Neka davna, nadmoćna svemirska civilizacija odlučila je proširiti svoje znanje o svemiru i svojoj ulozi u njemu. Stoga je odlučila na jednom planetu – nama poznatom kao Zemlja – razviti ogromni kompjuter, točnije, umjetnu inteligenciju koja bi se sastojala od međusobno nezavisnih modula koji će u samom početku samostalno djelovati, ali će se tijekom vremena, koristeći iskustvo međusobnh interakcija, naučiti zajednički funkcionirati. Program učenja, ugrađen u informatičku osnovu svake komponente zamišljene mašine, bio je nadasve jednostavan; voditi se načelom: djeluj – vidi rezultat – ako je korektan, usvoji ga – ako je nekorektan, ispravi ga tijekom slijedećih interakcija. Ti moduli nazvali su sami sebe ljudima, a divovski kompjuter, još uvijek u fazi samostalnog vlastitog usavršavanja, je dakako – čovječanstvo. Ovakav siže tema je ne jednog SF romana ili pripovjetke ispričanih u bezbroj varijacija, a njegovu vjerodostojnost ostavljamo na samostalno propitivanje svakoj kompon…, pardon – osobi.
Bez obzira prihvatili li ili ne spomenuti scenarij, način djelovanja ljudskih bića (koja su i samostalno počela razvijati elemente umjetne inteligencije) neodoljivo podsjeća na opisani. Učimo na vlastitim pogreškama, pritom usvajajući ili ne prihvaćajući naravoučenje, u zavisnosti od kvalitete – više našeg softvera (odgoja) negoli hardvera (genetske strukture). Ogromna većina ljudi koristi takozvani sekvencijalni, odnosno serijski način procesuiranja informacija. Korak po korak, kako koja stiže na red, ih obrađuje – rijetki su ljudi kojima to uspijeva na paralelni (istovremeni) način. Usredotočeni smo na jedan posao, pa tek kad ga završimo uspijevamo se uhvatiti u koštac sa drugim, tek potom sa trećim itd… Ako nas preplavljuju informacije koje nisu povezane s našim trenutačnim djelovanjem, to obično kod većine izaziva dekoncentraciju koja utječe na njegovo trajanje i kvalitetu postignutih rezultata. Pišete li za neki portal članak, neobično vam ide na živce galama maturanata ispod prozora, preglasna muzika ili svađa iz susjednog stana, ili neprestano povlačenje za rukav i propitkivanje svega i svačega, od strane vašeg djeteta.
Ne smatram se fanom kompjuterskih igara, posebno ne onih suvremenih, no ipak ima jedna jedina koju igram već tridesetak godina a nikako da mi dosadi. Igra po meni mora odgovarati suštini svog pojma – neobaveznost i radost igranja, uz humanističku komponentu odsustva nasilja čovjeka nad čovjekom. Ako ste ikada po toplom ljetnjem danu, kada vam vjetrić rashlađuje oznojeno tijelo, vozili traktor kosilicu prepušteni samo vlastitim mislima o svemu i svačemu, tek tu i tamo pazeći da ne naletite na neki podmukli panj, onda ćete shvatiti na što mislim. Igra se naziva „Fruity Frank“ a ja sam je iz osobnih razloga preimenovao u „Voćar Dudi“. Uz nju se opuštam kad sam ljut, razvijam svakojake misli i ideje, ona je moj psihoterapeut na čijim seansama besplatno boravim doklem me volja, ne zamara me svojom intelektualnom zahtjevnošću (jer se igrajući upravo od nje želim distancirati), a nijedno od nas se neće naljutiti ako naprasno prekinemo „seansu“. „Ona“ u Game Over obliku, a ja prelazeći na ozbiljnije životne stvari, znajući da joj se mogu vratiti kad god me je volja. Ta prastara igra, pisana za jednako metuzalemski Amstrad CPC kompjuter, je pacmanovskog oblika, s tim što pruža mnogo više slobode igraču, a to je upravo ono za čim svi žudimo. Za više slobode! U ulozi ste voćara Franka iliti Dudija, čuvara svog voćnjaka od svakojakih žgadija (za koje ne morate brinuti dal' su hrvatskog, srpskog ili bosanskog porijekla!) koje nastoje uništiti rezultate vašeg voćarskog umijeća, i svakako, vas koji želite obraniti svoj trud uništavajući ih jedinim oružjima kojima „raspolažete“ – košticom kojom ih gađate, ili survavajući s visine na njih voće koje želite zaštititi (malo paradoksalno, jelte?). Žgadije se kreću nasumice, kaotično, vođeni u procesor ugrađenim generatorom slučajnih brojeva – daklem, vrlo je teško zamisliti kojim će od četiri moguća smjera kretanja (koji u trenu mogu promijeniti) krenuti. Ipak, sasvim svijestan toga, igrač se vodi logikom linearnog predviđanja – ako se žgadija (sprajt) kretala u lijevo, u desno, prema gore ili na dolje, pretpostavljate da će ona nastaviti tim putem te tome prilagođavate svoje poteze. Što prije ili kasnije (igra je veoma brza) rezultira neizostavnim Game Overom – mnoštvo vas je pobijedilo, jer niste uspjeli predvidjeti njegovo ponašanje i pravovremeno ispravno reagirati na njega.
