Što je to „ustavni poredak“ i što bi trebalo značiti da ga treba (preventivno) štiti, kad se „sazrijevanjem vremena“ može promijeniti na dosta načina? Diktatori to mogu jednom rečenicom, generali vojnim udarom, parlament demokratskom većinom glasova, narod revolucijom, a može do toga doći i vanjskom vojnom intervencijom. Dakle, zalud SZUP (tijelo koje koordinira svim tajnim službama) i slične službe poretka koje služe za njegovu zaštitu, ako prevladaju neke od pobrojanih okolnosti. Ukoliko ne, od čega se onda poredak mora štititi? Vjerojatno od djelovanja unutrašnjih i vanjskih ekstremista (pojam je vrlo rastezljiv, a značenje mu ovisi od autora definicije) i terorističkih aktivnosti. Umiješajmo sad u priču tajne službe, koje rade u pozadini narodu isturenog SZUP-a. Svaka ih država ima, pa i Hrvatska, a uglavnom u njima radi skup vrhunskih gnjida, doduše - profesinalaca u gadostima kojima se služe za „više ciljeve“. Zaštitu poretka uspostavljenog elitama, ergo zaštitom elita samih. CIA, KGB (današnji SVR), Mossad, BND, MSS, MI6, DGSE, bosanski AID, srbijanska BIA, SOA i ostale hrvatske tajne službe, a onda je tu po zlu najspominjanija, doduše pokojna – UDB-a! Namjera teksta je prizemljiti fame oko nje na realnije tlo, ukazujući s nekoliko primjera kako nije radila ništa drugo ni drukčije negoli ostale – pa i današnje hrvatske – tajne službe.
UDB-a (Uprava državne bezbednosti) je nastala 1946. godine, reorganizacijom OZNA (Odjeljenja za zaštitu naroda), a od 1966. više se tako ne naziva: „Uprava državne bezbednosti je tada reorganizovana i ime joj je promenjeno u Služba državne bezbednosti (skraćeno SDB). Uprkos toga, SDB, kao i njene republičke filjale su se među stanovništvom kolokvijalno zvale UDB-a, a njeni pripadnici udbašima… Svaka republika je dobila vlastitu službu bezbednosti, dok je na federalnom nivou ostala Savezna služba državne bezbednosti, čija su se ovlašćenja sve više smanjivala“. Kako je poslijeratni terorizam poraženih fašističkih snaga cvjetao, jasno je da je u tom kontekstu bila potrebna služba koja se borila protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, te poraženih snaga koje su iz emigracije – uz asistenciju tamošnjih tajnih službi – čak i mnogo poslije rata ubacivane u zemlju. Prisjetimo se samo tzv. „Bugojanske skupine“ (o njoj nešto poslije), ubačene iz Australije, koja je 1972. htjela pokrenuti revoluciju. Svakako se UDB-a - i ja ću kolokvijalno (poput Manolića) jugoslavenske tajne službe tako nazivati, mada sam naznačio promjenu imena ali ne i djelatnosti; baš kao što se osamostaljivanjem države nisu promijenile one hrvatskih službi – služila istim repertoarom kao i strane tajne službe. Vodila evidenciju o neprijateljski raspoloženim pojedincima, koalirala sa stranim srodnim službama, ubacivala agente u emigrantske organizacije, vršila likvidacije kod kuće i vani na isti način kao i sve ostale. U knjizi “Putovi obmane”, Victor Ostrovsky biši djelatnik izraelske tajne službe Mossad
“otkriva šokantne podatke o špijunaži i državnom terorizmu, koji, neometano provodi ova židovska tajna služba, ne libeći se, pri tom, uhoditi i svoje saveznike i pokrovitelje poput SAD-a. Ostrovsky potvrđuje Mossadovu duboku infiltraciju u židovske zajednice u SAD-u, Europi i J. Americi, koje naoružavaju i uvježbavaju za “samoobranu”. Židovi u inozemstvu su ujedno i dragovoljni pomagači operativcima Mossada tzv .Sayan i koji se kao “peta kolona” koriste protiv zemlje domačina.”
