Šalje mi prijateljica „jednu dobru vijest iz BiH“; profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor drugog izdanja „Pravopisa bosanskog jezika“ Senahid Halilović, potpisao je „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“. Kao da je Chomsky-jev potpis doprinjeo novim potpisnicima, jer se dosta dugo njihov broj kretao nešto oko 8000, a sad je narastao već na preko 9000 (međutim, stagnira broj hrvatskih potpisnika). Uvijek govorim da nacionalisti za to nimalo ne mare. Oni slijede svoj put, ne brinući o ničem sem onoga što su si zacrtali. Prema Kangrgi, etika (a napose moral) je pitanje prakse, a ne puste teorije. Tako dugo dok ostane samo na broju potpisa, potpisnici se mogu dičiti etičkom snagom i istinoljubivošću, koja nažalost ništa neće promijeniti. Od desnice čovjek može ponešto i naučiti, a oni su dobro shvatili Marxa: "Praksa je kriterij istinitosti!". No, misao su posve iskrivili, tumačeći je u smislu "Istina je ono što mi prakticiramo!". Dok neki potpisuju, oni prakticiraju. Doduše, još davno je primijećeno kako "Nema ništa praktičnije od dobre teorije". Dodao bih - ako se primijeni! Dakle, u tome se sastoji cijela „sitnica“ - primorati nacionaliste da dobru teoriju (opisanu knjigom i stavovima Snježane Kordić, i ne samo nje) primijene. Ali, to je malo teže isključivim inzistiranjem na njihovom razumu i humanizmu, jer ih mimo interesa ništa drugo ne vodi.
Postoji krilatica da se „klin klinom izbija“, što povijest najčešće potvrđuje. To će reći, suštinske stvari ostvarene silom samo se silom mogu promijeniti na bolje. Publicist, esejist i ekonomist Marko Francisković, ovako odgovara na pitanje kako se riješiti svih onih koji predstavljaju teret za državu, što će reći partijskih činovnika i uhljeba koji politički podržavaju cijeli kapitalistički sistem:
„Idealno bi bilo na miran način, ali to nije realno za očekivati, kao što nije realno očekivati da će neki razbojnik, zbog grižnje savjesti, vratiti ono što je ukrao. Dakle, ono što ostaje je da se razbojnika dovede u red na način koji on jedino razumije – nadjačavanjem. Tako je i ovdje, silom mača se jedino može presjeći ovaj gordijski čvor. No, to je mnogima teško čuti jer je opasno i traži požrtvovnost. Kultura koja je ubačena u mentalni kod je kultura gotovanstva i pasivnosti. Maksimum ”rizika” je što netko meni nešto lajka na fejsu i već to im izgleda dovoljno i da mogu mirno nastaviti dalje sjediti i ne izložiti se opasnosti. To je prisutno u većini naroda uz rijetke iznimke. Malo je pojedinaca koji su se pokazali dovoljno svjesnima i hrabrima da se izlože za ono što vide vrijednim borbe. Taj broj mora doći barem na nekih 5% da bismo mogli ozbiljno pričati, a ne samo ovako teoretizirati. Sad nema ni blizu tog minimuma, nema osjećaja jedinstvenosti i solidarnosti, sebičnost je apsolutni vladar u društvenoj svijesti.“
Povijest i autor teksta o tome imaju jedinstveno mišljenje. I dok Josip Kregar, pošteni političar (koji se nekoć odrekao korištenih privilegija, vratio novce i iskreno promijenio) uglavnom nepristrano i ispravno, ali dozlaboga pasivistički, fatalistički pomirljivo konstatira stanje:
