„Zaokruživši trilogiju naučnih eseja objavljenih i predstavljenih u Sjedinjenim Američkim Državama, profesor Fakulteta za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik, doc.dr. Sabahudin Hadžialić je početkom januara 2018. godine, u izdanju Eurasia Review, magazinu i „think tank-u“ objavio novu knjigu naučnih eseja na engleskom jeziku „Svijet kao globalni grijeh“ („World As Global Sin“). Urednici izdanja su Robert Duncan, urednik Eurasia Review i Peter Tase, novinar i predavač sa univerziteta iz SAD-e i Nizar Sartawi, predavač, književnik i prevodilac iz Jordana, a pored njih recenzije su uradili i doc. dr. Swaleha Sindhi, profesor i predavač iz Indije te publicista i književnik Ladislav Babić iz Hrvatske.“
U preduskršnju (katoličku) subotu održano je na Internacionalnom univerzitetu Travnik, čiji je gospodin Hadžialić redovni profesor, predstavljanje dviju njegovih najnovijih knjiga, jednu od kojih jednu („World As Global Sin“) niže predstavljamo recenzijom redovnog kolumnista portala SBPeriskop.
Sabahudin Hadžialić je poznati eksjugoslavenski, a danas bosanskohercegovački književnik, pjesnik i znanstvenik (doktor medijskih i komunikoloških nauka iz oblasti medija), autor mnogih proznih, pjesničkih i naučnih radova, član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Udruženja književnika Srbije, Akademije "Ivo Andrić" i Društva novinara BiH. Ambasador je POETAS del Mundo u BiH. Detaljnu biografiju uglednog književnika i znanstvenika, zainteresirani mogu naći na slijedećem linku. Slijedi prijevod recenzije kolumniste našeg portala, s engleskog jezika kako je objavljena u knjizi.
--------------
Autora knjige, gospodina Sabahudina Hadžialića, poznajem – kao i njegove stavove – već godinama, s obzirom da surađujem u njegovim internetskim i štampanim projektima, a i prateći njegova razmatranja u esejima koje je skupio u knjigu. Sam naslov knjige „World as global sin“ („Svijet kao globalni grijeh“), me neodoljivo podsjeća na biblijski „pragrijeh“ naših predaka, koji kao da se prenio i na nas, tko zna kojim i kakvim putevima („znanstveno“ objašnjenje uključivalo bi genetiku, ali sam lično – mada prihvaćam naučni pogled na svijet – prilično rezerviran s obzirom na takav pogled). No, taj navodni grijeh/pragrijeh – kako god ga nazivali – nesmiljeno uvijek isplivava na površinu svijesti mislećih ljudi. Najnoviji primjer je argumentacija izraelskog ambasadora, koji pokazivanjem novčića starog tisuće godina želi rezervirati isključivo izraelsko pravo na Jeruzalem kao glavni grad – stjecište triju najvećih monogamnih religija (razvojnim slijedom poteklih jedna od druge) – kao svoj glavni grad, ne vidjevši da ovakva politika samo pojačava antisemitske ispade širom svijeta, uslijed kakvih su ne tako davno Židovi gotovo bili istrebljeni s lica planete. Možda bih, sličnom metodom i ja mogao, da prostite - pokazivanjem svojeg spolovila - dokazati izravno porijeklo od Adama i Eve („božjih kreacija“), zahtijevajući pravo od milijardi svjetskih stanovnika – u ogromnom postotku eksploatiranih od dobro snalazeće se, ali etički loše potkožene manjine – po vlastitoj volji uspostavljati poretke, ne samo u državama svijeta već i na cijeloj planeti.
