Razumljivo je da u uvjetima brahijalnog upada ruske vojne sile u jednu suverenu državu, što je operacija s nesagledivim mogućim posljedicama globalnog karaktera, domaći politički ratovi djeluju beznačajno. Premda to nikako nisu. Kome je u interesu – moglo bi se postaviti pitanje – da se zbog rata u Ukrajini lopovluk u vrhu vlasti u Hrvatskoj više ne vidi
Ruska invazija na Ukrajinu spašava Andreja Plenkovića. Užas rata u Europi iz fokusa javnosti maknuo je afere u hrvatskoj vlasti. Naslovnice svih svjetskih medija, pa onda i hrvatskih, preplavljuju slike strašnih razaranja ukrajinskih gradova i rijeka ljudi koji bježe od vojne sile despota s istoka. Ratne strahote, trenutno teško predvidivog opsega i dometa, potpuno su zasjenile dramu koja je do jučer tresla hrvatsku političku scenu.
Cijeli se svijet bavi novovjekim ruskim carem, pokušavajući procijeniti dokle je kao gospodar rata spreman ići. U tvrdnje da je Putinovo zveckanje nuklearnim arsenalom prazna prijetnja, ništa više od dodatnog pokušaja zastrašivanja, i nagađanja bazirana na činjenici da bi upotreba atomskih projektila bila iracionalna, nitko se više ne može pouzdati. Odluka da krene u krvavi pohod na Ukrajinu također nije ni razumna ni racionalna. Realni problem sigurnosti Rusije kremaljski je diktator, pretvoren u monstruma rata, odlučio rješavati tako da druge učini nesigurnima. Ukrajinu bi pregazio i pokorio razaranjem, golom vojnom mašinerijom. Ostatku europskog kontinenta otvoreno najavljuje upotrebu krajnjih, nuklearnih sredstava. Istina, nije despot iz Moskve prvi koji je tenkovima krenuo na drugu državu, tresući temelje međunarodnog poretka. Ali se prvi put u novijoj povijesti takva invazija događa u Europi. Pitanjem kome sve takva situacija odgovara, ovoga se puta nemamo prostora baviti.
Ne ljuljati HDZ u doba invazije
Razumljivo je da u uvjetima brahijalnog upada ruske vojne sile u jednu suverenu državu, što je operacija s nesagledivim mogućim posljedicama globalnog karaktera, domaći politički ratovi djeluju beznačajno. Premda to nikako nisu. Ali su trenutno nestali, maknuti sa stola, kao da ih nikada nije bilo. Ministra koji je koliko jučer iz ureda transferiran u Remetinec više nitko ne spominje. Potpredsjednik Vlade koji je pod istragom, ali i dalje u funkciji, kao da nikoga više ne skandalizira. Kao ni premijerova namjera da za novog ministra prevažnog resora graditeljstva i obnove ponovno instalira potkapacitiranog čovjeka. Medije više ne pune ni Plenkovićevi partneri, koji su mu prvi put srušili jedan katastrofalan kadrovski izbor, pokazujući da više ne vrijedi ono „mogu što hoću“, što je rezultat premijerova slabljenja, a ne njihova jačanja. Zahtjevi opozicijskih stranaka da se teška kriza brojnim aferama kompromitirane Vlade riješi raspisivanjem prijevremenih izbora, otišli su u zaborav.
