Nije lako Zoranu Milanoviću. Upravo je na kušnji i njegova neformalna koalicija s Mostom, strankom koja je u aktualnom hrvatskom šefu države imala idealnog glasnogovornika i ideološki de facto svog predsjednika. Nakon što je na NATO-ovu sastanku na vrhu u Madridu održanom 29. i 30. lipnja hrvatski predsjednik zapravo statirao, niti jednom gestom ne evocirajući svoje nedavne izjave o blokiranju švedskog i finskog ulaska u Sjevernoatlantski savez, Marija Selak Raspudić uputila mu je retoričko pitanje. 'Gdje si sada, frajeru?' riječi su nezavisne članice Kluba zastupnika Mosta u Hrvatskom saboru koja je u toj kratkoj formulaciji zapravo rekla sve i o predsjedniku i o političkoj opciji kojoj pripada. Ukratko, Milanović je u Madridu iznevjerio sva očekivanja, ma tko god to uopće očekivao, o svojoj borbenoj zaštiti hrvatskih interesa te interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini, dok bi Most, očito, u Madridu djelovao frajerski, onako frajerski kako to radi u Hrvatskoj. Pritom nije poznato bi li i sama Selak Raspudić djelovala frajerski ili bi to prepustila drugim 'frajerima' u stranci.
Možda je Milanović trebao reagirati kao druga nezavisna perjanica Mosta, Nino Raspudić, a koji se krajem prošle godine počeo 'frajerski' obračunavati s SDP-ovim predsjednikom Peđom Grbinom u žaru rasprave oko izmjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Stoga je pravi trenutak da Raspudić razmisli o svojoj kandidaturi za predsjednika Republike Hrvatske ili, još bolje, za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju najbolje štitio interese za koje se zalaže, i to na licu mjesta.
Milanović će svojim madridskim nečinjenjem morati učiniti štošta da ga Selak Raspudić i Most ponovno počnu doživljavati 'frajerom' i 'fajterom'. Jer – ako se ovako okliznuo o vlastitu koru banane, kako li će tek djelovati u manje predvidljivim okolnostima. Prije manje od dva mjeseca Milanović je rezolutno zaprijetio blokadom ulaska dviju skandinavskih država u NATO ne riješi li se do samita u Španjolskoj pitanje pravičnog predstavljanja Hrvata u tijelima vlasti Bosne i Hercegovine, posebice način izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH. K tome, hrvatski je šef države zaprijetio zastupnicima Hrvatskog sabora da će ih progoniti 'kao đavo grješnu dušu' ratificiraju li ulazak novih članica u NATO bez rješavanja prijepornih pitanja bosanskohercegovačkog izbornog modela. Milanović u španjolskoj prijestolnici ne samo da nije djelovao 'kao đavo', već se teško sjetiti kada je djelovao tako anđeoski. Miran i sklon suradnji.
Dr. Jekyll i mr. Hyde
Gotovo bi se moglo reći da Hrvatska na čelu države ima doktora Jekylla i gospodina Hydea. Prvi je racionalni političar koji se pojavljuje na inozemnim skupovima, a drugi strastveni agitator koji pali i žari u unutarnjoj politici. Pitanje je samo s koje se strane granice nalazi. No treba li u politici, poglavito u vanjskoj, uopće biti netko nalik gospodinu Hydeu, strašću vođeno biće spremno na sve kao u klasičnom djelu književnika Roberta Louisa Stevensona? Madrid nam je dao odgovor na to pitanje. Barem kada je riječ o Hrvatskoj, državi koja svojom veličinom, utjecajem i političkim predstavnicima ne može djelovati temeljem bilo kakve sile ili pak prijetnjama. Milanovićev osobni, ali i položaj države koju predstavlja najbolje dočarava fotografija iz Madrida na kojoj hrvatski predsjednik usamljeno stoji u pozadini dok u prvom planu razgovaraju američki predsjednik Joe Biden, francuski šef države Emmanuel Macron i danska premijerka Mette Frederiksen. Na Milanovića nitko ne obraća pažnju osim belgijskoga satiričnog portala Le Chou News na kojem se šale na račun njegovih izjava. U politici je sve popravljivo osim kada netko postane predmet pravosuđa i(li) ismijavanja. U potonjem vas slučaju više nitko ne doživljava ozbiljno.
'Frajerska' vanjska politika u hrvatskom slučaju ne postoji. Tko god je i pomislio da će inicijativa Zorana Milanovića o povezivanju Švedske, Finske i Bosne i Hercegovine uroditi plodom, u najmanju je ruku bio naivan. Zašto se hrvatski predsjednik zauzeo za nešto za što je odmah bilo jasno da je neostvarivo na takav način, najbolje zna on. Ili možda ne. Nisu time profitirali Hrvati u Bosni i Hercegovini, ni Hrvatska kao članica NATO-a, ni Zoran Milanović, kojega se sada u inozemstvu ili izbjegava ili ismijava.
