Ladislav Babić: UDBA i prosudba (Prvi dio)


Tuđman, koji se uvijek tužio kako je navodno jedva preživljavao u Jugoslaviji, još je 1971. godine primio književnu nagradu i materijalnu potporu od Nikolićeve emigrantske „Hrvatske revije“ za knjigu „Velike ideje i mali narodi“, „ali ne samo papirnatom plaketom već se netko potrudio isplatiti mu pozamašan honorar“. Naravno, sve je to UDB-a znala, upisujući spoznaje u njegov dosije. Sve opisano, i ono što tek slijedi, dešavalo se pod budnom paskom, ponekad i na inicijativu zapadnih obavještajnih službi koje su tolerirale – dobrano dozirajući intenzitet – rad emigranstskih grupa protiv Jugoslavije, što proturječi često isticanoj tvrdnji da je Zapad iskreno podržavao Tita kao faktor opiranja sovjetskom bloku. „Iskrenost“ je trajala sve tamo do sloma „realsocijalizma“, a potom se Zapad potrudio da razbije i tu poslijednju prepreku kapitala pred svjetskom dominacijom. Valja spomenuti detalj koji – uz suradnju kvaziantifašiste s fašističkim koljačem – dobro oslikava Tuđmanov profil. Godine 1987., kada je u Kanadi skupljao novac od emigracije raznoraznog profila, na večeri za 25 odabranih hrvatskih emigranata, Tuđman govori: „Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj.“, (ibid, str. 239) – savršeno u skladu s idejom o 200 bogatih obitelji koje će vladati Hrvatskom, koju neki pripisuju njemu dok drugi to demantiraju. I mada Manolić tu izjavu naziva nespretnom, povijest je itekako pokazala njezinu utemeljenost, i osnovni razlog stvaranja nezavisne Hrvatske – stvaranje lovišta za kapitalističke predatore najgoreg profila, otimače imovine koju je narod stvarao svojm rukama, pljačku građana najveću u hrvatskoj povijesti. Sve drugo, jezik, kultura, vjerske razlike, ugroženost od Srba, su samo na vrbi svirala za naivni narod (dapače, u kontekstu podataka o suradnji s ekstremnom i profašističkom emigracijom i kasnije prakse - aposteriori je ispao opravdan strah hrvatskih Srba za svoju budućnost! Koji je Milošević samo iskoristio u vlastite svrhe.).

Obratimo sad pažnju na Brunu Bušića, Tuđmanovog štićenika s kojim se ovaj nakon njegova bijega iz zemlje potajno sastajao. Primjetimo da je Tuđmanu bio oduzet pasoš nakon druge osude, zbog jednog intervjua švedskoj televiziji. Međutim, to ga nije spriječilo da - uz tajnu ali snažnu podršku u hrvatskoj policiji, hrvatskoj UDB-i i vjerojatno ministarstvu vanjskih poslova - nekoliko puta putuje u inostranstvo (uz krivotvoreni a možda i originalni pasoš) na sastanke s političkim emigrantima, teroristima i ratnim zločincima. UDB-a je likvidirala Bušića i odonda se – naročito u samostalnoj Hrvatskoj - o njemu širi fama nevine žrtve, pravednika, domoljuba kojeg treba oplakivati zbog života priloženog na „oltar domovine“. No, pogledajmo stvari detaljnije. Bušić se još za boravka u zemlji – gdje ga je Tuđman štitio i čak zaposlio u „Institutu za radnički pokret“ (kojim je rukovodio) – nakon niza presuda, bijega u inostranstvo i povrataka, sve do konačnog bijega, pokazao kao antirežimski raspoložen. U inostranstvu se počinje razvijati njegova emigrantska antijugoslavenska djelatnost, sve pod pasivnom paskom tamošnjih obavještajnih službi. Ispočetka samo propagandna, kao suradnika emigrantskog časopisa „Nova Hrvatska“, a sve više poprima ekstremni oblik u zagovaranju otmica, nasilja i rušenja jugoslavenskog režima silom. Tako je, primjerice, sudjelovao u razradi planova za otmicu američkog aviona (1976. godine), kojom prilikom je poginuo američki policajac – čak lično pišući proglas koji je u obliku letaka bacan iz zrakoplova. Poticao je skupljanje novca za obranu otmičara Zvonka Bušića (osuđenog na doživotni zatvor, a poslije osamostaljenja pomilovanog uslijed kukumavčenja hrvatske diplomacije. Vrativši se u zemlju, pred neku godinu izvršio je samoubistvo.) i njegove skupine, i „rekao kako tu akciju valja promidžbeno koristiti. Nadalje, da sve akcije takva sadržaja ubuduće valja provoditi pod 'firmom pod kojom su djelovali hrvatski otmičari američkog zrakoplova kako bi se organizacija brže popularizirala i tako postala hrvatska IRA'.“, (ibid, str. 355). Postepeno se razvija u ideološkog vođu hrvatske emigracije, nove generacije nevezane za ustaški pokret. Začetnik je ideje i sudjeluje u izradi propagandnog filma o „hrvatskim borcima za slobodu“ koji vježbaju u šumama Schwarzwalda, kako bi se osposobili za stvaranje hrvatske države makar i oružanim putem (o tome je znala, možda i sudjelovala Hrvatska katoločka misija u Parizu). Razvija Luburićevu tezu o „pomirenju partizana i ustaša“ zbog ostvarenja hrvatske države, a „u emigraciji su poput bombe odjeknule njegove riječi“:

