Primjer Portorika pokazao je kako funkcioniraju lešinarski fondovi, koji se pojavljuju i u slučaju Agrokora, spremni da po svaku cijenu iscijede zadnji dolar iz financijski iscrpljenih država, javnih kompanija, ali i privatnih korporacija
Imamo vrlo pozitivan pogled na poslovanje Agrokora u budućnosti – poručio je u intervjuu Večernjem listu Thomas Wagner, prvi čovjek američkog investicijskog fonda koji je otkupio najviše obveznica kompanije Ivice Todorića. Bio je to jedan od rijetkih istupa najvećih kreditora Agrokora kojemu je, kako se ispostavilo objavom 1,06 milijardi eura vrijednog ugovora o roll-up kreditu u Jutarnjem listu, hrvatska vlada odlučila u potpunosti prepustiti sudbinu posrnule megakompanije, uzrokujući potencijalne tužbe na arbitražnim sudovima, moguće enormne štete po državni proračun, čak i posljedični raspad Vlade.
Knighthead je, uz još dvadesetak investicijskih fondova, zahvaljujući hrvatskoj Vladi već vratio uložena sredstva i utanačio prioritetnu naplatu kredita, osiguravajući pritom da eventualnim micanjem Vladinog povjerenika Ante Ramljaka preuzmu vlasništvo nad Agrokorovom imovinom na koju su upisali založna prava, a čija se vrijednost procjenjuje na više od milijardu eura. Dok javnost pokušava doznati jesu li Vlada i Ramljak davali povlaštene informacije ovom fondu prije nego što je krenuo u kupnju obveznica, jesu li savjetnici ovog fonda i kasniji predstavnici države u sukobu interesa i tko je uopće pisao sporni Lex Agrokor, malo se toga zna o američkim investitorima u Agrokor.
S obzirom na dosadašnje operacije ovog i drugih partnerskih fondova, Wagnerova citirana izjava o ‘pozitivnom pogledu’ na poslovanje Agrokora podrazumijeva da stvari gleda isključivo iz ptičje, odnosno strvinarske perspektive. Analiziraju li se recentnije operacije Knightheada i drugih pojedinih investitora s liste kreditora, nameće se upravo takav zaključak. Riječ je naime o tipičnim američkim strvinarskim fondovima koji su posljednjih godina zaradili stotine milijuna dolara na posrnulim javnim i privatnim kompanijama te bankrotiranim državama, nerijetko pritom uzrokujući kolaps socijalnog i zdravstvenog sustava, a ponekad čak i posljedične ljudske žrtve.
U posljednja dva desetljeća strvinarski fondovi ustalili su praksu da vrebaju ekonomski ranjena gospodarstva, kupuju obveznice i dionice po dampinškim cijenama i onda zahvaljujući intervencijama vlada, sudskim tužbama, političkim ‘donacijama’ i drugim metodama u izrazito kratkom razdoblju zarađuju deseterostruko veće iznose nego što su ih uložili. Za sebe će predstavnici investicijskih fondova kazati da preuzimaju velike rizike i traže nove prilike, pomažući pritom kompanijama i državama da dobiju likvidnost i prebrode krizu, dok u stvarnosti često zapečaćuju sudbinu poduzeća i državnih institucija u koje investiraju.
Nekoliko tjedana prije nego što je hrvatska javnost doznala o uvjetima sporazuma između Agrokorovog povjerenika Ante Ramljaka i Knightheada, otočka državica i formalni američki teritorij Portoriko pretrpio je razorni uragan, koji je većinu stanovništva ostavio bez struje. Iz televizijskog studija medijske korporacije Bloomberg ‘pomoć’ je u ime niza investicijskih fondova ponudio upravo Agrokorov kreditor i šef Knightheada Thomas Wagner. Prema planu investicijskih fondova, financijski rasturen otok s nešto više od tri milijuna stanovnika dobio bi ‘povoljno’ zaduženje od milijardu dolara i zamjenu prijašnjeg duga u vrijednosti jedne milijarde dolara za 850 milijuna dolara. Iako bi se time stari dug smanjio za 150 milijuna, fondovi su Portoriku nudili novu milijardu pod uvjetom da dobiju prvenstvo isplate, čime bi, uključe li se kamate nakon prve dvije godine, zaradili više nego što su ‘oprostili’. Iako je šef Knightheada poručio je da je riječ o ‘win-win situaciji’, vlasti u Portoriku rezolutno su odbile njegovu ‘pomoć’ pod optužbom da fondovi ponovno nastoje profitirati od nesreće koja ih je zadesila.