Izvanrednu situaciju invazije na Ukrajinu premijer Plenković trebao bi iskoristiti za otvaranje dosad nepostojećeg dijaloga s opozicijom, a onda i ukupnom javnošću. Morao bi pokazati širinu i uključivost. Izaći iz partijskog funkcioniranja države. Ali da bi sve to mogao provesti, Andrej Plenković prvo bi morao promijeniti sam sebe
Ne događa se ta promjena retorike i političkog fokusa samo spontano, slijedom dramatičnih događaja na međunarodnoj sceni. Invaziju Rusije na Ukrajinu vlast u Hrvatskoj vidi kao priliku iskoristivu za zataškavanje vlastitih problema. Čak za prokazivanje legitimne kritike. Ne znam kome je u interesu, kaže ovih dana jedan Plenkoviću odani političar, da u okolnostima rata u Ukrajini i političke krize u BiH ljuljamo i rušimo Vladu. Ljuljanje HDZ-ove vlasti započelo je prije rata u Europi. Zapljusnuta valom korupcijskih skandala, opozicija je posve legitimno tražila izbore i smjenu vlasti. Izdala bi vlastitu funkciju da je to odšutjela. Osim toga, Plenkovićeva je vlast samu sebe zaljuljala, dopuštajući da sve dublje tone u živo blato namještaljki, malverzacija i kršenja zakona. Kome je u interesu – moglo bi se postaviti pitanje – da se zbog rata u Ukrajini lopovluk u vrhu vlasti u Hrvatskoj više ne vidi i ne šiba, da mu je zauvijek sve oprošteno.
Homogenizacija nacije
Putinova invazija na istoku Europe jako pomaže Andreju Plenkoviću, ne samo zato što u novostvorenom ratnom ozračju izvanredni izbori postaju posve nerealna opcija, nego i zato što ratna prijetnja proizvodi zbijanje redova, i na međunarodnoj i na domaćoj sceni. Baš kao i devedesetih, nacija se homogenizira, a političke se razlike i sporovi stavljaju po strani. Predsjednik države i premijer odjednom uvlače rogove i približavaju stavove. Deklaracija o Ukrajini u Saboru je prihvaćena gotovo jednoglasno. Vladin ukrajinsko-ruski paket, pomoć za Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, složno, konsenzusom, podržavaju sve parlamentarne stranke. Izvanredna situacija nameće potrebu jedinstva. Svijet se u nekoliko dana drastično promijenio, novopokrenuti će rat imati utjecaja na mnoge zemlje. Između ostalog i na Hrvatsku. Neke je posljedice moguće predvidjeti: poskupljenje energenata i hrane, vjerojatno i dodatno ubrzavanje inflacije, neizvjesna turistička sezona… Sankcije nametnute Rusiji neće proći mimo onih koji će u njima sudjelovati. Ekonomski snažnije zemlje lakše će ih istrpjeti. Reperkusije uključenosti ruskog faktora u hrvatsku privredu tek će se vidjeti. Mnoge zemlje najavljuju veliko povećanje i svojih vojnih proračuna, što će netko morati platiti. Bogatiji vojni arsenali redovito znače siromašnije stanovništvo.
U svakom slučaju, premijer Plenković trenutno ima mnogo konkretnog posla – od organiziranja prihvata izbjeglica do organiziranja zemlje kako bi eventualno prelijevanje ratne krize prema prostoru Zapadnog Balkana, moguće čak sve do granica Hrvatske, spremno dočekala. Strahovi da bi problemima bogata i nestabilna regija mogla postati kolateralna žrtva rata za Ukrajinu, nisu posve bezrazložni. Bez obzira na to vide li se ratni piromani u Rusiji – koja bi možda, da disperzira pritisak, mogla otvoriti neku frontu u Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori – ili bi neki ovdašnji disruptor iskoristio priliku da pravi rusvaj dok je svijet zagledan u Kijev. Jasno je samo jedno: partnerstvo hrvatskog državnog vrha – Milanovićevo otvoreno, Plenkovićevo posredno – s notornim Miloradom Dodikom, malim BiH-Putinom, postaje sve suspektnije i kompromitantnije.
