Danas smo svjedoci konačne faze liberalizma i pripremamo se svjedočiti njegovom potpunom neuspjehu. Ali kao što je postojala sloboda prije liberalizma, tako će postojati i sloboda i nakon liberalizma. To je ono čemu ćemo posvetiti ovih nekoliko redaka.

Bilješke za zamišljanje i življenje.

Intervju Vladimira Putina za Financial Times prošle godine je izazvao određenu senzaciju.

“Liberalizam je zastario i ta je ideja nadživjela svoju svrhu. Iscrpio je svoju korisnost jer više ne služi potrebama većine naroda”, rekao je predsjednik Ruske Federacije, izazivajući ogorčenu reakciju većine intelektualne elite Zapada. Međutim, jednako tako je izazvao sumnju u mnogih Europljana kojima je, ma koliko bili protivni blistavim i lažnim obećanjima liberalizma, teško povjerovati u mogućnost postliberalne civilizacije.

U Europskoj uniji su na ove riječi liberali skočili na stražnje noge. “Za nas u Europi, to jesu i ostaju ključne i vitalne vrijednosti. Ono što smatram zastarjelim su autoritarnost, kultovi su ličnosti i vladavina oligarha”, rekao je tada odlazeći predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. U Hrvatskoj su apologeti liberalizma pronašli nekakve ankete koje „dokazuju kako Europljani većinom podržavaju liberalne vrijednosti“, među kojima multikulturalizam, imigraciju, istospolne brakove i slično, a proveo ih je Pew Research Centar i to je dokaz da su mjerodavne i točne. Neki su čak izvukli citate Lenjina i Mussolinija, koji su govorili isto, a zašto ova paralela, nije potrebno posebno pojašnjavati.

Ipak, više od same Europe, koja je kroz povijest navikla mijenjati sustave, vijest o zastarjelosti liberalnog poretka trebala bi se glasnije širiti u Sjedinjenim Državama, zemlji koja je na principima liberalne filozofije, samoodređenju u prvom redu, izgradila vlastiti nacionalni ep.

Da je liberalizam dosegao svoju krajnju fazu, zapravo je glavna tema britkog eseja „Zašto liberalizam nije uspio“, kojeg je 2018. objavio Patrick J. Deneen, profesor političke filozofije na Sveučilištu Notre Dame. Teza koju je iznio Deneen, a koja je stekla veliko zanimanje javnosti, kako među konzervativcima, tako i među naprednjacima, jeste da je liberalni projekt, upravo u doba u kojem se činilo da pobjeđuje na planetarnoj razini, zapravo jadno propao. Ali ne zato što još uvijek postoje ideološke snage ili društvene strukture koje koče njegovu potpunu realizaciju, već zato što je sam liberalizam strukturno nesposoban da ispuni svoja obećanja i naglim razvojem potkopava vlastite temelje.

Obećava li liberalizam apsolutno samoostvarenje sebe i svoje sudbine? Pa, nikada nije postojalo s toliko ostvarenih legitimnih individualnih zahtjeva, a istovremeno toliko nabijeno frustracijom i osjećajem nemoći u odnosu na veliku povijesnu dinamiku poput sadašnje. Pojednostavljeno, na liberalnom Zapadu ćete ostvariti većinu svojih individualnih zahtjeva, iako uglavnom u pravnom smislu, ali osjećate neprestanu frustraciju i nemoć da bilo što promijenite ili da utječete na bilo što.

Obećava li liberalizam jačanje individualnog suvereniteta i obuzdavanje zaoštrenih težnji države? Evo nas, pijani od stečenih prava, slobodno i nesvjesno pružamo državi sve potrebne podatke da nas “nježno” gurne u smjeru u kojem želi, da učini ono što „prosvijetljeni tehnokrati“ smatrali najboljim za naše blagostanje, od prehrane do seksualnog života, od kvalitete zraka do onoga što je za nas prikladno da objavimo na društvenim mrežama.

S druge strane, zakopavši prirodne zajednice, počevši od obitelji koja nas je prva uvela u stvarnost, prateći nas u radostima i teškoćama života, država ostaje tu da nas pazi i imamo situaciju u kojoj se „oslobođeni pojedinac“ i „država blagostanja“ hrane međusobno. Pojedinac to često čini nesvjestan da je superdržavi dao veća prava nego što ima bilo koja „autokracija“, dok liberalna „superdržava“ sa sjedištem u Bruxellesu tvrdi kako ničim ne sputava individualne slobode.