„S religijskim i etičkim zahtjevima nema šale. Oni se izriču u oblicima koji su imperativni nalozi, ne kondicionali, uz navedene uvjete. Ne ubij je zapovijed uz koju nema dodatka i okolnosti koje opravdavaju izuzetak. Ne laži je nalog uz koji ne stoje ograde i uvjeti. Takvi zakoni su djela neupitne milosti i veličine boga-zakonodavca te ljudi takve zakone ne mogu, vjernici ne smiju dovoditi u pitanje. Ipak, stvarnost je drukčija. Neprijatelji se ubijaju. Crkva blagoslivlja oružje i ratove. Lagati se ne smije, ali ljudi lažu. To nije lijepo i rijetko je kažnjivo. Kada se laže iz obzira, pristojno izbjegava vrijeđanje, u tome ljudi ne vide nešto lijepo, ali osuda izostaje. Stvarnost i okolnosti ne utvrđuje viši zakonodavac, već njegovi tumači na zemlji, koji brinu da stvarnost svijeta i životni kompromisi ne izvrnu logiku. Velika je vjerojatnost da će onaj čiste duše i plemenitih ideala, kad ih treba primijeniti u stvarnosti, otkriti da oni vrijede samo u izoliranom svijetu čiste vjere, a da gasnu kad ih testira život i stvarni svijet…“,
radujući se da nakon noći dolazi dan, uvjereno radeći na mirnoj „elektrifikaciji“, možda uvjeren da je na tragu Marxove mudrosti „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni" - povijest govori sasvim suprotno. Samo sitni primjer iz njene cjelokupne arhive, koji se odnosi na regionalno područje. Država Jugoslavija je nastala kao posljedica nasilja 1.svjetskog rata i raspada k.u.k monarhije. Druga, „Titova Jugoslavija“ rodila se u nasilju 2.svjetskog rata, a jednako se nasiljem raspala u ratovima iniciranima od „krevetskih partnera“,
sitnoburžujskih politikanata, sljednika nemjerljivo inteligentnije preteče. Primjera da se suštinske socijalne promjene zbivaju ne same po sebi, već borbom, prinudom, a one najveće nasiljem kao odgovorom na nasilje onih koji ne ispuštaju moć iz svojih ruku, je bezbroj. Zaboravlja se da je socijaldemokracija prokazana davno prije nego li se danas slizala s neoliberalnom desnicom, pokazavši se tijekom povijesti pragmatično prilagodljiva vladajućima, kapitalu, nacionalizmu pa i ratu u konačnici – uglavnom onima koji su silom osvojili vlast i jednako je silom održavaju. Jasno je da se mijene svakodnevno dešavaju, gotovo kaotično, kao da netko drugi a ne čovjek upravlja njima – stoga su prilično nepredvidljive. Usmjereno kretanje odsustvuje, pod čime se podrazumijeva da bi isto trebalo biti nedogmatsko, otvoreno svijetu, promjenama, propitivanjima i korekcijama, a ne neupitno okoštalo, jer i kaos i red shvaćeni onako kako to čovjek čini, uzrokuju žrtve. Ali, čovječantvo bi barem okvirno moralo biti svijesno što želi na spoznajnom, humanističkom, socijalnom i ekonomskom području, ostavljajući umjetnosti da se slobodno razvija bez ikakvih diktata.
Mnogima koji, poput simpatičnog Kregara, mudruju o promjenama u suradnji s nasilnicima, uvjereni da njihove sebične težnje mogu miroljubivo utjerati u korito opće koristi, neka posluži kratka alegorija (daljnje čitanje se ne preporuča maloljetnicima bez stidnih dlaka): Upao je naoružan, izvadio nabreklu kurčinu zapovijedivši: „A sad fafaj!“. To je osnovna razlika između desnice i ljevice. Desni su poduzetni i djelatni, što im omogućava služenje nasiljem, a lijevi fafaju li fafaju, što će reći besplodno filozofiraju o tome zašto moraju fafati, i o svijetu gdje nitko nikome nasilno ne bi ništa morao fafati. Prihvati li se Bismarckova definicija koju miroljubivi Kregar pripisuje sasvim suprotno profiliranoj osobnosti krajnje konzervativnog „željeznog kancelara“, koji je širom Evrope vodio ratove i silom ujedinio Njemačku (nisu li i današnje SAD, demokratski ideal ograničenijim umovima, nastale nasiljem?): "Politika je umjetnost mogućeg, ako je izvedivo - umjetnost sljedećeg najboljeg", čini se da jadnom fafajućem ljevičaru ne preostaje ništa negoli da zadovoljava nasilnika, jadikujući nad vlastitom sudbinom. A, nije da nije posjedovao i druge mogućnosti. Mogao