„Hrvatsko narodno vijeće kao krovna politička organizacija Hrvata treba se pretvoriti u revolucionarnu organizaciju koja bi pokrenula svestranu oružanu borbu i potakla narodni ustanak u Jugoslaviji.“, (ibid, str. 353)

„Riječ 'revolucija' i poziv na oružje i narodni ustanak bili su novitet u emigrantskim redovima; istovremeno je mobilizirala i obavještajne službe za lov na Bušića. Naime, dok su njegovi javni nastupi bili usmjereni na pomirbu ustaške i partizanske djece, bio je samo predmet tzv. operativnih obrada. Uz ovako radikalan iskorak nisu ga mogli ostaviti samo na toj razini.“, piše Manolić. U biografiji Klausa Kinkela (pokojnog njemačkog ministra vanjskih poslova) piše kako je Bušić bio procijenjen kao budući hrvatski vođa, ali i da je još u Zagrebu počeo raditi za sovjetsku obavještajnu službu. I tako je Bušića – čovjeka koji je pozivao na prolijevanje krvi, nastojeći to i organizirati – doletjela sudbin bin Ladena, oboje „čistih“ vlastitih ruku. Jeli to onda nešto izuzetno?

Pokušaj ostvarenja „revolucije“, još i prije Bušićevog javnog poziva, izvršila je – uz CIA-nu pomoć – grupa od 19 emigranstkih diverzanata ubačenih u Jugoslaviju iz Australije. Isti su za akciju čak tražili i pomoć SSSR-a. Australska i francuska obavještajna služba imale su informacije o ubacivanju terorista – članova HRB-a (Hrvatskog revolucionarnog bratstva) - koji su djelovanjem JNA, milicije i Teritorijalne obrane SR BiH pobijeni, osim četvero uhvaćenih i potom osuđenih na smrt, te maloljetnika osuđenog na 20 godina zatvora (za rata 1991. on je poginuo na hrvatskoj strani) u operaciji kodnog imena „Raduša“ (teroristi su je zvali „Operacija Feniks“; 1, 2, 3, 4). Čini se da je Blaž Kraljević – za zadnjeg rata zagovarajući jedinstvo Hrvata i Bošnjaka u borbi protiv Srba (pod ustaškim motom „Za dom spremni!“) - bio ipak pametniji dio likvidirane grupe, s obzirom da je na dan planiranog polaska na terorističku akciju sredio svoje hapšenje, izbjegavši tako preranu smrt. Često se UDB-a optužuje za organiziranje emigrantskih grupa, ubacivanje u njih svojih konfidenata, provokatora i naravno – već spomenusmo – za ubistva pripadnika profašističkih i ekstremnonacionalističkih pripadnika emigracije (jedno od njenih djela je i neuspjeli pokušaj likvidacije Pavelića u Argentini, od čijih posljedica je umro u Španjolskoj – rezultatski ekvivalentan Eichmanovoj otmici, oboje van prihvaćenih okvira međunarodnog prava). Jest' da su tajne skužbe tajne, ali nije nikakva tajna kakvim se metodama služe širom svijeta da prodru u terorističke organizacije, evidentiraju njihove pripadnike, onesposobe ih i/ili likvidiraju njezine članove. Postavlja se logično pitanje, lišeno ma kakvih ideoloških potki, predrasuda i opredjeljenja: jeli jugoslavenska UDB-a postupala na imalo drukčiji način od ostalih tovrsnih službi Zapada i Istoka (pa i inih zemalja), a da bi je trebalo posebno proskribirati u odnosu na druge? Napose, uzmu li se u obzir svi nasilni postupci emigranstkih krugova (primjerice, ubojstvo Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj, kao i niz drugih terorističkih akata hrvatske emigracije u toj zemlji), te neuspjeli pokušaji brojnih urota i atentata na svjetski cijenjenog državnika i jednog od vođa pokreta nesvrstanih. Vratimo li se na početak teksta, ona je samo „štitila ustavni poredak“ države na način identičan ostalim tajnim službama. Dapače, nije poznato da je organizirala državne prevrate poput CIA, i ostalih zapadnih obavještajnih službi. Štoviše, tajne službe zapadnih zemalja (primjerice, njemački BND) surađivale su s njom (ili protiv nje, ovisno o prilikama) znajući za likvidacije vršene na njihovom tlu, ne reagirajući pritom.

