Prije nekoliko dana, 24.10., objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji intervju u kojem jezikoslovka Nives Opačić opisuje kako s još dvojicom jezikoslovaca, Markom Alerićem i Željkom Jozićem, sudjeluje na vrlo specifičan način u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” na HRT-u. Naime, dok u emisiji voditelji, novinari, reporteri, gosti u studiju i na terenu uživo komentiraju aktualna zbivanja, sve što oni kažu prate u tonskom studiju navedeni jezikoslovci i onda na kraju emisije dolaze s popisom “grešaka” koje su uočili kod voditelja, novinara i gostiju.
Ne zanima budno uho jezikoslovaca jesu li ljudi u emisiji govorili istinu ili ne, da li su možda izricali kontradikcije, jesu li bili argumentacijom uvjerljivi, da li su pokazali retoričku vještinu. Ne, jezikoslovce zanima samo jesu li rekli “odmaram” ili “odmaram se”, “zahvaljujem” ili “zahvaljujem se”, “selim” ili “selim se”, kako bi jednu od tih dviju mogućnosti proglasili pogrešnom. I pritom kažu da “ove pogreške gotovo svi radimo”.
Međutim, ako “ove pogreške gotovo svi radimo”, onda to nisu pogreške. Nego je stvar u tome da je norma zastarjela i da griješi jezikoslovac koji inzistira na njoj.
Jezik se neprestano mijenja, norme nastaju i nestaju, a pravi ih i mijenja masa govornika, a ne lingvist pojedinac. Ono što je u jezičnoj praksi kod mase govornika prošireno, neutralno i uobičajeno, to bi lingvist trebao unijeti kao aktualnu normu u gramatičke i rječničke knjige. Ovo je abeceda lingvistike, ovo su osnovne stvari koje pišu u svakom udžbeničkom uvodu u lingvistiku. A naši cijenjeni lingvisti i lingvistice iz emisije “Dobar dan, Hrvatska” to ne znaju.
Promjene koje masa govornika spontano unosi u jezik rezultat su raznih okolnosti i stalnih promjena u životu. I svaka generacija donosi sa sobom prirodno neke izmjene.
Jezik nije konzervirani ili zamrznuti proizvod, nego je otvoren i fluidan i u njemu je uvijek stanje takvo da masa govornika praksom upravo smjenjuju neke norme spontano novim normama. I ne može se reći da je to loše ili da se time nešto gubi: npr. u bugarskom jeziku su vremenom padežni nastavci kod imenica nestali, ali istovremeno je pojačana uloga prijedloga za izražavanje padežnog značenja; u ruskom jeziku danas nema pomoćnog glagola koji bi u perfektu izrazio lice, ali zato je pojačana uloga ličnih zamjenica u rečenici s perfektom.
Slično se događa kondicionalu u našem jeziku – to je onaj primjer kada Nives Opačić osuđuje što “novinari stalno govore” ja bi umjesto ja bih, ili mi bi umjesto mi bismo.
Međutim, lingvistički primjerena reakcija bila bi reći da pomoćni glagol u kondicionalu očito prestaje izražavati lice i da je to proces primjetan u našem jeziku već desetljećima, a i da ne čudi što se odvija jer i prema dosadašnjoj normi imao je pomoćni glagol krnju paradigmu u kondicionalu, s jednakim oblikom za 2. lice jednine (ti bi), 3. lice jednine (on bi) i 3. lice množine (oni bi), pa se to ujednačavanje po analogiji proširuje i na ostala lica.
U lingvistici je poznato da je analogija važan pokretač jezičnih promjena, a i da su krnje paradigme nestabilnije i podložnije promjenama. Dakle, ne postoji nikakav razlog za osudu ljudi koji kažu ja bi, mi bi, kao ni onih koji kažu ja bih, mi bismo, ali postoji razlog za osudu lingvistice jer nije dala lingvističko objašnjenje, nego je reagirala izražavanjem odbojnosti, što kao lingvistica ne bi smjela.
