženo dremuckala zmija, sklupčana poput serpentine (što je naš opis, jer tih zavojitih cesta još nije bilo) zadovoljno upijajući sunčeve zrake. Adam, ne tako daleko od svoje družice, promatrao je krajolik čekajući Evu da se namiri, kadli mu pogled straga padne na nju, kako sagnuvši se, pokušava otrgnuti sočni, crvenkasti plod. Muškarcima ne moram opisivati što se obično zbiva kad se nađu u blizini svojih nagih (sjetimo se – rajska klima!) dragana u tom položaju, a i one to vrlo dobro shvaćaju te se ne rijetko upravo s namjerom (koju naša praprapra….baka Eva u taj čas svakako nije imala) stavljaju u takvu poziciju. I eto, desilo se što se dandanas između žena i muškaraca zbiva u milijunima spavaonica ili njenih prigodnih surogata širom svijeta. Dopavši im se, to je poslije prešlo u narodni običaj koji upražnjavaju baš sve, međusobno i najrazličitije civilizacije svijeta. No, nije bit u tome. Gospodin, u međuvremenu zauzet lješkarenjem – odmaranjem od prethodnog lješkarenja – nije u taj čas ništa ni primijetio, sve dok nakon dva-tri mjeseca nije uočio kako mu jedna od umjetnina počinje munjevito propadati, sve manje nalikujući na njegovu originalnu tvorevinu. Izgrdivši ih na pasja kola, te u početnom gnjevu označivši Evu mjesečnim crvenilom u znak podsjećanja koliko se opasno saginjati pred muškima, čak i pri nevinom ubiranju plodova, namah im je saopćio dvije stvari. Prvu, da je zmija u njima izazvala takve promjene koje su ih učinile smrtnicima, a drugu… – no o tome malo kasnije. Adam i Eva, shvativši da su izbačeni iz Raja – kako drukčije nazvati njihovu transformaciju u obične smrtnike - odmah su se složili sa svojim kreatorom da je zmija za sve kriva. Bestidnica jedna, ona ih je na sve to nagovorila, prokletinja, dabogda nikad ne prohodala kao sav pošteni svijet itd, itd; očekujući prebacivanjem odgovornosti na nevinog gmaza koji o svemu pojma nije imao, da će im dragi Bog oprostiti, i kao svaki pošteni kreator ponovno dovesti u red svoje djelo – što razočaranom stvaratelju nije bilo ni na kraj pameti. Od tih davnijeh vremena čovjek više nije besmrtan, to je činjenica (barem drugi dio rečenice), dok je sve ostalo zavijeno u magloviti mit koji pametniji među nama uporno pokušavaju racionalno objasniti.
I, eto – dočekasmo i to! Znanstveno objašnjenje gubitka ljudske besmrtnosti i rehabilitaciju vjekovima nagrđivanog krivca za tako žalosnu sudbinu čovječanstva. Mali gad, koji se kroz “onu” mušku stvar uspio prišuljati u “onu” žensku stvar – noseći sa sobom poput serpentine izuvijane kromosome, izazvao je i kod svog napuštenog domaćina kao i kod nove domaćice, fiziološke promjene takve vrste koje su poništile ugrađenu besmrtnost njihovih organizama. Zaista je serpens – iliti “zmija” – kako je Gospodin upozoravao svoje kreacije – a ne jadna guja pored grma paradajza – bila kriva za svu naslijeđenu ljudsku sudbinu. I za još nešto, ono “drugo” što obećah. Ne samo da Adam i Eva izgubiše vrijednost originala, kako ga je Bog zamislio – postavši njegovi jeftini falsifikati – već se od onih vremena do danas umnaža na milijarde i milijarde bezvrijednih kopija besmrtnog božjeg djela – ljudi. Koje sami sebe već tisućljećima nastoje uvjeriti da su originali, stvoreni na „božju sliku i priliku“. Saopćivši svoju kletvu na rajske griješnike i potomke njihovih potomaka do dana današnjega i svih koji slijede, te upavši u božansku depresiju, što zbog obezvrjeđenog vlastitog djela a što zbog spoznaje da se uslijed svoje lijenosti neće više nikada prihvatiti takvog poduhvata, prepustio je ljudski rod vlastitoj sudbini odmaglivši u zabačene dijelove vasione, gdje provodi dane – samo On zna kako. A nama je u naslijeđe ostavio stvarnost koja jeste kakva jest, mitove o istočnom grijehu koje generacijama prenosimo jedni na druge i do sada bezuspješne pokušaje da popravimo stvari za koje je kriva ta prokleta puzava beštija - zmija!
Da ne bi kojim slučajem muški potomci griješnog para, u časovima zamagljene svijesti, odgovornost za zlu sudbinu ljudskog roda pokušavali prebacivati - sa ni krive ni dužne guje - na svoju partnericu, zadnji čin Gospodinov prije prepuštanja nesretnika njihovom udesu bijaše da ih obveže ritualom prstenovanja, koji i njihovo potomstvo mora dovijeka podsjećati na zajedničku slabost, rad koje postadoše smrtnicima.
