Sve akcije protiv suvremenog fašizma, svi pokušaji da se iz razdoblja produžene tranzicijske pljačke i povampirenog ustašluka vrati na staze normalnog građanskog morala, neće imati prave šanse ako se ne pokrene ekonomija i to azijskim stopama rasta
Trebalo bi s njima isto onako kako su boljševici postupili s Romanovima… Tu zastrašujuću rečenicu ovaj je autor čuo sa susjednog stola u jednoj zagrebačkoj kavani. Nije lijepo slušati tuđe razgovore, ali ovaj je bio toliko glasan da je to bilo skoro neizbježno. Posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova i njegovu obitelj smaknuli su boljševici godine 1918. u Ekaterinburgu. Nakon što su ispaljeni meci, vojnici su još bajunetama probadali tijela četiri careve kćeri, ali to se pokazalo neočekivano teškim poslom jer su nesretne djevojke imale prave oklope od dijamanata skrivenih u donjem rublju. Ali najzanimljivije u tom ogorčenom kavanskom razgovoru bilo je to da se on nije vodio o malim plaćama i mirovinama, a Uljanik, Ina i Agrokor bili su uključeni samo posredno. Tema nije bila ekonomija već moral, pa su se tu, u metaforičkom smislu, našli i oni dijamanti u odjeći posljednjih Romanova, koji su bježali iz Zimske palače, a ne Kulmerovih dvora. Naglašavalo se pomanjkanje osnovnog morala u društvu, zbog čega u njemu ne funkcionira ništa, od demokracije do pravosuđa. Kao da je u Hrvatskoj preokrenuta ona poznata Kantova maksima o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama, pa ovdje glasi: pakleni ponori ispod nas i potpuna nemoralnost u nama. Točnije, svuda oko nas, kao magla u onom šlageru Josipe Lisac.
Istovremeno, političarima je draga teza da se treba baviti bitnim problemima društva, a ne grupom Borg, podmetanjem lažnih SMS-ova, bjeguncima u BiH, kumovima i uhljebima. Koliko god to zvučalo kao skretanje pažnje s nezgodnih tema, dakle kao zataškavanje i obranaštvo, oni začudo ovog puta imaju pravo. Glavni hrvatski problem je ekonomija, a sve brojke o privrednom rastu s kojima se Vlada hvali i cjenka u području su statističke greške. (Srbija ima dva puta, a Slovenija tri puta brži rast.) Izostanak privrednog rasta uvijek je izazivao nezadovoljstvo, potrese i poremećaje u društvu, ponekad s nesagledivim i dugoročnim posljedicama. Ali istodobno, otponac za to u pravilu je bio moralne, a ne ekonomske prirode. Čak ni glad nije bila njihov neposredni povod. Bila je to indignacija zbog stanja u društvu. Ili u prijevodu, gnušanje i zgražanje, ali i srdžba i bijes. Hrvati po tome nisu iznimka.
Godine 1789. Francuzi su bili očajni zbog praznih želudaca, ali na Bastillu su krenuli zbog moralne povrijeđenosti. Bilo je prošireno uvjerenje da je to zloglasni zatvor u kojem se najveći francuski umovi i borci za slobodu, bratstvo i jednakost drže u neljudskim uvjetima, pa i izvrgavaju teškim mukama. Kad je slabo branjena tvrđava-zatvor osvojena, u njoj je nađeno samo sedam zatvorenika, među kojima je bila nekolicina omraženih plemića. Njihov krimen su mahom bili neplaćeni dugovi, najčešće kockarski, ali baš nitko nije ležao u zatvoru zbog politike. To nije spriječilo bijesnu masu da razori staru tvrđavu, kamen po kamen, tako da se danas zna samo mjesto na kojem je ona stajala. Rušenje Bastille danas se smatra početkom velike Francuske revolucije, koja je promijenila Europu, pa i svijet, i to nabolje.
