Sad se kuka zbog planiranog gubitka monetarnog suvereniteta koji zapravo nemamo otpočetka priče, kao ni vlastitu monetarnu politiku. Sve nam je to izvana nametnuto bez protivljenja, ističe Mihaela Grubišić Šeba. Uistinu, dok je kuna, slijepljena tečajno uz euro, uništavala domaću proizvodnju i izvoz, od domoljuba nije bilo ni glasa
Eurizacija je davno provedena (foto Emica Elveđi/PIXSELL)
Samo unatrag par mjeseci mislilo se da će priredba s hrvatskim dizajnom eura zadovoljiti i najmrgodnije. Danas vladi Andreja Plenkovića ipak prijeti referendum. Nije pomoglo to što je u vizualno rješenje budućih naših kovanica udrobila glagoljicu i Teslu, pa čak dodala i kunu, da nakon gašenja od nje ostane barem sličica. Hrvatski suverenisti usprotivili su se tome, za jesen najavili kulminaciju otpora konačnom ulasku ove države u eurozonu. I uzalud Vladina tumačenja da bi to u ovome momentu bilo štetno za RH; uostalom, tumačenja prilično neprecizna i nepouzdana.
Jer suverenisti su pritom ekskluzivno, ovo nećete lako povjerovati, najvećim dijelom u pravu. Baš ona ekipa s koca i konopca, znači, te s najvećom šupljinom i najintenzivnijim zamračenjem u političkom programu. Dosljedni sebi, srećom po njih uspijevaju i na ovu temu kazati najmanje toga koliko bi se uopće moglo zamisliti. Čitava kampanja protiv ukidanja nacionalne valute – jasno, taj im aspekt najviše smeta – stala je na prigodnoj internetskoj stranici u ravno 13 rečenica. Podijeljenih na osam poglavlja, pa ih većina ima po jednu, a samo jedno raskošne i prpošne tri. No problem je i dalje u tome što suverenisti u osnovi ne vide mnogo dalje od simbolike nacionalnog imena i likovnog identiteta. Zamaraju ih konkretnije praktikalije i čisto racionalna utemeljenja monetarnog sustava.
O tome da Hrvatska nije ekonomski spremna za uvođenje eura, niti je ikad bila, u Novostima pišemo godinama, otkad je to uopće predmet ikakve diskusije. Monetarna politika inače bi morala biti puki instrument u vođenju nacionalne ekonomije, dok je ovdje postavljena kao gotov cilj kojem se – paradoksalno – treba naknadno prilagoditi. Naravno, to iz kuta malenih, a velikima euro svakako ima opipljiv materijalni smisao, jer je po njihovoj mjeri skrojen.
U srži ovog pitanja na početku bijaše izmicanje monetarne politike iz domene političkoga generalno, pa tako i sasvim van područja bilo kakvog demokratskog odlučivanja. Široj javnosti ostavljen je zaista samo simbolički dio priče. Razni zekanovići i sačići, bistri kakvima ih je već majka rodila, ostali su manje-više na toj razini problematiziranja. I naknadno se razgalamili da nitko ništa ne pita narod, a slušali ga dosad isključivo kad bi im uzvraćao jekom. U ono davno vrijeme kad su najviđeniji domoljubi još imali napretek društvenog blaga za rastakanje iz socijalizma, nijedan se od njih oko ekonomije nije istinski ni počešao.
Nisu ni damarom trznuli npr. na implementaciju ekonomskog programa Franje Tuđmana s 200 bogatih obitelji. Dok je kuna, slijepljena tečajno uz euro, zapravo osmišljena kao pseudoeuro, uništavala domaću proizvodnju te izvoz, glasa od njih nije bilo čuti. Ne sjećamo ih se nešto ni u slučaju bijega države izvan bankovnog sektora, rasprodanog budzašto, a prethodno skupo saniranog javnim novcem. Sve je to vodilo k fatalnom restrukturiranju privrede, ali i to su prešutjeli, bar dok je bilo prostora za iole sadržajniji politički bunt. Sad pak nude svojih 13 rečenica spasonosne doktrine, šireći paniku i dalje uglavnom tek moralizatorski.
