Najpoznatijiem jugoslavenskom ekonomistu, pokojnom dr. Branko Horvatu, tijesno je izmakla Nobelova nagrada za djelo "Political Economy of Socialism". Nisu ga "komunjare" predložile za to najveće znanstveno priznanje, već su – čudite se koliko hoćete – to učinili američki ekonomisti, odnosno "Američko društvo ekonomista". Uostalom, knjiga je prvo i bila izdana u SAD, daleke godine 1982. kad je proglašena knjigom godine, dok je prvo jugoslavensko izdanje čekalo još dvije godine. Horvat je nepokolebljivo, racionalno - ali idealistički prerano - vjerovao u spojivost socijalizma, tržišne privrede i demokracije (smatrajući istinskom demokracijom tek spoj političke, socijalne i ekonomske demokracije), ustrajući na samoupravljanju kao epohalnoj ideji participacije radnih ljudi u svekolikom upravljanju svojom sudbinom. Kako na radnom mjestu, tako i u političkoj sferi. Slijedeći tu ideju "bio je osnivač i predsjednik "Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja" – 1978. (od 1990. udruženje se zove "International Association for the Economics of Participation)". Profesor Horvat je umro, Jugoslavija je preminula još i ranije, ali na žalost protivnika socijalizma i samoupravljanja, te dvije ideje nikako da skončaju, a teško će to ikada i učiniti. Za očekivati su dvije stvari: evolutivno sazrijevanje onih koji nisu shvatili (ili iz vlastitog interesa nisu prihvatili) ove humanističke zamisli, i njihovu transformaciju na društvu prihvatljiviji oblik no su bile nakon porođajnih muka i postporođajnog pokušaja abortiranja. Da zaključak o sazrijevanju i transformaciji stoji, potvrđuje nam Horvatov mlađi kolega i (vidi vraga!) dobitnik Nobelove nagrade za istu znanost u kojoj je ona izmakla jugoslavenskom profesoru, Joseph Stiglitz. U članku "Međugeneracijska nepravda" profesor Stiglitz govori o promjeni društvenog svjetonazora zapadne omladine s obje strane Atlantika:
"U obrascima glasanja na obe strane Atlantika primećuje se zanimljiv fenomen: mladi ljudi glasaju upadljivo drugačije nego njihovi roditelji... Reč socijalizam za njih nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru – gde ljudi brinu o drugim ljudima i sredini u kojoj žive. Oni znaju da je u prošlosti bilo promašenih eksperimenata pod tim nazivom, ali to ne znači da novi, drugačiji eksperimenti neće uspeti... Njih muči osećanje socijalne nepravde (osećanje da je ekonomska igra nameštena), pogotovo kada vide da bankari koji su izazvali socijalnu krizu, uzrok stalne ekonomske nelagode, dobijaju megabonuse i da gotovo niko od njih ne odgovara za svoja nedela. Izvedena je ogromna prevara, ali na neki volšeban način – kao da niko u njoj nije učestvovao. Političke elite su obećale da će „reforme“ doneti veliki prosperitet. I donele su ga, ali samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima, uključujući i mlade, donele su ogromnu neizvesnost. Te tri činjenice – društvena nepravda dosad neviđenih razmera, ogromne nejednakosti i gubljenje poverenja u elite – definišu naš politički trenutak, i to s dobrim razlogom."
Pobrojane činjenice upravo su u srži marksističkog propitivanja njihova uzroka, i nuđenja rješenja koja, dakako, moraju biti prilagođena suvremenosti. Eto svjedočenja kapitalističkog ekonomista, rekli bismo gotovo eksplicitnog, o smislu traganja za pravednijim društvom imenom - socijalizam. Na tom putu ogleda se i njegov, ne samo znanstveni već i cjelokupni društveni angažman.
