Predsjednik Milanović ovoga puta je u pravu. Premijer radi na rasklimavanju ustavnog poretka. Pokušaj da u odlučivanju o šefu jedne tajne službe eskivira predsjednika Republike nije slučajan. Nije rezultat greške, nego je dio plana. Na što upućuje i posve nevjerojatna Plenkovićeva ideja da svaki razgovor s Pantovčakom uvjetuje predsjednikovom isprikom, njemu osobno, ministrima, HDZ-u i cijeloj Hrvatskoj
Nisu baš bijele kacige, ali žestoki rat između dvaju brda vlasti oko tajnih službi, u zoni u kojoj Ustav nalaže suradnju i supotpis, sada rješavaju mirovni posrednici. Neprihvaćanje razgovora sa šefom Vrhovnog suda i ogluha o zahtjeve sudske raje, bijedno plaćenih sudskih službenika koji su već šesti tjedan u štrajku, rezultira blokadom cijelog pravosudnog sustava. U komunikacijsku se katastrofu pretvorio i pokušaj dedramatiziranja najnovije plinske afere: premijer je izašao pred novinare, ali ni na jedno jedino pitanje o čudnoj trgovini plinom, zbog koje je HEP, kao državna firma, ostao kratak za milijune eura, nije znao ili nije htio odgovoriti. Protekli je tjedan teško havarirao Andreja Plenkovića.
U sukobu sa šefom države oko čelnog čovjeka Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA) premijer je morao malo podvući rep. Pokazalo se, naime, da u ovom slučaju nije riječ tek o još jednom u seriji njihovih uobičajeno difamirajućih prepucavanja u kojima se međusobno časte blatom, jedan drugoga nazivajući komunističkim gojencem ili bolesnim šmrkavcem. Kad se Zoran Milanović u četvrtak navečer u programu svih triju televizija s nacionalnom koncesijom obratio javnosti, tvrdeći da premijer Plenković priprema politički udar na ustavni poredak i demokraciju, stvari su postale ozbiljne. U dramatično intoniranom istupu predsjednik je objasnio da se uskoro obezglavljena VSOA preko nekakvog fol prijelaznog rješenja pokušava staviti pod izravni nadzor vladajućeg HDZ-a. Umjesto da ime novog ravnatelja vojne tajne službe predsjednik i premijer, prema Ustavom zadatoj proceduri, zajednički dogovore i supotpišu, u Vladi su skovali plan kako će ministar obrane, izvršitelj Plenkovićevih tajnih želja, postaviti nekakvog privremenog vršitelja dužnosti i šefa države tako izbaciti iz donošenja odluke.
Isprika mora biti obostrana
Premijer je Milanovićevo obraćanje javnosti pokušao obezvrijediti i ismijati, podrugljivo ga nazivajući blesimetar -poslanicom. Inzistiranje na formi, na činjenici da je predsjednik svoj govor pročitao, posve adekvatno s obzirom na ozbiljnost poruka, moglo bi značiti da je sadržaj bilo jako teško osporavati. Čak su i HDZ-u bliski ustavni stručnjaci konstatirali da Plenkovićev scenarij nije usklađen s Ustavom. Za bivšeg predsjednika Josipovića nema dileme da Vlada svojim angažmanom u ovom slučaju stvara neustavnu situaciju. Ni ministar, ni Vlada, ni premijer ne mogu samostalno predlagati kandidate za ravnatelja tajnih službi, ni vojne ni civilne. Prijedlog usuglašavaju predsjednik Republike i premijer. Ministar se pojavljuje samo kao prijenosnik njihova dogovora prema Saboru. Ta se Ustavom predviđena procedura ne može mijenjati ni zakonom ni nekim pravilnicima, još manje premijerovom samovoljom. Povjerljivi izvori tvrde da je Andrej Plenković odlučio reterirati tek kad je iz Ustavnog suda dobio signal da ga u ovom slučaju teško mogu suportirati.