O perspektivi takvog spasa, ali i hrvatske ekonomije s eurom općenito, priupitali smo radije nekolicinu ekonomista. Kriterij nam je bio njihov raniji nastup u vezi s ovakvim pitanjima.
- Čudim se pomalo nametanju te platforme, pitajući se gdje su bili do jučer, primjerice u doba kad je provođena eurizacija, pritom uz deviznu klauzulu. Sad se kuka zbog planiranog gubitka monetarnog suvereniteta koji zapravo nemamo otpočetka priče, kao ni vlastitu monetarnu politiku. Sve nam je to izvana nametnuto bez protivljenja - rekla nam je Mihaela Grubišić Šeba, neovisna financijska analitičarka i konzultantica.
- Sva je hrvatska monetarna politika iscrpljena na obrani tečaja kune na razinama koje su odavno procijenjene kao nerealne. Dio gospodarskih subjekata se uspio prilagoditi eurizaciji, postavši o tome ovisnima. No ostaje činjenica da smo potencijalne valove razvoja propustili kao malo tko u Europskoj uniji. Pa i prije nego eurozonu, morali smo dovesti u pitanje stanje neovisnosti pravosuđa i političku korupciju - dodaje Grubišić Šeba.
Ova ekonomistkinja smatra da je Hrvatska ionako premalena zemlja za vlastitu valutu, ako želi biti povezanija s ostatkom kontinenta. No za nekakvu zajedničku valutu bi morala biti spremnija, a ekonomski pokazatelji vrište o tome da nije ni približno kondicionirana.
- Dobar dio gospodarstva već posluje s obzirom na cijene s EU-tržišta, premda ovdje imamo svega tri vitalna sektora: turizam, građevinarstvo i financijski. Pustimo strah od rasta cijena ubuduće, jer smo time već dugo pogođeni. Uzmimo za primjer cijene nekretnina. Iako cijena kvadrata ni izdaleka ne odgovara platežnoj moći građana, nego vanjskoj potražnji, nema političke reakcije u smjeru zaštite njihova standarda. Stoga nas ne čeka vedra budućnost u eurozoni. Spremniji smo za nju bili prije ulaska u EU, još 2008. godine, ali smo te pozicije izgubili s gubitkom industrijske proizvodnje - nastavlja naša sugovornica.
Strukturna uporišta za razvoj hrvatske industrije suverenisti jedva da spominju. U svojih osam iznesenih poluteza, jedva da su dotaknuli – jednom rečenicom, naime – problem nepostojanja zajedničke europsko-unijske fiskalne politike. Onakve bez koje zajednička valuta služi, dakle, primarno najjačim nacionalnim privredama. Povrh svega su odani privatničkoj inicijativi, ne propitujući je ni u ludilu, a radnike nazivaju zaposlenicima. Kao da je status zaposlenosti ono što određuje njihovu poziciju na tržištu rada spram kapitala, pa i politički.
Referendum nam inače ne bi trebao biti sam po sebi nevolja, naprotiv. Drukčije načelno stajalište ide u prilog najprije antipolitičnom, nedemokratskom pristupu ekonomskim pitanjima koja startno uređuju odnose u društvu. Formalno bi se u korist referendumskog izjašnjavanja moglo napomenuti da su takva glasanja o euru već provele Danska i Švedska početkom ovog stoljeća. Obje su odbacile zajedničku EU-valutu, obje sa svega nekoliko postotaka protiv, ali i s visokom izlaznošću.
U razmatranju okolnosti kojima bi bio dočekan referendum u Hrvatskoj, treba naglasiti par dodatnih točaka. Prvo, valuta je krucijalna ekonomska i politička tema, te po definiciji mora odlučivanje o njoj biti povjereno i najširim slojevima. Ako zakazuje prijenos volje kroz predstavničke krugove, onda tim prije ima smisla direktno izjašnjavanje. Drugo, javno znanje o monetarnoj politici ne smije biti određeno dezinformiranošću ili podinformiranošću kakvo je na snazi u Hrvatskoj. U protivnom, to je najbolji način da upravo referendum postane najnovije žarište manipulacije. U slučaju da situacija s obzirom na ove dvije napomene izgleda paradoksalnom, ni to nije slučajno. Stručna i razložna te kritička razmišljanja o hrvatskoj monetarnoj politici su ciljano isključena iz glavnine javnog prostora već dobrih četvrt stoljeća.