Naime, Knighthead i nekoliko desetaka drugih fondova posljednjih su godina kupovali gotovo bezvrijedne obveznice Portorika, jer je ova država 2014. dosegla dug od 70 milijardi dolara. S obzirom na specifičan formalnopravni status, Portoriko nije mogao proglasiti bankrot kao američke savezne države, jer njegov oktroirani ustav predviđa da naplata dugova dobiva primat nad većinom ostalih stavki u proračunu. To je u posljednjih nekoliko godina uzrokovalo kolaps obrazovnog, socijalnog i zdravstvenog sustava, otpuštanje nekoliko desetaka tisuća ljudi iz javnog sektora i drastičan porast siromaštva, masovno zatvaranje škola i bolnica, dok je zbog nemogućnosti pravodobne zdravstvene intervencije zabilježeno i više smrtnih slučajeva. Umjesto na državne servise sav novac je dakle odlazio na otplatu duga, i to po višestruko većoj cijeni nego što su ga fondovi platili. Sve ove rezove zahtijevali su upravo investicijski fondovi, vlasnici više od 30 posto duga Portorika, podižući tužbe na pokušaje da se injektira svjež kapital u javne kompanije, zdravstvo i druge servise umjesto na njihove račune. Iako je zbog neizdržive situacije većina fondova-vjerovnika na koncu pristala na mogućnost svojevrsne predstečajne nagodbe za javna poduzeća ili lokalnu samoupravu, čime bi bio otpisan dio potraživanja, upravo je Knighthead, uz još jedan investicijski fond, u potpunosti odbacio takvu opciju.
Iako jedan u nizu sličnih primjera, ovaj je slučaj možda ponajviše pokazao narav funkcioniranja lešinarskih fondova, koji gotovo u pravilu čoporativno cirkuliraju nad ‘ranjenim’ metama, spremni da po svaku cijenu iscijede zadnji dolar iz financijski iscrpljenih država, javnih kompanija, ali i privatnih korporacija.
Novinari koji su radili na ovoj priči otkrili su da je nekoliko fondova, pored Portorika, masovno otkupljivalo dugove na drugim globalnim kriznim žarištima, od bankrotiranog američkog grada Detroita do kriznih država Grčke i Argentine. Među njima se našao i Monarch Alternative Capital, koji je u Agrokorovom roll-up kreditu sudjelovao sa 110 milijuna eura. Monarch je uz još nekoliko fondova po trećini cijene otkupio dugove bankrotiranog okruga Jefferson u Alabami u vrijednosti 600 milijuna dolara. Nakon žestokih rezova i otpuštanja više od 700 radnika, profit fondova se utrostručio, a jedan od investitora tom je prilikom izjavio da je ovo jedinstvena ‘gozba’ za strvinare.
Monarch je prije toga otjerao tvrtku Hostess Brands u bankrot, nakon što su sindikati odbili njihov prijedlog da im se drastično srežu prava, uz prestanak uplaćivanja financija u mirovinski fond. Prije raspada kompanije koja je zapošljavala više desetaka tisuća ljudi, Monarch je po nekim financijskim procjenama zaradio na ovom dealu.