Obećava li liberalizam potpuno ostvarenje demokratskih načela? Ne, osim u trenucima kratkog spoja liberalnog poretka u kojem se mora boriti s problemom općeg biračkog prava koji engleskoj provinciji omogućio da glasa za Brexit ili radnicima američkog područja „Rust Belt“ da dovedu Trumpa na vlast. Ali to nije bilo ono što su željeli liberali, već demokratski izraz određenog nezadovoljstva u pogledu slobodnog kretanja ljudi, dobara i kapitala.

Suočeni s ovim proturječjima, neminovno se postavlja pitanje porijekla krize koja utječe na liberalizam, ne u njegovoj predodžbi, već u korijenu ovog sustava, za kojeg će neki reći da je „najbolji od svih mogućih svjetova“.

Problem, kaže Deneen, ne leži toliko u ciljevima liberalizma, kao što je obrana dostojanstva osobe, koji su poželjni i prihvatljivi, već u lažnoj antropologiji koja je u temelju liberalne misli. Posebno, prema Deneenu, liberalizam počiva na lažnoj ideji slobode i na lažnom poimanju ljudske prirode. I ovdje dolazimo do onoga što liberali, opijeni navodnom prevlasti u zapadnom svijetu, nikako da razumiju. Naime, svaka ideologija, a liberalizam je u pravom smislu te riječi ideologija, ali ideologija lažne slobode, koja se temelji na pogrešnom tumačenju ljudske prirode, mora propasti.

Ne možemo racionalno vjerovati u liberalni projekt slobode, prije svega zato što se on svodi na bezgranično bavljenje vlastitim željama i zanemaruje kolektivitet, društvenost, zajednicu, nazovite to kako hoćete. Prvo, čovjek je nezasitan, a drugo, svijet je konačan i iz toga proizlazi da čovjek ne može biti slobodan u liberalnom smislu te riječi.

U usporedbi je vjerodostojni antički koncept slobode, usko povezan s potragom za vrlinom. S tog stajališta, a njega ćete pronaći u izvornim religioznim tekstovima, prava tiranija s kojom se čovjek mora suočiti je vlastita želja, koja nikada nije u potpunosti zadovoljena i ispunjena. Stoga, biti slobodan znači naučiti postavljati si granice i dominirati nad vlastitim nagonima, počevši od najosnovnijih, najopasnijih i potencijalno destruktivnih, kako za sebe, tako i za zajednicu. A gdje smo danas? Sloboda je, za mnoge, mogućnost zadovoljenja tih nagona, čak i opasnih i potencijalno destruktivnih, koji to ne mogu biti „samo za mene“, jer takvo ponašanje neminovno šteti i zajednici u kojoj takva osoba živi.

Klasični liberalizam je to prepoznao i zbog toga je naglasio potrebu za društveno-političkim poretkom, izgrađenim prije svega na zajedničkim i nepisanim normama ponašanja koje potiče potragu za vrlinama, odnosno s ciljem da se čovjeka ostavi u mogućnosti da nauči biti slobodan.

Prema klasičnoj liberalnoj misli se čovjek ne može staviti u stanje da nesmetano zadovoljava sve svoje apetite, oslobađajući ga od granica koje je postavila priroda, tradicija i svi odnosi koji nisu strogo odabrani. Stari mislioci su znali da je nemoguće čovjeka vratiti u hipotetsko prirodno stanje prirode u ime njegove slobode i autonomije u kojoj će svaka vrsta djelovanja biti rezultat slobodnog individualnog izbora. A danas smo je liberalizam upravo to i zato je iscrpio ono pozitivno u sebi. Čovjek je individua s apsolutnom slobodom da djeluje prema slobodnom individualnom izboru, bez obzira što takav nesputani individualizam urušava i uništava  zajednicu. To bi možda bilo izvodivo grčkim polisima, kada bi se onaj koji je prekršio norme doveo do granica polisa i zauvijek prognao daleko od zajednice kojoj je, svjesno ili nesvjesno, naštetio. No, danas je nemoguće prognati vlastitog državljana i zato, barem na Zapadu, radi tko što voli i želi, a mnoge su stvari često ozakonjene i sustav ih potiče kao nešto hvalevrijedno i pozitivno.