Vratimo se mi s kompjuterske igrice, na igru (neki je takvom doživljavaju) koju nazivamo život. Nitko od nas ne djeluje nasumice, na kaotični način (mada to počesto tako izgleda) poput kretanja sprajtova generiranog nizom slučajnih brojeva. Svi mi imamo svoje interese koje nastojimo ostvariti u skladu s otvorenim mogućnostima što nam se pružaju, istovremeno ograničene zakonima i vlastitim moralnim habitusom. Naravno tome je teorijski tako – u praksi premnogima se zviždi za zakone, a još više za moral. U beskrajnom nizu interakcija s osobama i institucijama, u skladu sa vlastitom ličnošću i iskustvima prošlosti, vršimo procjene svoga budućeg djelovanja i postavljanja prema bližnjima, prema neznancima, institucijama i društvu u cjelini. To najčešće činimo na upravo spomenuti, linearni način. Promatramo li crijep kako pada s krova, ispravno ćemo procijeniti kako on neće bezrazložno skrenuti sa svog pravocrtnog puta. Takav način razmišljanja (očekivanja) sasvim nesvijesno protežemo na mnogo kompleksnije društvene situacije. Ako nas netko nikada nije preveslao, ponašao se korektno prema nama, nije nas nastojao iskoristiti za svoje ciljeve (koji nam ne moraju biti poznati, baš poput narednog slučajnog broja koji će odrediti kretanje sprajta), pretpostavljamo da će se uvijek vladati na taj način, u čemu bismo se mogli i grdno prevariti. Jesu li povoljni uvjeti za kredit u švicarskim francima, odlučit ćemo se za njega smatrajući kako će valutni kurs, kamatna stopa i mjesečna rata ostati prihvatljivima, bar dok ne otplatimo cijelu glavnicu – što se obilo u glavu mnogim korisnicima kredita. Kad društvo funkcionira na način naizgled prihvaćen od većine njegovih članova („Druže Tito, mi ti se kunemo!“), prilagođujemo svoje djelovanje društvenoj klimi ni ne razmišljajući o prijetvornosti mnogih krivokletnika. Dok nas ne pogodi ravno u našu esenciju. U svojoj naivnosti ne pada nam na pamet da se još uvijek (već tisućljećima, a sam bog znade koliko još dugo) većina ljudi rukovodi isključivo vlastitim egoizmom u ostvarivanju svojih interesa, ne glede na štetu koju mogu nanijeti svojim bližnjima, a kamoli udaljenijoj ljudskoj braći.
Ipak, za razliku od totalne nepredvidivosti ponašanja voćara Dudija u kompjuterskoj igri, u životu postoje „znakovi pokraj puta“ čije pažljivo iščitavanje bi nas moglo poštedjeti premnogih razočarenja i krivih poteza. No, znamo li koliko često ne obraćamo pažnju ni na najobičnije prometne znakove, tko će onda svakodnevno razmišljati o signalima koje nam šalje život! Egoističko koristoljuble, tromost ljudskog duha, razina inteligencije i nadasve jadna moralnost većine pripadnika ljudskog roda te izuzetna sposobnost prijetvornosti, itekako doprinose zanemarivanju ili krivom iščitavanju spomenutih znakova. Kako predvidjeti ponašanje svojih suvrsnika i prilagoditi mu svoje, shvatimo li, recimo, koliki nam se licemjerni pojedinci intenzivno trude dokazati kako su uvijek bili u pravu – kao privrženici samoupravnog socijalizma nekoć, a danas još žešći pobornici liberalnog kapitalizma, primjerice. Vrlo teško, jer se u zakucima etički nesavršenog ljudskog mozga – sve dok ne izađu na vidjelo - kriju nepoznati nam modusi ponašanja, upravo kao i slučajni brojevi u random generatoru računara. Netko jednom reče kako su „blagdani miljokazi u vremenu“, vremenske točke u kojima načas zastajemo ocjenjujući što smo i kako učinili, orijentiri prema kojima se ravnamo procjenjujući duljinu i kvalitetu odsječka beskonačnog vremena