Zarada im je bila zajamčena i u slučaju državnog spašavanja tvrtke Delphi Automotive, bivše podružnice General Motorsa, čije je stare dugove prije desetak godina počeo otkupljivati Elliott Management, u vlasništvu najzloglasnijeg od svih strvinarskih ulagača, Paula Singera, kojeg također predstavljaju kao ‘filantropa i aktivističkog investitora’. Kad je administracija Baracka Obame poslije krize započela spašavanje američke autoindustrije, Delphiju je uplaćeno oko pet milijardi dolara i oprošteno oko dvije milijarde dugova, jer su bili ključni proizvođači dijelova za General Motors (GM). Njegovi prijateljski investitori, mahom lešinarski fondovi, zaradili su više od milijardu dolara, a Singer je, suprotno očekivanjima Obamine administracije, otpustio više tisuća radnika, isključivo članova sindikata, dok je većinu postrojenja preselio na Daleki istok. Ova je priča, osim publiciranih dokaza o Singerovim prijetnjama da će zaustaviti proizvodnju dijelova za GM i tako uništiti tu američku korporaciju ako mu se ne isplati više stotina milijuna dolara, pokazala da su osim fondova enormnu zaradu osigurali i pojedini političari, poput Mitta Romneyja, bivšeg predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, koji je investirao očekujući ovakav rasplet događaja. Novinari su pritom otkrili i da fondovi poput Elliota ili Agrokorovog kreditora Monarcha financiraju političke kampanje ekstremno desnih američkih političara. Oni zauzvrat lobiraju za zaustavljanje izglasavanja odredbi koje bi omogućile restrukturiranje dugova Portorika, zaustavile daljnju nesmetanu pljačku lešinarskih fondova ili enormnu potražnju dugovanja od država kao što je Argentina.
Dio tih fondova, među kojima i Knighthead, blokirali su prije nekoliko godina stečaj Argentine koji bi im uskratio deseterostruko veći profit od uloženog novca u dug ove zemlje. Potom su tužili banku koja je po odluci američkog suca Thomasa Griese trebala isplatiti vjerovnike iz bankrota 2001. godine, tvrdeći da imaju primat nad isplatom. Iako je argentinska vlast tvrdila da je riječ o iznudi i pljački, jer su fondovi tražili tri puta veći iznos od onog kojim su platili dio dugova, u čemu su dobili i potporu Obamine administracije, nova desna administracija najavila je nagodbu i isplatu više milijardi dolara.
Priliku za zaradu Knighthead je vidio i u Grčkoj, gdje su pored York Capitala, fonda koji je dao 27 milijuna eura u Agrokorov kredit, bili među najvećim privatnim ulagačima u grčke obveznice i udjele u državnim energetskim kompanijama. Njihova oklada bazirana je na naumu da tada svježa grčka vlada, predvođena Sirizom, uspješno okonča pregovore s Europskom unijom, koji su podrazumijevali oštre socijalne rezove i privatizaciju državnih kompanija, što je, retroaktivno gledajući, osiguralo unosnu dobit za sve koji su ulagali u ovu priču. Grčki slučaj je dokazao da se lešinarski fondovi sve više fokusiraju na postkrizne zapadne zemlje, za razliku od slabije razvijenijih afričkih zemalja, gdje su sve do sredine dvijetisućitih zarađivali enormne sume, zahvaljujući otkupu više desetljeća starih dugova država trećeg svijeta. U više slučajeva ovi su fondovi preko međunarodnih trgovinskih sudova utjerivali deseterostruko veće iznose od kupljenih dugova, doprinoseći, između ostalog, derogiranju javnog zdravstva i raznim epidemijama u zemljama poput Konga, koji je novac rezerviran za lijekove i pitku vodu morao prosljeđivati strvinarima.
Budući da su lešinari ozbiljno narušavali koncept oprosta dugova ovim zemljama, većina najrazvijenijih zapadnih država zabranila im je višestruku naplatu i enormno bogaćenje na račun bijede više desetaka milijuna ljudi. Ove su zemlje zato ustupile mjesto evropskoj periferiji, poput Hrvatske, u kojoj su lešinari u slučaju Agrokora počeli koristiti oprobane metode koje jamče enormnu zaradu: strogu kontrolu i nadzor bankrota, stečaja i restrukturiranja dugova zahvaljujući ugovornim klauzulama te prijetnje međunarodnim arbitražama ukoliko ne dobiju željene sume.
Zahvaljujući Vladi Republike Hrvatske, Agrokor bi im mogao biti jedan od lakših poslova.
