Konzervativcima nepodnošljivi kazališni režiser, koji teatarskim sredstvima propituje stvarnost “najboljeg od sviju svjetova” u kojem smo prisiljeni obitavati, ponovno uzburkava (usred Poljske) njihove duhove, predstavom “Naše nasilje i vaše nasilje”, koja
“...obiluje scenama golotinje, svetogrđa i nasilja. Sobecku i druge konzervativne političare vjerojatno je najviše razbjesnila scena u kojoj gola žena s hidžabom na glavi navodno iz vagine izvlači poljsku zastavu. U drugoj sceni, lik Isusa silazi s križa i siluje ženu.”
Dok se ekstremni muslimani pjene (do razine terorizma) zbog “ponižavanja” svog proroka, isti je slučaj s ekstremnim katolicima kojima tlak diže “vrijeđanje” vlastitog. I jedni, i drugi - zajedno sa sebi sličnima - samo dokazujući da su u svojoj “vjeri” evolucijski retardirani u odnosu na iskonska ljudska bića. Braniteljica “svetinja” i svekolike simbolike konzervativnog vjerničkog stada, članica stranke impresivnog imena “Pravo i pravednost”, unezvjerena od zaprepašćenja, bijesa i napadaja uvrijeđenosti, bljuje svoje licemjerje preko medija kako bi njime poprskala cijelu, uglavnom teatarski nepismenu javnost, kao i onu koja zna što se dešava u “katedrali duha”:
"Teško je sročiti riječima gađenje i odvratnost...ne možemo ostati tihi i ravnodušni kad netko blati ono što je za nas najsvetije. Ništa ne može opravdati takav spektakl koji vrijeđa svaku misleću osobu, a opravdanje sigurno nije sloboda umjetnosti koja mora biti unutar granica zakona.", (Anne Sobecke)
Ljudi obožavaju “svetinje” transformirajući ih u simbole (nerijetko i obrnuto), a sami su im pokretni antipodi. Silovanja posvuda oko njih, mrtvih na tone (hvala bogu ako nisu kod „nas“!), a oni “pate” i „vrijeđaju se“ kad im „svetinja“ nekoga siluje u kazališnoj predstavi, pritom iz konteksta cjeline izvukavši rečenicu, stih, ili scenu poradi lakše manipulacije, a sebe prikazujući maltene kao njenu živu reinkarnaciju. Osobe (riječ bi svoje humano značenje trebala imati u odnosu na ljude, a ne ljudske maske) koje lupetaju da:
“sloboda umjetnosti… mora biti unutar granica zakona"
toliko su humanistički nezrele, da se tek iz prisile pristojnosti mogu nazivati ljudima.
Umjetnost je sloboda promišljanja stvari i svjetova koji su nesrazmjerno (količinski i kvalitativno) bogatiji od našeg zajedničkog i svijeta svakog pojedinca, a napose onih koji stoje iza citirane gluposti. Umjetnost propituje potencijalne svjetove, kako bi ljudi našli odgovore na probleme stvarnog svijeta. Zakon je ograničenje slobode, prečesto u korist idiota (kako se ne bi “vrijeđali“) koje bi valjalo upitati, u jalovoj nadi iščekujući smisleni odgovor:
Moraju li se ljudski životi odvijati unutar okamenjenih granica njima zamišljenih i ostvarenih zakona? Primjerice, onih o eksterminaciji Židova?
Umjetnici koriste alegorijska sredstva, ne s namjerom vrijeđanja simbola i obožavatelja, već postavljajući fundamentalnija pitanja od toga jeli Isus nekoga silovao. Uostalom, zašto se toliki „pravednici“ ne uzbuđuju nad Zeusovim silovanjima Evrope, Lede i niza drugih žena, pa i vlastite majke? S obzirom da je „svetinja“ rad koje se pjene – prihvatimo li uopće njeno postojanje - začeta na ljudski posve neshvatljiv način, nije li moguće da je i njena majka bila silovana, a očuh lansirao storiju o Duhu Svetom kako bi je zaštitio kamenovanja ondašnjih „pravednika“? S indignacijom odbijaju slična propitivanja, mada ne mogu nikako dokazati ma koju od potencijalnih mogućnosti. Sasvim sam uvjeren da je mnogim “uvrijeđenim” zaštitnicima svojih simboličkih svetinja prihvatljivije gledati javno, stvarno silovanje (pa i nešto strašnije) režisera pred kazališnom zgradom, negoli pogledati predstavu, pokušavajući shvatiti njenu poruku. Nisam je vidio, ali mi je toliko jasno da
predstava kao cjelina nije u funkciji izdvojene scene, već su scene u funkciji cjeline koja nešto poručuje.
