U jednoj vukojebini od države živio je čovjek koji je mislio vlastitom glavom. Sad, polazeći od definicije pojma misliti, a čime bi drugim i mislio, odmah će skočiti na noge stanovnici rečene države. Svaka glava ima mozak, doduše, neke više hidrocefalnog sastava – to je jasno – ali čemu bi služio mozak ako ne razmišljanju i procjenama situacije koje njegovom vlasniku osiguravaju vlastito održanje? E, tu smo, baš na pravom tragu! U većine stanovništva služio je centralni procesor za usvajanje paradigmi serviranih od elita, shvaćajući da na taj način povećavaju svoje šanse za opstanak, a bome i za napredovanje u hijerarhiji državnih i stranačkih (uglavnom to bijaše neraskidivo povezano) službenika. A nakrcavanje memorije (dijela mozga za tu namjenu) teško se može smatrati razmišljanjem, mada će gomile ustrajati na tvrdnji da misle, dok mizerna manjina smatra da oni samo misle kako to čine. Dobro, dobrohoti ljudi koji baš ne očekuju previše od svojih bližnjih, priznat će da je i takav pristup svojevrsno mišljenje. Nije vlasti smetalo što je spomenuti – nazvat ćemo ga „samostalnim misliocem“ – moguće smatrao da je Zemlja ravna ploča, da ljudi nikada nisu bili na Mjesecu, ili da cjepiva uzrokuju više štete od zaraza protiv kojih su namijenjena, ali im je neizmjerno išlo na živce njegovo razmišljanje upravo o njima i političkoj situaciji koju su isti generirali. Naime, smatrao ih je šljamom, otpadom ljudskog roda, smećem koje treba elimirati želi li se ostvariti pravednije društvo, društvo u kojem će se i većina domisliti što to zapravo znači, i usuditi javo i jasno o tome progovoriti kadgod ono ponovno zabrazdi u mulj kriminalnog vladanja. E sad, misliti vlastitom glavom ne znači, kako bi neupućeni pomišljali, „ići đonom“ na svaku javno usvojenu paradigmu, ne! Prvenstveno to podrazumijeva skepsu, sumnju u svaku serviranu činjenicu prije negoli svestranom analizom (koliko već dopušta znanje laika) bude usvojena. Korištenje od mainstreama različitih sredstava informiranja, daklem onih istinski nezavisnih, razmišljanje o eventualnom logičkom sukobu podataka koji se serviraju javnosti, ulaženje u trag njihovom pravom izvoru, a ponajviše ulaganje u vlastito samoobrazovanje, uveliko je pomagalo samostalnom mislitelju u formiranju svojih stavova. A oni su u političkom diskursu uglavnom vodili zaključku kako je sve jedna velika laž, te da prostitucija nikako nije najstariji zanat na svijetu, daklem i da su političari (s vrlo rijetkim izuzecima, uglavnom neuspješne karijere) – bez obzira na spol – najobičnije kurve. Što se najvećeg dijela javnosti tiče, smatrao ih je naivnima sve dok ne pokrenu stampedo gazeći pred sobom sve inomisleće, vođeni svojim kurvinskim pastirima, u kojem slučaju ih je pribrajao podjednakom psihološkom profilu. Obično se u društvima promovira sloboda mišljenja, što je naprosto nonsens najgore vrste, jer – uostalom – tko zna što vi mislite ukoliko to javno ne izrazite? Riječima. Govorom ili pismom, bilo jasno izraženom umjetničkom kreacijom koja staje na žulj vlasti. Daklem, sloboda govora, kao djelotvornost, neizmjerno je važnija od pasivnosti slobode misli, iako – to valja priznati – ona biva pokretač praktično djelotvornih akcija. A naš slobodni mislilac upravo bijaše od sorte „što na umu to na drumu“ ljudi. Vlasti uvijek, kad se u njihovoj sredini, pojavi slična individua, u samom početku ignoriraju njenu pojavu, uglavnom vodeći se stavom (prema onoj da „ludim smatraju onoga čije se ludilo ne poklapa s ludilom većine“): „pusti budalu neka govori, to je samo znak jakosti naše demokracije“, ali stvari postaju kompleksnije ako govornik uspijeva skupiti rastuću skupinu ljudi, što jednako slobodno mislećih, a što vlasti opoziciono „defektnih“ stavova. S vrhova hijerarhije počinju se slati, s početka jedva prikrivena upozorenja, koja – što više stvar dobija na zamahu – prerastaju u eksplicitne prijetnje, ove eskaliraju u batinjanja neposlušnika (jer takve je „lijepim“ riječima vrlo teško, praktički nemoguće ukrotiti) od strane neidentificiranih počinitelja, a ne pomaže li pokoji izbijeni zub, natučeni bubreg ili slomljena noga, tu je i „vjerodostojno“ tumečenje zakona koje vodi iza rešetaka, kojemu slijedi – nije li sve to dovoljno zauzdavanju neposlušnika – donošenje još strožeg zakona kako bi ga se prestravilo zajedno s mogućim istomišljenicima, da bi se konačno neposlušniku koji ne slijedi jasno definiranu „volju naroda“ prišio atribut izdajnika, plaćenika stranih sila, a u krajnjem slučaju mu se gubi svaki trag, s objašnjenima koja se ponavljaju godinama, o „istrazi u tijeku, sve dok se ne pronađu i kazne izvršitelji grozomornog nedjela“ ili objasni sudbina nestalog slobodnomislećeg nezadovoljnika. Daklem, do „svetog nigdarjeva“. Sudbina čovjeka o kojem pišem bila je sasvim suprotna, cijeli je narod znao što mu se desilo, a sve državne televizijske kuće prikazivale su danima priloge – bez uobičajenog upozorenja da bi snimke mogle izazvati uznemirenost građana – kako bi svima bilo jasno što očekuje slične karaktere, „nevjerne Tome“ spram politike koja se vodi. Podno statue konjanika s isukanom sabljom, simbola nepobjedivosti narodne volje i državne snage, kočoperila se na improvizirani stup nataknuta glava slobodnog mislitelja (tijelo nikada nije pronađeno) kao upozorenje stanovništvu. Dakako da su vijesti bile popraćene zgražanjima uglednika nad „vandalskim činom nepoznatih počinitelja“, ali bez žurbe da se „njihovo“ djelo makne s očiju javnosti, koja je jasno upijala i prihvaćala („misleći“ svojom glavom još uvijek čvrsto povezanom s tijelom, jelte) odaslanu poruku. Tek da shvati kako je glava sa svojim sadržajem, najopasniji dio ljudskog tijela. No, kao što prerano sazrele jabuke prve padaju s drveta života, u predanosti euforiji svoje tiranije, elite nisu ni pomišljale a kamoli očekivale, da će jednog lijepog dana i na njih doći red. I tada će samostalnog mislioca, štovatelja individualnih sloboda, dostojanstva pojedinca, nezavisnosti od instinkta gomile za slijeđenjem pastira ma i u smrt ih vodili, upravo one slaviti kao nekoga tko je dao život za cjelinu koju je iskreno prezirao.