Imamo vrlo pozitivan pogled na poslovanje Agrokora u budućnosti – poručio je u intervjuu Večernjem listu Thomas Wagner, prvi čovjek američkog investicijskog fonda koji je otkupio najviše obveznica kompanije Ivice Todorića. Bio je to jedan od rijetkih istupa najvećih kreditora Agrokora kojemu je, kako se ispostavilo objavom 1,06 milijardi eura vrijednog ugovora o roll-up kreditu u Jutarnjem listu, hrvatska vlada odlučila u potpunosti prepustiti sudbinu posrnule megakompanije, uzrokujući potencijalne tužbe na arbitražnim sudovima, moguće enormne štete po državni proračun, čak i posljedični raspad Vlade.
Umjesto na državne servise Portorika, sav novac odlazio je na otplatu duga, po višestruko većoj cijeni nego što su ga fondovi platili. Sve rezove zahtijevali su upravo vlasnici više od 30 posto duga
Knighthead je, uz još dvadesetak investicijskih fondova, zahvaljujući hrvatskoj Vladi već vratio uložena sredstva i utanačio prioritetnu naplatu kredita, osiguravajući pritom da eventualnim micanjem Vladinog povjerenika Ante Ramljaka preuzmu vlasništvo nad Agrokorovom imovinom na koju su upisali založna prava, a čija se vrijednost procjenjuje na više od milijardu eura. Dok javnost pokušava doznati jesu li Vlada i Ramljak davali povlaštene informacije ovom fondu prije nego što je krenuo u kupnju obveznica, jesu li savjetnici ovog fonda i kasniji predstavnici države u sukobu interesa i tko je uopće pisao sporni Lex Agrokor, malo se toga zna o američkim investitorima u Agrokor.
S obzirom na dosadašnje operacije ovog i drugih partnerskih fondova, Wagnerova citirana izjava o ‘pozitivnom pogledu’ na poslovanje Agrokora podrazumijeva da stvari gleda isključivo iz ptičje, odnosno strvinarske perspektive. Analiziraju li se recentnije operacije Knightheada i drugih pojedinih investitora s liste kreditora, nameće se upravo takav zaključak. Riječ je naime o tipičnim američkim strvinarskim fondovima koji su posljednjih godina zaradili stotine milijuna dolara na posrnulim javnim i privatnim kompanijama te bankrotiranim državama, nerijetko pritom uzrokujući kolaps socijalnog i zdravstvenog sustava, a ponekad čak i posljedične ljudske žrtve.
U posljednja dva desetljeća strvinarski fondovi ustalili su praksu da vrebaju ekonomski ranjena gospodarstva, kupuju obveznice i dionice po dampinškim cijenama i onda zahvaljujući intervencijama vlada, sudskim tužbama, političkim ‘donacijama’ i drugim metodama u izrazito kratkom razdoblju zarađuju deseterostruko veće iznose nego što su ih uložili. Za sebe će predstavnici investicijskih fondova kazati da preuzimaju velike rizike i traže nove prilike, pomažući pritom kompanijama i državama da dobiju likvidnost i prebrode krizu, dok u stvarnosti često zapečaćuju sudbinu poduzeća i državnih institucija u koje investiraju.
Nekoliko tjedana prije nego što je hrvatska javnost doznala o uvjetima sporazuma između Agrokorovog povjerenika Ante Ramljaka i Knightheada, otočka državica i formalni američki teritorij Portoriko pretrpio je razorni uragan, koji je većinu stanovništva ostavio bez struje. Iz televizijskog studija medijske korporacije Bloomberg ‘pomoć’ je u ime niza investicijskih fondova ponudio upravo Agrokorov kreditor i šef Knightheada Thomas Wagner. Prema planu investicijskih fondova, financijski rasturen otok s nešto više od tri milijuna stanovnika dobio bi ‘povoljno’ zaduženje od milijardu dolara i zamjenu prijašnjeg duga u vrijednosti jedne milijarde dolara za 850 milijuna dolara. Iako bi se time stari dug smanjio za 150 milijuna, fondovi su Portoriku nudili novu milijardu pod uvjetom da dobiju prvenstvo isplate, čime bi, uključe li se kamate nakon prve dvije godine, zaradili više nego što su ‘oprostili’. Iako je šef Knightheada poručio je da je riječ o ‘win-win situaciji’, vlasti u Portoriku rezolutno su odbile njegovu ‘pomoć’ pod optužbom da fondovi ponovno nastoje profitirati od nesreće koja ih je zadesila.