Tome se mora dodati fakat – ustvari, ponovit ćemo ga – da je novonastala ekonomska konstelacija u RH bitno različita u odnosu na prijašnju. Veliko je pitanje koliko bi devalviranje kune danas imalo pozitivan učinak na privredu, kao što bi opravdano bilo ranije. I to zbog spomenute nove njezine strukture, međutim, ali bi eventualno prilagođavanje realne vrijednosti kune spram eura možda imalo više učinka na pripremu za eurozonu. No to definitivno i dalje nije tema za usputnu i neobaveznu ćakulu. Takve više obesmišljavaju golemi ulog koji stoji iza nje, stvarajući varljivu impresiju o suvislom dijalogu tamo gdje nam je svjesno izmaknut.
Drago Jakovčević, profesor na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, veteran je kritike hrvatske monetarne politike. Razmjerno tome, preko glave mu je kronične marginaliziranosti njegovih i srodnih stavova i argumenata nasuprot postojećeg dominantnog javnog diskursa o euru.
- Već sam u biti odustao od stalnog uvjeravanja da smo na putu propasti, pravo da vam kažem. A pretpostavljam da uoči pristupa eurozoni opet neće biti ni blage deprecijacije kune radi poticanja izvoza - kaže za Novosti Jakovčević.
- No kad se jednom uvede euro, tempo poslovanja određivat će nam najrazvijeniji. Nećemo više ni u teoriji moći posegnuti za instrumentima monetarne politike koja bi dala ritam razvoju konkretnog gospodarstva. Problem će biti dug, recimo. Kad bi hrvatski javni dug ušao u konsolidirani dug EU-a, onda bi naša zaduženost dospjela u pošteniji kontekst. Ovako euro nikad neće imati vrijednost koliko u jednoj Francuskoj. I doživjet ćemo novi egzodus radništva, jer plaće ostaju iste, neće pratiti stopu inflacije. Već i ovi ljudi koji su zapali u prešutni minus, molim vas, to je izmišljena Hrvatska, toga nigdje nema. Nama odmah uz euro trebaju nove razine zajamčenih minimalnih plaća po sektorima - dodaje.
- Bez većeg standarda neće biti ni većih uplata za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prestali smo se pitati zašto građevinski poduzetnik u Hrvatskoj radnika plaća 1200 eura, a u Austriji 2500, iako materijal u gradnji košta jednako. I sad bismo trebali pohrliti na referendum o euru. Nažalost, to je vjerojatno završena priča. Većina mlađih kolega uzima zdravo za gotovo da je monetarna unija imperativ i nužnost, bez zamaranja činjenicom da toliki neće u nju, a ispunjavaju kriterije. A nisu htjeli dovoditi u pitanje ni štetni drugi stup mirovinskog osiguranja, tako da je sve to dio jednog te istog kompleksa - rekao nam je Jakovčević.
Podsjećamo, riječ je o nevoljkosti Češke, Poljske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, ne jedino Danske i Švedske. Gotovo sve te zemlje uspješno su odbacile i projekt tržišnog kockanja mirovinskim uplatama, ali Hrvatska nije, nego već puna dva desetljeća za nj odvaja četvrtinu obaveznih doprinosa. A riječ je o nametnutom modelu vodećih centara financijskog kapitala na čelu sa Svjetskom bankom i Europskom središnjom bankom.
I tako bismo danas trebali svu nadu u bijeg od ekonomskog udesa polagati u suverenistički referendum, ali s pozamašnom šansom da prođemo još gore. No da ne bismo sve prebacili na etnodesnicu, obavezno valja reći da smo na takav izbor svedeni zahvaljujući tobožnjoj hrvatskoj ljevici. Onoj koja nije kontaminirana nacionalizmom, ili nije kardinalno, ali jest ekonomskim liberalizmom, pa je lijevo možemo svrstati tek uvjetno. SDP tako oduvijek puše u suštinski iste ekonomsko-političke diple s HDZ-om, svaki na svoj pisak, a u isti mijeh. Ne da se ni socijaldemokrati nisu usprotivili puzajućoj i toksičnoj eurizaciji Hrvatske dok je bilo lakše, nego su je poticali. Odradili su svoj dio harmoniziranja i kad je riječ o tečaju kune, i o privatizaciji banaka, i o drugom stupu. Ne nadajmo se od njih nikakvoj pomoći ni ovom prilikom. Ostavili su nas suverenistima na izvol'te, pa kako se tko snađe.