je, primjerice, kurčinu gurnuti u usta do korjena, a potom je odgristi zajedno s jajima nasilnika! Potom, koristeći bolnu zaprepaštenost istoga, iskoristiti trenutak da ga se zauvijek riješi, udarcem nekim priručnim predmetom po glavi ili otevši mu oružje. To se, u intervalima između dva fafanja desničarskog kurca od strane ljevice povijesno i dešava, da bi potom opet prešlo u jalovo filozofiranje, moraliziranje, pozivanje na vjeru, božje zakone, etiku i humanizam – jer se nismo zauvijek riješili nailnika. Desni se pozivaju samo na svoj pištolj: „A sad, fafaj!“. Etika i moral su, kao što rekosmo, itekako praktične stvari, a lijevi izgleda više vole prevrtati u glavi njihova pravila, čudom se čudeći kako ona ne djeluju u svijetu gdje on mora fafati kurčine. Predbacuje se onima koji ih upućuju na izdaje, nedosljednosti, nasilja i ratove - koji su doveli do stanja koje bi oni kao mijenjali mirnim putem - kako bi prolijevali krv, nastojeći izbrisati iz umova raje da su tlačitelji i sami došli do privilegija preko mora krvi, na taj način stvarajući osjećaj krivice u potlačenih što ih se istim sredstvima žele riješiti (većini je daleko od pameti da je smjena društveno političkih sustava u regiji nastala nasiljem, prikrivena mobilizatorskim krilaticama za naivne mase). Jasno, sve to nije stvar individualne želje pojedinaca (jer ne biraju dobrovoljno nasilje u kojem mogu skončati, a ponajmanje ovaj autor), već se povijesne (političke, socijalne, ekonomske,…) prilike moraju prikladno složiti – što se redovno dešava - a to nikako ne mogu shvatiti oni koji razmišljaju od danas na sutra. Naprosto ne shvaćaju da je neka vrsta „prirodnog zakona“ povremeno ekstremno opuštanje prikupljenih tenzija, bilo u prirodi ili društvu: vulkanske erupcije, potresi, rastave braka ili nakupljene međuklasne napetosti, bez obzira što se ljudi deklariraju kao razumna bića. Koja, doduše, stvari prečesto „razumiju“ prekasno. Primjerice, cijela regija spada u zemlje visokog seizmičkog rizika, dok protupotresna gradnja nije zakonski regulirana (ponajviše će plakati oni koji najmanje slušaju savjete, a mjere poduzimati tek nakon katastrofe). Najveći zagovaratelji mira (foliranti, dakako) su oni koji ponajviše podržavaju napetosti na tlu regije i dive se ratovima najopasnije zemlje svijeta, jasno – svijesni da se eksplozivi detoniraju daleko od vlastitih guzica.
Očito, onemoćala ljevica živi upravo u spomenutom „izoliranom prostoru čiste vjere“, plemenitosti i ideala koje ne znaju – za razliku od desnih – kako ostvariti. A, možda naprosto uživaju u fafanju!
Postoji krilatica da se „klin klinom izbija“, što povijest najčešće potvrđuje. To će reći, suštinske stvari ostvarene silom samo se silom mogu promijeniti na bolje. Publicist, esejist i ekonomist Marko Francisković, ovako odgovara na pitanje kako se riješiti svih onih koji predstavljaju teret za državu, što će reći partijskih činovnika i uhljeba koji politički podržavaju cijeli kapitalistički sistem:
„Idealno bi bilo na miran način, ali to nije realno za očekivati, kao što nije realno očekivati da će neki razbojnik, zbog grižnje savjesti, vratiti ono što je ukrao. Dakle, ono što ostaje je da se razbojnika dovede u red na način koji on jedino razumije – nadjačavanjem. Tako je i ovdje, silom mača se jedino može presjeći ovaj gordijski čvor. No, to je mnogima teško čuti jer je opasno i traži požrtvovnost. Kultura koja je ubačena u mentalni kod je kultura gotovanstva i pasivnosti. Maksimum ”rizika” je što netko meni nešto lajka na fejsu i već to im izgleda dovoljno i da mogu mirno nastaviti dalje sjediti i ne izložiti se opasnosti. To je prisutno u većini naroda uz rijetke iznimke. Malo je pojedinaca koji su se pokazali dovoljno svjesnima i hrabrima da se izlože za ono što vide vrijednim borbe. Taj broj mora doći barem na nekih 5% da bismo mogli ozbiljno pričati, a ne samo ovako teoretizirati. Sad nema ni blizu tog minimuma, nema osjećaja jedinstvenosti i solidarnosti, sebičnost je apsolutni vladar u društvenoj svijesti.“