Grčki slučaj je dokazao da se lešinarski fondovi sve više fokusiraju na postkrizne zapadne zemlje, za razliku od slabije razvijenijih afričkih, gdje su zarađivali enormne sume
Naime, Knighthead i nekoliko desetaka drugih fondova posljednjih su godina kupovali gotovo bezvrijedne obveznice Portorika, jer je ova država 2014. dosegla dug od 70 milijardi dolara. S obzirom na specifičan formalnopravni status, Portoriko nije mogao proglasiti bankrot kao američke savezne države, jer njegov oktroirani ustav predviđa da naplata dugova dobiva primat nad većinom ostalih stavki u proračunu. To je u posljednjih nekoliko godina uzrokovalo kolaps obrazovnog, socijalnog i zdravstvenog sustava, otpuštanje nekoliko desetaka tisuća ljudi iz javnog sektora i drastičan porast siromaštva, masovno zatvaranje škola i bolnica, dok je zbog nemogućnosti pravodobne zdravstvene intervencije zabilježeno i više smrtnih slučajeva. Umjesto na državne servise sav novac je dakle odlazio na otplatu duga, i to po višestruko većoj cijeni nego što su ga fondovi platili. Sve ove rezove zahtijevali su upravo investicijski fondovi, vlasnici više od 30 posto duga Portorika, podižući tužbe na pokušaje da se injektira svjež kapital u javne kompanije, zdravstvo i druge servise umjesto na njihove račune. Iako je zbog neizdržive situacije većina fondova-vjerovnika na koncu pristala na mogućnost svojevrsne predstečajne nagodbe za javna poduzeća ili lokalnu samoupravu, čime bi bio otpisan dio potraživanja, upravo je Knighthead, uz još jedan investicijski fond, u potpunosti odbacio takvu opciju.
Iako jedan u nizu sličnih primjera, ovaj je slučaj možda ponajviše pokazao narav funkcioniranja lešinarskih fondova, koji gotovo u pravilu čoporativno cirkuliraju nad ‘ranjenim’ metama, spremni da po svaku cijenu iscijede zadnji dolar iz financijski iscrpljenih država, javnih kompanija, ali i privatnih korporacija.
Novinari koji su radili na ovoj priči otkrili su da je nekoliko fondova, pored Portorika, masovno otkupljivalo dugove na drugim globalnim kriznim žarištima, od bankrotiranog američkog grada Detroita do kriznih država Grčke i Argentine. Među njima se našao i Monarch Alternative Capital, koji je u Agrokorovom roll-up kreditu sudjelovao sa 110 milijuna eura. Monarch je uz još nekoliko fondova po trećini cijene otkupio dugove bankrotiranog okruga Jefferson u Alabami u vrijednosti 600 milijuna dolara. Nakon žestokih rezova i otpuštanja više od 700 radnika, profit fondova se utrostručio, a jedan od investitora tom je prilikom izjavio da je ovo jedinstvena ‘gozba’ za strvinare.
Monarch je prije toga otjerao tvrtku Hostess Brands u bankrot, nakon što su sindikati odbili njihov prijedlog da im se drastično srežu prava, uz prestanak uplaćivanja financija u mirovinski fond. Prije raspada kompanije koja je zapošljavala više desetaka tisuća ljudi, Monarch je po nekim financijskim procjenama zaradio na ovom dealu.