Drukčiji primjer je Hitler kojeg je također dovela na vlast indignacija, dok je ekonomija bila humus iz kojeg se hranila klima nezadovoljstva. Ekonomska kriza prelila se početkom 1930-ih godina u Europu iz Amerike, a posebno je pogodila Njemačku čija je konjunktura dotad podržavana američkim kreditima, koji su odjednom presušili. Trebalo je samo još da jedna kratkovidna vlada, uplašena zamišljenim povratkom inflacije, smanji količinu novca u opticaju, pa da nezaposlenost bukne poput požara u šumi alepskog bora. Pa ipak, to nije bio neposredni povod, koji je poveo ruku mnogih Nijemaca da glasaju za Hitlera. Otponac je opet bila indignacija, u konkretnom slučaju najviše zbog stranaka koje su se nadmudrivale i strančarile, umjesto da efikasno rješavaju probleme društva. ‘Zabranit ću sve stranke, osim vlastite!’ obećao je Hitler u stilu koji bismo danas nazvali populizmom, i zasjeo u fotelju kancelara. A mnogi od dojučerašnjih stranačkih korifeja uskoro su se našli u Dachauu, prvom nacističkom konclogoru uspostavljenom upravo za njih.
Poruka naših političara da se skandalima trebaju baviti za to zadužene institucije, dok oni imaju pametnijeg posla, dobro zvuči, ali je ipak kratkovidna politika. Svi skandalozni postupci koji zgražavaju javnost i okreću je protiv cijele političke klase ne moraju biti, a često i nisu, kaznena djela. A i kad jesu, pravomoćna reakcija pravosudnih institucija na tako je dugom štapu da teško može povoljno djelovati na današnje neraspoloženje javnosti. Na tešku indignaciju nemoralom s kojim je društvo suočeno. Politička šteta mora se popravljati političkim sredstvima. U suprotnom, i dalje će se širiti polje za teške napade populizma, koji danas ugrožava autoritet države, pa i samu demokraciju. Tim više što su populističke snage sve bolje povezane s istim takvim pokretima u svijetu. ‘Antifašizam je floskula’, kaže Zlatko Hasanbegović. Možda, ali suvremeni fašizam sigurno nije.
Sve akcije protiv njega, svi pokušaji da se modernizira društvo i da se iz razdoblja produžene tranzicijske pljačke i povampirenog ustašluka vrati na staze normalnog građanskog morala, neće imati prave šanse ako se istovremeno ne pokrene ekonomija i to azijskim stopama rasta. Kako to postići? U jednom tekstu iz godine 2011., kad je Zoran Milanović tek dolazio na vlast, ovaj je autor na isto pitanje odgovorio ovako: ‘Nije dovoljno samo promijeniti HDZ-ovu politiku. Mora se u prvom redu obračunati s HDZ-ovom ekonomijom. I to rušeći dva njena nosiva stupa – golemu državnu potrošnju i nerealni tečaj kune.’ Vrijedi li to i danas? Sama činjenica da se postavlja isto pitanje pokazuje da Milanović nije napravio ni jedno ni drugo. Državna i paradržavna potrošnja još je više narasla, a proračun je stabiliziran s krive strane. Povećani su njegovi prihodi, što znači da nisu rasterećeni porezni obveznici, a da je administracija nastavila bujati. Ona sada uzima veći dio bruto domaćeg proizvoda nego prije. Zvuči nevjerojatno da je devizni tečaj, kao jedino sidro koje drži cijene, danas isti ili čak niži nego na početku 1994., dakle prije pune 24 godine. Kako su se svi troškovi, usprkos tom sidru, najmanje udvostručili, rezultat je bio propadanje proizvodnje i to ne samo prerađivačke industrije, već i poljoprivrede.
Umjesto te poznate tužbalice, koju sada pjevaju i neki od većih sukrivaca za ekonomsko urušavanje zemlje, dovoljno je konstatirati da je Hrvatska danas preplavljena jeftinim devizama, koje malo kome trebaju. Uvozi se samo roba široke potrošnje, ali ni repromaterijali ni poluproizvodi jer se skoro ništa ne proizvodi. Ne kupuju se novi strojevi jer se nema što modernizirati. Nema investicija ni u nove tvornice. Umjesto njih imat ćemo Pelješki most. I što je najgore, ni na dalekom horizontu nema alternative sadašnjoj vlasti i njenoj politici. U prikrajku se samo smije Hitler iz našeg sokaka, dok se skandali i potresi množe. Imaju pravo političari na vlasti kad kažu da se treba baviti pravim problemima. Zašto onda to ne rade, umjesto da miješaju ovu limunadu koju nazivaju reformama?