Ostavimo načas po strani jalova prepucavanja o socijalizmu (po njegove protivnike, jer nije moguće spriječiti njegovo ostvarenje kad se stvore uslovi), s obzirom da trenutno na ljevici ne postoji suglasnost o njemu i putu ka njemu, pa pobliže razmotrimo princip samoupravljanja, jednu od najvrednijih ostavština jugoslavenskog oblika socijalizma. U poticajnom tekstu "Uloga rada pri pretvaranju majmuna u čoveka", Friedrich Engels obrazlaše revolucionarnu (u praksi evolutivno ostvarenu) ulogu rada u transformaciji hominidnih predaka u Homo sapiensa – čovjeka. Suština se može vrlo kratko obrazložiti: radom se razvijaju mentalne sposobnosti i spretnost udova (ruku) potrebnih da se čovjekove zamisli ostvare, što je postepeno dovodilo (i to još uvijek čini) do očovječenja njegovih predaka, ali i njega samog. No, mentalne sposobnosti promiču i razmišljanje radnika o svom položaju u radnom procesu, istovremeno zapažajući uvjete, shvaćaju razloge zašto su takvi i razvijajući dignitet svoje ličnosti kao radnika i čovjeka koji želi i mora samostalno ostvarivati uslove svog cjelokupnog života, upravljati vlastitom sudbinom. Radnik koji radi za drugoga – ma bio za to i plaćen – bez prava sudjelovanja u donošenju odluka, nije drugo nego najamni radnik, lišen svog ljudskog dostojanstva i prilike da ga javno izrazi na radnom mjestu ili u društvenoj zajednici koje je dio. Ne, birajući svoje delegate koji će onda umjesto njega donositi odluke, već direktno – vlastitim stavom, glasom i učešćem u provedbi zajedničkih odluka. Čovjek koji drugom čovjeku odriče pravo sudjelovanja o odlukama koje utječu na njegov radni status ali i cijeli život (a to implicitno, čega ni svijestan nije, odriče i samom sebi), ili je idiot ili poslodavac-kapitalist kome nije u interesu radnik-čovjek, već samo "oruđe koje govori" šutke ostvarujući interese svog gazde. Daleko je od njega psihički poticajna zamisao koja bi mu potakla mentalne procese, kako jednog dana njegova firma može propasti a on se slijedom okolnosti i sam naći u jednako podložnom, neljudskom položaju u kojem trenutno drži vlastitu radnu snagu. Očekivati od takvih, sebi samima okrenutih tipova, da promijene položaj ogromne većine ljudskog roda (izuzev što se to dešava sporim – u odnosu na duljinu života – automatizmom znanstvenog i tehnološkog napretka) je iluzija, koju su shvatili Marx, pa Horvat, potom Stiglitz ili grčki eksministar financija – ekonomist Varoufakis (na čiji manifest DiEM25 – podržan i nekim progresivnim regionalnim intelektualcima - o demokratizaciji EU postoje i opravdane kritike, no svejedno predstavlja pozitivni pomak na dugotrajnom putu oslobođenja čovjeka), a na kraju i suvremena američka generacija. Činjenica koja polako ali neumitno okupira i umove njenih političkih elita (1, 2). Većina vjerojatno ni ne uviđa paralelnost procesa, historijski sporog ali zato nezaustavljivog, derogiranja zemnih i nebeskih božanstava, no nećemo sad o tome. Prigovori mnogih, mentalno ili interesno inertnih ljudi koje sama po sebi sablažnjava ideja slobode i demokracije, mada su im (za razliku od praktičnog djelovanja) usta puna istih, s humanističkog i racionalnog stanovištva posve su promašeni:
"Često se sustavu koji promovira samoupravljanje (socijalizmu) spočitava tzv. institucionalno nasilje nad dijelovima populacije. Nije li kapitalizam u većini razvijenih zapadnih zemalja uspostavljen revolucijama – vaninstitucionalnim nasiljem? Nije li u kolonijama koristio legalizirano (daklem institucionalizirano) fizičko nasilje? Ne vrši li danas onih par postotaka kapitalističke elite institucionalizirano nasilje (ustavom i zakonima) nad većinom stanovništva? Uostalom, je li prihvatljivije „nasilje“ par postotaka nad većinom, ili obrnuti slučaj - od čega ta „ugrožena“ elita toliko strahuje (svakako bi savršeno bilo da nikakvog nasilja nema)? Tko prihvaća nasilni dolazak kapitala na vlast, nema ni najmanjeg logičkog i moralnog prava to isto spočitavati socijalistima, komunistima, anarhistima i ostalima. Naravno da su daleko prihvatljivije mirne promjene; na žalost, one fundamentalnog karaktera još uvijek se često uvode nasilno. Ne brane li Amerikanci širom svijeta svoja navodna „prava“ (podržani od Zapada i pozapadnjenih istočnjačkih konvertita) koja ne priznaju drugima, nasiljem? Tenzije među ljudima – ne samo što se tiče klasnih odnosa – neprekidno rastu, baš kao i između zemljinih tektonskih ploča. Poznato je kako se nakupljena energija oslobađa katastrofalnim potresima, nakon smirivanja kojih ponovno dolazi do stvaranja novih napetosti, i