S druge strane, Možemo! kao neki vid eventualnih boljih socijaldemokrata, još se ne upušta u ekonomsko-političko strategiziranje, očito kalkulirajući oko tih pozicija. Među svima u formalno neutralnom dijelu opozicije najviše se prikladno raskomotio Most, a onda uviđamo i kakva je ukupna konstelacija posrijedi. Znate ono kad Grmoja veli da se neće pridružiti inicijativi suverenista, ali da jest za referendum.
Poziciju ljevice najbolje ocrtava stav Žarka Puhovskog, analitičara svepozvanog baš s navodnih lijevih pozicija, o kuni kao simboličkom pitanju, ne ekonomskom ni političkom. A jer mu tako pristupa etnodesnica, pa valjda moramo i svi drugi. I još je dodao da njezino ukidanje priželjkuje zbog veze s ustaštvom, ali nije spomenuo da bi joj možda radije promijenio ime. Jest pak to da referendum o ukidanju kune nije potreban, a zato što ga nije bilo ni kad je uvođena. Pa kad tako rezonira najpoznatiji hrvatski profesor filozofije politike i dežurni medijski dešifrant opće prakse, kako zamjeriti ikome drugome.
Do referenduma ionako najvjerojatnije neće doći – prognozira se neuspjeh sakupljača potpisa – pa ćemo svi biti pošteđeni zahtjevnog preuzimanja odgovornosti. Domaću valutu, toga monetarnog manekena, kao što je kunu svojedobno nazvao ekonomist Guste Santini, ispratit ćemo očekivano pasivno. Euro ćemo tretirati jednako izvanjski, kao društvo strastveno zadubljeni jedino u njegov dizajn. I potom ostati zgranuti kad nam pokorenima sam otkrije svoju ekonomsku i političku suštinu.
portalnovosti
Eurizacija je davno provedena (foto Emica Elveđi/PIXSELL)
Samo unatrag par mjeseci mislilo se da će priredba s hrvatskim dizajnom eura zadovoljiti i najmrgodnije. Danas vladi Andreja Plenkovića ipak prijeti referendum. Nije pomoglo to što je u vizualno rješenje budućih naših kovanica udrobila glagoljicu i Teslu, pa čak dodala i kunu, da nakon gašenja od nje ostane barem sličica. Hrvatski suverenisti usprotivili su se tome, za jesen najavili kulminaciju otpora konačnom ulasku ove države u eurozonu. I uzalud Vladina tumačenja da bi to u ovome momentu bilo štetno za RH; uostalom, tumačenja prilično neprecizna i nepouzdana.
Jer suverenisti su pritom ekskluzivno, ovo nećete lako povjerovati, najvećim dijelom u pravu. Baš ona ekipa s koca i konopca, znači, te s najvećom šupljinom i najintenzivnijim zamračenjem u političkom programu. Dosljedni sebi, srećom po njih uspijevaju i na ovu temu kazati najmanje toga koliko bi se uopće moglo zamisliti. Čitava kampanja protiv ukidanja nacionalne valute – jasno, taj im aspekt najviše smeta – stala je na prigodnoj internetskoj stranici u ravno 13 rečenica. Podijeljenih na osam poglavlja, pa ih većina ima po jednu, a samo jedno raskošne i prpošne tri. No problem je i dalje u tome što suverenisti u osnovi ne vide mnogo dalje od simbolike nacionalnog imena i likovnog identiteta. Zamaraju ih konkretnije praktikalije i čisto racionalna utemeljenja monetarnog sustava.
O tome da Hrvatska nije ekonomski spremna za uvođenje eura, niti je ikad bila, u Novostima pišemo godinama, otkad je to uopće predmet ikakve diskusije. Monetarna politika inače bi morala biti puki instrument u vođenju nacionalne ekonomije, dok je ovdje postavljena kao gotov cilj kojem se – paradoksalno – treba naknadno prilagoditi. Naravno, to iz kuta malenih, a velikima euro svakako ima opipljiv materijalni smisao, jer je po njihovoj mjeri skrojen.
