Gotovo istodobno dok ga Europska rukometna federacija proskribira, tvrdeći da njegove pjesme nisu primjerene međunarodnom sportskom turniru i njihovim vrijednostima, na Thompsonovu koncertu u Splitu publika urla ‘Ajmo, ajmo ustaše’.Ali o tome se ni ministri, ni premijer ni šef Sabora ne oglašavaju. Ta ih ljupka fašistoidna skandiranja ne konsterniraju
HDZ-ova se vlast jako uzrujala zbog zabrane izvođenja jedne pjesme omiljenog im Marka Perkovića Thompsona na Europskom rukometnom prvenstvu u Švedskoj. O toj su se strahoti odmah oglasili njeni prvaci: i ministar vanjskih poslova, i premijer, i šef Sabora. Ne vide, kažu, nikakva razloga za takvu, po njima, neprihvatljivu odluku. U toj lijepoj pjesmi, tvrde, nema ničega spornog, samo čuvstva koja sportaše potiču na borbenost. Borbenost je tim povodom i u njima uzavrela. Gordan Jandroković, čije su specifične karakterne osobine opjevane i u njegovu ne baš slavnu nadimku, odjednom se osokolio. „Pjevat ćemo je još glasnije“, prkosno se uskopistio. Dok se svijet lomi i međunarodni se poredak doslovce urušava, hrvatska se vanjska politika – kao da nema pametnijeg posla – bavi jednom muzičkom numerom na nekom sportskom natjecanju.
Politički podivljali Opara
Pjesma je možda lijepa, ali je pjevač jako problematičan. Dok mu u Hrvatskoj tepaju, pokušavajući da ga pretvore u nacionalnu ikonu, izvan granica hrvatske države dotični se proslavio svojim naci-imidžom. Otvorenim koketiranjem s ustaškim simbolima i sentimentima. Gotovo istodobno dok ga Europska rukometna federacija proskribira, tvrdeći da njegove pjesme nisu primjerene međunarodnom sportskom turniru i njihovim vrijednostima, na Thompsonovu koncertu u Splitu publika urla „Ajmo, ajmo ustaše“. Ali o tome se ni ministri, ni premijer ni šef Sabora ne oglašavaju. Ta ih ljupka fašistoidna skandiranja ne konsterniraju. Nisu reagirali ni na buljuke navijača koji Zagrebom marširaju s desnicom dignutom na zloćudni pozdrav. Djeca u crnom koja izgledaju kao hrvatska varijanta Hitlerjugenda. Hrvatskoj se ponovno događa gotovo isto što joj se već jednom dogodilo s Bleiburgom, kada je Austrija zabranila održavanje svibanjskih komemoracija zbog njihovih neprihvatljivih, revizionističkih poruka. Tamošnja su se okupljanja godinama pretvarala u proustaške derneke, pa su ih domaćini na koncu odlučili otkazati. Ni zabrana u Švedskoj nije iznenađenje. U velikom broju europskih zemalja Thompsonovi koncerti ne prolaze.
Epizoda s nepoželjnom pjesmom na europskom rukometnom nadmetanju dobro ilustrira nesporazume koje Hrvatska ima s razumijevanjem svoga mjesta u svijetu. U europske se institucije Hrvatska potpuno integrirala, ali je u akceptiranju europskih vrijednosti nazadovala. U vrijeme svoga pristupanja Europskoj uniji činila im se mnogo bližom ili barem zainteresiranijom. Dok se premijer Plenković hvali svojim vezama s europskim i svjetskim čelnicima i po inozemnim se metropolama suvereno kreće, kao da je doma, istodobno se neke druge bliskosti i suradnje na međunarodnom planu pokušavaju prikazati kao suspektna ili izdajnička aktivnost. Tako su se za zlu kob Thompsonova muziciranja u Švedskoj prvaci HDZ-a dosjetili optužiti domaću političku konkurenciju.