tako ab ovo ili „Jovo na novo“. Prednost čovjeka je u njegovom razumu, koji bi – da ga primjenjuje – mogao upotrijebiti za preveniranje socijalnih pojava sličnog intenziteta. No, on još uvijek radije koristi policiju i vojsku, pendrek i pušku, negoli vlastitu glavu. Što samo svjedoči da vladajuće elite na sve moguće, pa i nemoralne načine, nastoje očuvati svoje privilegije. Svaki prigovor da socijalisti i ostali napredni dijelovi ljudskog roda navodno nastoje instalirati sustav koji bi opstajao vječno, prvo se mora zaustaviti na pitanju smatra li se kapitalizam ovjekovječenim sistemom? Ako je odgovor potvrdan, s takvim ljudima koji zanemaruju dinamiku ljudskog roda i njegovu evoluciju, nema se što raspravljati. Čak ni sa onima koji trabunjaju o “kapitalizmu sa ljudskim licem” (uostalom, ti bi promovirali i robovlasništvo ili feudalizam sa “ljudskim licem”). Ako je odgovor negativan, onda se trebaju uvidjeti bezbrojne manjakvosti sustava i odlučiti može li se on spasiti krpanjem (što elita i pokušava), ili je potrebna totalna rekonstrukcija – revolucija, mirna ili nasilna. Nažalost, povijesno iskustvo optira za drugu opciju. NATO „kišobran“ i postoji, ne zbog sigurnosnih razloga svojih članica, već radi osiguranja vladajućih elita (sustava); stog razloga mu se žude pridružiti i zemlje kapitalističke tranzicije. Jer, budimo realni: tko bi to napao SAD, Englesku, Njemačku, Francusku, Kanadu, Australiju i ostale visokorazvijene zapadne zemlje, da ne guraju prste tamo gdje im ne treba – pa onda dobe po njima. A i to “samo” kao terorističku odmazdu."
Samopravljanje je zaista san ali i "stremljenje epohe", kako ga dalekovidni nazivaju. To što njegovi protivnici ne uočavaju "mikroskopske" pomake koji će u konačnici dovesti do njegova ostvarenja, nije nego defekt psihe zamagljene vlastitim interesom, koji ne dozvoljava sagledati trend, a ne sadašnje stanje koje su oni skloni zauvijek braniti. Život je dinamika i tijekom njegove povijesti (povijesti ljudskog roda) sve se mijenja. Sve teče, odnosno – kako kaže Heraklit – "ne možeš dva puta stupiti u istu rijeku". Oni koji uporno tvrde suprotno, svakim svojim korakom sve više zagađujući ustajalu vodu iz koje krekeću, ionako će biti odneseni bistrom bujicom kad nastupi vrijeme za pročišćenje baruštine. Vjerojatno to neće učiniti socijaldemokrati, jer:
„Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društvenoekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti. U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.“
Sazrijevanje je po ljudsko društvo bolan proces, a mnogi njegovi članovi za života nikada ne iskuse ni vlastitu zrelost. Ono se odvija u trenutnim društveno političkim uvjetima, kad u manjine niknu progresivne ideje ostvarenju kojih na putu stoje interesi elita. Evolutivno predestinirana većina iz svojih niša strahujući prati ugrožavanje svog kakvog-takvog položaja, u vječnoj bojazni da zbog goluba na grani ne izgubi vrapca u ruci, uglavnom je podrška vladajućima, sve dok ih zrenje spoznaje da se okvir u kojem borave savija na vlastitu štetu ne pokrene prihvatiti nove koncepcije (što može trajati generacijama). Pa, da se vratimo osobi s kojom smo i počeli:
"Možda će netko naivno pomisliti da je revolucija 1941-1945. apsolvirala neizbježnost krvavih sukoba? Činjenica što upravo prolazimo kroz razdoblje nacionalističkog sukobljavanja pokazuje da je to neopravdan pretpostavka. To što je historijski lanac potegnuo Milošević, pa se stoga može označiti agresorom, ne mijenja mnogo na stvari. Bitno je što na obje – ili čak na tri – strane postoji podjednaka spremnost za nacionalističke obračune. Francuska se revolucija obično smatra jednim događajem, no to nije točno. Francuzi su u toku jednog stoljeća prošli kriz čak četiri revolucije: 1789, 1830, 1848, i 1971. A revolucionarna razdoblja su bila odvojena restauracijama. I mi, čini se, slijedimo francuski povijesni put. Tako sad živimo u prvoj (da li i poslijednjoj?) restauraciji: pokušaju da se obnovi društveni sustav koji je prethodio partizanskoj revoluciji (što se pogrešno zove “tranzicijom”; tranzicija je prijelaz na nešto novo, nepoznato, a ne povratak na staro i poznato). Jedino što se iz emigracije ne vraćaju bivši aristokrati i vlasnici tvornica već bivši ustaše i drugi nacionalistički emigranti. Da ova restauracija ne dovede do nove revolucije, potrebna je duboka demokratizacija društveno-političkog sustava. I upravo tu sudbonosnu ulogu igra konsenzualna demokracija." (Branko Horvat, “Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo?”)