U srži ovog pitanja na početku bijaše izmicanje monetarne politike iz domene političkoga generalno, pa tako i sasvim van područja bilo kakvog demokratskog odlučivanja. Široj javnosti ostavljen je zaista samo simbolički dio priče. Razni zekanovići i sačići, bistri kakvima ih je već majka rodila, ostali su manje-više na toj razini problematiziranja. I naknadno se razgalamili da nitko ništa ne pita narod, a slušali ga dosad isključivo kad bi im uzvraćao jekom. U ono davno vrijeme kad su najviđeniji domoljubi još imali napretek društvenog blaga za rastakanje iz socijalizma, nijedan se od njih oko ekonomije nije istinski ni počešao.
Nisu ni damarom trznuli npr. na implementaciju ekonomskog programa Franje Tuđmana s 200 bogatih obitelji. Dok je kuna, slijepljena tečajno uz euro, zapravo osmišljena kao pseudoeuro, uništavala domaću proizvodnju te izvoz, glasa od njih nije bilo čuti. Ne sjećamo ih se nešto ni u slučaju bijega države izvan bankovnog sektora, rasprodanog budzašto, a prethodno skupo saniranog javnim novcem. Sve je to vodilo k fatalnom restrukturiranju privrede, ali i to su prešutjeli, bar dok je bilo prostora za iole sadržajniji politički bunt. Sad pak nude svojih 13 rečenica spasonosne doktrine, šireći paniku i dalje uglavnom tek moralizatorski.
O perspektivi takvog spasa, ali i hrvatske ekonomije s eurom općenito, priupitali smo radije nekolicinu ekonomista. Kriterij nam je bio njihov raniji nastup u vezi s ovakvim pitanjima.
- Čudim se pomalo nametanju te platforme, pitajući se gdje su bili do jučer, primjerice u doba kad je provođena eurizacija, pritom uz deviznu klauzulu. Sad se kuka zbog planiranog gubitka monetarnog suvereniteta koji zapravo nemamo otpočetka priče, kao ni vlastitu monetarnu politiku. Sve nam je to izvana nametnuto bez protivljenja - rekla nam je Mihaela Grubišić Šeba, neovisna financijska analitičarka i konzultantica.
- Sva je hrvatska monetarna politika iscrpljena na obrani tečaja kune na razinama koje su odavno procijenjene kao nerealne. Dio gospodarskih subjekata se uspio prilagoditi eurizaciji, postavši o tome ovisnima. No ostaje činjenica da smo potencijalne valove razvoja propustili kao malo tko u Europskoj uniji. Pa i prije nego eurozonu, morali smo dovesti u pitanje stanje neovisnosti pravosuđa i političku korupciju - dodaje Grubišić Šeba.
Ova ekonomistkinja smatra da je Hrvatska ionako premalena zemlja za vlastitu valutu, ako želi biti povezanija s ostatkom kontinenta. No za nekakvu zajedničku valutu bi morala biti spremnija, a ekonomski pokazatelji vrište o tome da nije ni približno kondicionirana.
- Dobar dio gospodarstva već posluje s obzirom na cijene s EU-tržišta, premda ovdje imamo svega tri vitalna sektora: turizam, građevinarstvo i financijski. Pustimo strah od rasta cijena ubuduće, jer smo time već dugo pogođeni. Uzmimo za primjer cijene nekretnina. Iako cijena kvadrata ni izdaleka ne odgovara platežnoj moći građana, nego vanjskoj potražnji, nema političke reakcije u smjeru zaštite njihova standarda. Stoga nas ne čeka vedra budućnost u eurozoni. Spremniji smo za nju bili prije ulaska u EU, još 2008. godine, ali smo te pozicije izgubili s gubitkom industrijske proizvodnje - nastavlja naša sugovornica.