Nepotrebno je spominjati prljave poslove u kojima se naziru prsti prošloratnih i suvremenih hrvatskih obavještajnih službi: od ubojstva Reichel-Kira, likvidacije Blaža Kraljevića i njegove grupe, sindikalista Krivokuće ili ubojstva Milana Levara, neželjenog svjedoka ratnih zločina u Gospiću, preko naoružavanja Sadama Huseina, korištenja Hrvatske kao „baze velikih trgovina nuklearnim oružjem“, otimanje udbinog agenta Blagoja Zelića i njegova mučenja za potrebe falsificiranog filma o Bruni Bušiću, premlaćivanje i mučenje Mile Dedakovića – Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara (kojeg, uz uhapšenog Paragu, sam Manolić proglašava „krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore“, pa ga valjda zato tek usput spominje na jednom mjestu),… Ne tako daleko od odlaska na „bolji svijet“, ipak se dobro zaštitivši dokumentima koje nije objavio, ne spominjući neka imena jer još ima toliko pameti u glavi, Manolić iznosi zapanjujući niz činjenica (u knjizi sa više no 400 stranica; to je drugi dio njegovih memoara, prvi je objavljen pod imenom „Politika i domovina“ i preporučljivo ih je čitati zajedno, očekujući već najavljeni treći dio). Za detaljne podatke o hrvatskim obavještajnim službama trebat ćemo čekati neka druga vremena, možda nekog aktera pred smrt prestravljenog „božjim sudom“, te spremnog svjedočiti istinu o svemu. Cijela politika sa svojim javnim i tajnim aparatima i djelovanjima se doima kao grčka trgedija, u kojoj isturene ličnosti („junaci“) igraju svoju životnu igru, a kor (građani) u pozadini komentira zbivanja temeljem podataka koji im se tendenciozno serviraju. Dok se „psi glođu“, građani se poput nogometnih navijača opredjeljuju osnovom svekolikog neznanja o stvarnim zbivanjima u pozadini, bivajući uvučeni u događaje i do krvoprolića. Manolićeva knjiga obiluje imenima koje ogromna većina ljudi percipira tek iz vidljivog im dijela njihova javnog života, praktički ništa ne znajući o njihovim zaplotnjačkim djelatnostima. No, i temeljem općeg sagledavanja situacije objektivni promatrači mogu suditi o cjelini. Kao što se iz satelita vidi jeli šuma zdrava ili bolesna, bez obzira što se ne zamjećuju pojedina stabla. Samoupravljanje, uz ostvarenje kontrolnih i mehanizama isključenja iz politike odveć ambicioznih pojedinaca zloćudnih namjera (antički Grci poznavali su ostrakizam – tzv. časno izgnanstvo – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava) vjerojatno je jedini djelotvorni način kojim se mogu kontrolirati i ograničiti zbivanja u kojima - mimo pasivne većine - manjina aktivno djeluje namećući joj svoju volju. Obavještajne (tajne) službe uglavnom su leglo otpada ljudskog roda koji svoj kruh zarađuju na lažnim premisama domoljublja, spremnih izdati svoja „uvjerenja“ radi promjene vlastitih i interesa grupa kojima služe. Jer, ima li većeg domoljublja od čovjekoljublja? Kad bi to sami sebi priznali, vjerojatno se ne bi družili sa ratnim zločincima u komplotiranjima rad' zajedničkih ciljeva, već bi gradili ljudsko društvo dostojno čovjeka. No, promatrajući stvari s aspekta njihove neljudske logike, u kontekstu vremena i potreba da elite zaštite svoje feude (države), jugoslavenska UDB-a ništa nije bila gora od ostalih tajnih službi svijeta, uključivši i suvremene hrvatske.