A to više ne ovisi o pokojniku, već o generacijama koje (ne)će slijediti trag njegovih razmišljanja.
"U obrascima glasanja na obe strane Atlantika primećuje se zanimljiv fenomen: mladi ljudi glasaju upadljivo drugačije nego njihovi roditelji... Reč socijalizam za njih nema značenje koje je imala za njihove roditelje. Njima je socijalizam društvo zasnovano na opštem dobru – gde ljudi brinu o drugim ljudima i sredini u kojoj žive. Oni znaju da je u prošlosti bilo promašenih eksperimenata pod tim nazivom, ali to ne znači da novi, drugačiji eksperimenti neće uspeti... Njih muči osećanje socijalne nepravde (osećanje da je ekonomska igra nameštena), pogotovo kada vide da bankari koji su izazvali socijalnu krizu, uzrok stalne ekonomske nelagode, dobijaju megabonuse i da gotovo niko od njih ne odgovara za svoja nedela. Izvedena je ogromna prevara, ali na neki volšeban način – kao da niko u njoj nije učestvovao. Političke elite su obećale da će „reforme“ doneti veliki prosperitet. I donele su ga, ali samo za 1% ljudi na vrhu. Svima ostalima, uključujući i mlade, donele su ogromnu neizvesnost. Te tri činjenice – društvena nepravda dosad neviđenih razmera, ogromne nejednakosti i gubljenje poverenja u elite – definišu naš politički trenutak, i to s dobrim razlogom."
Pobrojane činjenice upravo su u srži marksističkog propitivanja njihova uzroka, i nuđenja rješenja koja, dakako, moraju biti prilagođena suvremenosti. Eto svjedočenja kapitalističkog ekonomista, rekli bismo gotovo eksplicitnog, o smislu traganja za pravednijim društvom imenom - socijalizam. Na tom putu ogleda se i njegov, ne samo znanstveni već i cjelokupni društveni angažman.
Ostavimo načas po strani jalova prepucavanja o socijalizmu (po njegove protivnike, jer nije moguće spriječiti njegovo ostvarenje kad se stvore uslovi), s obzirom da trenutno na ljevici ne postoji suglasnost o njemu i putu ka njemu, pa pobliže razmotrimo princip samoupravljanja, jednu od najvrednijih ostavština jugoslavenskog oblika socijalizma. U poticajnom tekstu "Uloga rada pri pretvaranju majmuna u čoveka", Friedrich Engels obrazlaše revolucionarnu (u praksi evolutivno ostvarenu) ulogu rada u transformaciji hominidnih predaka u Homo sapiensa – čovjeka. Suština se može vrlo kratko obrazložiti: radom se razvijaju mentalne sposobnosti i spretnost udova (ruku) potrebnih da se čovjekove zamisli ostvare, što je postepeno dovodilo (i to još uvijek čini) do očovječenja njegovih predaka, ali i njega samog. No, mentalne sposobnosti promiču i razmišljanje radnika o svom položaju u radnom procesu, istovremeno zapažajući uvjete, shvaćaju razloge zašto su takvi i razvijajući dignitet svoje ličnosti kao radnika i čovjeka koji želi i mora samostalno ostvarivati uslove svog cjelokupnog života, upravljati vlastitom sudbinom. Radnik koji radi za drugoga – ma bio za to i plaćen – bez prava sudjelovanja u donošenju odluka, nije drugo nego najamni radnik, lišen svog ljudskog dostojanstva i prilike da ga javno izrazi na radnom mjestu ili u društvenoj zajednici koje je dio. Ne, birajući svoje delegate koji će onda umjesto njega donositi odluke, već direktno – vlastitim stavom, glasom i učešćem u provedbi zajedničkih odluka. Čovjek koji drugom čovjeku odriče pravo sudjelovanja o odlukama koje utječu na njegov radni status ali i cijeli život (a to implicitno, čega ni svijestan nije, odriče i samom sebi), ili je idiot ili poslodavac-kapitalist kome nije u interesu radnik-čovjek, već samo "oruđe koje govori" šutke ostvarujući interese svog gazde. Daleko je od njega psihički poticajna zamisao koja bi mu potakla mentalne procese, kako jednog dana njegova firma može propasti a on se slijedom okolnosti i sam naći u jednako podložnom, neljudskom položaju u kojem trenutno drži vlastitu radnu snagu. Očekivati od takvih, sebi samima okrenutih tipova, da promijene položaj ogromne većine ljudskog roda (izuzev što se to dešava