Inače, odbojnost prema procesima koji se spontano odvijaju u jeziku Jean Aitchison svrstava u simptome starenja, a tome u prilog govori i podatak Jile Ghomeshi da “svaki istraživač promjene jezika u praktično svakoj zajednici utvrdio je da stariji u toj zajednici smatraju da jezik propada, ako ne i umire, sudeći po tome kako ga koristi najmlađa generacija” (Grammar Matters, Winnipeg, 2010, str. 78).
No, uzrok za odbojnost kod jezikoslovaca u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” je drugi.
Oni su propustili saznati da je lingvistika već od 1950-ih godina deskriptivna znanost, koja opisuje jezičnu upotrebu, i da je već tada u lingvistici odbačen preskriptivan pristup, koji propisuje kako bi jezična upotreba trebala izgledati.
Odbačen je jer propisivanje je subjektivno, a znanost nastoji biti objektivna. Budući da objektivnu sliku o normama koje vladaju u jeziku može dati jedino stvarna jezična upotreba, rukovodi se suvremena lingvistika aksiomom da “upotreba određuje pravilo, a ne obrnuto” (Jila Ghomeshi).
Naši jezikoslovci su prespavali suvremenu lingvistiku i ostali zaglavljeni u preskriptivizmu. Oni žele propisati kako bi jezična upotreba trebala izgledati. Međutim, takav pristup je bez uporišta u lingvistici, subjektivan je i neznanstven.
Neznanstveno je kad Nives Opačić kaže da “neke se pogreške uporno ponavljaju, a to su: pogrešna upotreba gdje, kamo, kuda (gdje ideš umjesto kamo ideš ili kuda ideš; gdje označuje mjesto, dakle ne dolazi uz glagole kretanja; kamo i kuda nisu dva ista pitanja; kamo znači cilj – kamo ideš? idem na kupanje, a kuda znači kojim putem)”.
Po svoj prilici nije ni svjesna kad kaže “uporno” da se ta upornost odnosi i na Ivana Gundulića i Bartola Kašića.
Naime, ako temu lingvistički istražimo, vidimo da korpus i starijeg i novijeg jezika pokazuje da se kuda koristi i za cilj. Ne radi se o novoj, nego o kontinuiranoj pojavi jer takve primjere nalazimo u 17., 18. itd. stoljeću, npr. kod Ivana Gundulića, Matije A. Reljkovića, Antuna Kanižlića.
Rječnik hrvatskoga jezika Iveković/Broz iz 1901. u opisu značenja priloga za cilj ovamo, tamo, onamo navodi upitni prilog kuda (dok upitni prilog kamo stavlja u zagradu). Ivana Brlić-Mažuranić koristi kuda za cilj, a koriste ga npr. i Ivan Aralica i Ivan Kušan.
Sve to – kontinuitet pojave i suvremena jezična praksa – govori da je preskriptivno osuđivati korištenje kuda za cilj.
Analiza korpusa pokazuje i da se gdje koristi za cilj kretanja. Također nije riječ o novom, nego o kontinuiranom procesu jer primjere u kojima gdje umjesto kamo izražava cilj kretanja nalazimo u 16., 17. itd. stoljeću, npr. kod Bartola Kašića, Ivana Gundulića, Jerolima Kavanjina, kao i danas npr. kod Ivana Aralice i Ivana Kušana.
I u Rječniku hrvatskoga jezika Iveković/Broz (1901) navedeno je da gdje izražava cilj kretanja i znači, citiram, “u koje mjesto? kud, kuda? kamo?”. Iz tog citata se vidi i da autori za cilj kretanja stavljaju kuda ispred kamo, što još jednom potvrđuje da se i kuda koristi za cilj. Dakle, jezikoslovci u “Dobar dan, Hrvatska” su preskriptivni kad izražavanje cilja kretanja nastoje ograničiti samo na kamo.
Posljedice njihovog takvog sudjelovanja svakoga dana osim vikendom u emisiji na HRT-u su višestruko štetne. Gosti u emisiji pričaju o nekoj aktualnoj temi, npr. o gripi kod djece, a nakon svega što kažu uskočit će im na kraju jezikoslovci s prigovorom da su upotrijebili gdje umjesto kamo.
Publici ispred TV-ekrana prenose time poruku da nije bitan sadržaj nego forma, nije bitno je li netko pametno govorio i prenio važne informacije, nego je li upotrijebio navodno ispravan oblik riječi.