Pravo na iznošenje vlastitog mišljenja jedan je od elemenata demokracije (rekao bih, one političke) čime se nipošto ne iscrpljuje njen smisao, kako bi nas „gospodari svijeta“ – ekonomski establišment čijih su stavova i interesa vlade uglavnom direktni transmiteri u stvarnost – htjeli uvjeriti. Jer, osim zahtjeva da se ta mišljenja uzmu u ozbiljno razmatranje, postoje još dva stupa prave demokarcije, koji ni u jednoj zemlji svijeta nisu apsolvirani kako treba – socijalna, i napose ekonomska demokracija. Po mojem skromnom mišljenju trebalo bi uključiti i njenu globalnu komponentu, jer u okruženju rigidnih i u praksi vrlo djelatnih zauzimanja nekih velesila, teško da je moguće ostvariti demokratsku ideju na dulji rok ma u kojoj državi. Mnoge države (a naročito neke) koje se diče demokratskom aureolom i kao takve predstavljaju „svjetionik“ mnogim svojim satelitima – a biti satelit u političkom smislu znači biti lišen vlastitih stavova, posebno njihovih implementacija u stvarnosti – to ni u kojem slučaju nisu, posebno stoga što prava demokracija biva „obmotana“ obvojnicom humanizma. Humanizma svakako fali tamo gdje uslijed intervencija kvazidemokracija u unutrašnje poslove drugih, slijeđenjem isključivo vlastitog ekonomskog interesa koji se zakrinkava pozivanjem na ljudska prava i ine – u njihovoj interpretaciji – floskule, svakodnevno gine na hiljade nevinih ljudskih bića (da ne pričamo o uništenju infrastrukture, što posljedično te zemlje potom čini ovisnima o agresoru, kao i povijesnih spomenika koji govore o visokoj kulturi tih zemalja na kojoj su se – ironije li – formirale i „kulture“ agresora, koji svojim činom tako uništava vlastite korijene), čak i bez humanog odziva na njihovu sudbinu među ogromnim dijelom stanovništva agresorskih država.
I autor knjige kao i ja, potičemo iz države koja daleko od toga da je bila demokratska (u smislu prethodnog objašnjenja), ali je svakako teorijski i praktično inicirala neke svjetonazorske poglede koji ni s istoka ni sa zapada ne bi trebali biti zanemareni. Nažalost, ne samo da se ta zemlja raspala u krvavoj kombinaciji građanskih ratova i agresija od strane njenih sastavnica, nego je i cijeli svijet krenuo u sasvim drugom smjeru no što su najoptimističniji (najnaivniji?) očekivali nakon rušenje berlinskog zida i propasti rigidne verzije socijalizma, takozvanog „realsocijalizma“. Poznavajući zauzimanja gospodina Hadžialića za stvarnu demokraciju i prijedloge koje u tom smislu javno podastire svojim tekstovima skupljenima u ovoj knjizi, ne mogu a da ne stanem iza njih, uz istovremeni nadajući se optimizam (a nadu čini se nitko još nije pronašao na dnu Pandorine vreće ili kutije), te istovremeni čak i prevladavajući pesimizam, vidjevši koliko i kako naša vrsta uči od povijesti. Povjesničari, filozofi i sociolozi različito percipiraju ulogu pojedinca u povijesti koja, razmotrimo li povijesna iskustva, može biti i pozitivna i negativa ali – nažalost – skoro uvijek plaćena ljudskim životima. Mase, ogromne većine građana svijeta, pri tome uglavnom figuriraju kao sredstvo ostvarenja ciljeva establišmenta ili antički kor koji aposteriori komentira zbivanja, a moramo biti svijesni da pojedinac uvijek predstavlja tek vrhovnog eksponenta manjina zauzetih za vlastite interese.