Zarada im je bila zajamčena i u slučaju državnog spašavanja tvrtke Delphi Automotive, bivše podružnice General Motorsa, čije je stare dugove prije desetak godina počeo otkupljivati Elliott Management, u vlasništvu najzloglasnijeg od svih strvinarskih ulagača, Paula Singera, kojeg također predstavljaju kao ‘filantropa i aktivističkog investitora’. Kad je administracija Baracka Obame poslije krize započela spašavanje američke autoindustrije, Delphiju je uplaćeno oko pet milijardi dolara i oprošteno oko dvije milijarde dugova, jer su bili ključni proizvođači dijelova za General Motors (GM). Njegovi prijateljski investitori, mahom lešinarski fondovi, zaradili su više od milijardu dolara, a Singer je, suprotno očekivanjima Obamine administracije, otpustio više tisuća radnika, isključivo članova sindikata, dok je većinu postrojenja preselio na Daleki istok. Ova je priča, osim publiciranih dokaza o Singerovim prijetnjama da će zaustaviti proizvodnju dijelova za GM i tako uništiti tu američku korporaciju ako mu se ne isplati više stotina milijuna dolara, pokazala da su osim fondova enormnu zaradu osigurali i pojedini političari, poput Mitta Romneyja, bivšeg predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, koji je investirao očekujući ovakav rasplet događaja. Novinari su pritom otkrili i da fondovi poput Elliota ili Agrokorovog kreditora Monarcha financiraju političke kampanje ekstremno desnih američkih političara. Oni zauzvrat lobiraju za zaustavljanje izglasavanja odredbi koje bi omogućile restrukturiranje dugova Portorika, zaustavile daljnju nesmetanu pljačku lešinarskih fondova ili enormnu potražnju dugovanja od država kao što je Argentina.
Dio tih fondova, među kojima i Knighthead, blokirali su prije nekoliko godina stečaj Argentine koji bi im uskratio deseterostruko veći profit od uloženog novca u dug ove zemlje. Potom su tužili banku koja je po odluci američkog suca Thomasa Griese trebala isplatiti vjerovnike iz bankrota 2001. godine, tvrdeći da imaju primat nad isplatom. Iako je argentinska vlast tvrdila da je riječ o iznudi i pljački, jer su fondovi tražili tri puta veći iznos od onog kojim su platili dio dugova, u čemu su dobili i potporu Obamine administracije, nova desna administracija najavila je nagodbu i isplatu više milijardi dolara.
Priliku za zaradu Knighthead je vidio i u Grčkoj, gdje su pored York Capitala, fonda koji je dao 27 milijuna eura u Agrokorov kredit, bili među najvećim privatnim ulagačima u grčke obveznice i udjele u državnim energetskim kompanijama. Njihova oklada bazirana je na naumu da tada svježa grčka vlada, predvođena Sirizom, uspješno okonča pregovore s Europskom unijom, koji su podrazumijevali oštre socijalne rezove i privatizaciju državnih kompanija, što je, retroaktivno gledajući, osiguralo unosnu dobit za sve koji su ulagali u ovu priču. Grčki slučaj je dokazao da se lešinarski fondovi sve više fokusiraju na postkrizne zapadne zemlje, za razliku od slabije razvijenijih afričkih zemalja, gdje su sve do sredine dvijetisućitih zarađivali enormne sume, zahvaljujući otkupu više desetljeća starih dugova država trećeg svijeta. U više slučajeva ovi su fondovi preko međunarodnih trgovinskih sudova utjerivali deseterostruko veće iznose od kupljenih dugova, doprinoseći, između ostalog, derogiranju javnog zdravstva i raznim epidemijama u zemljama poput Konga, koji je novac rezerviran za lijekove i pitku vodu morao prosljeđivati strvinarima.
Budući da su lešinari ozbiljno narušavali koncept oprosta dugova ovim zemljama, većina najrazvijenijih zapadnih država zabranila im je višestruku naplatu i enormno bogaćenje na račun bijede više desetaka milijuna ljudi. Ove su zemlje zato ustupile mjesto evropskoj periferiji, poput Hrvatske, u kojoj su lešinari u slučaju Agrokora počeli koristiti oprobane metode koje jamče enormnu zaradu: strogu kontrolu i nadzor bankrota, stečaja i restrukturiranja dugova zahvaljujući ugovornim klauzulama te prijetnje međunarodnim arbitražama ukoliko ne dobiju željene sume.
Zahvaljujući Vladi Republike Hrvatske, Agrokor bi im mogao biti jedan od lakših poslova.