S liberalnog stajališta, čovjek po prirodi nije političko biće, „homo politicus“, ali to postaje na temelju društvenog ugovora, na temelju slobodnog pristupanja životu zajednice. Čak ni ovaj koncept ljudske prirode, u usporedbi sa stvarnošću, nije vjerodostojan. Svi smo svjesni činjenice da smo rođenjem, do kojeg je nesumnjivo došlo zanemarujući našu volju, katapultirani u zapletene odnose koje smo naslijedili i koje nismo sami izabrali.

Međutim, nitko od nas vjerojatno nije potpisao ugovor o službenom ulasku u zajednicu. Ipak, upravo je na ovom mentalnom eksperimentu, društvenom ugovoru, utemeljena liberalna politička filozofija, a samim tim i moderni društveno-politički poredak koji iz nje proizlazi.

Liberalizam obećava oslobađanje čovjeka od nesreće rođenja, dakle, od spola, od obiteljskog porijekla i od zajednice kojoj smo nedragovoljno predani samim tim što smo u njoj rođeni.

Ali čineći to, čovjeka postaje žrtva vlastitog oslobađanja, jer ovo za cilj ima oslobađanje čovjeka od prirodnih datosti, upravo tog spola, obitelji i društvene zajednice kojoj pripadamo, barem do dana kada ne postanemo robovi tehnologije i države, koja se širi na sferu slobode pojedinca i stvaranjem novih zakona završava s reguliranjem svih područja ljudskog djelovanja. Osim toga, percepcija ove ranjivosti je duboko upisana u suvremenu kolektivnu svijest. Pomislite na masu filmova i romana, uglavnom distopijskih, koji opisuju sadašnju budućnost u kojoj strojevi dostižu samosvijest i pobune se protiv čovjeka, a među najpoznatijima su Matrix i Terminator ili Huxleyev roman Vrli novi svijet.

Jasno je, napominje Deneen, da ne može postojati stranački program otpora liberalizmu koji prije svega ima metapolitički karakter. Liberalizam je u stvari način razmišljanja i postojanja i puno više od političke preferencije.

Tko bi se od nas, na takozvanom pluralističkom Zapadu, usudio javno, bez ustručavanja, ispitivati načelo individualnog samoodređenja i prava na slobodu? Konzervativci ili progresivci, zagovornici apsolutnog slobodnog tržišta ili etatisti, suverenisti ili globalisti, svi paze da otvoreno ne negiraju profesiju liberalne vjere, koju je kao profesiju vjere modernog doba iskristalizirao John Maynard Keynes kada je 1938. napisao: „Ne priznajemo nikakvu moralnu obvezu niti bilo kakvu unutarnju sankciju kojoj moramo udovoljiti ili joj se pokoriti. Pred nebom zahtijevamo da sami sebi budemo suci.“

Također, ne može postojati, nastavlja Deneen, ideološki i sadržajno definiran oporbeni program liberalizmu, jer je pokušaj kodificiranja alternative liberalizmu, koja slijedi upute društvenog ugovora, sam po sebi liberalne naravi. Konačno, tipično liberalna ideja je da se politika na kraju svodi na primjenu ispravnih ideja i pravih alata u pravo vrijeme.

Naravno, alternativa ne može biti povratak predliberalnoj eri, jer bi to bilo nerealno ignoriranje stoljeća povijesti, kao i pozitivnih elemenata kojima je liberalna misao pomogla u sazrijevanju društvenih odnosa, počevši od ukidanja ropstva, koji je bio stup društvenog ustroja antičkog svijeta.

Ono što treba Zapadu, koji je pogođen sklerotičnim liberalizmom, nije nova teorija, već najbolja praksa. I zato su „autoritarne vođe“, odnosno društva koja predstavljaju i ljudi, funkcionalnija, neka su i sretnija ili, bolje rečeno, manje su frustrirana, iako imaju manje materijalnih dobara.

