Bio sam uvjeren da ću jednom negdje sresti Lava Jašina. Htio sam da upoznam golmana koga su opjevali i Visocki i Jevtušenko, koji je čitao Jesenjina i Gumiljova, a koga je obožavao svaki igrač i gledalac fudbala
U Rusiju je, na svjetsko nogometno prvenstvo, neki dan odletio i Dražen Krušelj, novinar, moj drug i saigrač samo takav. Rekao sam mu da, ako ga zapadne koji dan boravka u Moskvi (to određuju bozi sa sklonosti Hrvatskoj) svakako gleda da ode na Vaganjkovskoje kladbišće, na grob Lavu Jašinu. Jer je Jašin jedan i jedinstven, a i grob mu je jedinstven. A i lijepo je da dinamovac Krušelj ode na grob najvećem dinamovcu na svijetu. Htio sam i da Krušelju, kad smo se vidjeli dan prije njegova leta, ispričam i ovo što slijedi, no u žurbi pred put nismo imali kad, pa mu evo napismeno.
Kad je u jesen 1963, u Londonu, u drugom poluvremenu utakmice protiv Engleske, na golu reprezentacije svijeta Jašina zamijenio naš Šoškić, mi dječaci smo dva-tri mjeseca vjerovali da je sad Šoškić ono što je do sada bio Jašin. Jer je glagol zamijeniti tada za nas bio takav da smo mu proširili značenje, valjda zato što je i taj, rekao bih, visoki sportski jezik za nas bio sav nov, te je riječ zamijeniti nama značila nešto kao ‘od sad biti ono što je bio onaj koga si zamijenio, ali to biti trajno’. Zamijeniti je za naše učitelje bio glagol svršen, ali za nas dječake nije to bio nikako, već nam je glagol bio i nesvršen i trajan. Šoškić je, tako, nama bio nešto što bi se moglo nazvati trajnim nasljednikom Jašina. Ne za jednu utakmicu, nego od sad pa nadalje. A te je godine Jašin proglašen još i za najboljeg igrača fudbala u Evropi. Golman, a najbolji igrač! I to je bilo nešto nenavadno i za odrasle, pa je i za nas bilo novo. A šta će biti sad sa našim golmanom Šoškićem? Mi smo ne samo željeli nego i smatrali za nužno i za normalno da on trajno i u svemu zamijeni Jašina, i nadali smo se da će i Šoškić sad biti najbolji igrač i da će dobiti zlatnu loptu onoga francuskog fudbalskog magazina France Football. Dok smo, jednoga dana među danima, o tome čavrljali vraćajući se iz škole u Bijelim Vodama, slušala su nas dvojica ljudi koji su pili pivo na smrčevim trupcima pred zadružnim domom. Jedan je bio moj tetak Iljaz Kalčinić, a drugi se zvao Ibrahim Zukanović, taj je bio rodom iz Bosne, i njegova je familija pedesetih godina bila krenula da se iseli u Tursku, a kad je stigla u Bijele Vode, put za Tursku se zatvorio, pa su Zukanovići ostali cio život ondje dokle su stigli. Ibrahima smo svi znali pod imenom Ibro Čole, i on nam je doviknuo: ‘Šoškiću je lako da zamijeni Jašina! Šoškić je bolji od Jašina, lani u Čileu Šoškić je bio najbolji golman, a Rusi su zamalo rastrgli Jašina čim se vratio iz Čilea u Moskvu, kriv je bio za dva gola koja su mu Čileanci dali. Neka Jašina tamo đe je, no ako vas je majka rodila, nađite nekoga da zamijeni Gagarina! Nećete naći nikoga, naše i najbolje pašče ne može zamijeniti rusku Lajku, ne može ni naš čoek nijedan da zamijeni Lajku, a nekmoli Gagarina! A svako rusko pašče može da leti u kosmos, može gore i da ne jede i da ne pije i po deset dana. A naše pašče ne može nijedno ni pola dana da ne loče. I da vi još kažem: uskoro neće više biti zime ni za koga, jer će, ada brzo, Rusi produžavati ljudima život tako da niko ne umre ama nikad, osim ako ne potpiše da baš hoće!’ Moj tetak Iljaz Kalčinić je tu otpio gutljaj i kazao Ibru da smrt ne valja miješati sa životom, jer jedno s drugim nema veze kao što nemaju veze lovački ker i vodenički kamen.
