Često u tekstovima ističem mudrost koju rijetki shvaćaju, nosa uronjenog u mirise interesa koji im zastiru vid i blokiraju mentalne funkcije. To je nebrojeno puta dokazana Montaigne-ova misao:
“Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi”
Riječ prorok ovdje ovdje se koristi u značenju vizionara, što i ja činim. Lovci na divljač prepoznaju je prema tragovima, pred ljudima leže znakovi pored povijesnog puta, koje većina ne zna protumačiti – uglavnom iz interesnih i intelektualnih razloga. Na dan opsade Bastille, francuski kralj Luj XVI pojma nije imao o prilikama u zemlji, i opasnosti koja se nadvila nad njegovu krunu i sistem u cjelini. Odlazeći u lov, u dnevnik upisuje jednu jedinu riječ - „Ništa“. Što onda očekivati od običnih ljudi, duboko zamrznutih u led svoje koristi i nesposobnosti iščitavanja tragova na putu kojim se kreću, negoli također - Ništa! Prepuna je povijest kratkovidnih „lujeva“; recimo – niti ruski car Nikolaj nije iz nezadovoljstva puka 1905. godine, znao iščitati stanje u zemlji, nego je na njih napujdao policiju koja je izvršila masakr, a današnji pseudohumanisti plaču nad zasluženom sudbinom njega i obitelji mu (obitelji vladara i eksploatatora ne „sisaju vesla“, da ne bi znale na račun koga žive). Samoobrana nije zločin, ako se jasno utvrdi tko je napadač a tko se brani! Ne zabrinjava sudbina takvih, koliko patnje nevinih širom svijeta prije no se ista ostvari. Ne jednom je spominjano da se većina ljudi ne snalazi u vremenskoj koordinati bitisanja, prvenstveno cjelokupnog čovječanstva. Ukotvljeni u glib aktualnih interesa, slijepiji su od fizioloških slijepaca. Ustajući iz kreveta ushićeno shvate svoju veličinu, jer još nije bilo revolucije, pa upisuju u svoj dnevnik „Ništa“. Sve dok im „maca ne dođe na vratanca“. Poput Lavoisiera, genija na području kemije, i totalnog nevježe u shvaćanju društvenih kretanja (za razliku od ranije spominjanih, on svakako nije zavrijedio svoju sudbinu). Misaoni kasnokasnioci čini se da vjeruju kako se revolucije naručuju: „Konobar, pileći batak s prilogom od svježe revolucije molim!“. Povijest sa svojim zapletima, kolopletima i labirintima, uslovi čijem stvaranju su doprinjeli vladajući i potlačeni, intelektualci koji su imali dublji uvid u vlastito i prošla vremena od svojih suvremenika, teorijski analizirajući prevladane i koncepte realizacija koje tek moraju uslijediti, s time kao ništa živo nemaju! Ne isporuči li konobar „prilog“ za pet minuta, blistaju sami pred dokazanom genijalnošću!
Proroka ima svakojakih, pravih i lažnih – od kojih su neki naprosto prevaranti, a drugi se igraju proročanstava nesposobni za dublji uvid stvarnosti, a kamoli za predviđanja budućih događanja. Masama su najpopularniji aposteriorni „proroci“, proglašeni takvima nakon naknadnog podešavanja „proročanstva“ zbivanju koje se odigralo. Jel' vidite njegovu genijalnost, zar nije on to predvidio! Babe Vange, Nostradamusi ili Fatimsko proročanstvo takvi su tipovi „mudraca“ i predviđanja. Mnogo bolji indikator vlastite dalekovidnosti i prevladavajuće gluposti masa jesu istinski proroci, koji su uspjeli sagledati cjelinu i vizionarski pogodili zbivanja u vremenima kad oni već odavno ne bitišu. Proročanstva se ne stvaraju iz božanskog uvida, niti iz prazne glave, već iz dubokog racionalnog, intutitivnog i etičkog shvaćanja dinamike procesa, te mentalnog prosvjetljenja koje to omogućuje. Ali ne u smislu što će se desiti narednog 25.augusta ili da će revolucija izbiti na 1.maja 2019. godine. To nikad nikome nije uspjelo, pa ni futuristima, kad ih na svaku Novu godinu novinari dave za detalje o budućnosti svijeta. Prorok nije netko imenovan od sedme sile, već je on to sam po sebi. Jednim od takvih smatraju Isusa (ako je uopće postojao), što je doduše vrlo šaljivo - jer do kraja svemira možemo čekati da se obistine njegova proročanstva. Da se isti – ne daj bože - još stotinjak puta pojavi među ljudima, isti toliko puta bio bi pribijen na križ. No, takvim ga smatraju vjernici, pa nek' im bude – jer je nemoguće dokazati jeli lažni ili pravi prorok. Jedino pravo proročanstvo, koje to i nije pa onda ljude niti ne zanima, je njegov poziv na humanost među ljudima, čime je – dakako – pogodio šupljnu među atomima od kojih se sastojimo. No, sama ideja je vrijednija od ma kojih biblijskih „predviđanja“.