Možda će vas razočarati jednostavan odgovor u zaključku lucidne i racionalne analize, ali put do postliberalizma, kaže Deneen, ne prolazi novim, bombastičnim političkim projektom, već lokalnim zajednicama koje žive i cijene ono što liberalna misao nije u stanju, a to su trajne obiteljske i društvene veze, ljubav prema tradiciji i kulturi i stabilno naseljavanje na određenom zemljopisnom području. Zajednice su te koje sjaje poput svjetionika u liberalnom mraku. Dakle, ne brinite se ako ne možemo zamisliti postliberalnu civilizaciju, baš kao što Rimljani nisu mogli pojmiti bilo kakvu civilizaciju nakon Rima. Ali baš kao što su nakon Rima nastajale katedrale i izgrađeno je još mnogo toga, tako će postojati i sloboda nakon liberalizma. Vrhovna sloboda danas je početi zamišljati je i živjeti. Ostalo će neminovno doći samo po sebi, jer liberalizam jeste na umoru, što god tvrdili europski akademici i tehnokrati u Bruxellesu.

Obećava li liberalizam apsolutno samoodređenje sebe i svoje sudbine? Pa, nikada nije bilo doba toliko puno legitimnih pojedinačnih tvrdnji, a istovremeno toliko nabijeno frustracijom i osjećajem nemoći u odnosu na veliku dinamiku povijesti, poput sadašnje. Obećava li liberalizam proširenje individualnog suvereniteta i obuzdavanje zaoštrenih tendencija države? Evo nas, pijani od prava, držimo slobodno i nesvjesno sve informacije koje su nam potrebne da nas „nježno“ gurne (vidi guranje) činiti ono što su prosvijetljeni tehnokrati smatrali boljim za naše blagostanje, od prehrane do seksualnog života. S druge strane, zakopavši prirodne zajednice, počevši od obitelji, koja nas je prva uvela u stvarnost, prateći nas u radostima i teškoćama života, država ostaje da nas pazi: oslobođeni pojedinac i država blagostanja -hrani se međusobno. Obećava li liberalizam potpuno ostvarenje, kao i naporna obrana, demokratskog načela? Pa ipak, upravo danas svjedočimo kratkom spoju liberalnog poretka koji se pita o problemu općeg biračkog prava koji omogućuje brexiteeru engleske provincije i trubačkom radniku pojasa hrđe.demokratski izraziti određeno nezadovoljstvo u pogledu slobodnog kretanja ljudi, dobara i kapitala.

Suočeni s ovom epifanijom kontradikcija neminovno se postavlja pitanje porijekla krize koja utječe na liberalizam u svom apogeju. Problem, kaže Deneen, ne leži toliko u ciljevima liberalizma, kao što je obrana dostojanstva osobe, koji su poželjni i prihvatljivi, kao u lažnoj antropologiji koja je u osnovi liberalne misli. Osobito, prema Deneenu, liberalizam počiva na lažnoj ideji slobode i na lažnom poimanju ljudske prirode. Ne možemo racionalno vjerovati u liberalni projekt slobode, koji se svodi na bezgranično bavljenje vlastitim željama, iz dva vrlo jednostavna razloga. Prvo, čovjek je nezasitan. Drugo, svijet je gotov. Iz toga proizlazi da čovjek ne može biti slobodan u liberalnom smislu te riječi.

Kredibilnija je, za usporedbu, koncepcija da su stari imali slobodu, usko povezanu s potragom za vrlinom, Sa predliberalnog stajališta, prava tiranija s kojom se čovjek mora suočiti je vlastita želja koja nikada nije u potpunosti zadovoljena i ispunjena. Stoga biti slobodan znači naučiti postavljati granice i dominirati nad vlastitim nagonima, počevši od najosnovnijih, najopasnijih i potencijalno destruktivnih, kako za sebe, tako i za zajednicu. Iz toga proizlazi potreba za društveno-političkim poretkom, izgrađenim prije svega na zajedničkim i nepisanim normama ponašanja, što potiče potragu za vrlinama, odnosno što čovjeka stavlja u stanje da nauči biti slobodan. Ne tako prema liberalnoj misli koja u svom dvostrukom klasičnom (Locke) i progresivnom (Rousseau, Mill) značenju predlaže staviti čovjeka u stanje da nesmetano zadovolji njegove apetite, oslobađajući ga od granica koje je postavila priroda, po tradiciji i po svim odnosima koji nisu strogo odabrani. Odnosno, da se čovjek vrati u hipotetičko stanje prirode, u ime autonomije i iskonske a-relativnosti, u kojoj je svaka vrsta veze rezultat slobodnog individualnog izbora.