Najveću promociju doživjela je ova služba prilikom ilegalne operacije hapšenja Adolfa Eichmana na teritoriju Argentine, i potonjeg tajnog transporta istoga na suđenje u Izrael. Smaknuće vodećeg čovjeka Hamasa, ali i likvidacije (širom Evrope) – kojom prilikom su pogubljeni i nevini ljudi – otmičara izraelskih sportaša na Münchenskoj olimpijadi, neki su od najpoznatijih poduhvata ove organizacije. Ista služba sa svojim operativcima, uz podršku izraelskih komandosa upala je ilegalno 1976. godine na teritorij Ugande, oslobodila putnike iz otetog aviona te likvidirala palestinske otmičare, usput onesposobivši domaće zračne snage. Nakon procjene tajnih službi kako gradnja iračkog nuklearnog reaktora (u suradnji s Francuskom) predstavlja potencijalnu opasnost po Izrael, izvršeno je 1981. - tek umišljenom prijetnjom podržano - bespravno bombardiranje reaktora nedaleko Bagdada. Trovanje radioaktivnim polonijem Alexander Litvinenka, bivšeg člana ruske tajne službe FSB izbjeglog u London, pripisuje se ruskoj agenciji SVR. Moskva odbija izručiti Velikoj Britaniji Andreja Lugovoja – zastupnika u ruskome parlamentu – glavnog osumnjičenika za njegovu smrt. Operativci sovjetskog KGB-a, smaknuli su još 1978. godine u Londonu bugarskog disidenta Markova – vrhom kišobrana koji je imao pričvršćenu sićušnu lopticu otrova ricina – dok je čekao autobus. Francuski obavještajci službe DGSE potopili su 1985. godine Greenpeaceov slavni brod Rainbow Warrior (Dugin Ratnik) u luci novozelandskog grada Aucklanda, uz – nekim čudom – samo jednu žrtvu. „Od francuskih tajnih agenata koji su sudjelovali u napadu čak dvije su bile žene, a jedan od njih bio je i Gérard Royal, rođeni brat poznate političarke Ségolène Royal“. Ista je 2007. godine, kao kandidatkinja Socijalističke partije, na predsjedničkim izborima izgubila od potonjeg predsjednika Sarkozyja. O umješanosti CIA-e u obavještajne i terorističke akcije širom svijeta (kao i u špijuniranje vlastitih državljana) ne treba trošiti riječi. Od organiziranja invazije na Kubu i potonjeg debakla u Zaljevu svinja, preko identifikacije zadnjeg prebivališta Osama bin Ladena – svog bivšeg agenta – u Pakistanu, te njegove nezakonite likvidacije (bez znanja pakistanskih vlasti; izvršitelji akcije navodno su uklonjeni u sumnjivim okolnostima), do pripremanja atentata na „radikalne elemente“ na tlu trećih zemalja putem bespilotnih letilica, dug je i krvav put ove američke obavještajne agencije. Američki predsjednik Obama, prebacujući nadležnost napada bespilotnim letjelicama sa CIA-e na vojsku, mrtvo hladan izjavljuje, navodno žaleći za poginulim, nevinim civilima:
„Ovi mrtvi će nas progoniti dok smo živi…Ja moram ove tragedije uporediti sa alternativama… Ako ne bi poduzeli ništa protiv terorista stradalo bi još više civila upravo u muslimanskim zemljama.“
Eto, on nije zločinac, ne proziva ga nijedna „zapadna demokracija“ – a kamoli ona samozvana hrvatska – ne sudi mu ni jedan međunarodni sud, on je samo „pragmatični političar“ kad konkretne, realne i nevine žrtve sa imenom i prezimenom, uravnotežuje na vagi sa potencijalnim, imaginarnim i bezimenim žrtvama. Druga američka obavještajna agencija NSA (Agencija za nacionalnu bezbjednost) grčevito brani masovni program prisluškivanja domaćih i stranih državljana, koji je javnosti razotkrio zviždač Eduard Snouden, pravdajući to zaštitom SAD od terorističkih aktivnosti, od kojih su neke navodno uspješno spriječene. To je sasvim dovoljno, tek da se uvidi čime se bave „časne“ tajne službe drugih zemalja; ničim drugim doli se bavila toliko proskribirana jugoslavenska UDB-a, koju treba staviti u kontekst sveopćeg onavještajnog rata širom svijeta.