Međutim, pravim bismo prorokom mogli smatrati Rogera Bacona (oko 1214–1294)“; „…bio je engleski filozof, izumitelj i najčuveniji franjevac svoga vremena. Bio je jedan od najranih pobornika naučne metodologije. Predvideo je kasnija otkrića mikroskopa, teleskopa, naočara, letećih mašina, hidrauličnih i parnih brodova. Četiri veka pre Isaka Njutna otkrio je da prizma može razbiti svetlost po celom spektru.“. Dotični je bivao rad svojih ideja hapšen i pritvaran, ali ne zato što se nisu ostvarile već dan nakon objave, kao što nestrpljivi očekuju. Pravim bismo prorokom mogli smatrati i Leonarda da Vincija, genija svog i ispred svog vremena, čiji „spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena“, ali to svakako ne znači da ju je crpio iz zrakopraznog prostora. Jules Vernea možemo smatrati „prorokom“ u znanstvenom, tehničkom i tehnološkom području, čije mnoge zamisli su se ostvarile, a sam je od sebe odbijao kvalifikaciju proroka, potvrđujući da ništa nije isisao iz prazne glave,
pripisavši podudarnosti razvoja i svoga rada čistoj slučajnosti: „čak i prije nego što sam počeo pisati priče, uvijek sam uzeo brojne bilješke iz svake knjige, novina, časopisa ili znanstvenog izvještaja koje sam naišao.". Giordano Bruno je, u vremenu dok su takve spaljivali na lomačama (gdje je i on završio!), govorio o beskrajnom svemiru:
„…dok Kopernik svoj nauk ograničava na planetarni sistem našeg Sunca, Bruno je proširuje na cijeli svemir koji je beskonačno velik. Po Koperniku, sistem našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajaćica, a Bruno u svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša Zemlja. Također ističe da Zemlja i naše Sunce nisu središnja kozmička tijela… Kao protivnik antropocentričkog shvaćanja, pokazao je pravo čovjekovo mjesto u svemiru. Bruno je svoje vrijeme obdario cijelim nizom novih pojmova, kao što su: svemir, neizmjernost, prirodni zakoni, razvojne snage u prirodi itd.“
Arthur Clark je predvidio geostacionarne satelite i uređaj sličan iPodu, H.G.Wells nuklearnu bombu, da ne nabrajam dalje. Skeptike u međuvremenu zaboravljenih imena, pokriva trava zaborava, dok materijalizirana predviđanja vizionara danas koriste novi skeptici, koje će sutra na jednak način pokrivati bršljan i šaš. Naravno da u mnogim ostvarenjima vizija ima i slučajnosti, ali ne valja zanijekati da su njihovi autori pomno pratili dešavanja, a ne bezglavo davali svoje procjene realizaciju kojih je trebalo čekati i stoljećima. U znanstveno-tehnološko-tehničkom području češća su ostvarenja vizionarskih predviđanja, ali predvidjeti promjene samog ekonomsko-političkog sustava znatno je teže, jer se dešavaju na mnogo većoj vremenskoj skali, a na njihove mijene utiče niz faktora od kojih su mnogi psihološke prirode. Jeli tko mogao slutiti da će „pripadnik niže rase“ Mahatma Gandhi, svojom nenasilnom revolucijom osloboditi cijeli potkontinent jarma najveće kolonijalne sile? Ideja protiv oružja, tko bi vjerovao! U okrilju katoličke Crkve upravo djeluje – preuranjeno, jer premnogi (nadasve pripadnici crkvenih elita) jedva čekaju njegovu smrt, kako bi „Bestidnica“ bez stida nastavila po starom – vizionar, papa Franjo. Nema čovjeka koji ne bi robovao Kronu, robovlasniku koji nas drži u čeličnoj šaci, tek izuzetnima dopuštajući zvirnuti u budućnost kroz uske proreze vječnosti koje je vladar. Kad Thomas More, godine 1516. piše:
„U Utopiji čak ni oni koji sami odbacuju hrišćansko učenje ipak nikoga ne odvraćaju od ove vere niti proganjaju one koji su se pokrstili. Jedini takav slučaj desio se baš u mome prisustvu kada je zatvoren jedan iz naše sredine. Nedavno pokršten, taj čovek stao je da javno propoveda Hristovu veru sa više žara no mudrosti, iako smo mu mi savetovali baš obratno. On se toliko zagrejao da je počeo ne samo našu veru da uznosi iznad ostalih, već sve druge i da osuđuje, nazivajući ih poganskim, a njihove pristalice nečastivim bezbožnicima koje treba kazniti večnim ognjem. Pošto je tako dugo propovedao, bi lišen slobode, sudski optužen i osuđen na progonstvo, ne što je vređao veru, već što je u narodu stvarao nered. Jedan od najstarijih njihovih zakona propisuje da niko ne sme biti uznemiren zbog svog verskog ubeđenja. Utop je, naime, dobro znao da su se stanovnici pre njegovog dolaska stalno međusobno gložili zbog verskih razmirica i uvideo je da je baš to što su pojedine sekte bile nesložne u pogledu zajedničkog interesa i što se stoga svaka pojedinačno borila za zemlju, njemu i pružilo mogućnost da ih pokori sve. Stoga je on, neposredno posle pobede i još pri samom osnivanju svoje države, doneo zakon da svako može ispovedati veru koju hoće, da može i druge u svoju veru prevoditi, ali se pri tome mora truditi da svoju veru propoveda blago i umereno i da razlozima ubeđuje, a ne da tuđe vere oštrim pogrdama unizuje. Šireći svoju veru niko ne srne da drugoga od njegove odvraća, da tuđe versko ubeđenje vređa, niti da se služi ikakvom primenom sile. Ko pokaže netrpeljivost u verskim raspravama, kažnjava se progonstvom ili ropstvom.“, („Utopija“),
bez obzira što u mnogome biva dijete svog vremena, nije li on nadahnuti prorok koji preko stoljeća vjerskih ratova i netrpeljivosti, upravo nama drži još uvijek neshvaćenu lekciju o vjerskoj toleranciji? Spomenimo se Erazma ili Spinoze, izopćenog od svoje zajednice, i niz drugih jasnovidaca čovječanstva. Svakako su Marx i Engels vizionari razvoja društva, što je mnijenje bezbroj ljudi širom svijeta (u izborima za najznačajnijeg mislioca svih vremena, Marx redovno zauzima visoka mjesta; 1, 2). Od ustanka Spartakovih robova, preko srednjovjekovnih seljačkih buna, Francuske revolucije i Pariške komune, došli smo do Oktobarske revolucije; od ograničenih pokreta potlačenih, do globalnih nezadovoljstava kad je nazivni „socijalizam“ više od 70 godina vladao na više od trećine zemljine oble. Naravno, bio je to samo nazivni socijalizam; naravno kao takav on je propao – ali slijepci ne mogu vidjeti širenje ideje pravde od spartakovih vremena do danas, a samo insuficijentni pameću nesposobni su dinamičke promjene ocjenjivati po trendu. Jer,
„Sve ima svoje doba,
i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
Vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
Vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja.
Vrijeme traganja i vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja.