koji smo prešli. Pogreške i razočaranja, baš kao i uspjesi te životna zadovoljstva, ispravne i krive procjene naših i tuđih djelovanja, trebali bi biti naši putokazi i učitelji u čitanju i shvaćanju životnih znakova pored puta. Prisjećam se mnogih - u usporedbi sa masom ipak malobrojnih - intelektualaca i radnih ljudi koji su dovoljno rano, i prije raspada bivše države, ispravno pročitali gomilu znamenja koja su upućivala na buduća stravična dešavanja i podnesene žrtve. Sjećam se zauzetosti kojom su zaluđenoj gomili, nepismenoj u smislu sposobnosti iščitavanja i tumačenja jasnih signala, upućivali upozorenja, na što bijahu ismijani, prezreni, izopćeni, protjerani ili likvidirani. Sad smo tu gdje jesmo, a oni pismeni u rečenom smislu - simbolički na najvišoj zgradi u državi s koje bi u očaju i razočaranju najradije (da i njih ne kači stanje u koje su mimo svoje volje dovedeni) – glasno vikali i smijali se preveslanim veslačima do postojećeg stanja:
„Nezadovoljni ste? Štrajkate? Nemate posla? Ne možete školovati svoju djecu? Nemate što jesti?... Imate ono što ste htjeli - svoje države, pa ih žderite. Utolite glad svojim zastavama i grbovima, ugasite žeđ svojim himnama i nacionalizmima! Nevažno je što ne možete djecu slati na sveučilišta; sami ste im pružili priliku za školovanje na ponajboljem od njih - univerzitetu života!“
Ipak, kao što cjelokupna povijest pokazuje, mukotrpno i dugotrajno je to školovanje. Unatoč stečenim uvidima u postojeće stanje, karaktere i moral ljudi koji su nas u njega uvalili, skloni smo se darvinistički prilagoditi novim uvjetima potisnuvši u zakutke svijesti njihovo i naše ponašanje, te iznova na kratkovidni, linearni način, procjenjivati stanja i buduća društvena kretanja. Zaklinjati se na vjernost novim „drugovima“ - franjama, alijama ili slobama - na općim i lokalnim izborima iznova birati iste gnjide, prošle i buduće uzroke naših jadova, te podjednako slijepo ne obraćati pažnju na znakovlje pored puta svega živog. Dakako da je ona stara, nadmoćna vanzemaljska inteligencija s početka teksta bila svjesna dugovječnosti svojega projekta, te mnogih neuspjeha na putu njegove konačne realizacije. No, ona je s time bila pomirena jer je na to i računala. A mirimo li se i mi s time, sasvim je drugo pitanje na koje većina svojim ponašanjem kao da daje potvrdni odgovor.
tacno
Bez obzira prihvatili li ili ne spomenuti scenarij, način djelovanja ljudskih bića (koja su i samostalno počela razvijati elemente umjetne inteligencije) neodoljivo podsjeća na opisani. Učimo na vlastitim pogreškama, pritom usvajajući ili ne prihvaćajući naravoučenje, u zavisnosti od kvalitete – više našeg softvera (odgoja) negoli hardvera (genetske strukture). Ogromna većina ljudi koristi takozvani sekvencijalni, odnosno serijski način procesuiranja informacija. Korak po korak, kako koja stiže na red, ih obrađuje – rijetki su ljudi kojima to uspijeva na paralelni (istovremeni) način. Usredotočeni smo na jedan posao, pa tek kad ga završimo uspijevamo se uhvatiti u koštac sa drugim, tek potom sa trećim itd… Ako nas preplavljuju informacije koje nisu povezane s našim trenutačnim djelovanjem, to obično kod većine izaziva dekoncentraciju koja utječe na njegovo trajanje i kvalitetu postignutih rezultata. Pišete li za neki portal članak, neobično vam ide na živce galama maturanata ispod prozora, preglasna muzika ili svađa iz susjednog stana, ili neprestano povlačenje za rukav i propitkivanje svega i svačega, od strane vašeg djeteta.
