[caption id="attachment_135337" align="alignnone" width="550"] Flowers are laid down at the Soviet War Memorial at Treptower Park in Berlin on May 8, 2015 to commemorate the end of the Second World War 70 years ago. Germany celebrated its "liberation" from the Nazis 70 years ago, with the speaker of parliament Norbert Lammert hailing the willingness of the country's neighbours to forgive. AFP PHOTO / DPA / STEPHANIE PILICK +++ GERMANY OUT (Photo by STEPHANIE PILICK / DPA / AFP)[/caption]



Ako bi trebalo svesti dojam učinka rada Europskog parlamenta na hrvatske društvene prilike sasvim dostatna bi bila jedna rečenica: jest ćemo nešto bolju Nutellu, a ustašama će se podebljati politički legitimitet. Priča o Nutelli i drugim proizvodima lošije kvalitete namijenjenima istočnom tržištu je dobro poznata, a ova druga, u svojoj najnovijoj inkarnaciji, zasad obitava na medijskim marginama.

Naime, 19. rujna je Europski parlament usvojio rezoluciju o “važnosti europske memorije za budućnost Europe”. Čim se spominje memorija jasno je da je riječ o Drugom svjetskom ratu. A čim je riječ o Drugom svjetskom ratu očito je neko revizionističko muljanje u igri. Posrijedi je, dakle, rezolucija koja se oslanja na one prijašnje rezolucije protiv “svih totalitarnih režima”, a pokrenuli su je zastupnički klubovi pučana, liberala, socijaldemokrata i konzervativaca. Međutim, prođe li se kroz rezoluciju pomnije očito je veći naglasak stavljen na osudu komunizma nego fašizma. Kao da skandaloznog izjednačavanja nije bilo dosta.

Cijela priča je zasnovana na sumanutoj premisi: Drugi svjetski rat je započeo sporazumom Molotov-Ribbentrop od 22. kolovoza 1939. godine. Tim su paktom, stoji u rezoluciji, dva totalitarna režima dogovorila podjelu Europe i krenula u rat: najprije komadanjem Poljske. Ništa o tome da je Staljin prije tog pakta nudio antinacističku koaliciju Francuzima i Britancima koji su je glatko odbili. Ništa ni o tome da su Minhenskim sporazumom Francuzi i Britanci dopustili nacistički ekspanzionizam započet komadanjem Čehoslovačke i aneksijom Austrije. Glatko je prešućeno i to da su prvi zatočenici nacističkih konclogora bili upravo komunisti. Kao da je iz Hitlerova političkog programa otpočetka bilo jasno da je glavni neprijatelj Sovjetski Savez i da je istočni “Lebensraum” osnovni cilj osvajačke politike.

I na kraju, daleko najbestidnije, ne spominje se niti 27 milijuna žrtava koje je Sovjetski Savez dao za oslobađanje Europe od nacizma. Nije u rezoluciji eksplicirano, ali valjda se pretpostavlja da su se režimi dogovorili oko podjele Europe i onda se Hitler jednog dana naljutio na Sovjetski Savez i odlučio krenuti na Moskvu. Kao kad se dvoje predškolske djece igra lego kockicama i onda jedno odluči uzeti drugome sve lego kockice. I onda teta iz vrtića kaže roditeljima da su oba djeteta kriva. A ovo je čak najbenevolentnija interpretacija koju možemo smisliti.

Demonizacija komunizma


Potpuno je, dakako, zaobiđeno objašnjenje motivacije Sovjetskog Saveza da sklopi pakt. Posrijedi je bilo kupovanje vremena za naoružavanje jer im je bilo jasno da predstoji njemački napad. O kalkulantskom tretmanu naroda između Berlina i Moskve, pogotovo baltičkih država, može se i treba govoriti, ali moralistička objašnjenja predratne i ratne situacije teško dostižu relevantne zaključke. Pogotovo retroaktivno, ako znamo o kolikim se milijunskim žrtvama na kraju radilo. A o tome da se nisu ni spomenula ishodišna obilježja komunističkih i nacističkih ideologija i njihove fundamentalne razlike ne treba ni govoriti.

Motivacija, pak, iza rezolucije, nije nedokučiva. Radi se o ustupcima poljskoj i mađarskoj vladi u stalnoj dinamici briselskog prekoravanja i uvažavanja. Rezolucija i izgleda kao da su je pisali antikomunistički ideolozi PiS-a ili Fidesza. A ključna motivacija je ona geopolitička: prije svega je riječ o demonizaciji Rusije. U samoj rezoluciji se eksplicitno spominje Rusija koja se navodno nije obračunala sa svojom komunističkom prošlošću. Zapravo ju se tretira i kao nastavljačicu politike Sovjetskog Saveza. Uglavnom, gdje god da zavirimo u rezoluciji možemo vidjeti samo kriminalne interpretacije povijesti.

I posve je jasno da će najveću političku korist od rezolucije imati ekstremna desnica širom Europe, od Salvinija do AfD-a. Naime, osuda komunističke tradicije i povijesti je tako žestoka da oni svoje fašističke politike mogu prodavati pod antikomunističke kako god žele. I ne samo to, u kontekstu izostanka bilo kakve relevantne komunističke prijetnje, mogu pod borbom protiv komunizma predstavljati bilo što: od borbe protiv “rodne ideologije” preko negiranja klimatskih promjena do ksenofobnih politika. A ako je antifašizam povijesno delegitimiran ovom rezolucijom, što faktički je, onda se i optužbe za fašizam mogu zaobilaziti sve dok valjda ne kažete da ste fašisti.

Veliku će korist imati i naši fašisti – ustaše. I oni će moći svoje gnjusne politike pravdati antikomunizmom koliko god žele. I pritom se pozivati na Europski parlament, kako su to i dosad uostalom radili s prethodnim rezolucijama. Ova im samo daje dodatni vjetar u leđa. A nadamo se i da konačno ruši iluzije o Europskoj uniji i SDP-u kao zadnjim stubovima obrane od ekstremne desnice. SDP, kakav god da je, uglavnom ide priča, je ona zadnja institutocionalna prepreka podivljalom ustaštvu. Kad vam netko sljedeći put to kaže sjetite se da su zastupnici SDP-a i IDS-a u EP-u glasali za rezoluciju.

I zato svaki put kad se budete čudili tome kako prolaze sumanute priče ustaških povjesničara o nepostojanju konclogora i pobijenim stotinama tisuća Hrvata jer su bili Hrvati, znajte da tajna ideološkog uspjeha ne leži u gluposti ljudi koji ih naprosto prihvaćaju već u potezima poput ovog SDP-ovog.

bilten