Slijedi nekoliko primjera njene djelatnosti, iz obimne memoarske knjige „Špijuni i domovina“, Josipa Manolića - umirovljenog funkcionera jugoslavenskog i hrvatskog obavještajnog aparata - u RH avanziranog do predsjednika vlade, a prije no napusti ovaj svijet odlučnog objaviti sjećanja. Kao što se kaže, ja samo prenosim, pa ako laže autor – lažem i ja. Ipak, postoji dosta nezavisnih izvora koji potvrđuju njegove navode. Počnimo s jednim ogromnim propustom, prvo Titovim a potom i UDB-inim, s tim što je ovaj drugi razumljiv s obzirom da je u to vrijeme njen hrvatski ogranak već bio premrežen nacionalistima i ekstremistima ustaških i proustaških atribucija. Često se citira Titova izreka „Tuđmanu ne pakirati!“. E, da mu se „pakiralo“ sasvim opravdano, jer je radio na destabilizaciji i uništenju biše države komplotirajuću pritom sa hrvatskom emigracijom i ratnim zločincima, povijest bi možda drukčije izgledala. Poznata je čuvena Machiavellijeva izreka iz „Vladara“, da „cilj opravdava sredstvo“, toliko često osporavana i od najvećih gnjida – upravo stoga da zataškaju vlastitu djelatnost u tom smislu. Vjekoslav Maks Luburić bio je jedan od najvećih hrvatskih (jugoslavenskih, odnosno ustaških) ratnih zločinaca, koji se uspio nakon rata i neuspješnog nastavka terorističke djelatnosti u zemlji, konačno skrasiti u Španjolskoj, pod Francovom zaštitom. Često se spominje kao kreator ideje o „pomirenju partizana i ustaša“ u funkciji ostvarenja samostalne hrvtaske države, ideje koju je preuzeo i Franjo Tuđman nastojeći je provesti u praksi. No ne samo to! Luburića su 1969. godine smaknuli operativci jugoslavenske tajne službe, a samo mjesec-dva prije tog događaja sastao se s Franjom Tuđmanom!
„Sastanak bi zauvijek ostao nepoznat da sam Franjo Tuđma nije progovorio 1991. Povjerio je to Marinu Sopti, uglednom članu Otpora, jednom od osnivača HDP-a, tadašnjem emigrantu povratniku. Tu ću informaciju pak čuti od Vinka Nikolića, dužnosnika u NDH koji je u emigraciji odbacio ustaštvo, prihvaćajući platformu 'pomirbe ustaša i partizana'. U tome je najvažnije da je Vinko Nikolić, tada nastanjen blizu Barcelone, aranžirao, kako je sam rekao, sastanak Luburić-Tuđman.“, („Špijuni i domovina“, str. 83)
Knjiga je preopširna da bi se sve prepričavalo, zainteresirani će je sami pročitati. Prepuna je imena emigranata, terorista, svakojakih kriminalaca i agenata (koji često objedinjuju prethodne atribucije), do ekstremnih nacionalističkih svećenika i umjetnika, pustolova te pripadnika „Legije stranaca“, koji su „gradili“ suvremenu hrvatsku državu i pritom (i čak sada) sudjelovali u najvišim organima vlasti. Bitno je ovdje da se „veliki“ antifašist i patriot (kome ne treba „pakirati“) sastao sa velikim koljačem i ratnim zločincem kako bi zajedno radili na planu ostvarenja hrvatske samostalnosti. Tuđman je i kasnije zastupao neprihvatljive stavove, poput miješanja kostiju žrtava i njihovih koljača, imao ideje o „naprednim“ posljedicama genocida, a na arhaičnom jezika dosta toga trabunjao