Mi smo bili čuli i za Lajku i za Gagarina, znali smo pomalo i ponešto i o Johnu Glennu, a Valentina Terješkova nam je bila ljubimica, hej prva žena kosmonaut! Ali nama je Šoškić bio najvažniji. A i pomalo se bajatilo ono što je, pola godine ranije, kosmonaut Valerij Bikovski preko radio veze rekao Terješkovoj, čekam te u orbiti, a ona njemu u odgovor, vidimo se pod zvezdama. A neće se zabajatiti nikada novinska vijest tih dana kako su u Londonu Šoškić i Jašin bili smješteni u istoj hotelskoj sobi, te kako je Šole rekao da je Jašin velika duša i dobrota, ali da mnogo puši.
Bio sam uvjeren da ću jednom negdje sresti Lava Jašina. Htio sam da upoznam golmana koga su opjevali i Visocki i Roždestvenski i Jevtušenko, koji je čitao Jesenjina i Gumiljova, a koga je obožavao svaki igrač i gledalac fudbala. Htio sam da ga pitam i o njegovoj hokejaškoj i košarkaškoj igračkoj karijeri. I da ga pitam o utakmici u kojoj je u Beogradu branio gol reprezentacije Evrope protiv Jugoslavije, kad su mu u našem porazu od 2:7 golove dali Kostić i Galić, a prihod od ulaznica je išao za obnovu našega Skopja, koje je razorio zemljotres. Ta je utakmica bila važan dio moga djetinjstva, a kasnije još i važan primjer za mitomansku sklonost naših naroda i narodnosti: koga sam god slušao, taj je slavio Kostićev gol Jašinu, a nikome ni u peti nije bilo da se sjeti da je to bio najteži poraz naše reprezentacije. Naravno, htio sam da od Jašina dobijem i odgovor na pitanje kako je sovjetskim igračima uspjelo da razbiju katastrofični kompleks Jugoslavije, poslije utakmice u Tampereu. I da taj poraz naplaćuju s kamatama na kamatu preko deset godina na velikim takmičenjima. I tako dalje. Mislio sam, šta mislio, bio sam siguran da ću Jašina sresti u Zürichu, godine 1989. Živio sam te godine u Luzernu, a pročulo se da su u Izraelu Jašinu ortopedi napravili najbolju moguću protezu za njegovu lijevu nogu, amputiranu prije pet godina. I da će on, imajući tu protezu, doći na nekakav skup koji upriličuje FIFA. Stigao sam u Zürich, pravac hotel Baur au Lac, gdje FIFA i UEFA zakupljuju sobe za slavne goste. Ondje su mi odlučno rekli da nikakva rezervacija na ime Jašin ne postoji, da se još ljudi raspitivalo o njemu, da bi ga i osoblje hotela rado vidjelo među svojim gostima, ali da ga već dugo nema. Kasnije su se u tom hotelu zaposlila dva moja brata, oni bi me redovno obavještavali kad bi koji od nekadašnjih velikih igrača bio gost, bili su više puta i Pelé i Beckenbauer, ali onaj radi kojega sam jednom došao u Zürich nije došao niti će doći.