sporim – u odnosu na duljinu života – automatizmom znanstvenog i tehnološkog napretka) je iluzija, koju su shvatili Marx, pa Horvat, potom Stiglitz ili grčki eksministar financija – ekonomist Varoufakis (na čiji manifest DiEM25 – podržan i nekim progresivnim regionalnim intelektualcima - o demokratizaciji EU postoje i opravdane kritike, no svejedno predstavlja pozitivni pomak na dugotrajnom putu oslobođenja čovjeka), a na kraju i suvremena američka generacija. Činjenica koja polako ali neumitno okupira i umove njenih političkih elita (1, 2). Većina vjerojatno ni ne uviđa paralelnost procesa, historijski sporog ali zato nezaustavljivog, derogiranja zemnih i nebeskih božanstava, no nećemo sad o tome. Prigovori mnogih, mentalno ili interesno inertnih ljudi koje sama po sebi sablažnjava ideja slobode i demokracije, mada su im (za razliku od praktičnog djelovanja) usta puna istih, s humanističkog i racionalnog stanovištva posve su promašeni:
"Često se sustavu koji promovira samoupravljanje (socijalizmu) spočitava tzv. institucionalno nasilje nad dijelovima populacije. Nije li kapitalizam u većini razvijenih zapadnih zemalja uspostavljen revolucijama – vaninstitucionalnim nasiljem? Nije li u kolonijama koristio legalizirano (daklem institucionalizirano) fizičko nasilje? Ne vrši li danas onih par postotaka kapitalističke elite institucionalizirano nasilje (ustavom i zakonima) nad većinom stanovništva? Uostalom, je li prihvatljivije „nasilje“ par postotaka nad većinom, ili obrnuti slučaj - od čega ta „ugrožena“ elita toliko strahuje (svakako bi savršeno bilo da nikakvog nasilja nema)? Tko prihvaća nasilni dolazak kapitala na vlast, nema ni najmanjeg logičkog i moralnog prava to isto spočitavati socijalistima, komunistima, anarhistima i ostalima. Naravno da su daleko prihvatljivije mirne promjene; na žalost, one fundamentalnog karaktera još uvijek se često uvode nasilno. Ne brane li Amerikanci širom svijeta svoja navodna „prava“ (podržani od Zapada i pozapadnjenih istočnjačkih konvertita) koja ne priznaju drugima, nasiljem? Tenzije među ljudima – ne samo što se tiče klasnih odnosa – neprekidno rastu, baš kao i između zemljinih tektonskih ploča. Poznato je kako se nakupljena energija oslobađa katastrofalnim potresima, nakon smirivanja kojih ponovno dolazi do stvaranja novih napetosti, i tako ab ovo ili „Jovo na novo“. Prednost čovjeka je u njegovom razumu, koji bi – da ga primjenjuje – mogao upotrijebiti za preveniranje socijalnih pojava sličnog intenziteta. No, on još uvijek radije koristi policiju i vojsku, pendrek i pušku, negoli vlastitu glavu. Što samo svjedoči da vladajuće elite na sve moguće, pa i nemoralne načine, nastoje očuvati svoje privilegije. Svaki prigovor da socijalisti i ostali napredni dijelovi ljudskog roda navodno nastoje instalirati sustav koji bi opstajao vječno, prvo se mora zaustaviti na pitanju smatra li se kapitalizam ovjekovječenim sistemom? Ako je odgovor potvrdan, s takvim ljudima koji zanemaruju dinamiku ljudskog roda i njegovu evoluciju, nema se što raspravljati. Čak ni sa onima koji trabunjaju o “kapitalizmu sa ljudskim licem” (uostalom, ti bi promovirali i robovlasništvo ili feudalizam sa “ljudskim licem”). Ako je odgovor negativan, onda se trebaju uvidjeti bezbrojne manjakvosti sustava i odlučiti može li se on spasiti krpanjem (što elita i pokušava), ili je potrebna totalna rekonstrukcija – revolucija, mirna ili nasilna. Nažalost, povijesno iskustvo optira za drugu opciju. NATO „kišobran“ i postoji, ne zbog sigurnosnih razloga svojih članica, već radi osiguranja vladajućih elita (sustava); stog razloga mu se žude pridružiti i zemlje kapitalističke tranzicije. Jer, budimo realni: tko bi to napao SAD, Englesku, Njemačku, Francusku, Kanadu, Australiju i ostale visokorazvijene zapadne zemlje, da ne guraju prste tamo gdje im ne treba – pa onda dobe po njima. A i to “samo” kao terorističku odmazdu."