Povijest i autor teksta o tome imaju jedinstveno mišljenje. I dok Josip Kregar, pošteni političar (koji se nekoć odrekao korištenih privilegija, vratio novce i iskreno promijenio) uglavnom nepristrano i ispravno, ali dozlaboga pasivistički, fatalistički pomirljivo konstatira stanje:
„S religijskim i etičkim zahtjevima nema šale. Oni se izriču u oblicima koji su imperativni nalozi, ne kondicionali, uz navedene uvjete. Ne ubij je zapovijed uz koju nema dodatka i okolnosti koje opravdavaju izuzetak. Ne laži je nalog uz koji ne stoje ograde i uvjeti. Takvi zakoni su djela neupitne milosti i veličine boga-zakonodavca te ljudi takve zakone ne mogu, vjernici ne smiju dovoditi u pitanje. Ipak, stvarnost je drukčija. Neprijatelji se ubijaju. Crkva blagoslivlja oružje i ratove. Lagati se ne smije, ali ljudi lažu. To nije lijepo i rijetko je kažnjivo. Kada se laže iz obzira, pristojno izbjegava vrijeđanje, u tome ljudi ne vide nešto lijepo, ali osuda izostaje. Stvarnost i okolnosti ne utvrđuje viši zakonodavac, već njegovi tumači na zemlji, koji brinu da stvarnost svijeta i životni kompromisi ne izvrnu logiku. Velika je vjerojatnost da će onaj čiste duše i plemenitih ideala, kad ih treba primijeniti u stvarnosti, otkriti da oni vrijede samo u izoliranom svijetu čiste vjere, a da gasnu kad ih testira život i stvarni svijet…“,
radujući se da nakon noći dolazi dan, uvjereno radeći na mirnoj „elektrifikaciji“, možda uvjeren da je na tragu Marxove mudrosti „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni" - povijest govori sasvim suprotno. Samo sitni primjer iz njene cjelokupne arhive, koji se odnosi na regionalno područje. Država Jugoslavija je nastala kao posljedica nasilja 1.svjetskog rata i raspada k.u.k monarhije. Druga, „Titova Jugoslavija“ rodila se u nasilju 2.svjetskog rata, a jednako se nasiljem raspala u ratovima iniciranima od „krevetskih partnera“,
sitnoburžujskih politikanata, sljednika nemjerljivo inteligentnije preteče. Primjera da se suštinske socijalne promjene zbivaju ne same po sebi, već borbom, prinudom, a one najveće nasiljem kao odgovorom na nasilje onih koji ne ispuštaju moć iz svojih ruku, je bezbroj. Zaboravlja se da je socijaldemokracija prokazana davno prije nego li se danas slizala s neoliberalnom desnicom, pokazavši se tijekom povijesti pragmatično prilagodljiva vladajućima, kapitalu, nacionalizmu pa i ratu u konačnici – uglavnom onima koji su silom osvojili vlast i jednako je silom održavaju. Jasno je da se mijene svakodnevno dešavaju, gotovo kaotično, kao da netko drugi a ne čovjek upravlja njima – stoga su prilično nepredvidljive. Usmjereno kretanje odsustvuje, pod čime se podrazumijeva da bi isto trebalo biti nedogmatsko, otvoreno svijetu, promjenama, propitivanjima i korekcijama, a ne neupitno okoštalo, jer i kaos i red shvaćeni onako kako to čovjek čini, uzrokuju žrtve. Ali, čovječantvo bi barem okvirno moralo biti svijesno što želi na spoznajnom, humanističkom, socijalnom i ekonomskom području, ostavljajući umjetnosti da se slobodno razvija bez ikakvih diktata.