Strukturna uporišta za razvoj hrvatske industrije suverenisti jedva da spominju. U svojih osam iznesenih poluteza, jedva da su dotaknuli – jednom rečenicom, naime – problem nepostojanja zajedničke europsko-unijske fiskalne politike. Onakve bez koje zajednička valuta služi, dakle, primarno najjačim nacionalnim privredama. Povrh svega su odani privatničkoj inicijativi, ne propitujući je ni u ludilu, a radnike nazivaju zaposlenicima. Kao da je status zaposlenosti ono što određuje njihovu poziciju na tržištu rada spram kapitala, pa i politički.
Referendum nam inače ne bi trebao biti sam po sebi nevolja, naprotiv. Drukčije načelno stajalište ide u prilog najprije antipolitičnom, nedemokratskom pristupu ekonomskim pitanjima koja startno uređuju odnose u društvu. Formalno bi se u korist referendumskog izjašnjavanja moglo napomenuti da su takva glasanja o euru već provele Danska i Švedska početkom ovog stoljeća. Obje su odbacile zajedničku EU-valutu, obje sa svega nekoliko postotaka protiv, ali i s visokom izlaznošću.
U razmatranju okolnosti kojima bi bio dočekan referendum u Hrvatskoj, treba naglasiti par dodatnih točaka. Prvo, valuta je krucijalna ekonomska i politička tema, te po definiciji mora odlučivanje o njoj biti povjereno i najširim slojevima. Ako zakazuje prijenos volje kroz predstavničke krugove, onda tim prije ima smisla direktno izjašnjavanje. Drugo, javno znanje o monetarnoj politici ne smije biti određeno dezinformiranošću ili podinformiranošću kakvo je na snazi u Hrvatskoj. U protivnom, to je najbolji način da upravo referendum postane najnovije žarište manipulacije. U slučaju da situacija s obzirom na ove dvije napomene izgleda paradoksalnom, ni to nije slučajno. Stručna i razložna te kritička razmišljanja o hrvatskoj monetarnoj politici su ciljano isključena iz glavnine javnog prostora već dobrih četvrt stoljeća.
Tome se mora dodati fakat – ustvari, ponovit ćemo ga – da je novonastala ekonomska konstelacija u RH bitno različita u odnosu na prijašnju. Veliko je pitanje koliko bi devalviranje kune danas imalo pozitivan učinak na privredu, kao što bi opravdano bilo ranije. I to zbog spomenute nove njezine strukture, međutim, ali bi eventualno prilagođavanje realne vrijednosti kune spram eura možda imalo više učinka na pripremu za eurozonu. No to definitivno i dalje nije tema za usputnu i neobaveznu ćakulu. Takve više obesmišljavaju golemi ulog koji stoji iza nje, stvarajući varljivu impresiju o suvislom dijalogu tamo gdje nam je svjesno izmaknut.
Drago Jakovčević, profesor na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, veteran je kritike hrvatske monetarne politike. Razmjerno tome, preko glave mu je kronične marginaliziranosti njegovih i srodnih stavova i argumenata nasuprot postojećeg dominantnog javnog diskursa o euru.
- Već sam u biti odustao od stalnog uvjeravanja da smo na putu propasti, pravo da vam kažem. A pretpostavljam da uoči pristupa eurozoni opet neće biti ni blage deprecijacije kune radi poticanja izvoza - kaže za Novosti Jakovčević.
Doživjet ćemo novi egzodus radništva, jer plaće ostaju iste, neće pratiti stopu inflacije. Već i ovi ljudi koji su zapali u prešutni minus, molim vas, to je izmišljena Hrvatska, toga nigdje nema – govori Drago Jakovčević
- No kad se jednom uvede euro, tempo poslovanja određivat će nam najrazvijeniji. Nećemo više ni u teoriji moći posegnuti za instrumentima monetarne politike koja bi dala ritam razvoju konkretnog gospodarstva. Problem će biti dug, recimo. Kad bi hrvatski javni dug ušao u konsolidirani dug EU-a, onda bi naša zaduženost dospjela u pošteniji kontekst. Ovako euro nikad neće imati vrijednost koliko u jednoj Francuskoj. I doživjet ćemo novi egzodus radništva, jer plaće ostaju iste, neće pratiti stopu inflacije. Već i ovi ljudi koji su zapali u prešutni minus, molim vas, to je izmišljena Hrvatska, toga nigdje nema. Nama odmah uz euro trebaju nove razine zajamčenih minimalnih plaća po sektorima - dodaje.