I već su krenule po kavanama diskusije oko toga je li pravilna ova ili ona riječ i da su, eto, u emisiji jezikoslovci rekli da je pogrešno ovako ili onako. Proizvode se novi konflikti, povećava se netrpeljivost. Skreće se pažnja s drugih, vrlo bitnih tema.
Da ne spominjem kako pristojno ponašanje uključuje ne ispravljati jezični izričaj drugoga, a emisija “Dobar dan, Hrvatska” nepristojnost u obliku jezičnog ispravljanja servira kao najnormalniju stvar.
Ljude predočavaju kao krivce koji navodno ne znaju svoj jezik. A ustvari jedini krivci u svemu tome su naši jezikoslovci jer ne znaju lingvistiku, jer svojim subjektivnim zabranama smanjuju raznovrsnost i bogatstvo u jeziku, jer onemogućuju stilsku varijaciju, jer sužavaju mogućnost izbora, jer ograničavaju slobodu osobnog izražavanja i jer predstavljaju kao struku ono što je suprotno od stručnosti.
Spomenula bih na kraju da u Hrvatskoj ima stotine lingvista svih generacija zaposlenih u institutima i na fakultetima, na kroatistici, anglistici, germanistici, romanistici, općoj lingvistici itd. i vjerujem da većina njih, za razliku od mene, ne bojkotira HRT već 27 godina pa su mogli primijetiti osebujan lingvistički angažman troje jezikoslovaca u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” jer ona ide unazad mjesec dana. Mogli su javno upozoriti na njenu lingvističku neutemeljenost i na štetu koju proizvodi.
Zašto šute?
autograf
Ne zanima budno uho jezikoslovaca jesu li ljudi u emisiji govorili istinu ili ne, da li su možda izricali kontradikcije, jesu li bili argumentacijom uvjerljivi, da li su pokazali retoričku vještinu. Ne, jezikoslovce zanima samo jesu li rekli “odmaram” ili “odmaram se”, “zahvaljujem” ili “zahvaljujem se”, “selim” ili “selim se”, kako bi jednu od tih dviju mogućnosti proglasili pogrešnom. I pritom kažu da “ove pogreške gotovo svi radimo”.
Međutim, ako “ove pogreške gotovo svi radimo”, onda to nisu pogreške. Nego je stvar u tome da je norma zastarjela i da griješi jezikoslovac koji inzistira na njoj.
Jezik se neprestano mijenja, norme nastaju i nestaju, a pravi ih i mijenja masa govornika, a ne lingvist pojedinac. Ono što je u jezičnoj praksi kod mase govornika prošireno, neutralno i uobičajeno, to bi lingvist trebao unijeti kao aktualnu normu u gramatičke i rječničke knjige. Ovo je abeceda lingvistike, ovo su osnovne stvari koje pišu u svakom udžbeničkom uvodu u lingvistiku. A naši cijenjeni lingvisti i lingvistice iz emisije “Dobar dan, Hrvatska” to ne znaju.
Ono što je u jezičnoj praksi kod mase govornika prošireno, neutralno i uobičajeno, to bi lingvist trebao unijeti kao aktualnu normu u gramatičke i rječničke knjige. Ovo je abeceda lingvistike, ovo su osnovne stvari koje pišu u svakom udžbeničkom uvodu u lingvistiku. A naši cijenjeni lingvisti i lingvistice iz emisije “Dobar dan, Hrvatska” to ne znaju
Promjene koje masa govornika spontano unosi u jezik rezultat su raznih okolnosti i stalnih promjena u životu. I svaka generacija donosi sa sobom prirodno neke izmjene.
Jezik nije konzervirani ili zamrznuti proizvod, nego je otvoren i fluidan i u njemu je uvijek stanje takvo da masa govornika praksom upravo smjenjuju neke norme spontano novim normama. I ne može se reći da je to loše ili da se time nešto gubi: npr. u bugarskom jeziku su vremenom padežni nastavci kod imenica nestali, ali istovremeno je pojačana uloga prijedloga za izražavanje padežnog značenja; u ruskom jeziku danas nema pomoćnog glagola koji bi u perfektu izrazio lice, ali zato je pojačana uloga ličnih zamjenica u rečenici s perfektom.