Da je pameti, iz jedva, polovično saniranog sukoba oko Vojne sigurnosno-obavještajne agencije Andrej Plenković morao bi naučiti da ne može baš sve što hoće. Morao bi prihvatiti da Njegovo visočanstvo nije iznad Ustava i zakona. Brojne je institucije u državi podčinio i okupirao kako bi kontrolirao tokove novca ili demontirao antikorupcijske mehanizme
Njegovi manevri oko čelne funkcije u VSOA-i nisu rezultat tek pogrešnog razumijevanja proceduralnih pitanja. Radi se prije svega o igri moći. Predsjednik je Milanović ovoga puta u pravu. Premijer radi na rasklimavanju ustavnog poretka. Pokušaj da u odlučivanju o šefu jedne tajne službe eskivira predsjednika Republike nije slučajan. Nije rezultat greške, nego je dio plana. Na što upućuje i posve nevjerojatna Plenkovićeva ideja da svaki razgovor s Pantovčakom uvjetuje predsjednikovom isprikom, njemu osobno, ministrima, HDZ-u i cijeloj Hrvatskoj. Nema sumnje da je Zoran Milanović svojim poganim jezikom jako mnogo napravio da sukob u vrhu vlasti nepodnošljivo eskalira. Istina je da njegova konfliktna i uvredljiva retorika srozava razinu javne komunikacije u Hrvatskoj. Ali i premijer sa svojom ministarskom i stranačkom svitom na posve neprimjeren i uvredljiv način govori o predsjedniku Republike, pa bi utoliko isprika morala biti obostrana.
Premijerove faraonske aspiracije
Dizanje osobne uvrijeđenosti na razinu državnog razloga možda je u skladu s njegovim običajem da samog sebe poistovjećuje s državom. Ali ovdje nije riječ o odnosu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, nego se radi o relaciji predsjednik – premijer. Obojici s ustavnom obavezom da u nekim stvarima – vanjskoj politici, obrani te sigurnosnim pitanjima – moraju surađivati. Princ iz Banskih dvora može se osjećati uvrijeđeno, ali ispunjavanje svojih ustavnih dužnosti – dogovaranje sa šefom države – ničim ne može uvjetovati. Dok je premijer, njegovi se osobni osjećaji ne mogu stavljati iznad Ustava. Traženje isprike, i to – kako je rekao – s mašnicama, samo je način da se svaki razgovor opstruira i odbije. Premijer je zapravo konstruirao alibi kako bi šefa države isključio iz donošenja odluka u kojima po Ustavu sudjeluje. Odnosno kako bi sam – preko ministra obrane – kadrovirao po VSOA-i.
Svojim faraonskim aspiracijama Andrej Plenković destruira ustavni poredak i demokratska pravila igre. Prvo, izravno izabranog predsjednika Republike pokušava blokirati u obavljanju njegovih Ustavom određenih funkcija. Drugo, istodobno silno, izvan ustavnih gabarita, povećava vlastiti utjecaj i moć. Sam bi o svemu odlučivao. Generalno, umjesto instituta podjele i kontrole vlasti premijer preferira njenu koncentraciju u vlastitim rukama. Treće, takvom uzurpacijom mijenja karakter Hrvatske. Demokraciju, nerazvijenu i faličnu, pretvara u autokraciju. Model koji je pokušao implementirati u slučaju vojne tajne službe, sutra bi primijenio na drugima.