Krajem te godine sam otputovao u Brazil. Tri mjeseca kasnije, uveče 20. marta, krenuo sam iz Rio de Janeira za London. U avionu je, u istom redu od tri sjedala, ekonomska klasa, do prozora sjedio selektor brazilske seleção Sebastião Lazaroni, a između njega i mene je bila neka žena koja nije skidala očiju s njega. U London smo stigli u jutro sutradan. Na naslovnim stranama novina stajalo je da je sinoć oko devet sati preminuo Lav Jašin, najveći golman 20 stoljeća. U jednim novinama je stajalo da je više od pola prvenstvenih utakmica branio ‘na suho’, dakle bez primljenog gola. Pisalo je i da je 22 godine branio samo za jednu ekipu, moskovski Dinamo. Pa su mu pobrojane titule, medalje i odlikovanja. Za SSSR je branio 78 utakmica i primio samo 70 golova.
Jašina nikad nisam ni gledao ni vidio uživo. Stigao sam mu samo na grob. On se nalazi u 25. sektoru moskovskoga groblja po imenu Ваганьковское кладбище . Ono je na ulici Сергея Макеева, a stanica metroa sedmice na kojoj treba sići zove se Улица 1905 года. Od Crvenoga trga do groblja nema više od sedam-osam kilometara. U groblje, druže Krušelju, uđeš na glavni ulaz, pa nastaviš pravo, dođeš do krematorija, Jašin počiva odmah iza njega. Osim Jašinova, ondje su grobovi velikih igrača Igora Netta, Eduarda Streljcova i Nikolaja Starostina. A i Visocki je ondje. Znam da ćeš stalno biti po avionima, no se nadam da će te zapasti i nekoliko dana Moskve. Sjeti se kako smo se ponekad, za stolom u Van Goghu, govoreći o izgledima naših na svjetskom prvenstvu u Rusiji, podsjećali stihova Fjodora Tjutčeva, koji su našim rusofilima slasno izlazili iz ograda zubnih:
Умом Россию не понять, Аршином общим не измерить: У ней особенная стать — В Россию можно только верить.
Njih je, ako se ne varam, Ljubomir Simović ovako ponašio:
Ne može Rusija umom da se shvati, Opštim se aršinom izmeriti ne da: Njen lik je čudan i čudno te gleda - U Rusiju možeš samo verovati.
U Rusiju je, na svjetsko nogometno prvenstvo, neki dan odletio i Dražen Krušelj, novinar, moj drug i saigrač samo takav. Rekao sam mu da, ako ga zapadne koji dan boravka u Moskvi (to određuju bozi sa sklonosti Hrvatskoj) svakako gleda da ode na Vaganjkovskoje kladbišće, na grob Lavu Jašinu. Jer je Jašin jedan i jedinstven, a i grob mu je jedinstven. A i lijepo je da dinamovac Krušelj ode na grob najvećem dinamovcu na svijetu. Htio sam i da Krušelju, kad smo se vidjeli dan prije njegova leta, ispričam i ovo što slijedi, no u žurbi pred put nismo imali kad, pa mu evo napismeno.