Samopravljanje je zaista san ali i "stremljenje epohe", kako ga dalekovidni nazivaju. To što njegovi protivnici ne uočavaju "mikroskopske" pomake koji će u konačnici dovesti do njegova ostvarenja, nije nego defekt psihe zamagljene vlastitim interesom, koji ne dozvoljava sagledati trend, a ne sadašnje stanje koje su oni skloni zauvijek braniti. Život je dinamika i tijekom njegove povijesti (povijesti ljudskog roda) sve se mijenja. Sve teče, odnosno – kako kaže Heraklit – "ne možeš dva puta stupiti u istu rijeku". Oni koji uporno tvrde suprotno, svakim svojim korakom sve više zagađujući ustajalu vodu iz koje krekeću, ionako će biti odneseni bistrom bujicom kad nastupi vrijeme za pročišćenje baruštine. Vjerojatno to neće učiniti socijaldemokrati, jer:
„Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društvenoekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti. U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.“
Sazrijevanje je po ljudsko društvo bolan proces, a mnogi njegovi članovi za života nikada ne iskuse ni vlastitu zrelost. Ono se odvija u trenutnim društveno političkim uvjetima, kad u manjine niknu progresivne ideje ostvarenju kojih na putu stoje interesi elita. Evolutivno predestinirana većina iz svojih niša strahujući prati ugrožavanje svog kakvog-takvog položaja, u vječnoj bojazni da zbog goluba na grani ne izgubi vrapca u ruci, uglavnom je podrška vladajućima, sve dok ih zrenje spoznaje da se okvir u kojem borave savija na vlastitu štetu ne pokrene prihvatiti nove koncepcije (što može trajati generacijama). Pa, da se vratimo osobi s kojom smo i počeli:
"Možda će netko naivno pomisliti da je revolucija 1941-1945. apsolvirala neizbježnost krvavih sukoba? Činjenica što upravo prolazimo kroz razdoblje nacionalističkog sukobljavanja pokazuje da je to neopravdan pretpostavka. To što je historijski lanac potegnuo Milošević, pa se stoga može označiti agresorom, ne mijenja mnogo na stvari. Bitno je što na obje – ili čak na tri – strane postoji podjednaka spremnost za nacionalističke obračune. Francuska se revolucija obično smatra jednim događajem, no to nije točno. Francuzi su u toku jednog stoljeća prošli kriz čak četiri revolucije: 1789, 1830, 1848, i 1971. A revolucionarna razdoblja su bila odvojena restauracijama. I mi, čini se, slijedimo francuski povijesni put. Tako sad živimo u prvoj (da li i poslijednjoj?) restauraciji: pokušaju da se obnovi društveni sustav koji je prethodio partizanskoj revoluciji (što se pogrešno zove “tranzicijom”; tranzicija je prijelaz na nešto novo, nepoznato, a ne povratak na staro i poznato). Jedino što se iz emigracije ne vraćaju bivši aristokrati i vlasnici tvornica već bivši ustaše i drugi nacionalistički emigranti. Da ova restauracija ne dovede do nove revolucije, potrebna je duboka demokratizacija društveno-političkog sustava. I upravo tu sudbonosnu ulogu igra konsenzualna demokracija." (Branko Horvat, “Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo?”)
A to više ne ovisi o pokojniku, već o generacijama koje (ne)će slijediti trag njegovih razmišljanja.