u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ – čije je inostrano izdanje zbog neprihvatljivih stavova moralo biti prerađeno - lupetao o neprirodnom obliku Hrvatske, stvarao s Miloševićem i bez njega planove za diobu BiH. Spomenimo da se Tuđman, pod patronatom hrvatske UDB-e sastajao i s Brunom Bušićem (također likvidiranim „pravednikom“) u Španjolskoj (kao i s Vinkom Nikolićem), dva mjeseca prije njegovog ubojstva u Parizu - s kojim se natjecao među emigrantima za vođu, i u tom smislu je znakoviti pasus lisca Manolića, koji svatko neka sam protumači:
„Bruno je ubijen, a visoki dužnosnik u SDB-u SSUP-a SFRJ, Božidar Spasić, zapisao je kako je time otvoren put dr. Franji Tuđmanu da postane novi hrvatski lider. Sličnu su rečenicu zabilježili i američki obavještajci CIA-e u analizama posvećenim aktivnostima hrvatske emigracije, kao i Stammberger, tadašnji šef specijalnih operacija u BND-u, u svojem očitovanju o tom ubojstvu.“
UDB-a (Uprava državne bezbednosti) je nastala 1946. godine, reorganizacijom OZNA (Odjeljenja za zaštitu naroda), a od 1966. više se tako ne naziva: „Uprava državne bezbednosti je tada reorganizovana i ime joj je promenjeno u Služba državne bezbednosti (skraćeno SDB). Uprkos toga, SDB, kao i njene republičke filjale su se među stanovništvom kolokvijalno zvale UDB-a, a njeni pripadnici udbašima… Svaka republika je dobila vlastitu službu bezbednosti, dok je na federalnom nivou ostala Savezna služba državne bezbednosti, čija su se ovlašćenja sve više smanjivala“. Kako je poslijeratni terorizam poraženih fašističkih snaga cvjetao, jasno je da je u tom kontekstu bila potrebna služba koja se borila protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, te poraženih snaga koje su iz emigracije – uz asistenciju tamošnjih tajnih službi – čak i mnogo poslije rata ubacivane u zemlju. Prisjetimo se samo tzv. „Bugojanske skupine“ (o njoj nešto poslije), ubačene iz Australije, koja je 1972. htjela pokrenuti revoluciju. Svakako se UDB-a - i ja ću kolokvijalno (poput Manolića) jugoslavenske tajne službe tako nazivati, mada sam naznačio promjenu imena ali ne i djelatnosti; baš kao što se osamostaljivanjem države nisu promijenile one hrvatskih službi – služila istim repertoarom kao i strane tajne službe. Vodila evidenciju o neprijateljski raspoloženim pojedincima, koalirala sa stranim srodnim službama, ubacivala agente u emigrantske organizacije, vršila likvidacije kod kuće i vani na isti način kao i sve ostale. U knjizi “Putovi obmane”, Victor Ostrovsky biši djelatnik izraelske tajne službe Mossad
“otkriva šokantne podatke o špijunaži i državnom terorizmu, koji, neometano provodi ova židovska tajna služba, ne libeći se, pri tom, uhoditi i svoje saveznike i pokrovitelje poput SAD-a. Ostrovsky potvrđuje Mossadovu duboku infiltraciju u židovske zajednice u SAD-u, Europi i J. Americi, koje naoružavaju i uvježbavaju za “samoobranu”. Židovi u inozemstvu su ujedno i dragovoljni pomagači operativcima Mossada tzv .Sayan i koji se kao “peta kolona” koriste protiv zemlje domačina.”