Kad je u jesen 1963, u Londonu, u drugom poluvremenu utakmice protiv Engleske, na golu reprezentacije svijeta Jašina zamijenio naš Šoškić, mi dječaci smo dva-tri mjeseca vjerovali da je sad Šoškić ono što je do sada bio Jašin. Jer je glagol zamijeniti tada za nas bio takav da smo mu proširili značenje, valjda zato što je i taj, rekao bih, visoki sportski jezik za nas bio sav nov, te je riječ zamijeniti nama značila nešto kao ‘od sad biti ono što je bio onaj koga si zamijenio, ali to biti trajno’. Zamijeniti je za naše učitelje bio glagol svršen, ali za nas dječake nije to bio nikako, već nam je glagol bio i nesvršen i trajan. Šoškić je, tako, nama bio nešto što bi se moglo nazvati trajnim nasljednikom Jašina. Ne za jednu utakmicu, nego od sad pa nadalje. A te je godine Jašin proglašen još i za najboljeg igrača fudbala u Evropi. Golman, a najbolji igrač! I to je bilo nešto nenavadno i za odrasle, pa je i za nas bilo novo. A šta će biti sad sa našim golmanom Šoškićem? Mi smo ne samo željeli nego i smatrali za nužno i za normalno da on trajno i u svemu zamijeni Jašina, i nadali smo se da će i Šoškić sad biti najbolji igrač i da će dobiti zlatnu loptu onoga francuskog fudbalskog magazina France Football. Dok smo, jednoga dana među danima, o tome čavrljali vraćajući se iz škole u Bijelim Vodama, slušala su nas dvojica ljudi koji su pili pivo na smrčevim trupcima pred zadružnim domom. Jedan je bio moj tetak Iljaz Kalčinić, a drugi se zvao Ibrahim Zukanović, taj je bio rodom iz Bosne, i njegova je familija pedesetih godina bila krenula da se iseli u Tursku, a kad je stigla u Bijele Vode, put za Tursku se zatvorio, pa su Zukanovići ostali cio život ondje dokle su stigli. Ibrahima smo svi znali pod imenom Ibro Čole, i on nam je doviknuo: ‘Šoškiću je lako da zamijeni Jašina! Šoškić je bolji od Jašina, lani u Čileu Šoškić je bio najbolji golman, a Rusi su zamalo rastrgli Jašina čim se vratio iz Čilea u Moskvu, kriv je bio za dva gola koja su mu Čileanci dali. Neka Jašina tamo đe je, no ako vas je majka rodila, nađite nekoga da zamijeni Gagarina! Nećete naći nikoga, naše i najbolje pašče ne može zamijeniti rusku Lajku, ne može ni naš čoek nijedan da zamijeni Lajku, a nekmoli Gagarina! A svako rusko pašče može da leti u kosmos, može gore i da ne jede i da ne pije i po deset dana. A naše pašče ne može nijedno ni pola dana da ne loče. I da vi još kažem: uskoro neće više biti zime ni za koga, jer će, ada brzo, Rusi produžavati ljudima život tako da niko ne umre ama nikad, osim ako ne potpiše da baš hoće!’ Moj tetak Iljaz Kalčinić je tu otpio gutljaj i kazao Ibru da smrt ne valja miješati sa životom, jer jedno s drugim nema veze kao što nemaju veze lovački ker i vodenički kamen.
Mi smo bili čuli i za Lajku i za Gagarina, znali smo pomalo i ponešto i o Johnu Glennu, a Valentina Terješkova nam je bila ljubimica, hej prva žena kosmonaut! Ali nama je Šoškić bio najvažniji. A i pomalo se bajatilo ono što je, pola godine ranije, kosmonaut Valerij Bikovski preko radio veze rekao Terješkovoj, čekam te u orbiti, a ona njemu u odgovor, vidimo se pod zvezdama. A neće se zabajatiti nikada novinska vijest tih dana kako su u Londonu Šoškić i Jašin bili smješteni u istoj hotelskoj sobi, te kako je Šole rekao da je Jašin velika duša i dobrota, ali da mnogo puši.