Sasvim sigurno poruka predstave nije u očekivanju “Spasitelja” koji će doći obeščastiti pametnicu Annu i ostale glupsonice/glupsone (iz poljske inačice HDZ-a?), samo što „annice“ svijeta nemaju dovoljnog intelektualnog kapaciteta shvatiti poruku cjeline, pokušajući sebe sagledati u njoj. Zbog sličnih maloumnika rasijanih širom globusa, isti je valjda i oličenje prava i pravednosti! To bijaše jasno još Voltaireu, koji Leibnizovu paradigmu o našem svijetu kao najboljem od svih mogućih, ismijava pričicom:
„Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. “To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet”. Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.“.
„Anuške“ realnog svijeta - stvarno silovanje se zbiva svuda oko vas (nas) a ne u Frljićevoj predstavi; ona vas samo proziva da to shvatite, i sagledate svoje licemjerje koje različitim aršinima mjeri „naše“ i „njihovo“ nasilje, a više od vlastitoga užasava ga predstava koja o njemu progovara! Nije ni nužno gledati je, da se shvati - već sam naslov dovoljno govori. Umjetnička razina predstave sa prethodno rečenim nema veze. Ako sadomazohistička pornografija Marquisa de Sadea, nakon vijekova pljuvanja, doživljavaja prevrednovanje (ne nužno svima po ukusu), zašto bi prosudba Frljićeve režiji trebala biti konačna? O njoj neka govore profesionalni kritičari (povijest i ovdje uči o mogućoj privremenosti prosudbe) a ne zapjenjeni katolički i ini talibani, koje naši domaći s guštom prenose zaneseno im se pridružujući.
“...obiluje scenama golotinje, svetogrđa i nasilja. Sobecku i druge konzervativne političare vjerojatno je najviše razbjesnila scena u kojoj gola žena s hidžabom na glavi navodno iz vagine izvlači poljsku zastavu. U drugoj sceni, lik Isusa silazi s križa i siluje ženu.”
Dok se ekstremni muslimani pjene (do razine terorizma) zbog “ponižavanja” svog proroka, isti je slučaj s ekstremnim katolicima kojima tlak diže “vrijeđanje” vlastitog. I jedni, i drugi - zajedno sa sebi sličnima - samo dokazujući da su u svojoj “vjeri” evolucijski retardirani u odnosu na iskonska ljudska bića. Braniteljica “svetinja” i svekolike simbolike konzervativnog vjerničkog stada, članica stranke impresivnog imena “Pravo i pravednost”, unezvjerena od zaprepašćenja, bijesa i napadaja uvrijeđenosti, bljuje svoje licemjerje preko medija kako bi njime poprskala cijelu, uglavnom teatarski nepismenu javnost, kao i onu koja zna što se dešava u “katedrali duha”:
"Teško je sročiti riječima gađenje i odvratnost...ne možemo ostati tihi i ravnodušni kad netko blati ono što je za nas najsvetije. Ništa ne može opravdati takav spektakl koji vrijeđa svaku misleću osobu, a opravdanje sigurno nije sloboda umjetnosti koja mora biti unutar granica zakona.", (Anne Sobecke)
Ljudi obožavaju “svetinje” transformirajući ih u simbole (nerijetko i obrnuto), a sami su im pokretni antipodi. Silovanja posvuda oko njih, mrtvih na tone (hvala bogu ako nisu kod „nas“!), a oni “pate” i „vrijeđaju se“ kad im „svetinja“ nekoga siluje u kazališnoj predstavi, pritom iz konteksta cjeline izvukavši rečenicu, stih, ili scenu poradi lakše manipulacije, a sebe prikazujući maltene kao njenu živu reinkarnaciju. Osobe (riječ bi svoje humano značenje trebala imati u odnosu na ljude, a ne ljudske maske) koje lupetaju da:
“sloboda umjetnosti… mora biti unutar granica zakona"
toliko su humanistički nezrele, da se tek iz prisile pristojnosti mogu nazivati ljudima.