Najdalje je u tom skandaloznom fejkanju otišao u posljednje vrijeme politički potpuno podivljali bivši splitski gradonačelnik Opara, koji je za zabranu pjesme okrivio „domaće cinkere, ljevičare i ocrnjivače, koji posvuda vide ustaše i ovima su dojavili da otkažu“. Njegova izjava implicira da su oponenti i navodni podrivači jači od onih koji vladaju hrvatskom državom i problematičnog pjevača snažno protežiraju. Zapjenjeni pokušaji prokazivanja tobožnjih izdajnika hrvatske stvari zaboravljaju na činjenicu da Švedska ima prilično bogato, a loše iskustvo s raznim proustaškim organizacijama, pripadnici kojih su na njenom terenu izveli više terorističkih akcija, neke i s velikim brojem ljudskih žrtava. Uglavnom, HDZ kao da se vratio u devedesete. Vrijeme kada se za svaku kritički intoniranu opservaciju s inozemnih adresa optuživala takozvana peta kolona, pa se po Hrvatskoj javno žigosala i proskribirala suradnja s međunarodnim organizacijama i objavljivale potjernice za dopisnicima stranih medija, uz redovito prebrojavanje njihovih krvnih zrnaca.
Plenković ništa protiv Trumpa
Hrvatska je vanjska politika potpuno nekoherentna. Zapravo funkcionira poput rogova u vreći. Između predsjednika Republike i premijera, po Ustavu njenih sukreatora, ne postoji ni minimalna suglasnost. Stavovi se više ni ne pokušavaju uskladiti. Oštro suprotstavljeni oko važnih političkih tema – ruske invazije na Ukrajinu, relacije prema Izraelu i Palestini, odnosa prema brutalnim politikama aktualnog američkog predsjednika – dvojac prvaka hrvatske države zbunjuje i domaću i inozemnu javnost. Ali praktično je sva vlast u premijerovim rukama. Andrej Plenković potpuno ignorira šefa države, uz vlastito tumačenje da jedini raspolaže ustavnim ovlastima za vođenje vanjske politike. Takva se koncentracija moći, upozoravaju analitičari, ni u vremenu predsjednika Franje Tuđmana nije događala.
Strašno je cinično i bahato kad čovjek koji nije sudjelovao u obrani Hrvatske sada drugima dijeli savjete o uvjetima pod kojima bi rat mogli okončati. Slično je kad Plenković danas, veličajući Thompsona, njegove pjesme naziva ratnim budnicama. Premda su njega, izgleda, uspjele probuditi tek trideset godina nakon završetka rata
Povrh svega, vanjskopolitički obesnaženog Milanovića premijer će javno optuživati da zajedno s lijevom opozicijom nastupa kao agent kaosa. Premda sam tako sve češće funkcionira. Dok rivala s Pantovčaka godinama pokušava denuncirati kao proruskog čovjeka, o afirmativnom odnosu Donalda Trumpa prema Vladimiru Putinu šef hrvatske vlade ni riječ da bi rekao. O činjenici da se u procjeni ishoda rata u Ukrajini Milanović pokazao mnogo realnijim također šuti. Sada ga je počeo prozivati zato što u četiri ratne godine ni jednom nije smatrao potrebnim otići u Kijev, u znak potpore narodu koji je izložen krvavoj agresiji. Svakako žalosna činjenica, ali je prilično nepametno i ono što Andrej Plenković izvodi. Njega je u Ukrajini bilo previše. Često se znao ponašati kao da im je premijer.