- Bez većeg standarda neće biti ni većih uplata za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prestali smo se pitati zašto građevinski poduzetnik u Hrvatskoj radnika plaća 1200 eura, a u Austriji 2500, iako materijal u gradnji košta jednako. I sad bismo trebali pohrliti na referendum o euru. Nažalost, to je vjerojatno završena priča. Većina mlađih kolega uzima zdravo za gotovo da je monetarna unija imperativ i nužnost, bez zamaranja činjenicom da toliki neće u nju, a ispunjavaju kriterije. A nisu htjeli dovoditi u pitanje ni štetni drugi stup mirovinskog osiguranja, tako da je sve to dio jednog te istog kompleksa - rekao nam je Jakovčević.
Podsjećamo, riječ je o nevoljkosti Češke, Poljske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, ne jedino Danske i Švedske. Gotovo sve te zemlje uspješno su odbacile i projekt tržišnog kockanja mirovinskim uplatama, ali Hrvatska nije, nego već puna dva desetljeća za nj odvaja četvrtinu obaveznih doprinosa. A riječ je o nametnutom modelu vodećih centara financijskog kapitala na čelu sa Svjetskom bankom i Europskom središnjom bankom.
I tako bismo danas trebali svu nadu u bijeg od ekonomskog udesa polagati u suverenistički referendum, ali s pozamašnom šansom da prođemo još gore. No da ne bismo sve prebacili na etnodesnicu, obavezno valja reći da smo na takav izbor svedeni zahvaljujući tobožnjoj hrvatskoj ljevici. Onoj koja nije kontaminirana nacionalizmom, ili nije kardinalno, ali jest ekonomskim liberalizmom, pa je lijevo možemo svrstati tek uvjetno. SDP tako oduvijek puše u suštinski iste ekonomsko-političke diple s HDZ-om, svaki na svoj pisak, a u isti mijeh. Ne da se ni socijaldemokrati nisu usprotivili puzajućoj i toksičnoj eurizaciji Hrvatske dok je bilo lakše, nego su je poticali. Odradili su svoj dio harmoniziranja i kad je riječ o tečaju kune, i o privatizaciji banaka, i o drugom stupu. Ne nadajmo se od njih nikakvoj pomoći ni ovom prilikom. Ostavili su nas suverenistima na izvol'te, pa kako se tko snađe.
S druge strane, Možemo! kao neki vid eventualnih boljih socijaldemokrata, još se ne upušta u ekonomsko-političko strategiziranje, očito kalkulirajući oko tih pozicija. Među svima u formalno neutralnom dijelu opozicije najviše se prikladno raskomotio Most, a onda uviđamo i kakva je ukupna konstelacija posrijedi. Znate ono kad Grmoja veli da se neće pridružiti inicijativi suverenista, ali da jest za referendum.
Poziciju ljevice najbolje ocrtava stav Žarka Puhovskog, analitičara svepozvanog baš s navodnih lijevih pozicija, o kuni kao simboličkom pitanju, ne ekonomskom ni političkom. A jer mu tako pristupa etnodesnica, pa valjda moramo i svi drugi. I još je dodao da njezino ukidanje priželjkuje zbog veze s ustaštvom, ali nije spomenuo da bi joj možda radije promijenio ime. Jest pak to da referendum o ukidanju kune nije potreban, a zato što ga nije bilo ni kad je uvođena. Pa kad tako rezonira najpoznatiji hrvatski profesor filozofije politike i dežurni medijski dešifrant opće prakse, kako zamjeriti ikome drugome.
Do referenduma ionako najvjerojatnije neće doći – prognozira se neuspjeh sakupljača potpisa – pa ćemo svi biti pošteđeni zahtjevnog preuzimanja odgovornosti. Domaću valutu, toga monetarnog manekena, kao što je kunu svojedobno nazvao ekonomist Guste Santini, ispratit ćemo očekivano pasivno. Euro ćemo tretirati jednako izvanjski, kao društvo strastveno zadubljeni jedino u njegov dizajn. I potom ostati zgranuti kad nam pokorenima sam otkrije svoju ekonomsku i političku suštinu.
portalnovosti