portalnovosti
Trebalo bi s njima isto onako kako su boljševici postupili s Romanovima… Tu zastrašujuću rečenicu ovaj je autor čuo sa susjednog stola u jednoj zagrebačkoj kavani. Nije lijepo slušati tuđe razgovore, ali ovaj je bio toliko glasan da je to bilo skoro neizbježno. Posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova i njegovu obitelj smaknuli su boljševici godine 1918. u Ekaterinburgu. Nakon što su ispaljeni meci, vojnici su još bajunetama probadali tijela četiri careve kćeri, ali to se pokazalo neočekivano teškim poslom jer su nesretne djevojke imale prave oklope od dijamanata skrivenih u donjem rublju. Ali najzanimljivije u tom ogorčenom kavanskom razgovoru bilo je to da se on nije vodio o malim plaćama i mirovinama, a Uljanik, Ina i Agrokor bili su uključeni samo posredno. Tema nije bila ekonomija već moral, pa su se tu, u metaforičkom smislu, našli i oni dijamanti u odjeći posljednjih Romanova, koji su bježali iz Zimske palače, a ne Kulmerovih dvora. Naglašavalo se pomanjkanje osnovnog morala u društvu, zbog čega u njemu ne funkcionira ništa, od demokracije do pravosuđa. Kao da je u Hrvatskoj preokrenuta ona poznata Kantova maksima o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama, pa ovdje glasi: pakleni ponori ispod nas i potpuna nemoralnost u nama. Točnije, svuda oko nas, kao magla u onom šlageru Josipe Lisac.
Istovremeno, političarima je draga teza da se treba baviti bitnim problemima društva, a ne grupom Borg, podmetanjem lažnih SMS-ova, bjeguncima u BiH, kumovima i uhljebima. Koliko god to zvučalo kao skretanje pažnje s nezgodnih tema, dakle kao zataškavanje i obranaštvo, oni začudo ovog puta imaju pravo. Glavni hrvatski problem je ekonomija, a sve brojke o privrednom rastu s kojima se Vlada hvali i cjenka u području su statističke greške. (Srbija ima dva puta, a Slovenija tri puta brži rast.) Izostanak privrednog rasta uvijek je izazivao nezadovoljstvo, potrese i poremećaje u društvu, ponekad s nesagledivim i dugoročnim posljedicama. Ali istodobno, otponac za to u pravilu je bio moralne, a ne ekonomske prirode. Čak ni glad nije bila njihov neposredni povod. Bila je to indignacija zbog stanja u društvu. Ili u prijevodu, gnušanje i zgražanje, ali i srdžba i bijes. Hrvati po tome nisu iznimka.
Godine 1789. Francuzi su bili očajni zbog praznih želudaca, ali na Bastillu su krenuli zbog moralne povrijeđenosti. Bilo je prošireno uvjerenje da je to zloglasni zatvor u kojem se najveći francuski umovi i borci za slobodu, bratstvo i jednakost drže u neljudskim uvjetima, pa i izvrgavaju teškim mukama. Kad je slabo branjena tvrđava-zatvor osvojena, u njoj je nađeno samo sedam zatvorenika, među kojima je bila nekolicina omraženih plemića. Njihov krimen su mahom bili neplaćeni dugovi, najčešće kockarski, ali baš nitko nije ležao u zatvoru zbog politike. To nije spriječilo bijesnu masu da razori staru tvrđavu, kamen po kamen, tako da se danas zna samo mjesto na kojem je ona stajala. Rušenje Bastille danas se smatra početkom velike Francuske revolucije, koja je promijenila Europu, pa i svijet, i to nabolje.