Najveću promociju doživjela je ova služba prilikom ilegalne operacije hapšenja Adolfa Eichmana na teritoriju Argentine, i potonjeg tajnog transporta istoga na suđenje u Izrael. Smaknuće vodećeg čovjeka Hamasa, ali i likvidacije (širom Evrope) – kojom prilikom su pogubljeni i nevini ljudi – otmičara izraelskih sportaša na Münchenskoj olimpijadi, neki su od najpoznatijih poduhvata ove organizacije. Ista služba sa svojim operativcima, uz podršku izraelskih komandosa upala je ilegalno 1976. godine na teritorij Ugande, oslobodila putnike iz otetog aviona te likvidirala palestinske otmičare, usput onesposobivši domaće zračne snage. Nakon procjene tajnih službi kako gradnja iračkog nuklearnog reaktora (u suradnji s Francuskom) predstavlja potencijalnu opasnost po Izrael, izvršeno je 1981. - tek umišljenom prijetnjom podržano - bespravno bombardiranje reaktora nedaleko Bagdada. Trovanje radioaktivnim polonijem Alexander Litvinenka, bivšeg člana ruske tajne službe FSB izbjeglog u London, pripisuje se ruskoj agenciji SVR. Moskva odbija izručiti Velikoj Britaniji Andreja Lugovoja – zastupnika u ruskome parlamentu – glavnog osumnjičenika za njegovu smrt. Operativci sovjetskog KGB-a, smaknuli su još 1978. godine u Londonu bugarskog disidenta Markova – vrhom kišobrana koji je imao pričvršćenu sićušnu lopticu otrova ricina – dok je čekao autobus. Francuski obavještajci službe DGSE potopili su 1985. godine Greenpeaceov slavni brod Rainbow Warrior (Dugin Ratnik) u luci novozelandskog grada Aucklanda, uz – nekim čudom – samo jednu žrtvu. „Od francuskih tajnih agenata koji su sudjelovali u napadu čak dvije su bile žene, a jedan od njih bio je i Gérard Royal, rođeni brat poznate političarke Ségolène Royal“. Ista je 2007. godine, kao kandidatkinja Socijalističke partije, na predsjedničkim izborima izgubila od potonjeg predsjednika Sarkozyja. O umješanosti CIA-e u obavještajne i terorističke akcije širom svijeta (kao i u špijuniranje vlastitih državljana) ne treba trošiti riječi. Od organiziranja invazije na Kubu i potonjeg debakla u Zaljevu svinja, preko identifikacije zadnjeg prebivališta Osama bin Ladena – svog bivšeg agenta – u Pakistanu, te njegove nezakonite likvidacije (bez znanja pakistanskih vlasti; izvršitelji akcije navodno su uklonjeni u sumnjivim okolnostima), do pripremanja atentata na „radikalne elemente“ na tlu trećih zemalja putem bespilotnih letilica, dug je i krvav put ove američke obavještajne agencije. Američki predsjednik Obama, prebacujući nadležnost napada bespilotnim letjelicama sa CIA-e na vojsku, mrtvo hladan izjavljuje, navodno žaleći za poginulim, nevinim civilima:
„Ovi mrtvi će nas progoniti dok smo živi…Ja moram ove tragedije uporediti sa alternativama… Ako ne bi poduzeli ništa protiv terorista stradalo bi još više civila upravo u muslimanskim zemljama.“
Eto, on nije zločinac, ne proziva ga nijedna „zapadna demokracija“ – a kamoli ona samozvana hrvatska – ne sudi mu ni jedan međunarodni sud, on je samo „pragmatični političar“ kad konkretne, realne i nevine žrtve sa imenom i prezimenom, uravnotežuje na vagi sa potencijalnim, imaginarnim i bezimenim žrtvama. Druga američka obavještajna agencija NSA (Agencija za nacionalnu bezbjednost) grčevito brani masovni program prisluškivanja domaćih i stranih državljana, koji je javnosti razotkrio zviždač Eduard Snouden, pravdajući to zaštitom SAD od terorističkih aktivnosti, od kojih su neke navodno uspješno spriječene. To je sasvim dovoljno, tek da se uvidi čime se bave „časne“ tajne službe drugih zemalja; ničim drugim doli se bavila toliko proskribirana jugoslavenska UDB-a, koju treba staviti u kontekst sveopćeg onavještajnog rata širom svijeta.