S liberalnog stajališta, čovjek nije prirodno politički, ali to postaje na temelju društvenog ugovora, na temelju slobodne adhezije prema životu zajednice. Čak ni ova koncepcija ljudske prirode, u usporedbi sa stvarnošću, nije vjerodostojna. Svi mi doživljavamo činjenicu da se rođenjem, koje nesumnjivo zanemaruje našu volju, katapultiramo u zaplet odnosa koji nam prethode i koje nismo izabrali. Nitko od nas, međutim, vjerojatno nije potpisao ugovor o službenom ulasku u tvrtku. Ipak, upravo je na ovom mentalnom eksperimentu, društvenom ugovoru, utemeljena liberalna politička filozofija, a samim tim i moderni društveno-politički poredak koji iz nje proizlazi. Liberalizam obećava oslobađanje čovjeka od nesreće rođenja, dakle, seksa, obitelji podrijetla, zajednice kojoj pripadaju. Ali čineći to čovjeka čini ranjivim na oruđe vlastitog oslobađanja: tehnologija koja ima za cilj oslobađanje čovjeka od prirodnih podataka, barem do dana kada ne postane rob same tehnologije i države, koja se širi sfera slobode pojedinca stvaranjem novih prava završava reguliranjem svakog područja ljudskog djelovanja. Percepcija ove ranjivosti, osim toga, duboko je upisana u suvremenu kolektivnu svijest. Pomislite na masu filmova i romana, uglavnom distopijskih, koji opisuju sadašnju budućnost u kojoj strojevi dostižu samosvijest i pobune se protiv čovjeka (vidi Matrix ili Terminator), Huxleyev novi svijet.

Jasno je, napominje Deneen, da ne može postojati stranački oporbeni program liberalizmu koji ima prije svega metapolitički karakter. Liberalizam je, u stvari, način razmišljanja i postojanja, čak i prije političke preferencije. Tko bi se od nas, na pluralističkom Zapadu, usudio javno, bez ustručavanja, javno ispitivati načelo individualnog samoodređenja? Konzervativci ili naprednjaci, pro-market ili statisti, suvereni ili globalisti, mi pazimo da otvoreno ne poričemo profesiju liberalne vjere, koja je tada profesija vjere modernog doba, iskristalizirao John Maynard Keynes: „ Ne priznajemo nikakvu moralnu obvezu niti bilo kakva unutarnja sankcija za udovoljavanje i pokoravanje. Pred nebom se pravimo kao da smo sami svoje suci ” (Moja prva uvjerenja , 1938.). Također, ne može postojati, nastavlja Deneen, ideološki i sadržajno definiran oporbeni program liberalizmu, jer je pokušaj kodificiranja alternative liberalizmu sam po sebi liberalne naravi. Zaista, uvjerenje da se politika svodi na kraju na primjenu ispravnih ideja i pravih alata u pravo vrijeme je liberalno. Alternativa, naravno, ne može biti povratak predliberalnoj eri, nerealno ignoriranje stoljeća povijesti kao i pozitivni elementi koje je liberalna misao pridonijela sazrijevanju u društvenim odnosima (mislite na ukidanje ropstva, što bio je stup društvenog ustroja antičkog svijeta).

Ono što zapadu zahtijeva sklerotični liberalizam nije nova teorija, već najbolja praksa. Možda razočaravajući odgovor na zaključku vrlo lucidne analize, ali put do postliberalizma, kaže Deneen, ne prolazi novim, bombastičnim političkim projektom, već lokalnim zajednicama koje žive i cijene ono što liberalna misao nije u stanju: trajne obiteljske i društvene veze , ljubav prema tradiciji i kulturi , stabilno naseljavanje na određenom zemljopisnom mjestu . Zajednice koje sjaju poput svjetionika u noći liberalnog opadanja, slično onome što je predložio drugi američki znanstvenik Rod Dreher u svojoj opciji Benedikt .Ne možemo zamisliti postliberalnu civilizaciju, baš kao što Rimljani nisu znali zamisliti civilizaciju nakon Rima. Ali kao što su nakon Rima postojale katedrale, i još mnogo toga, tako će postojati i sloboda nakon liberalizma. Vrhovna sloboda danas je početi zamišljati i živjeti.

logično