Slično se događa kondicionalu u našem jeziku – to je onaj primjer kada Nives Opačić osuđuje što “novinari stalno govore” ja bi umjesto ja bih, ili mi bi umjesto mi bismo.
Međutim, lingvistički primjerena reakcija bila bi reći da pomoćni glagol u kondicionalu očito prestaje izražavati lice i da je to proces primjetan u našem jeziku već desetljećima, a i da ne čudi što se odvija jer i prema dosadašnjoj normi imao je pomoćni glagol krnju paradigmu u kondicionalu, s jednakim oblikom za 2. lice jednine (ti bi), 3. lice jednine (on bi) i 3. lice množine (oni bi), pa se to ujednačavanje po analogiji proširuje i na ostala lica.
U lingvistici je poznato da je analogija važan pokretač jezičnih promjena, a i da su krnje paradigme nestabilnije i podložnije promjenama. Dakle, ne postoji nikakav razlog za osudu ljudi koji kažu ja bi, mi bi, kao ni onih koji kažu ja bih, mi bismo, ali postoji razlog za osudu lingvistice jer nije dala lingvističko objašnjenje, nego je reagirala izražavanjem odbojnosti, što kao lingvistica ne bi smjela.
Inače, odbojnost prema procesima koji se spontano odvijaju u jeziku Jean Aitchison svrstava u simptome starenja, a tome u prilog govori i podatak Jile Ghomeshi da “svaki istraživač promjene jezika u praktično svakoj zajednici utvrdio je da stariji u toj zajednici smatraju da jezik propada, ako ne i umire, sudeći po tome kako ga koristi najmlađa generacija” (Grammar Matters, Winnipeg, 2010, str. 78).
Jezik nije konzervirani ili zamrznuti proizvod, nego je otvoren i fluidan i u njemu je uvijek stanje takvo da masa govornika praksom upravo smjenjuju neke norme spontano novim normama. I ne može se reći da je to loše ili da se time nešto gubi
No, uzrok za odbojnost kod jezikoslovaca u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” je drugi.
Oni su propustili saznati da je lingvistika već od 1950-ih godina deskriptivna znanost, koja opisuje jezičnu upotrebu, i da je već tada u lingvistici odbačen preskriptivan pristup, koji propisuje kako bi jezična upotreba trebala izgledati.
Odbačen je jer propisivanje je subjektivno, a znanost nastoji biti objektivna. Budući da objektivnu sliku o normama koje vladaju u jeziku može dati jedino stvarna jezična upotreba, rukovodi se suvremena lingvistika aksiomom da “upotreba određuje pravilo, a ne obrnuto” (Jila Ghomeshi).
Naši jezikoslovci su prespavali suvremenu lingvistiku i ostali zaglavljeni u preskriptivizmu. Oni žele propisati kako bi jezična upotreba trebala izgledati. Međutim, takav pristup je bez uporišta u lingvistici, subjektivan je i neznanstven.
Neznanstveno je kad Nives Opačić kaže da “neke se pogreške uporno ponavljaju, a to su: pogrešna upotreba gdje, kamo, kuda (gdje ideš umjesto kamo ideš ili kuda ideš; gdje označuje mjesto, dakle ne dolazi uz glagole kretanja; kamo i kuda nisu dva ista pitanja; kamo znači cilj – kamo ideš? idem na kupanje, a kuda znači kojim putem)”.
Po svoj prilici nije ni svjesna kad kaže “uporno” da se ta upornost odnosi i na Ivana Gundulića i Bartola Kašića.
Naime, ako temu lingvistički istražimo, vidimo da korpus i starijeg i novijeg jezika pokazuje da se kuda koristi i za cilj. Ne radi se o novoj, nego o kontinuiranoj pojavi jer takve primjere nalazimo u 17., 18. itd. stoljeću, npr. kod Ivana Gundulića, Matije A. Reljkovića, Antuna Kanižlića.
Rječnik hrvatskoga jezika Iveković/Broz iz 1901. u opisu značenja priloga za cilj ovamo, tamo, onamo navodi upitni prilog kuda (dok upitni prilog kamo stavlja u zagradu). Ivana Brlić-Mažuranić koristi kuda za cilj, a koriste ga npr. i Ivan Aralica i Ivan Kušan.