Bio sam uvjeren da ću jednom negdje sresti Lava Jašina. Htio sam da upoznam golmana koga su opjevali i Visocki i Roždestvenski i Jevtušenko, koji je čitao Jesenjina i Gumiljova, a koga je obožavao svaki igrač i gledalac fudbala. Htio sam da ga pitam i o njegovoj hokejaškoj i košarkaškoj igračkoj karijeri. I da ga pitam o utakmici u kojoj je u Beogradu branio gol reprezentacije Evrope protiv Jugoslavije, kad su mu u našem porazu od 2:7 golove dali Kostić i Galić, a prihod od ulaznica je išao za obnovu našega Skopja, koje je razorio zemljotres. Ta je utakmica bila važan dio moga djetinjstva, a kasnije još i važan primjer za mitomansku sklonost naših naroda i narodnosti: koga sam god slušao, taj je slavio Kostićev gol Jašinu, a nikome ni u peti nije bilo da se sjeti da je to bio najteži poraz naše reprezentacije. Naravno, htio sam da od Jašina dobijem i odgovor na pitanje kako je sovjetskim igračima uspjelo da razbiju katastrofični kompleks Jugoslavije, poslije utakmice u Tampereu. I da taj poraz naplaćuju s kamatama na kamatu preko deset godina na velikim takmičenjima. I tako dalje. Mislio sam, šta mislio, bio sam siguran da ću Jašina sresti u Zürichu, godine 1989. Živio sam te godine u Luzernu, a pročulo se da su u Izraelu Jašinu ortopedi napravili najbolju moguću protezu za njegovu lijevu nogu, amputiranu prije pet godina. I da će on, imajući tu protezu, doći na nekakav skup koji upriličuje FIFA. Stigao sam u Zürich, pravac hotel Baur au Lac, gdje FIFA i UEFA zakupljuju sobe za slavne goste. Ondje su mi odlučno rekli da nikakva rezervacija na ime Jašin ne postoji, da se još ljudi raspitivalo o njemu, da bi ga i osoblje hotela rado vidjelo među svojim gostima, ali da ga već dugo nema. Kasnije su se u tom hotelu zaposlila dva moja brata, oni bi me redovno obavještavali kad bi koji od nekadašnjih velikih igrača bio gost, bili su više puta i Pelé i Beckenbauer, ali onaj radi kojega sam jednom došao u Zürich nije došao niti će doći.
Krajem te godine sam otputovao u Brazil. Tri mjeseca kasnije, uveče 20. marta, krenuo sam iz Rio de Janeira za London. U avionu je, u istom redu od tri sjedala, ekonomska klasa, do prozora sjedio selektor brazilske seleção Sebastião Lazaroni, a između njega i mene je bila neka žena koja nije skidala očiju s njega. U London smo stigli u jutro sutradan. Na naslovnim stranama novina stajalo je da je sinoć oko devet sati preminuo Lav Jašin, najveći golman 20 stoljeća. U jednim novinama je stajalo da je više od pola prvenstvenih utakmica branio ‘na suho’, dakle bez primljenog gola. Pisalo je i da je 22 godine branio samo za jednu ekipu, moskovski Dinamo. Pa su mu pobrojane titule, medalje i odlikovanja. Za SSSR je branio 78 utakmica i primio samo 70 golova.
Jašina nikad nisam ni gledao ni vidio uživo. Stigao sam mu samo na grob. On se nalazi u 25. sektoru moskovskoga groblja po imenu Ваганьковское кладбище . Ono je na ulici Сергея Макеева, a stanica metroa sedmice na kojoj treba sići zove se Улица 1905 года. Od Crvenoga trga do groblja nema više od sedam-osam kilometara. U groblje, druže Krušelju, uđeš na glavni ulaz, pa nastaviš pravo, dođeš do krematorija, Jašin počiva odmah iza njega. Osim Jašinova, ondje su grobovi velikih igrača Igora Netta, Eduarda Streljcova i Nikolaja Starostina. A i Visocki je ondje. Znam da ćeš stalno biti po avionima, no se nadam da će te zapasti i nekoliko dana Moskve. Sjeti se kako smo se ponekad, za stolom u Van Goghu, govoreći o izgledima naših na svjetskom prvenstvu u Rusiji, podsjećali stihova Fjodora Tjutčeva, koji su našim rusofilima slasno izlazili iz ograda zubnih:
Умом Россию не понять, Аршином общим не измерить: У ней особенная стать — В Россию можно только верить.
Njih je, ako se ne varam, Ljubomir Simović ovako ponašio:
Ne može Rusija umom da se shvati, Opštim se aršinom izmeriti ne da: Njen lik je čudan i čudno te gleda - U Rusiju možeš samo verovati.