Ne smatram se fanom kompjuterskih igara, posebno ne onih suvremenih, no ipak ima jedna jedina koju igram već tridesetak godina a nikako da mi dosadi. Igra po meni mora odgovarati suštini svog pojma – neobaveznost i radost igranja, uz humanističku komponentu odsustva nasilja čovjeka nad čovjekom. Ako ste ikada po toplom ljetnjem danu, kada vam vjetrić rashlađuje oznojeno tijelo, vozili traktor kosilicu prepušteni samo vlastitim mislima o svemu i svačemu, tek tu i tamo pazeći da ne naletite na neki podmukli panj, onda ćete shvatiti na što mislim. Igra se naziva „Fruity Frank“ a ja sam je iz osobnih razloga preimenovao u „Voćar Dudi“. Uz nju se opuštam kad sam ljut, razvijam svakojake misli i ideje, ona je moj psihoterapeut na čijim seansama besplatno boravim doklem me volja, ne zamara me svojom intelektualnom zahtjevnošću (jer se igrajući upravo od nje želim distancirati), a nijedno od nas se neće naljutiti ako naprasno prekinemo „seansu“. „Ona“ u Game Over obliku, a ja prelazeći na ozbiljnije životne stvari, znajući da joj se mogu vratiti kad god me je volja. Ta prastara igra, pisana za jednako metuzalemski Amstrad CPC kompjuter, je pacmanovskog oblika, s tim što pruža mnogo više slobode igraču, a to je upravo ono za čim svi žudimo. Za više slobode! U ulozi ste voćara Franka iliti Dudija, čuvara svog voćnjaka od svakojakih žgadija (za koje ne morate brinuti dal' su hrvatskog, srpskog ili bosanskog porijekla!) koje nastoje uništiti rezultate vašeg voćarskog umijeća, i svakako, vas koji želite obraniti svoj trud uništavajući ih jedinim oružjima kojima „raspolažete“ – košticom kojom ih gađate, ili survavajući s visine na njih voće koje želite zaštititi (malo paradoksalno, jelte?). Žgadije se kreću nasumice, kaotično, vođeni u procesor ugrađenim generatorom slučajnih brojeva – daklem, vrlo je teško zamisliti kojim će od četiri moguća smjera kretanja (koji u trenu mogu promijeniti) krenuti. Ipak, sasvim svijestan toga, igrač se vodi logikom linearnog predviđanja – ako se žgadija (sprajt) kretala u lijevo, u desno, prema gore ili na dolje, pretpostavljate da će ona nastaviti tim putem te tome prilagođavate svoje poteze. Što prije ili kasnije (igra je veoma brza) rezultira neizostavnim Game Overom – mnoštvo vas je pobijedilo, jer niste uspjeli predvidjeti njegovo ponašanje i pravovremeno ispravno reagirati na njega.
Vratimo se mi s kompjuterske igrice, na igru (neki je takvom doživljavaju) koju nazivamo život. Nitko od nas ne djeluje nasumice, na kaotični način (mada to počesto tako izgleda) poput kretanja sprajtova generiranog nizom slučajnih brojeva. Svi mi imamo svoje interese koje nastojimo ostvariti u skladu s otvorenim mogućnostima što nam se pružaju, istovremeno ograničene zakonima i vlastitim moralnim habitusom. Naravno tome je teorijski tako – u praksi premnogima se zviždi za zakone, a još više za moral. U beskrajnom nizu interakcija s osobama i institucijama, u skladu sa vlastitom ličnošću i iskustvima prošlosti, vršimo procjene svoga budućeg djelovanja i postavljanja prema bližnjima, prema neznancima, institucijama i društvu u cjelini. To najčešće činimo na upravo spomenuti, linearni način. Promatramo li crijep kako pada s krova, ispravno ćemo procijeniti kako on neće bezrazložno skrenuti sa svog pravocrtnog puta. Takav način razmišljanja (očekivanja) sasvim nesvijesno protežemo na mnogo kompleksnije društvene situacije. Ako nas netko nikada nije preveslao, ponašao se korektno prema nama, nije nas nastojao iskoristiti za svoje ciljeve (koji nam ne moraju biti poznati, baš poput narednog slučajnog broja koji će odrediti kretanje sprajta), pretpostavljamo da će se uvijek vladati na taj način, u čemu bismo se mogli i grdno prevariti. Jesu li povoljni uvjeti za kredit u švicarskim francima, odlučit ćemo se za njega smatrajući kako će valutni kurs, kamatna stopa i mjesečna rata ostati prihvatljivima, bar dok ne otplatimo cijelu glavnicu – što se obilo u glavu mnogim korisnicima kredita. Kad društvo funkcionira na način naizgled prihvaćen od većine njegovih članova („Druže Tito, mi ti se kunemo!“), prilagođujemo svoje djelovanje društvenoj klimi ni ne razmišljajući o prijetvornosti mnogih krivokletnika. Dok nas ne pogodi ravno u našu esenciju. U svojoj naivnosti ne pada nam na pamet da se još uvijek (već tisućljećima, a sam bog znade koliko još dugo) većina ljudi rukovodi isključivo vlastitim egoizmom u ostvarivanju svojih interesa, ne glede na štetu koju mogu nanijeti svojim bližnjima, a kamoli udaljenijoj ljudskoj braći.