Evolucija, kako ona biološka tako i socijalna kao nekovrsna njezina nadgradnja, ne obuhvaća sve osobe u podjednakoj kvalitativnoj mjeri. Nažalost, svijet je još uvijek – a nije za očekivati da će se to ubrzo promijeniti – negdje u stadiju razvoja između svojih primatskih predaka i iskonskog, od vrhunskih svjetskih etičara sviju epoha zamišljenog Čovjeka koji se uspio otarasiti svojih ograničenja, otuđenja od potencijalnih, skoro božanskih sposobnosti. Iz vlastitog iskustva, kao i onog autora knjige, što je nedvosmisleno dovelo i do promišljanja eksplaniranih u esejima skupljenima u knjizi, znam da tek ogromna manjina pripadnika različitih svjetskih društava, iz različitih civilizacijskih sredina, njeguje originalni, humanistički pogled na ljudsko društvo, često upravo zbog toga bivajući ekskomunicirana na različite (čak i smrtonosne) načine iz javnog života. Podnijeti takav teret zahtijeva hrabrost i duhovnu čvrstoću, kao i ljudsko dostojanstvo, čime nedvojbeno gospodin Sabahudin Hadžialić raspolaže. Što znači krik „žednoga u pustinji“, može li promijenit njegovu vlastitu kao i sudbinu cijelog ljudskog roda? No, da tog vapaja nema to bi unaprijed značilo predaju silama mraka, mirenje s beznađem. Munchovski očajnički krik autora knjige „World as global sin“, bez obzira ne njegov stvarni odjek u širokoj javnosti, svakako je pokušaj jedinke koja shvaća odakle je, koja je iz toga izvukla ne samo ograničena iskustva jer nikada nije bila zatvorena u duhovne atare kojima većina još uvijek robuje, nesposobna kritički preispitivati njihove aksiome, već uviđa stanje cjeline – svijeta koji je u osnovi jedina naša prava domovina – i hrabro iznosi svoje poglede. Kad se ideja jednom plasira u javnost, ona postaje nezavisna od autora. Hoće li, ili neće biti prihvaćena više ne ovisi o njemu. Gospodin Hadžialić istresa pred ovce koje slijede svoje pastire duhovnu hranu; hoće li je one konzumirati i „metabolički“ pretvoriti u bolju budućnost sviju nas, više ne ovisi o autoru. Kažu da je Isus pretvorio vodu u vino; na masama ostaje da - bez Gospodinove pomoći – izvedu još veće čudo. Iz ovaca se pretvorivši u prave ljude, gradeći budućnost kakvu najhumaniji predstavnici vrste već tisućljećima zalud predočuju svojim istovrsnicima. Sabahudin Hadžialić, svakako spada među takve.
U preduskršnju (katoličku) subotu održano je na Internacionalnom univerzitetu Travnik, čiji je gospodin Hadžialić redovni profesor, predstavljanje dviju njegovih najnovijih knjiga, jednu od kojih jednu („World As Global Sin“) niže predstavljamo recenzijom redovnog kolumnista portala SBPeriskop.
Sabahudin Hadžialić je poznati eksjugoslavenski, a danas bosanskohercegovački književnik, pjesnik i znanstvenik (doktor medijskih i komunikoloških nauka iz oblasti medija), autor mnogih proznih, pjesničkih i naučnih radova, član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Udruženja književnika Srbije, Akademije "Ivo Andrić" i Društva novinara BiH. Ambasador je POETAS del Mundo u BiH. Detaljnu biografiju uglednog književnika i znanstvenika, zainteresirani mogu naći na slijedećem linku. Slijedi prijevod recenzije kolumniste našeg portala, s engleskog jezika kako je objavljena u knjizi.
