Još prije „onih vremena“ – formulacija kojom svećenstvo započinje svojoj pastvi kazivati mitove iz „knjige nad knjigama, pa ćemo je uvjerljivosti radi za čitatelje i mi zadržati – bio jedan zmaj. Sedmoglavi, da se odmah razumijemo. Terorizirao je cijelu okolinu godinama, ne shvaćajući da se uvijek u priči o zmajevima nađe i neki junak. E, baš takav, junačina k'o od brda odvaljena, s mozgom poput zrna graška, također „je bio“, baš u ista „ona vremena“. Nije se on previše junačio dok je zmaj otimao djevice – „virgo intacta“ – vraćajući ih gotovo nedirnute, doduše, u „virgo tacta“ stanju, sve dok se sedmoglava aždaja nije napopastila na njegovu nevjestu. Nakon stotine „intacta – tacta“ slučajeva, u taj čas se probudilo junačko srce mladićevo, te je zaključio kako zulumu nad stanovnicima pokrajine treba stati na kraj. Pokušavalo je to bezbroj mladih i hrabrih boraca, čije kosti mu nisu poslužile kao opomena na to u kakav se poduhvat upušta. Opasao ja mač, zajahao šarca, i krenuo u potragu za nasilnikom. Naišao je baš u trenutku kad je ovaj „tactirao“ neku suseljanku, no kako je bio sportskog duha, pričekao je da ovaj dovrši posao, te ga po fair play pravilima izazvao na konačni – tako je barem mislio – obračun. Sjekla je oštrica, krv se lila, rigala se vatra (ale uvijek rigaju vatru), znoj se cijedio niz njegova leđa, ali kako odsjeće jednu, zmaju ponovno naraste nova glava. Boj se bio od jutra do večera, kad oba borca – aždaja i naš heroj – iscrpljeni, zatražiše odmor do sutra ujutro, kad nastaviše žestoki duel, i opet bez konačnog rezultata. Tako to trajaše danima, uz kraće prekide kad se naš junak odmarao, a zmaj letio u selo u nabavu novih djevica za zadovoljavanje svoje pohote. Sve je bilo po viteškim pravilima, iako ne znam mišljenje otetih djevojaka o cijeloj stvari. Upravo usred jednog takvog predaha, naiđe mudra starina poljem prepunim zmajske krvi, te upita našeg junaka - koji se odmarao podno krošnje starodrevnog hrasta – što se ovdje zbiva. Mladić mu sve po redu ispripovijedi, govoreći kako ne vidi kraja ovom duelu, jer zmaju uvijek naraste nova glava, kako mu je on odsječe. Starom mudracu odmah bje jasno koliki je moždani kapacitet junakov, te mu – u namjeri da pomogne – dadne savjet: „Ne sijeci glave, sinko, već udari ravno u srce!“. Junaka starčev savjet toliko potrese, da mu se na licu mjesta srce raspuklo, a zmaj kad se vratio sa svojim plijenom samo je kosti svog suborca (odajuću mu dužno poštovanje za hrabrost i izdržljivost) premjestio k hrpi ostalih palih u borbi za slobodu – sad sela ili svojih djevičanskih nevjesti, također je nepoznanica. Od „onijeh vremena“ nastadoše ova, u kojima vam pričam legendu o boju na život i smrt između sedmoglave nemani i našeg anonimnog junaka, a jasno je da u periodu od tisuće godina, ni zmaj ni junakovi potomci nisu gubili vrijeme, već povećavali svoje potomstvo. Zaboravih vam, naime, reći, da djevojka nesretnog mladića, radi koje je junačina otišla u smrt, baš i nije bila intacta (ne biste joj to zamjerili, da ste je vidjeli vlastitim očima), te je izrodila sina, a cijela „intacta-tacta“ rabota se nastavila; obeščašćivanje djevica ili njihovo pretvaranje u žene, ovisno s čijeg stajališta se promatra. Tako se namnožilo i mnoštvo sedmoglavih zmajeva - jer svoju pohotu daleki im je predak zadovoljavao i sa istovrsnicima, pardon, istovrsnicama - ali i bezbroj potomaka junakovih koji, naslijedivši junaštvo svog praoca i podjednaku moždanu strukturu, i dan danas biju boj sa pozojima, bez ikakvog rezultata. Mačevi više ne sijevaju, krv se više ne lije (barem ne u predasima između ratova), ali sijevaju britke i teške riječi po parlamentima širom svijeta, s namjerom da se konačno, u demokratskom duhu, poraze aždaje čiji se apetit tijekom vremena promijenio. Nije im više na meniju samo obeščaščivanje djevica, već svoje šape stavljaju na sve što je istinski ljudsko, otimajući ga ljudima. Savjet mudre starine izgubio se u maglama pravremena, jer ih junakovi potomci nisu prenosili s koljena na koljeno, ali mi se nekako čini da je vrijedan razmatranja:

„Ne sijeci glave, sinko, već udari ravno u srce!“

Ne zmajevo, već sistema koji se ponaša poput aždaje, kojoj parlamentarci zalud riječima drube glave, kad namjesto jedne odsječene uvijek naraste nova! Izgleda kako je u naravi mladeži da mudrace smatraju izlapjelim starčugama, pa nikako da raspoznaju gdje je bit cijelog problema. I tako, dok ljudi stradaju, „zmajevi“ vladaju! Još će mnogi pripovjedači nakon mene pronositi priču o bezbroj parlamentarnih junaka, i njihovoj bezuspješnoj borbi protiv zmajeva koji više i nisu sedmoglavi pošto im svakodnevno niču sve nove glave, jer nitko ne sluša (ili je moguće zaboravio) riječi mudre starine, koje nije zgorega ponoviti:

„Ne sijeci glave, sinko, već udari ravno u srce!“