Ladislav Babić: Suočavanje s prošlošću – floskula vladajućih (Drugi dio)

Ladislav Babić: Suočavanje s prošlošću – floskula vladajućih (Prvi dio)

Neke ljude zovemo fahidiotima, suženih prostora sagledavanja stvarnosti, a kad to kombiniramo s licemjerjem i selektivnim prosudbama, dobija se zaista gadljiva smjesa. Što reći o komentatorima koji izmjenjujući po nekoliko nickova (da stvore dojam masovnosti svojih stavova), kleveću: „Čudim se da ovog... već netko nije prijavio radi širenja antidemokratskih, udbaških, skotovskih ideja o tome kako ljude treba ubijati bez suđenja...“, a istovremeno na drugom mjestu, uvjereni da nitko neće zapaziti, eksplicitno izjavljuju:

„Slažem se sa svime, a posebno da ne treba amnestirati one koji dignu ruku na svoju državu, mladu tek uspostavljenu.. Slažem se da bi trebalo pobiti one koji su blagosivljali te pobunjenike. Ne treba im ni suditi ni zamarati se s tim glupostima poput suđenja itd itd… Obnavljati im kuće???!

Isti, svojim pseudonimom „domoljubno“ kamuflirani verbalni snajper, zajahavši fikcionalnu brojku od 500 hiljada postratnih žrtava partizana (takvi se dižu na prednje noge kad čitaju jednakovrijedne fikcije srpskih ekstremista), zaključuje da "nitko još nije demantirao taj broj"! Sem poruke kako još nitko nije demantirao njegovu glupost, takve bi trebalo usmjeriti na, još u „kmici“ objelodanjene podatke Žerjavića, Kočovića i neposrednih ustaških učesnika „bleiburških zbivanja“, kad bi to imalo iole smisla. Činjenice najbolje opovrgavaju fantazije, a što se kompleksa jasenovačkih logora tiče, cirka 85000 imena (popis nije konačan) govori istinu o njemu. Želi li tko istinski proučavati - bez predrasuda i zaobilaženja detaljnog izučavanja problema – položaj manjina u post"ono"ratnoj Jugoslaviji i ostalim istočnoevropskim zemljama (u kontekstu svega prije rečenog), može početi sa Wikipediom, nastavivši s Geigerovim člankom "Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca", ali misli li samo nakon dva teksta donijeti konačni sud, radije nek' se prepusti svojoj nenačitanoj genijalnosti. Manje inteligentni kritičari nastoje pokrete, stranke, pa i cijele države dezavuirati obaranjem na njihove istaknute predvodnike, jer ipak je za šire sagledavanje nužno prikladno obrazovanje. Tako se bivša država, socijalizam, antifašizam - nepodnošljivosti nacionalšovinističkom neoustaštvu - nastoji diskreditirati napadom na J.B.Tita. Neka razmisle o odlomku Geigerova teksta:

"Neki se i danas upinju očuvati dogmu o nepogrešivosti i bezgrješnosti Josipa Broza Tita. Druga krajnost su oni koji J. Broza Tita u mnogočemu osporavaju ili na neprimjereno osebujan način u mnogočemu i neutemeljeno sotoniziraju. Teza o J. Brozu Titu kao zločincu i o njegovoj izravnoj i neupitnoj odgovornosti za sudbinu jugoslavenskih Nijemaca dominantna je, pak, u folksdojčerskoj historiografiji i publicistici."

Bukači hladnokrvno prolaze pored Tuđmanovih zločina, ili Trumanove odgovornosti za bacanje nuklearnih bombi (ne diraju ih nevine žene, djeca, muškarci, dojenčad i starci stradalih tom prilikom; dovoljnim smatraju pravdanje da "to bijaše nužno, zbog mogućih američkih žrtava". Smiješ ubiti nevinih koliko želiš, proglasiš li to u neku svrhu nužnim!), ili Churchillovom odlukom o bombardiranju Dresdena! Daleko od njih su – podjednako blesava - moguća opravdanja da su partizanski zločini bili potrebni "zbog možebitnih jugoslavenskih žrtava!", ali vrlo blizu prozivanje Tita na odgovornost. Već to govori, ne samo o humanizmu „kritičara“, već i nemjerodavnosti za razgovor o sličnim stvarima. Koliki samo postotak Hrvata zločine srpskih ekstremista prevaljuje na cijeli srpski narod, ali su daleko od razumijevanja zašto su mnogi partizani projicirali zločine nacista na cijelu folksdojčersku populaciju. Ne radi se ovdje o (ne)opravdanosti, već o dvoličnosti nekompetentnih prosuditelja povijesnih zbivanja. Procjenjuju Jugoslaviju, njen sustav i jugoslavenski antifašizam, ne spram sveopćeg odnosa dobra i zla, već temeljem atentata na Radića, "bleiburških" zbivanja, partizanskih zločina ili Golog otoka, ali ne i Ameriku spram ubojstva Kennedy-ja i još nekih predsjednika, genocida nad Indijancima, činjenice da je primjer crnkinje Rose Parks tek 1956. doveo do (formalne) desegregacije u autobusima, još i danas postojeće (marginalne, doduše) Ku Klux Klan rasističke organizacije, bezbrojnih ratova koje ova zemlja vodi ili je vodila širom svijeta, silovanja koja je američka vojska vršila za oslobađanja Francuske (ali se ustrajno spominju „sovjetska“ silovanja Njemica), 55 milijuna žrtava što ih je skupa sa Zapadom uzrokovala od 1945. do danas, spram ogromne neravnomjernosti u raspodjeli bogatsva, spram stagnacije realnih plaća već desetljećima,... To su ljudi koji Francusku ne ocjenjuju prema žrtvama pokolja tijekom Francuske revolucije ili po suradnji sa nacistima, ali sasvim druge kriterije koriste prema bivšoj državi i njenom antifašizmu. Ne prosuđuju države prema krivdi za svjetske ratove, zbrajajući i na njihov račun prepisujući desetine milijuna leševa, a vjetar koji im pop pusti u crkvi ili na vjeronauku više im znači od dokumentiranih povijesnih knjiga. Ima tih budala na pretek u politici i u narodu. Što je razlog toj dvoličnosti može se raspravljati; od nekvalitetnog genestkog materijala i zastranjenja socijalne evolucije, preko podložnosti propagandi do neobrazovanosti i samoljubive umišljenosti jedinki da sude (i osjećaju da imaju pravo!) o stvarima koje ne poznaju, misleći da im "demokracija" dozvoljava mjeriti se sa svakim tko im padne na um,...