Vrijeme paranja i vrijeme šivanja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,
Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;
Vrijeme ratovanja i vrijeme mira.“
(Biblija, Propovjednik 3,1:8)
Ono što su znali još biblijski mudraci, mi sažimamo u jednostavnu izjavu: ništa se ne dešava prije nego sazriju uslovi! Proroci imaju sposobnost shvaćanja sazrijevanja ideja, i „predosjećanja“ konačnog ishoda. Suvremenijim rječnikom, svjesni su trenda zbivanja kroz goleme vremenske periode! Dok je riječ „socijalizam“ proglašena riječju godine, a u bastionu antikomunizma i antisocijalizma u predsjedničkim izborima učestvuje socijalist, kad i „The Guardian“ piše:
„Postoje važne razlike u istoriji socijalističkih partija i ideja u Evropi i Americi – tamo ova reč nema gorki ukus kao sa ove strane Atlantika. I u Evropi su mnogi besni zbog strogih mera štednje i nezaposlenosti. Radni ljudi u Evropi traže alternative neuspelim i nelojalnim političkim liderima i partijama. Podrška mladih nezavisnosti Škotske na prošlogodišnjem referendumu i uspon socijaliste Jeremya Corbina do vodeće pozicije u Laburističkoj partiji pokazuju da ljudi iz radničke klase i mladi traže izlaz iz slepe ulice kapitalizma. Milijarde ljudi danas odbacuju vladavinu klase milijardera i okreću se izvornim idejama socijalizma. Masovni pokret radnih ljudi je kritično važan faktor ako ne želimo svet opustošen ratovima, siromaštvom, izbegličkim krizama i klimatskim katastrofama, već društvo sposobno da resurse planete iskoristi na način koji će osigurati održiv i visok standard života za sve.“,
a sve veći broj američke mladeži pokazuje simpatije za socijalističku ideju:
čini se da su i ovi zakašnjeli istinoljupci (koje je sve gori položaj američke srednje klase, s realnom plaćom koja se desetljećima ne mijenja nego čak opada, privodi pameti) tek najobičnije budale u percepciji onih iskonskih. Za takve bi bilo izuzetno edukativno pročitati tekst Michaela Moorea, posebno obrativši pažnju na odlomak kao pisan za njih:
„Da li se nekada zapitate zašto su komentatori i politička klasa uvek tako ubeđeni da Amerikanci „prosto nisu spremni“ za nešto – da bi se na kraju uvek pokazalo da greše? Oni govore tako jer žele da očuvaju status kvo. Ne žele promene i pokušavaju da uplaše građane i nateraju ih da glasaju protiv svojih interesa. Isti ljudi sada tvrde da nema nikakve šanse da „demokratski socijalista“ postane predsednik SAD.“
Naravno da Sanders nije izabran, no valja prepoznatu suštinu gornjih riječi, a da će se kad tad – šire gledano – ostvariti, vide oni koji ne spavaju otvorenih očiju. Vjerojatno i nažalost, po mišljenju autora, s mnogo prolivene krvi – upravo radi otpora izrabljivača ljudi. Nevjerojatno je koliko se malo na patnje gladnih i siromašnih pozivaju, jer ih nije ni briga. Čudo jedno, „realsocijalizmu“ koji je predstavljao veliku nadu potlačenih - a neslavno propao - dano je tek sedamdesetak godina da se „popravlja“ (a nije propao samo radi unutrašnjih slabosti, stvar je mnogo složenija), dok je kapitalizam - stoljećima „popravljan“ – toliko u tome uspio da ga sve više ljudi čezne zamijeniti humanijim i pravednijim sustavom. Sem ušančenih u zamkove svojih gramzivosti, nesvijesnih da ih jednog dana čeka zaslužena sudbina francuskog kralja.
Mnogi vjeruju da su uvidom u budućnost vizionari privilegirani, no prečesto oni za života prte prokletstvo nerazumijevajućih suvremenika:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Mada proroci ostaju do kraja vjerni nerazumijevajućem ljudskom rodu, autoru je emocionalno možda najbliža posljednja scena najboljeg vesterna svih vremena. Jer, budimo iskreni – više od vizije, većina ipak preferira televiziju. Narodi su u cjelini više televizionari, negoli vizionari!
“Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi”
Riječ prorok ovdje ovdje se koristi u značenju vizionara, što i ja činim. Lovci na divljač prepoznaju je prema tragovima, pred ljudima leže znakovi pored povijesnog puta, koje većina ne zna protumačiti – uglavnom iz interesnih i intelektualnih razloga. Na dan opsade Bastille, francuski kralj Luj XVI pojma nije imao o prilikama u zemlji, i opasnosti koja se nadvila nad njegovu krunu i sistem u cjelini. Odlazeći u lov, u dnevnik upisuje jednu jedinu riječ - „Ništa“. Što onda očekivati od običnih ljudi, duboko zamrznutih u led svoje koristi i nesposobnosti iščitavanja tragova na putu kojim se kreću, negoli također - Ništa! Prepuna je povijest kratkovidnih „lujeva“; recimo – niti ruski car Nikolaj nije iz nezadovoljstva puka 1905. godine, znao iščitati stanje u zemlji, nego je na njih napujdao policiju koja je izvršila masakr, a današnji pseudohumanisti plaču nad zasluženom sudbinom njega i obitelji mu (obitelji vladara i eksploatatora ne „sisaju vesla“, da ne bi znale na račun koga žive). Samoobrana nije zločin, ako se jasno utvrdi tko je napadač a tko se brani! Ne zabrinjava sudbina takvih, koliko patnje nevinih širom svijeta prije no se ista ostvari. Ne jednom je spominjano da se većina ljudi ne snalazi u vremenskoj koordinati bitisanja, prvenstveno cjelokupnog čovječanstva. Ukotvljeni u glib aktualnih interesa, slijepiji su od fizioloških slijepaca. Ustajući iz kreveta ushićeno shvate svoju veličinu, jer još nije bilo revolucije, pa upisuju u svoj dnevnik „Ništa“. Sve dok im „maca ne dođe na vratanca“. Poput Lavoisiera, genija na području kemije, i totalnog nevježe u shvaćanju društvenih kretanja (za razliku od ranije spominjanih, on svakako nije zavrijedio svoju sudbinu). Misaoni kasnokasnioci čini se da vjeruju kako se revolucije naručuju: „Konobar, pileći batak s prilogom od svježe revolucije molim!“. Povijest sa svojim zapletima, kolopletima i labirintima, uslovi čijem stvaranju su doprinjeli vladajući i potlačeni, intelektualci koji su imali dublji uvid u vlastito i prošla vremena od svojih suvremenika, teorijski analizirajući prevladane i koncepte realizacija koje tek moraju uslijediti, s time kao ništa živo nemaju! Ne isporuči li konobar „prilog“ za pet minuta, blistaju sami pred dokazanom genijalnošću!
Proroka ima svakojakih, pravih i lažnih – od kojih su neki naprosto prevaranti, a drugi se igraju proročanstava nesposobni za dublji uvid stvarnosti, a kamoli za predviđanja budućih događanja. Masama su najpopularniji aposteriorni „proroci“, proglašeni takvima nakon naknadnog podešavanja „proročanstva“ zbivanju koje se odigralo. Jel' vidite njegovu genijalnost, zar nije on to predvidio! Babe Vange, Nostradamusi ili Fatimsko proročanstvo takvi su tipovi „mudraca“ i predviđanja. Mnogo bolji indikator vlastite dalekovidnosti i prevladavajuće gluposti masa jesu istinski proroci, koji su uspjeli sagledati cjelinu i vizionarski pogodili zbivanja u vremenima kad oni već odavno ne bitišu. Proročanstva se ne stvaraju iz božanskog uvida, niti iz prazne glave, već iz dubokog racionalnog, intutitivnog i etičkog shvaćanja dinamike procesa, te mentalnog prosvjetljenja koje to omogućuje. Ali ne u smislu što će se desiti narednog 25.augusta ili da će revolucija izbiti na 1.maja 2019. godine. To nikad nikome nije uspjelo, pa ni futuristima, kad ih na svaku Novu godinu novinari dave za detalje o budućnosti svijeta. Prorok nije netko imenovan od sedme sile, već je on to sam po sebi. Jednim od takvih smatraju Isusa (ako je uopće postojao), što je doduše vrlo šaljivo - jer do kraja svemira možemo čekati da se obistine njegova proročanstva. Da se isti – ne daj bože - još stotinjak puta pojavi među ljudima, isti toliko puta bio bi pribijen na križ. No, takvim ga smatraju vjernici, pa nek' im bude – jer je nemoguće dokazati jeli lažni ili pravi prorok. Jedino pravo proročanstvo, koje to i nije pa onda ljude niti ne zanima, je njegov poziv na humanost među ljudima, čime je – dakako – pogodio šupljnu među atomima od kojih se sastojimo. No, sama ideja je vrijednija od ma kojih biblijskih „predviđanja“.