Mnogima koji, poput simpatičnog Kregara, mudruju o promjenama u suradnji s nasilnicima, uvjereni da njihove sebične težnje mogu miroljubivo utjerati u korito opće koristi, neka posluži kratka alegorija (daljnje čitanje se ne preporuča maloljetnicima bez stidnih dlaka): Upao je naoružan, izvadio nabreklu kurčinu zapovijedivši: „A sad fafaj!“. To je osnovna razlika između desnice i ljevice. Desni su poduzetni i djelatni, što im omogućava služenje nasiljem, a lijevi fafaju li fafaju, što će reći besplodno filozofiraju o tome zašto moraju fafati, i o svijetu gdje nitko nikome nasilno ne bi ništa morao fafati. Prihvati li se Bismarckova definicija koju miroljubivi Kregar pripisuje sasvim suprotno profiliranoj osobnosti krajnje konzervativnog „željeznog kancelara“, koji je širom Evrope vodio ratove i silom ujedinio Njemačku (nisu li i današnje SAD, demokratski ideal ograničenijim umovima, nastale nasiljem?): "Politika je umjetnost mogućeg, ako je izvedivo - umjetnost sljedećeg najboljeg", čini se da jadnom fafajućem ljevičaru ne preostaje ništa negoli da zadovoljava nasilnika, jadikujući nad vlastitom sudbinom. A, nije da nije posjedovao i druge mogućnosti. Mogao je, primjerice, kurčinu gurnuti u usta do korjena, a potom je odgristi zajedno s jajima nasilnika! Potom, koristeći bolnu zaprepaštenost istoga, iskoristiti trenutak da ga se zauvijek riješi, udarcem nekim priručnim predmetom po glavi ili otevši mu oružje. To se, u intervalima između dva fafanja desničarskog kurca od strane ljevice povijesno i dešava, da bi potom opet prešlo u jalovo filozofiranje, moraliziranje, pozivanje na vjeru, božje zakone, etiku i humanizam – jer se nismo zauvijek riješili nailnika. Desni se pozivaju samo na svoj pištolj: „A sad, fafaj!“. Etika i moral su, kao što rekosmo, itekako praktične stvari, a lijevi izgleda više vole prevrtati u glavi njihova pravila, čudom se čudeći kako ona ne djeluju u svijetu gdje on mora fafati kurčine. Predbacuje se onima koji ih upućuju na izdaje, nedosljednosti, nasilja i ratove - koji su doveli do stanja koje bi oni kao mijenjali mirnim putem - kako bi prolijevali krv, nastojeći izbrisati iz umova raje da su tlačitelji i sami došli do privilegija preko mora krvi, na taj način stvarajući osjećaj krivice u potlačenih što ih se istim sredstvima žele riješiti (većini je daleko od pameti da je smjena društveno političkih sustava u regiji nastala nasiljem, prikrivena mobilizatorskim krilaticama za naivne mase). Jasno, sve to nije stvar individualne želje pojedinaca (jer ne biraju dobrovoljno nasilje u kojem mogu skončati, a ponajmanje ovaj autor), već se povijesne (političke, socijalne, ekonomske,…) prilike moraju prikladno složiti – što se redovno dešava - a to nikako ne mogu shvatiti oni koji razmišljaju od danas na sutra. Naprosto ne shvaćaju da je neka vrsta „prirodnog zakona“ povremeno ekstremno opuštanje prikupljenih tenzija, bilo u prirodi ili društvu: vulkanske erupcije, potresi, rastave braka ili nakupljene međuklasne napetosti, bez obzira što se ljudi deklariraju kao razumna bića. Koja, doduše, stvari prečesto „razumiju“ prekasno. Primjerice, cijela regija spada u zemlje visokog seizmičkog rizika, dok protupotresna gradnja nije zakonski regulirana (ponajviše će plakati oni koji najmanje slušaju savjete, a mjere poduzimati tek nakon katastrofe). Najveći zagovaratelji mira (foliranti, dakako) su oni koji ponajviše podržavaju napetosti na tlu regije i dive se ratovima najopasnije zemlje svijeta, jasno – svijesni da se eksplozivi detoniraju daleko od vlastitih guzica.
Očito, onemoćala ljevica živi upravo u spomenutom „izoliranom prostoru čiste vjere“, plemenitosti i ideala koje ne znaju – za razliku od desnih – kako ostvariti. A, možda naprosto uživaju u fafanju!