--------------
Autora knjige, gospodina Sabahudina Hadžialića, poznajem – kao i njegove stavove – već godinama, s obzirom da surađujem u njegovim internetskim i štampanim projektima, a i prateći njegova razmatranja u esejima koje je skupio u knjigu. Sam naslov knjige „World as global sin“ („Svijet kao globalni grijeh“), me neodoljivo podsjeća na biblijski „pragrijeh“ naših predaka, koji kao da se prenio i na nas, tko zna kojim i kakvim putevima („znanstveno“ objašnjenje uključivalo bi genetiku, ali sam lično – mada prihvaćam naučni pogled na svijet – prilično rezerviran s obzirom na takav pogled). No, taj navodni grijeh/pragrijeh – kako god ga nazivali – nesmiljeno uvijek isplivava na površinu svijesti mislećih ljudi. Najnoviji primjer je argumentacija izraelskog ambasadora, koji pokazivanjem novčića starog tisuće godina želi rezervirati isključivo izraelsko pravo na Jeruzalem kao glavni grad – stjecište triju najvećih monogamnih religija (razvojnim slijedom poteklih jedna od druge) – kao svoj glavni grad, ne vidjevši da ovakva politika samo pojačava antisemitske ispade širom svijeta, uslijed kakvih su ne tako davno Židovi gotovo bili istrebljeni s lica planete. Možda bih, sličnom metodom i ja mogao, da prostite - pokazivanjem svojeg spolovila - dokazati izravno porijeklo od Adama i Eve („božjih kreacija“), zahtijevajući pravo od milijardi svjetskih stanovnika – u ogromnom postotku eksploatiranih od dobro snalazeće se, ali etički loše potkožene manjine – po vlastitoj volji uspostavljati poretke, ne samo u državama svijeta već i na cijeloj planeti.
Pravo na iznošenje vlastitog mišljenja jedan je od elemenata demokracije (rekao bih, one političke) čime se nipošto ne iscrpljuje njen smisao, kako bi nas „gospodari svijeta“ – ekonomski establišment čijih su stavova i interesa vlade uglavnom direktni transmiteri u stvarnost – htjeli uvjeriti. Jer, osim zahtjeva da se ta mišljenja uzmu u ozbiljno razmatranje, postoje još dva stupa prave demokarcije, koji ni u jednoj zemlji svijeta nisu apsolvirani kako treba – socijalna, i napose ekonomska demokracija. Po mojem skromnom mišljenju trebalo bi uključiti i njenu globalnu komponentu, jer u okruženju rigidnih i u praksi vrlo djelatnih zauzimanja nekih velesila, teško da je moguće ostvariti demokratsku ideju na dulji rok ma u kojoj državi. Mnoge države (a naročito neke) koje se diče demokratskom aureolom i kao takve predstavljaju „svjetionik“ mnogim svojim satelitima – a biti satelit u političkom smislu znači biti lišen vlastitih stavova, posebno njihovih implementacija u stvarnosti – to ni u kojem slučaju nisu, posebno stoga što prava demokracija biva „obmotana“ obvojnicom humanizma. Humanizma svakako fali tamo gdje uslijed intervencija kvazidemokracija u unutrašnje poslove drugih, slijeđenjem isključivo vlastitog ekonomskog interesa koji se zakrinkava pozivanjem na ljudska prava i ine – u njihovoj interpretaciji – floskule, svakodnevno gine na hiljade nevinih ljudskih bića (da ne pričamo o uništenju infrastrukture, što posljedično te zemlje potom čini ovisnima o agresoru, kao i povijesnih spomenika koji govore o visokoj kulturi tih zemalja na kojoj su se – ironije li – formirale i „kulture“ agresora, koji svojim činom tako uništava vlastite korijene), čak i bez humanog odziva na njihovu sudbinu među ogromnim dijelom stanovništva agresorskih država.