Rat Rusije protiv Ukrajine jako pomaže Andreju Plenkoviću i zato što mu kupuje vrijeme koje bi mogao iskoristiti da sam organizira rješavanje problema koji su ga recentno jako zaljuljali, skoro do rušenja s vlasti. Dobio je vrijeme da nužne promjene kreira, aplicira i vodi bez pritiska iz opozicije. Barem da pripremi i provede ozbiljnu rekonstrukciju Vlade. Ali da bi se operacija pokazala uspješnom, morat će zadovoljiti neke uvjete. Uobičajeno preslagivanje istoga više neće biti dovoljno. Prvo, premijer bi morao pokazati nultu toleranciju prema korupciji, što je dosad redovito eskivirao. A to onda znači da u njegovoj vladi ne mogu biti ministri ili čak potpredsjednici koji su pod istragom. Boris Milošević možda je posve ispravan čovjek, čist kao suza, ali iz svega što je javnost o aferi „po babi i po stričevima“ dosad mogla saznati proizlazi da su neki poticaji i državne pare podijeljeni mimo kriterija i zakona. Ako nije on sastavljao liste sretnih dobitnika, netko jest, pa neka njegov SDSS i manjinski zastupnici, koji ga žestoko brane, otkriju krivca. Ideja da bi Milošević, takvom teretu usprkos, mogao ostati u Vladi i da bi na položaju potpredsjednika normalno mogao funkcionirati, moralni je idiotizam. Ustraje li u takvom stavu, SDSS daje za pravo onima koji ga već nazivaju „HDZ-om istočnog obreda“, što se nakon otvaranja Uskokove istrage više ne čini zlobnom duhovitošću bez pravog pokrića. Zadrži li premijer Plenković u svom kabinetu čovjeka s takvom hipotekom, nikad se od sumnji da je čuvar sustavne korupcije neće oprati.
Šokantna ideja
Drugo, Andrej Plenković svoju bi vladu morao rekonstruirati angažiranjem zaista sposobnih ljudi, koji mogu napraviti posao i donijeti potrebne rezultate. Ali čini se da je premijeru to i dalje potpuno nevažno. Frapantna ideja da za novog ministra obnove dovede izvjesnog Čuraja, čovjeka vrlo blijede biografije iza kojega ne stoje nikakvi radni rezultati, djelovala je potpuno šokantno. Zato što otkriva apsolutni nemar prema zahtjevima obnove. Šefu je Vlade, izgleda, baš svejedno hoće li se obnova napokon uspjeti pokrenuti. Kao što mu je bilo nevažno kad su u protekle skoro dvije godine od potresa u Zagrebu i nešto manje od kataklizme na Baniji, europske pare ležale na hrpi, a ljudi trunuli po kontejnerima. Predlažući šefa praktično nepostojećeg HNS-a za ministra obnove, premijer je, kaže, htio napraviti gestu dobre volje prema liberalnom krilu svoje koalicije. O gestama prema stradalom stanovništvu očito nije mislio. Slična je situacija i s drugim resorima. Plenković dijeli fotelje, a ne raspoređuje poslove. Zato su mu rezultati tako mršavi. Ministre za rezultate nitko i ne pita. Vlada se bavi zadovoljavanjem stranačkih, a ne javnih interesa.
Treće, Andrej Plenković svoju vladu može stabilizirati samo otvaranjem prema javnosti. Morao bi izaći iz svoje kule bjelokosne, iz koje povremeno riga vatru na svoje oponente i medije, iz svog neprovjetrenog kuhinjskog kabineta koji mu, poput nekog bedema ljubavi, pruža osjećaj nedodirljivosti. Tješiti se kako je HDZ najjača stranka u državi više nije dovoljno. Neće biti dovoljno ni za pobjedu na izborima, još manje za osvajanje mandata, ponajmanje za uspješno vođenje politike. Bez podrške javnosti njegova vlada opet će kolabirati. Ufati se u stabilnost vlasti samo na osnovu parlamentarne većine, na broju ruku u Saboru, a komunikaciju s građanima svesti na monologe i dociranja, na tupilo s vrha države kako moraju znati ovo ili ono, kako ovo ili ono moraju shvatiti, prilično je falična strategija. Izvanrednu situaciju invazije na Ukrajinu premijer Plenković trebao bi iskoristiti za otvaranje dosad nepostojećeg dijaloga s opozicijom, a onda i ukupnom javnošću. Morao bi pokazati širinu i uključivost. Izaći iz partijskog funkcioniranja države. Ali da bi sve to mogao provesti, da bi se odlučno riješio korumpiranih, da bi se u upravljanju državom okružio sposobnima a ne podobnima, da bi političku stabilnost gradio traženjem saveznika u realizaciji programskih ciljeva, a ne stranačkim trgovanjem, Andrej Plenković prvo bi morao promijeniti sam sebe.