Međutim ni druga strana hrvatskog sukreiranja vanjske politike, ona u Vladi, ne može biti zadovoljna ovakvim ishodom. Tim više jer ni diplomatski pokušaji Vlade da se promijene spomenuta izborna pravila u Bosni i Hercegovini nisu urodila plodom. Dapače. Sve je isto kao i godinama ranije, a samo su ojačali međusobni animoziteti. Koliko god se isticalo da Hrvatska bilježi sve same uspjehe u Europskoj uniji, od uvođenja eura i ulaska u šengenski prostor do podizanja kreditnog rejtinga kao nečega što se upravo 'donijelo iz Bruxellesa', riječ je o nužnom i logičnom slijedu koji se i trebao dogoditi hrvatskim ulaskom u Uniju, a koji je rezultat desetljeća rada i priprema. Vlada je, eto, sve to donijela iz Bruxellesa, a Milanović iz Madrida ništa. Bilo bi bolje da predsjednik i Vlada neprestance nešto zajedno rade i nose. Uostalom, upravo ih na takvo ponašanje obvezuje Ustav Republike Hrvatske.
Klatno za frajere
Koliko je, dakle, uspješna hrvatska vanjska politika? U Bruxellesu, Madridu, Europskoj uniji, NATO-u, UN-u te u susjedstvu? Jesmo li 'frajeri' ili bismo to trebali biti? Kao svaka javna politika, i vanjska politika svoju uspješnost može mjeriti ostvarenjem svojih ciljeva. Hrvatska je u prvim godinama svoje samostalnosti uspješno realizirala primarne vanjskopolitičke ciljeve vezane uz međunarodno priznanje, ulazak u međunarodne organizacije te podršku u završetku rata i ostvarivanju teritorijalne cjelovitosti. Realizirani su i ciljevi ulaska u NATO i Europsku uniju, a kroz članstvo u Uniji i preostali vitalni aspekti integriranja u njoj. Pritom je Hrvatska zadnja ušla u Europsku uniju, šest i pol godina nakon Rumunjske i Bugarske, što također govori o načinima na koje je vođena hrvatska vanjska politika u promatranom razdoblju. Nakon ostvarenih ključnih vanjskopolitičkih ciljeva, kao rezultanti nacionalnog konsenzusa, čini se da je Hrvatska, makar kada su posrijedi politički kreatori njezina međunarodnog djelovanja, odveć pasivna i ne osobito uspješna u formuliranju i ostvarivanju novih ciljeva.
Kao što se u zemlji štošta događa samo od sebe kao posljedica unutarnjih i vanjskih okolnosti, tako se događa i hrvatska vanjska politika te se klati od neostvarivih inicijativa, poput one recentne predsjednika Republike, do nerješavanja prijepornih pitanja sa susjedima i nepreuzimanja prvenstva kada je posrijedi odnos Europske unije sa zapadnim Balkanom, na kojem treba učiniti sve da Albanija i Sjeverna Makedonija otvore pregovore. Zoran Milanović imao je i jednu izvrsnu inicijativu, a to je zagovaranje Bosne i Hercegovine kao kandidata za članstvo u Uniji. Trenutak u kojem su to postale Ukrajina i Moldavija bio je idealan te su hrvatski šef države i Vlada trebali učiniti sve kako bi se to i ostvarilo. Bosna i Hercegovina s europskom perspektivom i pravnim standardima za sve njezine konstitutivne narode i građane predstavlja prvorazredan politički i sigurnosni interes za Hrvatsku. Umjesto da se za status kandidata za BiH zajedno i argumentirano zalažu Zoran Milanović i Andrej Plenković te tako napokon pokažu aktivnu vanjsku politiku zaštite nacionalnih interesa, ta je inicijativa formalno došla iz ureda slovenskog premijera Roberta Goloba. Još jedna propuštena prilika.
S obzirom na to da su u ovom trenutku na sva tri vodeća politička položaja u zemlji – predsjednik Republike, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Vlade – bivši i to dugogodišnji djelatnici Ministarstva vanjskih poslova, svatko bi očekivao da će vanjska politika biti jedan od najčvršćih stupova razvoja i međunarodnog položaja Hrvatske. To se ne događa iz dva razloga. Prvi je razlog taj što je hrvatska vanjska politika, kao uostalom i druge javne politike u zemlji, daleko od strateški i profesionalno vođenog resora s nizom neodgovarajućih kadrova, a drugi je razlog korištenje vanjske politike za prizemne obračune, počesto osobnog tipa, u unutarnjoj politici. Stoga je lako biti 'frajer' kod kuće, a puno teže uspješan kreator vanjske politike i – diplomat kada se prijeđe granica.