Lekcije iz Slovenije
Nuđenje hrvatskog ratnog iskustva kao rješenja za Ukrajinu posve je promašeno. Ali hrvatski premijer ipak najviše griješi kada ukrajinskog predsjednika Zelenskog, prema recentnom vlastitom priznanju, instruira da ne potpisuje nikakve teritorijalne ustupke. O tom teškom pitanju Ukrajina mora sama odlučiti. Nitko im sa strane nema pravo suflirati što će smatrati prihvatljivim. Jer odluke se u ratu često mjere brojem grobova i plaćaju ljudskim životima. Strašno je cinično i bahato kad čovjek koji nije sudjelovao u obrani Hrvatske sada drugima dijeli savjete o uvjetima pod kojima bi rat mogli okončati. Slično je kad Plenković danas, veličajući Thompsona, njegove pjesme naziva ratnim budnicama. Premda su njega, izgleda, uspjele probuditi tek trideset godina nakon završetka rata. Kad je trebalo, pod oružje se nije osjetio pozvanim.
Osnovno je pitanje oko kojeg se šefovi hrvatske države razilaze moguće svesti na dilemu treba li Hrvatska – dok se veliki tuku – biti pod stolom, kako Milanović to zna formulirati, ili može plesati po stolu, kako Plenković to nekad prakticira, pun vlastite važnosti, pretendirajući da igra u višoj ligi, barem među europskim kapitalcima. Hrvatska je mala zemlja i njene su mogućnosti skromne. Članica je EU-a i NATO -a i svoje politike mora usklađivati s partnerstvima u kojima participira. Ali to ne znači da ne može imati vlastitu vanjsku politiku. Također ne znači da mora funkcionirati kao pudlica svjetskih moćnika. Nevelik kapacitet utjecaja na međunarodnu scenu sigurno ne znači da joj se nužno svesti na kalkulaciju. Vanjska bi se politika Hrvatske prije svega morala držati principijelnosti. U tom pogledu neke bi se lekcije iz bliske Slovenije mogle usvojiti. Premda još manja od Hrvatske, Slovenija u posljednje vrijeme imponira nekim odlučnim vanjskopolitičkim potezima – priznanjem palestinske države, angažiranjem sitne ali bitne vojne potpore Grenlandu, jasnim odbijanjem Trumpove pozivnice za priključenje njegovu Odboru za mir, destruktivnoj travestiji koja cilja na razaranje Ujedinjenih naroda i međunarodnog poretka te ustoličenje sadašnjeg predsjednika SAD-a za doživotnog imperatora cijelog svijeta. Sve odluke za koje Plenković nema petlje.
Carney kao putokaz
Još je impresivniji primjer političke ozbiljnosti i odgovornosti demonstrirao kanadski premijer Mark Carney, koji je prošlog tjedna u Davosu, citirajući Vaclava Havela i njegovu „Moć nemoćnih“, govorio o mjestu i ulozi manjih zemalja u svijetu u kojem „velike, ključne sile djeluju bez ograničenja i bez stvarnih pravila“ i svojim silništvom razvaljuju međunarodni poredak. Ističući da poslušnost velikima ne kupuje sigurnost, Carney tvrdi da srednje velike i male zemlje imaju sposobnost graditi novi poredak utemeljen na vrijednostima poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država. „Srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako nismo za stolom, onda smo na jelovniku… U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje između imaju izbor: natjecati se jedna s drugom za naklonost ili se udružiti stvarajući treći put s utjecajem“, tumačio je, na neki način kopirajući dobro nam poznatu, ali u Hrvatskoj prezrenu ideju Pokreta nesvrstanih. Njegov su državnički intoniran govor promptno prenijeli svi svjetski mediji, pa je postao ključna referenca ovogodišnjeg skupa u Davosu. Bivša će hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić u kanadskom premijeru odmah prepoznati organskog vođu slobodnog svijeta. Mjesto koje je već duže vrijeme upražnjeno. „Demokratski svijet ima novog lidera“, tvrdi. Pitanje je hoće li iz nadahnutog programatskog ekspozea Marka Carneyja, manifesta za stvaranje svijeta u kojem će za sve narode i države biti mjesta i pravde, čelnici Hrvatske bilo što naučiti.