Međutim, pravim bismo prorokom mogli smatrati Rogera Bacona (oko 1214–1294)“; „…bio je engleski filozof, izumitelj i najčuveniji franjevac svoga vremena. Bio je jedan od najranih pobornika naučne metodologije. Predvideo je kasnija otkrića mikroskopa, teleskopa, naočara, letećih mašina, hidrauličnih i parnih brodova. Četiri veka pre Isaka Njutna otkrio je da prizma može razbiti svetlost po celom spektru.“. Dotični je bivao rad svojih ideja hapšen i pritvaran, ali ne zato što se nisu ostvarile već dan nakon objave, kao što nestrpljivi očekuju. Pravim bismo prorokom mogli smatrati i Leonarda da Vincija, genija svog i ispred svog vremena, čiji „spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena“, ali to svakako ne znači da ju je crpio iz zrakopraznog prostora. Jules Vernea možemo smatrati „prorokom“ u znanstvenom, tehničkom i tehnološkom području, čije mnoge zamisli su se ostvarile, a sam je od sebe odbijao kvalifikaciju proroka, potvrđujući da ništa nije isisao iz prazne glave,
pripisavši podudarnosti razvoja i svoga rada čistoj slučajnosti: „čak i prije nego što sam počeo pisati priče, uvijek sam uzeo brojne bilješke iz svake knjige, novina, časopisa ili znanstvenog izvještaja koje sam naišao.". Giordano Bruno je, u vremenu dok su takve spaljivali na lomačama (gdje je i on završio!), govorio o beskrajnom svemiru:
„…dok Kopernik svoj nauk ograničava na planetarni sistem našeg Sunca, Bruno je proširuje na cijeli svemir koji je beskonačno velik. Po Koperniku, sistem našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajaćica, a Bruno u svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša Zemlja. Također ističe da Zemlja i naše Sunce nisu središnja kozmička tijela… Kao protivnik antropocentričkog shvaćanja, pokazao je pravo čovjekovo mjesto u svemiru. Bruno je svoje vrijeme obdario cijelim nizom novih pojmova, kao što su: svemir, neizmjernost, prirodni zakoni, razvojne snage u prirodi itd.“
Arthur Clark je predvidio geostacionarne satelite i uređaj sličan iPodu, H.G.Wells nuklearnu bombu, da ne nabrajam dalje. Skeptike u međuvremenu zaboravljenih imena, pokriva trava zaborava, dok materijalizirana predviđanja vizionara danas koriste novi skeptici, koje će sutra na jednak način pokrivati bršljan i šaš. Naravno da u mnogim ostvarenjima vizija ima i slučajnosti, ali ne valja zanijekati da su njihovi autori pomno pratili dešavanja, a ne bezglavo davali svoje procjene realizaciju kojih je trebalo čekati i stoljećima. U znanstveno-tehnološko-tehničkom području češća su ostvarenja vizionarskih predviđanja, ali predvidjeti promjene samog ekonomsko-političkog sustava znatno je teže, jer se dešavaju na mnogo većoj vremenskoj skali, a na njihove mijene utiče niz faktora od kojih su mnogi psihološke prirode. Jeli tko mogao slutiti da će „pripadnik niže rase“ Mahatma Gandhi, svojom nenasilnom revolucijom osloboditi cijeli potkontinent jarma najveće kolonijalne sile? Ideja protiv oružja, tko bi vjerovao! U okrilju katoličke Crkve upravo djeluje – preuranjeno, jer premnogi (nadasve pripadnici crkvenih elita) jedva čekaju njegovu smrt, kako bi „Bestidnica“ bez stida nastavila po starom – vizionar, papa Franjo. Nema čovjeka koji ne bi robovao Kronu, robovlasniku koji nas drži u čeličnoj šaci, tek izuzetnima dopuštajući zvirnuti u budućnost kroz uske proreze vječnosti koje je vladar. Kad Thomas More, godine 1516. piše:
„U Utopiji čak ni oni koji sami odbacuju hrišćansko učenje ipak nikoga ne odvraćaju od ove vere niti proganjaju one koji su se pokrstili. Jedini takav slučaj desio se baš u mome prisustvu kada je zatvoren jedan iz naše sredine. Nedavno pokršten, taj čovek stao je da javno propoveda Hristovu veru sa više žara no mudrosti, iako smo mu mi savetovali baš obratno. On se toliko zagrejao da je počeo ne samo našu veru da uznosi iznad ostalih, već sve druge i da osuđuje, nazivajući ih poganskim, a njihove pristalice nečastivim bezbožnicima koje treba kazniti večnim ognjem. Pošto je tako dugo propovedao, bi lišen slobode, sudski optužen i osuđen na progonstvo, ne što je vređao veru, već što je u narodu stvarao nered. Jedan od najstarijih njihovih zakona propisuje da niko ne sme biti uznemiren zbog svog verskog ubeđenja. Utop je, naime, dobro znao da su se stanovnici pre njegovog dolaska stalno međusobno gložili zbog verskih razmirica i uvideo je da je baš to što su pojedine sekte bile nesložne u pogledu zajedničkog interesa i što se stoga svaka pojedinačno borila za zemlju, njemu i pružilo mogućnost da ih pokori sve. Stoga je on, neposredno posle pobede i još pri samom osnivanju svoje države, doneo zakon da svako može ispovedati veru koju hoće, da može i druge u svoju veru prevoditi, ali se pri tome mora truditi da svoju veru propoveda blago i umereno i da razlozima ubeđuje, a ne da tuđe vere oštrim pogrdama unizuje. Šireći svoju veru niko ne srne da drugoga od njegove odvraća, da tuđe versko ubeđenje vređa, niti da se služi ikakvom primenom sile. Ko pokaže netrpeljivost u verskim raspravama, kažnjava se progonstvom ili ropstvom.“, („Utopija“),
bez obzira što u mnogome biva dijete svog vremena, nije li on nadahnuti prorok koji preko stoljeća vjerskih ratova i netrpeljivosti, upravo nama drži još uvijek neshvaćenu lekciju o vjerskoj toleranciji? Spomenimo se Erazma ili Spinoze, izopćenog od svoje zajednice, i niz drugih jasnovidaca čovječanstva. Svakako su Marx i Engels vizionari razvoja društva, što je mnijenje bezbroj ljudi širom svijeta (u izborima za najznačajnijeg mislioca svih vremena, Marx redovno zauzima visoka mjesta; 1, 2). Od ustanka Spartakovih robova, preko srednjovjekovnih seljačkih buna, Francuske revolucije i Pariške komune, došli smo do Oktobarske revolucije; od ograničenih pokreta potlačenih, do globalnih nezadovoljstava kad je nazivni „socijalizam“ više od 70 godina vladao na više od trećine zemljine oble. Naravno, bio je to samo nazivni socijalizam; naravno kao takav on je propao – ali slijepci ne mogu vidjeti širenje ideje pravde od spartakovih vremena do danas, a samo insuficijentni pameću nesposobni su dinamičke promjene ocjenjivati po trendu. Jer,
„Sve ima svoje doba,
i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
Vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
Vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja.
Vrijeme traganja i vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja.