Umjetnost je sloboda promišljanja stvari i svjetova koji su nesrazmjerno (količinski i kvalitativno) bogatiji od našeg zajedničkog i svijeta svakog pojedinca, a napose onih koji stoje iza citirane gluposti. Umjetnost propituje potencijalne svjetove, kako bi ljudi našli odgovore na probleme stvarnog svijeta. Zakon je ograničenje slobode, prečesto u korist idiota (kako se ne bi “vrijeđali“) koje bi valjalo upitati, u jalovoj nadi iščekujući smisleni odgovor:
Moraju li se ljudski životi odvijati unutar okamenjenih granica njima zamišljenih i ostvarenih zakona? Primjerice, onih o eksterminaciji Židova?
Umjetnici koriste alegorijska sredstva, ne s namjerom vrijeđanja simbola i obožavatelja, već postavljajući fundamentalnija pitanja od toga jeli Isus nekoga silovao. Uostalom, zašto se toliki „pravednici“ ne uzbuđuju nad Zeusovim silovanjima Evrope, Lede i niza drugih žena, pa i vlastite majke? S obzirom da je „svetinja“ rad koje se pjene – prihvatimo li uopće njeno postojanje - začeta na ljudski posve neshvatljiv način, nije li moguće da je i njena majka bila silovana, a očuh lansirao storiju o Duhu Svetom kako bi je zaštitio kamenovanja ondašnjih „pravednika“? S indignacijom odbijaju slična propitivanja, mada ne mogu nikako dokazati ma koju od potencijalnih mogućnosti. Sasvim sam uvjeren da je mnogim “uvrijeđenim” zaštitnicima svojih simboličkih svetinja prihvatljivije gledati javno, stvarno silovanje (pa i nešto strašnije) režisera pred kazališnom zgradom, negoli pogledati predstavu, pokušavajući shvatiti njenu poruku. Nisam je vidio, ali mi je toliko jasno da
predstava kao cjelina nije u funkciji izdvojene scene, već su scene u funkciji cjeline koja nešto poručuje.
Sasvim sigurno poruka predstave nije u očekivanju “Spasitelja” koji će doći obeščastiti pametnicu Annu i ostale glupsonice/glupsone (iz poljske inačice HDZ-a?), samo što „annice“ svijeta nemaju dovoljnog intelektualnog kapaciteta shvatiti poruku cjeline, pokušajući sebe sagledati u njoj. Zbog sličnih maloumnika rasijanih širom globusa, isti je valjda i oličenje prava i pravednosti! To bijaše jasno još Voltaireu, koji Leibnizovu paradigmu o našem svijetu kao najboljem od svih mogućih, ismijava pričicom:
„Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. “To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet”. Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.“.
„Anuške“ realnog svijeta - stvarno silovanje se zbiva svuda oko vas (nas) a ne u Frljićevoj predstavi; ona vas samo proziva da to shvatite, i sagledate svoje licemjerje koje različitim aršinima mjeri „naše“ i „njihovo“ nasilje, a više od vlastitoga užasava ga predstava koja o njemu progovara! Nije ni nužno gledati je, da se shvati - već sam naslov dovoljno govori. Umjetnička razina predstave sa prethodno rečenim nema veze. Ako sadomazohistička pornografija Marquisa de Sadea, nakon vijekova pljuvanja, doživljavaja prevrednovanje (ne nužno svima po ukusu), zašto bi prosudba Frljićeve režiji trebala biti konačna? O njoj neka govore profesionalni kritičari (povijest i ovdje uči o mogućoj privremenosti prosudbe) a ne zapjenjeni katolički i ini talibani, koje naši domaći s guštom prenose zaneseno im se pridružujući.
