Tek kad je Brkićeva politika zaprijetila politici HDZ-a, došlo je vrijeme da se ratnog zaslužnika podrobno preispita. U pitanju je, dakako, obračun od kojeg društvo neće naročito profitirati
Kako stvari stoje, kod Milijana Brkića sumnjivo je sve osim njegovog imena i prezimena, ali neće nas iznenaditi ako se netko već sutra javi s dokazima da se potpredsjednik Sabora zapravo zove drugačije. Činjenica da je taj tip, nakon evidentirane njegove nepouzdanosti, uspio dobaciti do dužnosti potpredsjednika Sabora i pozicije jednog od najmoćnijih političara vladajuće stranke ne govore toliko o Brkiću, koliko govore o današnjoj Hrvatskoj. Brkićeva profesionalna biografija, naime, najbolje govori o tipu ljudi na koje se oslanja poslijeratna Hrvatska. Nema tog krimena koji takvim tipovima može naštetiti, samo ako ako drže ruku na prsima dok svira himna i ako ih nije sram iz dana u dan javno ponavljati mantru o bogu, narodu i domovini. Dakako, potrebno je još i nešto snalažljivosti, beskrupuloznosti i male pomoći prijatelja da bi se čovjek vinuo do titule zaslužnog i uglednog građanina.
I potrebno je, posebno ćemo podvući, još nešto: potreban je rat, potrebna je ratna trauma. Ljudi poput Milijana Brkića sve što imaju mogu zahvaliti ratu, odnosno činjenici da su devedesetih uzeli pušku u ruke. Ako si devedesetih nosio krvave gaće na Velebitu, kako je to plastično objasnio još jedan politički pulen rata Stevo Culej, onda ti je, manje - više, sve dozvoljeno. Iako je od rata prošlo više od dvadeset godina, Hrvatska još uvijek funkcionira na opisani način.
Nisu za to krivi Brkić, Stevo Culej i njima slični. Oni su iskoristili pruženu priliku. Oni su uzeli ono što smatraju da im pripada, jer, pobogu, oni su branili ovu zemlju i zbog toga vjeruju da ona ima živjeti i graditi se po njihovoj mjeri. Krive su političke garniture koje se ne žele obračunati s takvim načinom vrednovanja ljudi. Sad je već nesumnjivo da se Andrej Plenković želi riješiti Milijana Brkića, ali predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer ovim obračunom niti u ludilu se ne namjerava upustiti i raščišćavanje Augijevih štala, koje smrde do neba. Ne, on se obračunava s Brkićem zato jer mu ovaj smeta, a na njegovo mjesto će, ukaže li se potreba, koliko sutra instalirati drugog »ratnika«.
Milijan Brkić i ljudi poput njega, dakle, svoj politički i drugi uspjeh mogu zahvaliti ponajprije ratu, najvećoj traumi koju jedno društvo može iskusiti. Ništa osim rata, ništa osim traume koju smo preživjeli Brkić nije imao ponuditi kao zalog policijskoj, obavještajnoj i političkoj karijeri koju je gradio. U školi nije bio najbolji, naprotiv prepisao je diplomski pa ga je bio prinuđen ponoviti. Nije bio najbolji niti na policijskom poslu, jer policajci ne odbijaju zapovijedi onako kako je on to svojedobno učinio u slučaju vezanom za lov na ratnog zločinca Mirka Norca. Potonji grijeh u svakoj uređenijoj državi bio bi dostatan da zauvijek čovjeku zapečati karijeru, ne samo policijsku, nego i političku. Milijanu Brkiću, pak, brojni mediji su pomagali da tu stvar okrene u svoju korist, što bi bilo nemoguće da ovo društvo nije toliko opsjednuto ratom. Ako čak i ratnog zločinca Mirka Norca pripuštaju kao svečanu uzvanicu na ratne obljetnice, kako bi onda štetovati mogao Brkić, koji je u slučaju Norac odbio postupiti po naređenju?
Nisu Milijanu Brkiću naštetile niti sumnje koje se pletu oko njegove pozamašne imovine. Pravi je misterij kako čovjek od redovnih primanja može zaraditi onoliko koliko je u zadnjih deset godina zaradio Brkić. Mediji danas pišu o njegovim milijunskim transakcijama, o operacijama s Karlovačkom bankom, donose fotografije njegove obnovljene rodne kuće, prisjećaju se Opatovina projekta... Brojke koje se danas navode uz Brkićevo ime uveliko premašuju iznose koje je ovaj čovjek mogao zaraditi od plaće, ali nikome iz HDZ-a to do sada nije bilo sumnjivo, barem ne u toj mjeri da se javno zapita što radi bivši policajac, obavještajac i političar da mu se na obiteljske račune slijeva toliko novca. Ne, Brkić je do jučer bio zaslužni građanin ove zemlje, zato što je ratovao i ništa osim te zasluge nije bilo važno. Izuzev par novinara i novinarki, nitko njegove poslove nije javno stavljao pod znak sumnje. Međutim, Brkić je sad zasmetao tamo gdje se ne smije smetati, jer i iznad »onog« ima »ono«. Iznad Brkićevih zasluga, zasluge su HDZ-a, stranke koja se također ne odriče političkog profita što se može izbiti iz ratne traume. Tek kad je Brkićeva politika zaprijetila politici stranke – došlo je vrijeme da se ratnog zaslužnika podrobno preispita. U pitanju je, dakako, obračun od kojeg društvo neće naročito profitirati. I dalje će ostati važna samo ruka na srcu, pozivanje na boga i domovinu te pozivanje na rat, nepresušno vrelo brojnih naših današnjih nevolja.
novilist