Ipak, za razliku od totalne nepredvidivosti ponašanja voćara Dudija u kompjuterskoj igri, u životu postoje „znakovi pokraj puta“ čije pažljivo iščitavanje bi nas moglo poštedjeti premnogih razočarenja i krivih poteza. No, znamo li koliko često ne obraćamo pažnju ni na najobičnije prometne znakove, tko će onda svakodnevno razmišljati o signalima koje nam šalje život! Egoističko koristoljuble, tromost ljudskog duha, razina inteligencije i nadasve jadna moralnost većine pripadnika ljudskog roda te izuzetna sposobnost prijetvornosti, itekako doprinose zanemarivanju ili krivom iščitavanju spomenutih znakova. Kako predvidjeti ponašanje svojih suvrsnika i prilagoditi mu svoje, shvatimo li, recimo, koliki nam se licemjerni pojedinci intenzivno trude dokazati kako su uvijek bili u pravu – kao privrženici samoupravnog socijalizma nekoć, a danas još žešći pobornici liberalnog kapitalizma, primjerice. Vrlo teško, jer se u zakucima etički nesavršenog ljudskog mozga – sve dok ne izađu na vidjelo - kriju nepoznati nam modusi ponašanja, upravo kao i slučajni brojevi u random generatoru računara. Netko jednom reče kako su „blagdani miljokazi u vremenu“, vremenske točke u kojima načas zastajemo ocjenjujući što smo i kako učinili, orijentiri prema kojima se ravnamo procjenjujući duljinu i kvalitetu odsječka beskonačnog vremena koji smo prešli. Pogreške i razočaranja, baš kao i uspjesi te životna zadovoljstva, ispravne i krive procjene naših i tuđih djelovanja, trebali bi biti naši putokazi i učitelji u čitanju i shvaćanju životnih znakova pored puta. Prisjećam se mnogih - u usporedbi sa masom ipak malobrojnih - intelektualaca i radnih ljudi koji su dovoljno rano, i prije raspada bivše države, ispravno pročitali gomilu znamenja koja su upućivala na buduća stravična dešavanja i podnesene žrtve. Sjećam se zauzetosti kojom su zaluđenoj gomili, nepismenoj u smislu sposobnosti iščitavanja i tumačenja jasnih signala, upućivali upozorenja, na što bijahu ismijani, prezreni, izopćeni, protjerani ili likvidirani. Sad smo tu gdje jesmo, a oni pismeni u rečenom smislu - simbolički na najvišoj zgradi u državi s koje bi u očaju i razočaranju najradije (da i njih ne kači stanje u koje su mimo svoje volje dovedeni) – glasno vikali i smijali se preveslanim veslačima do postojećeg stanja:
„Nezadovoljni ste? Štrajkate? Nemate posla? Ne možete školovati svoju djecu? Nemate što jesti?... Imate ono što ste htjeli - svoje države, pa ih žderite. Utolite glad svojim zastavama i grbovima, ugasite žeđ svojim himnama i nacionalizmima! Nevažno je što ne možete djecu slati na sveučilišta; sami ste im pružili priliku za školovanje na ponajboljem od njih - univerzitetu života!“
Ipak, kao što cjelokupna povijest pokazuje, mukotrpno i dugotrajno je to školovanje. Unatoč stečenim uvidima u postojeće stanje, karaktere i moral ljudi koji su nas u njega uvalili, skloni smo se darvinistički prilagoditi novim uvjetima potisnuvši u zakutke svijesti njihovo i naše ponašanje, te iznova na kratkovidni, linearni način, procjenjivati stanja i buduća društvena kretanja. Zaklinjati se na vjernost novim „drugovima“ - franjama, alijama ili slobama - na općim i lokalnim izborima iznova birati iste gnjide, prošle i buduće uzroke naših jadova, te podjednako slijepo ne obraćati pažnju na znakovlje pored puta svega živog. Dakako da je ona stara, nadmoćna vanzemaljska inteligencija s početka teksta bila svjesna dugovječnosti svojega projekta, te mnogih neuspjeha na putu njegove konačne realizacije. No, ona je s time bila pomirena jer je na to i računala. A mirimo li se i mi s time, sasvim je drugo pitanje na koje većina svojim ponašanjem kao da daje potvrdni odgovor.
tacno