Vratimo se protjerivanju (autor ne pravda nikakva protjerivanja, u prošlosti ili sadašnjosti!) negdanje njemačke manjine iz Jugoslavije. Piše Geiger:

"Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 21. studenoga 1944. “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, kojom se određuje i položaj folksdojčera (Članak 1.: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: [...] 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije...”. Odluka AVNOJ-a nije obvezivala na dokazivanje aktivnog potpomaganja okupatorskog režima, nego je pod njezin udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila nacizmu. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji riješeno je jednostrano i bez kompromisa (konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upućivanje u logore). Takvo rasističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine donio je AVNOJ koji je, pak, trebao biti jamac jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, pravdajući takav odnos kolektivnom krivnjom folksdojčera. Na temelju Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. donesen je niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona, kojima je omogućen i na kraju ostvaren zakonit progon folksdojčera."

Odluke su često diktirane okolnostima, a njihovo provođenje je prepušteno ljudima koji su sve sem uzor savršenstva (da jesu, ne bi se međusobno klali, pljačkali i iskorištavali). Stoga nije čudno kako se sve to provodilo na izrazito neljudski način, pojačan ratnim traumama za što su en masse bili optuženi svi domaći Nijemci, kao što danas velik dio naroda za zla koja ih spopadoše optužuje sve Srbe, a za onodobna sve partizane.

"Predsjedništvo Ministarskog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Međutim, "takvo rasističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine" našlo je, koji mjesec kasnije, implicitno pravno uporište na konferenciji savezničkih sila pobjednica:

"Na Potsdamskoj konferenciji (17. srpnja do 2. kolovoza 1945.) savezničkih velesila pobjednica u ratu zaključeno je (XII “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”13) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske treba preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti organizirano i na human način. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način (ponajprije Jugoslavija)."

Deportacije su se dešavale širom, ne samo istočne Evrope. Recimo:

"Nizozemska vlada odlučila je protjerati oko 4 000 Nijemaca u operaciji "Crni tulipan". Usred noći, njemačke porodice su hapšene, te im je dan jedan sat da spakiraju 50 kg prtljage prije nego napuste zemlju."

Poznavaoce povijesti ne čudi kako su Nijemci – vini i nevini – najveću poslijeratnu kalvariju proživjeli u zemljama istočne Evrope, što veze nema s komunizmom nego s činjenicom da su tu njihovi etnički rođaci počinili najmasovnije i najgnusnije zločine, smatrajući Slavene nižom vrstom. Ljudski životi (napose nevinih) značajniji su od nanesenih materijalnih šteta te potonje izostavljam; i iz razloga što je SFRJ sa Njemačkom (sporazum Tito-Brandt) i s Italijom (Osimski sporazumi) sklopila sporazume oko obeštećenja. Prva je Jugoslaviji isplatila vrlo mali dio ratne štete, umanjene za odštetu koju je sama isplatila folksdojčerima, no tu je situacija kompleksnija od ugovora s Italijom. Njime se prebijaju ratne štete nanesene agresijom, sa onima koje su pretrpjeli talijanski optanti i esuli. Hrvatska, kao pravna sljednica tih sporazuma, do danas nije podmirila svoje obaveze. Daleko bi nas odvelo raspravljanje koliko su od „međudržavnih prebijanja“ šteta imale koristi konkretne žrtve, pa se toga ostavljamo.

Kako autor nije povjesničar, ovih tek nekoliko natuknica trebalo bi ukazati na kompleksnost materije o kojoj treba suditi, istovremeno ukazujući na olakost odnošenja spram nje. Povijest nije nogometna utakmica, niti su sukobljene strane momčadi za koje treba bezuvjetno navijati, jer se osjećaš pripadnikom jedne od njih. Donošenje suda zahtijeva poznavanje situacije, činjenica, humanost i etičnost, a tko presuđuje temeljem etničke pripadnosti nije razumni stvor. I kad igraju Dinamo i Crvena zvezda, nevažno je kome pripadaju momčadi onaj čas kad se utakmica izrodi. Pravi čovjek tad napušta stadion, ili navija za one koji igraju fer, ne pripisujući uzroke incidenata karakternim osobinama čitavih naroda. No, ako za politiku već kažu da je kurva, što li je onda rat, a što li tek ljudi koji navijajući za "kurve" formiraju svoj svjetonazor? Lako je biti Hrvat, Srbin ili Bosanac – neizmjerno je teže biti i ostati "samo" – čovjek! Ponajmanje svojim biološkim oblikom.