I autor knjige kao i ja, potičemo iz države koja daleko od toga da je bila demokratska (u smislu prethodnog objašnjenja), ali je svakako teorijski i praktično inicirala neke svjetonazorske poglede koji ni s istoka ni sa zapada ne bi trebali biti zanemareni. Nažalost, ne samo da se ta zemlja raspala u krvavoj kombinaciji građanskih ratova i agresija od strane njenih sastavnica, nego je i cijeli svijet krenuo u sasvim drugom smjeru no što su najoptimističniji (najnaivniji?) očekivali nakon rušenje berlinskog zida i propasti rigidne verzije socijalizma, takozvanog „realsocijalizma“. Poznavajući zauzimanja gospodina Hadžialića za stvarnu demokraciju i prijedloge koje u tom smislu javno podastire svojim tekstovima skupljenima u ovoj knjizi, ne mogu a da ne stanem iza njih, uz istovremeni nadajući se optimizam (a nadu čini se nitko još nije pronašao na dnu Pandorine vreće ili kutije), te istovremeni čak i prevladavajući pesimizam, vidjevši koliko i kako naša vrsta uči od povijesti. Povjesničari, filozofi i sociolozi različito percipiraju ulogu pojedinca u povijesti koja, razmotrimo li povijesna iskustva, može biti i pozitivna i negativa ali – nažalost – skoro uvijek plaćena ljudskim životima. Mase, ogromne većine građana svijeta, pri tome uglavnom figuriraju kao sredstvo ostvarenja ciljeva establišmenta ili antički kor koji aposteriori komentira zbivanja, a moramo biti svijesni da pojedinac uvijek predstavlja tek vrhovnog eksponenta manjina zauzetih za vlastite interese.
Evolucija, kako ona biološka tako i socijalna kao nekovrsna njezina nadgradnja, ne obuhvaća sve osobe u podjednakoj kvalitativnoj mjeri. Nažalost, svijet je još uvijek – a nije za očekivati da će se to ubrzo promijeniti – negdje u stadiju razvoja između svojih primatskih predaka i iskonskog, od vrhunskih svjetskih etičara sviju epoha zamišljenog Čovjeka koji se uspio otarasiti svojih ograničenja, otuđenja od potencijalnih, skoro božanskih sposobnosti. Iz vlastitog iskustva, kao i onog autora knjige, što je nedvosmisleno dovelo i do promišljanja eksplaniranih u esejima skupljenima u knjizi, znam da tek ogromna manjina pripadnika različitih svjetskih društava, iz različitih civilizacijskih sredina, njeguje originalni, humanistički pogled na ljudsko društvo, često upravo zbog toga bivajući ekskomunicirana na različite (čak i smrtonosne) načine iz javnog života. Podnijeti takav teret zahtijeva hrabrost i duhovnu čvrstoću, kao i ljudsko dostojanstvo, čime nedvojbeno gospodin Sabahudin Hadžialić raspolaže. Što znači krik „žednoga u pustinji“, može li promijenit njegovu vlastitu kao i sudbinu cijelog ljudskog roda? No, da tog vapaja nema to bi unaprijed značilo predaju silama mraka, mirenje s beznađem. Munchovski očajnički krik autora knjige „World as global sin“, bez obzira ne njegov stvarni odjek u širokoj javnosti, svakako je pokušaj jedinke koja shvaća odakle je, koja je iz toga izvukla ne samo ograničena iskustva jer nikada nije bila zatvorena u duhovne atare kojima većina još uvijek robuje, nesposobna kritički preispitivati njihove aksiome, već uviđa stanje cjeline – svijeta koji je u osnovi jedina naša prava domovina – i hrabro iznosi svoje poglede. Kad se ideja jednom plasira u javnost, ona postaje nezavisna od autora. Hoće li, ili neće biti prihvaćena više ne ovisi o njemu. Gospodin Hadžialić istresa pred ovce koje slijede svoje pastire duhovnu hranu; hoće li je one konzumirati i „metabolički“ pretvoriti u bolju budućnost sviju nas, više ne ovisi o autoru. Kažu da je Isus pretvorio vodu u vino; na masama ostaje da - bez Gospodinove pomoći – izvedu još veće čudo. Iz ovaca se pretvorivši u prave ljude, gradeći budućnost kakvu najhumaniji predstavnici vrste već tisućljećima zalud predočuju svojim istovrsnicima. Sabahudin Hadžialić, svakako spada među takve.