Drukčiji primjer je Hitler kojeg je također dovela na vlast indignacija, dok je ekonomija bila humus iz kojeg se hranila klima nezadovoljstva. Ekonomska kriza prelila se početkom 1930-ih godina u Europu iz Amerike, a posebno je pogodila Njemačku čija je konjunktura dotad podržavana američkim kreditima, koji su odjednom presušili. Trebalo je samo još da jedna kratkovidna vlada, uplašena zamišljenim povratkom inflacije, smanji količinu novca u opticaju, pa da nezaposlenost bukne poput požara u šumi alepskog bora. Pa ipak, to nije bio neposredni povod, koji je poveo ruku mnogih Nijemaca da glasaju za Hitlera. Otponac je opet bila indignacija, u konkretnom slučaju najviše zbog stranaka koje su se nadmudrivale i strančarile, umjesto da efikasno rješavaju probleme društva. ‘Zabranit ću sve stranke, osim vlastite!’ obećao je Hitler u stilu koji bismo danas nazvali populizmom, i zasjeo u fotelju kancelara. A mnogi od dojučerašnjih stranačkih korifeja uskoro su se našli u Dachauu, prvom nacističkom konclogoru uspostavljenom upravo za njih.
Poruka naših političara da se skandalima trebaju baviti za to zadužene institucije, dok oni imaju pametnijeg posla, dobro zvuči, ali je ipak kratkovidna politika. Svi skandalozni postupci koji zgražavaju javnost i okreću je protiv cijele političke klase ne moraju biti, a često i nisu, kaznena djela. A i kad jesu, pravomoćna reakcija pravosudnih institucija na tako je dugom štapu da teško može povoljno djelovati na današnje neraspoloženje javnosti. Na tešku indignaciju nemoralom s kojim je društvo suočeno. Politička šteta mora se popravljati političkim sredstvima. U suprotnom, i dalje će se širiti polje za teške napade populizma, koji danas ugrožava autoritet države, pa i samu demokraciju. Tim više što su populističke snage sve bolje povezane s istim takvim pokretima u svijetu. ‘Antifašizam je floskula’, kaže Zlatko Hasanbegović. Možda, ali suvremeni fašizam sigurno nije.
Sve akcije protiv njega, svi pokušaji da se modernizira društvo i da se iz razdoblja produžene tranzicijske pljačke i povampirenog ustašluka vrati na staze normalnog građanskog morala, neće imati prave šanse ako se istovremeno ne pokrene ekonomija i to azijskim stopama rasta. Kako to postići? U jednom tekstu iz godine 2011., kad je Zoran Milanović tek dolazio na vlast, ovaj je autor na isto pitanje odgovorio ovako: ‘Nije dovoljno samo promijeniti HDZ-ovu politiku. Mora se u prvom redu obračunati s HDZ-ovom ekonomijom. I to rušeći dva njena nosiva stupa – golemu državnu potrošnju i nerealni tečaj kune.’ Vrijedi li to i danas? Sama činjenica da se postavlja isto pitanje pokazuje da Milanović nije napravio ni jedno ni drugo. Državna i paradržavna potrošnja još je više narasla, a proračun je stabiliziran s krive strane. Povećani su njegovi prihodi, što znači da nisu rasterećeni porezni obveznici, a da je administracija nastavila bujati. Ona sada uzima veći dio bruto domaćeg proizvoda nego prije. Zvuči nevjerojatno da je devizni tečaj, kao jedino sidro koje drži cijene, danas isti ili čak niži nego na početku 1994., dakle prije pune 24 godine. Kako su se svi troškovi, usprkos tom sidru, najmanje udvostručili, rezultat je bio propadanje proizvodnje i to ne samo prerađivačke industrije, već i poljoprivrede.
Umjesto te poznate tužbalice, koju sada pjevaju i neki od većih sukrivaca za ekonomsko urušavanje zemlje, dovoljno je konstatirati da je Hrvatska danas preplavljena jeftinim devizama, koje malo kome trebaju. Uvozi se samo roba široke potrošnje, ali ni repromaterijali ni poluproizvodi jer se skoro ništa ne proizvodi. Ne kupuju se novi strojevi jer se nema što modernizirati. Nema investicija ni u nove tvornice. Umjesto njih imat ćemo Pelješki most. I što je najgore, ni na dalekom horizontu nema alternative sadašnjoj vlasti i njenoj politici. U prikrajku se samo smije Hitler iz našeg sokaka, dok se skandali i potresi množe. Imaju pravo političari na vlasti kad kažu da se treba baviti pravim problemima. Zašto onda to ne rade, umjesto da miješaju ovu limunadu koju nazivaju reformama?
portalnovosti