Slijedi nekoliko primjera njene djelatnosti, iz obimne memoarske knjige „Špijuni i domovina“, Josipa Manolića - umirovljenog funkcionera jugoslavenskog i hrvatskog obavještajnog aparata - u RH avanziranog do predsjednika vlade, a prije no napusti ovaj svijet odlučnog objaviti sjećanja. Kao što se kaže, ja samo prenosim, pa ako laže autor – lažem i ja. Ipak, postoji dosta nezavisnih izvora koji potvrđuju njegove navode. Počnimo s jednim ogromnim propustom, prvo Titovim a potom i UDB-inim, s tim što je ovaj drugi razumljiv s obzirom da je u to vrijeme njen hrvatski ogranak već bio premrežen nacionalistima i ekstremistima ustaških i proustaških atribucija. Često se citira Titova izreka „Tuđmanu ne pakirati!“. E, da mu se „pakiralo“ sasvim opravdano, jer je radio na destabilizaciji i uništenju biše države komplotirajuću pritom sa hrvatskom emigracijom i ratnim zločincima, povijest bi možda drukčije izgledala. Poznata je čuvena Machiavellijeva izreka iz „Vladara“, da „cilj opravdava sredstvo“, toliko često osporavana i od najvećih gnjida – upravo stoga da zataškaju vlastitu djelatnost u tom smislu. Vjekoslav Maks Luburić bio je jedan od najvećih hrvatskih (jugoslavenskih, odnosno ustaških) ratnih zločinaca, koji se uspio nakon rata i neuspješnog nastavka terorističke djelatnosti u zemlji, konačno skrasiti u Španjolskoj, pod Francovom zaštitom. Često se spominje kao kreator ideje o „pomirenju partizana i ustaša“ u funkciji ostvarenja samostalne hrvtaske države, ideje koju je preuzeo i Franjo Tuđman nastojeći je provesti u praksi. No ne samo to! Luburića su 1969. godine smaknuli operativci jugoslavenske tajne službe, a samo mjesec-dva prije tog događaja sastao se s Franjom Tuđmanom!
„Sastanak bi zauvijek ostao nepoznat da sam Franjo Tuđma nije progovorio 1991. Povjerio je to Marinu Sopti, uglednom članu Otpora, jednom od osnivača HDP-a, tadašnjem emigrantu povratniku. Tu ću informaciju pak čuti od Vinka Nikolića, dužnosnika u NDH koji je u emigraciji odbacio ustaštvo, prihvaćajući platformu 'pomirbe ustaša i partizana'. U tome je najvažnije da je Vinko Nikolić, tada nastanjen blizu Barcelone, aranžirao, kako je sam rekao, sastanak Luburić-Tuđman.“, („Špijuni i domovina“, str. 83)
Knjiga je preopširna da bi se sve prepričavalo, zainteresirani će je sami pročitati. Prepuna je imena emigranata, terorista, svakojakih kriminalaca i agenata (koji često objedinjuju prethodne atribucije), do ekstremnih nacionalističkih svećenika i umjetnika, pustolova te pripadnika „Legije stranaca“, koji su „gradili“ suvremenu hrvatsku državu i pritom (i čak sada) sudjelovali u najvišim organima vlasti. Bitno je ovdje da se „veliki“ antifašist i patriot (kome ne treba „pakirati“) sastao sa velikim koljačem i ratnim zločincem kako bi zajedno radili na planu ostvarenja hrvatske samostalnosti. Tuđman je i kasnije zastupao neprihvatljive stavove, poput miješanja kostiju žrtava i njihovih koljača, imao ideje o „naprednim“ posljedicama genocida, a na arhaičnom jezika dosta toga trabunjao u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ – čije je inostrano izdanje zbog neprihvatljivih stavova moralo biti prerađeno - lupetao o neprirodnom obliku Hrvatske, stvarao s Miloševićem i bez njega planove za diobu BiH. Spomenimo da se Tuđman, pod patronatom hrvatske UDB-e sastajao i s Brunom Bušićem (također likvidiranim „pravednikom“) u Španjolskoj (kao i s Vinkom Nikolićem), dva mjeseca prije njegovog ubojstva u Parizu - s kojim se natjecao među emigrantima za vođu, i u tom smislu je znakoviti pasus lisca Manolića, koji svatko neka sam protumači:
„Bruno je ubijen, a visoki dužnosnik u SDB-u SSUP-a SFRJ, Božidar Spasić, zapisao je kako je time otvoren put dr. Franji Tuđmanu da postane novi hrvatski lider. Sličnu su rečenicu zabilježili i američki obavještajci CIA-e u analizama posvećenim aktivnostima hrvatske emigracije, kao i Stammberger, tadašnji šef specijalnih operacija u BND-u, u svojem očitovanju o tom ubojstvu.“