Kao što ga godinama već primjenjuje, redom zaposjedajući nekad autonomne institucije države. O čemu govori i svježa, koliko se zna, oko 12 milijuna eura teška plinska afera, čiji kraci vode direktno do premijerovih vrata, a koju osobno, svojim izmotavanjem, pokušava eutanazirati. Resorni ministar Filipović njegov je izbor, kao što je po mnogim aspektima problematični, ali u HDZ-u dobro umreženi šef HEP-a njegov čovjek. Umjesto utvrđivanja činjenica o još jednom čerupanju državne firme, premijer javnosti nudi izgovore, kupujući vrijeme kako bi i taj lopovluk s ljetom otišao u zaborav. Pritom se DORH koristi kao instrument skrivanja. Objavom da je Državno odvjetništvo započelo izvide slučaj se pokušava maknuti iz fokusa javnosti, kao da nitko više o plinskoj mafiji ne smije govoriti. Kao što se dogodilo prije desetak mjeseci, kada su HDZ-ovi predatori iz HEP-a izvukli milijardu kuna.
Milanović je nezgodan protivnik
Da je pameti, iz jedva, polovično saniranog sukoba oko Vojne sigurnosno-obavještajne agencije Andrej Plenković morao bi naučiti da ne može baš sve što hoće. Morao bi prihvatiti da Njegovo visočanstvo nije iznad Ustava i zakona. Brojne je institucije u državi podčinio i okupirao kako bi kontrolirao tokove novca ili demontirao antikorupcijske mehanizme, ali na Milanoviću bi mogao polomiti zube. Predsjednik Republike može biti jako neugodan protivnik, zbog vrlo snažnog izbornog legitimiteta i vazda spremne volje na svađu i fajt.
Premda se vrlo vjerojatno na neki način osjeća pobjednikom, šef države bi iz slučaja VSOA također mogao izvući dragocjene pouke. Mogao bi naučiti da od njegovih razbarušenih i zapjenjenih logoreja snažnije može djelovati kad vlastite misli i jezik drži pod kontrolom. Snaga možda klade valja, ali narodna mudrost veli da um caruje. Vrijednom lekcijom mogla bi se pokazati i ona da ne valja pucati u vlastita koljena. Što Zoran Milanović običava raditi. Nedavno je tako vlastitu uvjerljivost torpedirao posve nedopustivim isključenjem jedne medijske kuće iz praćenja svoje tiskovne konferencije. Takvim se oduzimanjem akreditacija bavila samo Tuđmanova vlast na samom početku devedesetih, u trijumfalističkom silništvu nakon izborne pobjede. Šokantna predsjednikova zabrana odmah se pokazala kontraproduktivnom. Poslužila je da se pravi problemi medijskih sloboda u Hrvatskoj opet zamagle i kamufliraju. Istina, neki novinari zbog Milanovića ne mogu na Pantovčak, ali neki mediji zbog Plenkovića ne mogu do oglasa. Što se ovdje u Hrvatskoj slabo spominje, ali je u Bruxellesu već evidentirano. Najnovije godišnje izvješće Europske komisije o stanju vladavine prava za Hrvatsku tako upozorava da su njihove preporuke o oglašavanju državnih ustanova i javnih poduzeća u medijima ostale mrtvo slovo na papiru. EK konstatira da nema napretka u jačanju okvira za pošteno i transparentno raspoređivanje sredstava koja javna tijela troše za svoju medijsku promociju.
Šef države s razlogom se skandalizira nad nedavnom proslavom jednih novina slavne tradicije, koje su obilježavanje svoje visoke obljetnice pretvorile u manifestaciju vlastitog sljubljivanja s vlašću, potpuno se stavljajući u funkciju premijerova paradiranja s gotovo kompletnom ministarskom svitom. Ali Milanović bi u svojoj kritici bio uvjerljiviji da i sam nije imao svoje novinare. Ili da s medijskim carstvom s kojim danas ratuje nije svojedobno njegovao vrlo intenzivne i prijateljske odnose. Druženja i ručkovi s vlasnicom premijeru Plenkoviću danas omiljene medijske firme, predsjednikovoj tankoćutnosti u to vrijeme nisu smetali. Njihov ga model funkcioniranja nije iritirao, nije šibao po novinarima niti je intelektualne kapacitete gazdarice javno ironizirao. Toliko o principima.