Vrijeme paranja i vrijeme šivanja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,
Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;
Vrijeme ratovanja i vrijeme mira.“
(Biblija, Propovjednik 3,1:8)
Ono što su znali još biblijski mudraci, mi sažimamo u jednostavnu izjavu: ništa se ne dešava prije nego sazriju uslovi! Proroci imaju sposobnost shvaćanja sazrijevanja ideja, i „predosjećanja“ konačnog ishoda. Suvremenijim rječnikom, svjesni su trenda zbivanja kroz goleme vremenske periode! Dok je riječ „socijalizam“ proglašena riječju godine, a u bastionu antikomunizma i antisocijalizma u predsjedničkim izborima učestvuje socijalist, kad i „The Guardian“ piše:
„Postoje važne razlike u istoriji socijalističkih partija i ideja u Evropi i Americi – tamo ova reč nema gorki ukus kao sa ove strane Atlantika. I u Evropi su mnogi besni zbog strogih mera štednje i nezaposlenosti. Radni ljudi u Evropi traže alternative neuspelim i nelojalnim političkim liderima i partijama. Podrška mladih nezavisnosti Škotske na prošlogodišnjem referendumu i uspon socijaliste Jeremya Corbina do vodeće pozicije u Laburističkoj partiji pokazuju da ljudi iz radničke klase i mladi traže izlaz iz slepe ulice kapitalizma. Milijarde ljudi danas odbacuju vladavinu klase milijardera i okreću se izvornim idejama socijalizma. Masovni pokret radnih ljudi je kritično važan faktor ako ne želimo svet opustošen ratovima, siromaštvom, izbegličkim krizama i klimatskim katastrofama, već društvo sposobno da resurse planete iskoristi na način koji će osigurati održiv i visok standard života za sve.“,
a sve veći broj američke mladeži pokazuje simpatije za socijalističku ideju:
čini se da su i ovi zakašnjeli istinoljupci (koje je sve gori položaj američke srednje klase, s realnom plaćom koja se desetljećima ne mijenja nego čak opada, privodi pameti) tek najobičnije budale u percepciji onih iskonskih. Za takve bi bilo izuzetno edukativno pročitati tekst Michaela Moorea, posebno obrativši pažnju na odlomak kao pisan za njih:
„Da li se nekada zapitate zašto su komentatori i politička klasa uvek tako ubeđeni da Amerikanci „prosto nisu spremni“ za nešto – da bi se na kraju uvek pokazalo da greše? Oni govore tako jer žele da očuvaju status kvo. Ne žele promene i pokušavaju da uplaše građane i nateraju ih da glasaju protiv svojih interesa. Isti ljudi sada tvrde da nema nikakve šanse da „demokratski socijalista“ postane predsednik SAD.“
Naravno da Sanders nije izabran, no valja prepoznatu suštinu gornjih riječi, a da će se kad tad – šire gledano – ostvariti, vide oni koji ne spavaju otvorenih očiju. Vjerojatno i nažalost, po mišljenju autora, s mnogo prolivene krvi – upravo radi otpora izrabljivača ljudi. Nevjerojatno je koliko se malo na patnje gladnih i siromašnih pozivaju, jer ih nije ni briga. Čudo jedno, „realsocijalizmu“ koji je predstavljao veliku nadu potlačenih - a neslavno propao - dano je tek sedamdesetak godina da se „popravlja“ (a nije propao samo radi unutrašnjih slabosti, stvar je mnogo složenija), dok je kapitalizam - stoljećima „popravljan“ – toliko u tome uspio da ga sve više ljudi čezne zamijeniti humanijim i pravednijim sustavom. Sem ušančenih u zamkove svojih gramzivosti, nesvijesnih da ih jednog dana čeka zaslužena sudbina francuskog kralja.
Mnogi vjeruju da su uvidom u budućnost vizionari privilegirani, no prečesto oni za života prte prokletstvo nerazumijevajućih suvremenika:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Mada proroci ostaju do kraja vjerni nerazumijevajućem ljudskom rodu, autoru je emocionalno možda najbliža posljednja scena najboljeg vesterna svih vremena. Jer, budimo iskreni – više od vizije, većina ipak preferira televiziju. Narodi su u cjelini više televizionari, negoli vizionari!