U lingvistici je poznato da je analogija važan pokretač jezičnih promjena, a i da su krnje paradigme nestabilnije i podložnije promjenama. Dakle, ne postoji nikakav razlog za osudu ljudi koji kažu ja bi, mi bi, kao ni onih koji kažu ja bih, mi bismo, ali postoji razlog za osudu lingvistice jer nije dala lingvističko objašnjenje, nego je reagirala izražavanjem odbojnosti, što kao lingvistica ne bi smjela
Sve to – kontinuitet pojave i suvremena jezična praksa – govori da je preskriptivno osuđivati korištenje kuda za cilj.
Analiza korpusa pokazuje i da se gdje koristi za cilj kretanja. Također nije riječ o novom, nego o kontinuiranom procesu jer primjere u kojima gdje umjesto kamo izražava cilj kretanja nalazimo u 16., 17. itd. stoljeću, npr. kod Bartola Kašića, Ivana Gundulića, Jerolima Kavanjina, kao i danas npr. kod Ivana Aralice i Ivana Kušana.
I u Rječniku hrvatskoga jezika Iveković/Broz (1901) navedeno je da gdje izražava cilj kretanja i znači, citiram, “u koje mjesto? kud, kuda? kamo?”. Iz tog citata se vidi i da autori za cilj kretanja stavljaju kuda ispred kamo, što još jednom potvrđuje da se i kuda koristi za cilj. Dakle, jezikoslovci u “Dobar dan, Hrvatska” su preskriptivni kad izražavanje cilja kretanja nastoje ograničiti samo na kamo.
Posljedice njihovog takvog sudjelovanja svakoga dana osim vikendom u emisiji na HRT-u su višestruko štetne. Gosti u emisiji pričaju o nekoj aktualnoj temi, npr. o gripi kod djece, a nakon svega što kažu uskočit će im na kraju jezikoslovci s prigovorom da su upotrijebili gdje umjesto kamo.
Publici ispred TV-ekrana prenose time poruku da nije bitan sadržaj nego forma, nije bitno je li netko pametno govorio i prenio važne informacije, nego je li upotrijebio navodno ispravan oblik riječi.
I već su krenule po kavanama diskusije oko toga je li pravilna ova ili ona riječ i da su, eto, u emisiji jezikoslovci rekli da je pogrešno ovako ili onako. Proizvode se novi konflikti, povećava se netrpeljivost. Skreće se pažnja s drugih, vrlo bitnih tema.
Da ne spominjem kako pristojno ponašanje uključuje ne ispravljati jezični izričaj drugoga, a emisija “Dobar dan, Hrvatska” nepristojnost u obliku jezičnog ispravljanja servira kao najnormalniju stvar.
Naši jezikoslovci su prespavali suvremenu lingvistiku i ostali zaglavljeni u preskriptivizmu. Oni žele propisati kako bi jezična upotreba trebala izgledati. Međutim, takav pristup je bez uporišta u lingvistici, subjektivan je i neznanstven
Ljude predočavaju kao krivce koji navodno ne znaju svoj jezik. A ustvari jedini krivci u svemu tome su naši jezikoslovci jer ne znaju lingvistiku, jer svojim subjektivnim zabranama smanjuju raznovrsnost i bogatstvo u jeziku, jer onemogućuju stilsku varijaciju, jer sužavaju mogućnost izbora, jer ograničavaju slobodu osobnog izražavanja i jer predstavljaju kao struku ono što je suprotno od stručnosti.
Spomenula bih na kraju da u Hrvatskoj ima stotine lingvista svih generacija zaposlenih u institutima i na fakultetima, na kroatistici, anglistici, germanistici, romanistici, općoj lingvistici itd. i vjerujem da većina njih, za razliku od mene, ne bojkotira HRT već 27 godina pa su mogli primijetiti osebujan lingvistički angažman troje jezikoslovaca u emisiji “Dobar dan, Hrvatska” jer ona ide unazad mjesec dana. Mogli su javno upozoriti na njenu lingvističku neutemeljenost i na štetu koju proizvodi.
Zašto šute?
autograf
