Plenkovićeva izjava da je ‘Hrvatska sada na radaru svih ozbiljnih investitora’ dobro zvuči, ali ništa ne garantira. Da je izvanrednu presicu sazvao nakon što je Hrvatska postala prvak EU-a po rastu inflacije, kao što je napravio nakon rasta kreditnog rejtinga, djelovao bi mnogo ozbiljnije. Ali inflaciju za rogove njegova vlast baš nikako ne uspijeva uhvatiti
Naša zemlja ponovo pobjeđuje. Zapravo, toliko pobjeđujemo da uopće ne znamo što bismo s tim. Ljudi me pitaju: „Molimo vas, molimo vas, molimo vas, gospodine Predsjedniče, previše pobjeđujemo. Više to ne možemo podnijeti.“
Ne, nije to citat iz govora Andreja Plenkovića. Premda možda tako djeluje. Pohvalu je vlastitim pobjedama nedavno izgovorio američki predsjednik Donald Trump, u svome izvješću o stanju nacije. Njegova su ekonomska postignuća, rekao je, Ameriku uvela u zlatno doba, zemlji je omogućio transformaciju „kakvu još nitko nije vidio“, SAD je u svijetu sada „poštovan kao možda nikad prije“.
Hrvatski premijer, također pun udivljenja prema vlastitoj veličini, voli širiti priču o nikad prosperitetnijoj i sretnijoj Hrvatskoj. Svojim joj je naporima, tvrdi, osigurao neviđen procvat. Prošloga se tjedna novinarima pohvalio da je postao uzor cijeloj Europi. „Praktički su me vukli za rukav u Parizu“, rekao je, objašnjavajući kako su se na tamošnjem summitu o nuklearnoj energiji drugi europski lideri raspitivali o brzoj reakciji hrvatske Vlade na energetsku krizu uzrokovanu ratom na Bliskom istoku. Hrvatska je ograničila cijene nafte i plina, što je u izvanrednim okolnostima gotovo rutinski postupak, ali ga Plenković predstavlja kao izvanredan liderski potez, na razini cijele Europe. „Hrvatska je bila prva, niz zemalja koje će to učiniti ići će za našim primjerom“, kaže. Hrvatska je u ovom slučaju bila najbrža, što o njezinim kapacitetima vodstva, pogotovo u europskom kontekstu, ne govori ništa.
Stampedo poskupljenja
Premijer je sličnu odu vlastitim postignućima ispjevao i nakon što je Hrvatskoj recentno skočio kreditni rejting. Istina, Hrvatska nikad toliko visok, A-rejting nije imala, ali to ne znači da je ekonomski superiorna Italiji ili Poljskoj, koje Plenković navodi kao zemlje nižeg boniteta. Visoki je kreditni profil države, naravno, mnogo bolji od niskoga, ali na život se građana uopće ne mora reflektirati. Utoliko i njegova izjava da je „Hrvatska sada na radaru svih ozbiljnih investitora“ dobro zvuči, ali ništa ne garantira. Da je izvanrednu presicu sazvao nakon što je Hrvatska postala prvak EU-a po rastu inflacije, kao što je napravio nakon rasta kreditnog rejtinga, djelovao bi mnogo ozbiljnije. Ali inflaciju za rogove njegova vlast baš nikako ne uspijeva uhvatiti. Stampedo poskupljenja već godinama satire Hrvatsku.
Dok Andrej Plenković slavi svoje odluke i novinare optužuje da mu skrivaju uspjehe, što je, kaže, „ozbiljan problem hrvatskog društva“, sindikati govore o neuspjesima i najavljuju prosvjede. Tri sindikalne središnjice – Matica hrvatskih sindikata, Nezavisni hrvatski sindikati i Savez samostalnih sindikata Hrvatske uz Sindikat umirovljenika – organiziraju sredinom sljedećeg mjeseca (18. travnja) u Zagrebu protestni skup pod nazivom „Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine“. Cilj im je upozoriti na, kako navode, neizdrživo materijalno stanje velike većine hrvatskih građana. Podaci koje iznose djeluju dramatično. Otkrivaju bijedu Plenkovićeva sjaja.
U posljednjih pet godina ukupna je stopa inflacije u Hrvatskoj narasla na 28 posto, hrana je poskupjela za 47 posto, stambeni kvadrati za više od 60 posto, životni su troškovi generalno eksplodirali. Hrvatska je u EU šesta po cijenama hrane, a po visini je prosječne plaće tek na 19. mjestu.
Ogroman broj Hrvata živi u bijedi
Premijer Plenković običava govoriti da je u vrijeme njegova dolaska na vlast, 2016., Hrvatska bila na 62 posto prosječne razvijenosti Europske unije, dok je lani završila na 78 posto. Ali to ne znači da se i životni standard adekvatno povećao. Vladine se tvrdnje da je Hrvatska trenutačno na oko 80 posto standarda EU-a ne odnose na građane. Plaće, a pogotovo mirovine, nisu se povećavale u skladu s rastom BDP-a, odnosno razmjerno troškovima države.
Prosječna godišnja bruto plaća u Hrvatskoj iznosi oko 24.000 eura, što je ni 60 posto prosjeka Europske unije. Hrvatski radnici primaju 66 posto slovenske, 43 posto njemačke, 40 posto austrijske i 38 posto irske plaće.
U vremenu od 2015. do 2024. prosječna je plaća zaposlenika rasla za 72 posto, dok se u istom vremenu neto dobit poduzetnika povećala za 336 posto.
Oko 750.000 umirovljenika živi ispod praga siromaštva. Ogroman broj doslovce u bijedi. Plenković je u svom prvom mandatu najavljivao povećanje prosječne mirovine na 60 posto prosječne plaće. Ali je od obećanja brzo odustao. Mirovine su ostale na oko 45 posto prosjeka plaća, faktički na razini na kojoj ih je prije deset godina i zatekao. SDP-ov Boris Lalovac tvrdi da su umirovljenici najveći gubitnici njegove vlasti. BDP raste, ali njihov standard pada na samo dno EU-a. Štoviše, svojom poreznom politikom, forsiranjem rasta primanja zaposlenih na temelju neoporezivih naknada, znači bez plaćanja doprinosa, premijer radi na razaranju mirovinskog sustava i urušavanju socijalne države. Zbog takve se prakse minimalna mirovina – trenutačno oko 500 eura – smiješi gotovo svima s ispodprosječnim plaćama. Crne se prognoze već počinju ostvarivati: lani je 37 posto novih umirovljenika završilo s najnižim mirovinama.
U riziku od siromaštva živi i gotovo svako peto dijete. U jednoroditeljskim obiteljima i više, skoro svako četvrto. Prema službenim podacima za 2024. godinu, ukupno oko 150 tisuća mališana, što je ravno cijelom gradu veličine Splita. Profesorica Olja Družić Ljubotina s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja se sa svojim kolegicama izborila da svaki učenik u osnovnoj školi dobije jedan besplatan obrok, navodi primjer djeteta koje se za nastave onesvijestilo od gladi.
Čemer i depresija
Socijalno je nezadovoljstvo u Hrvatskoj ogromno. Ali se uglavnom ne buni, ne vrišti, ne izlazi na ulice. Više je rezignirano, utopljeno u apatiju. U mandatima Andreja Plenkovića najboljom se pokazala njegova europska politika. Inzistiranje na što čvršćem integriranju Hrvatske u arhitekturu Europske unije. U čemu je osobno bio uspješniji od države. Hrvatski se premijer potpuno sjedinio s briselskim političkim plemstvom, od čega je i Hrvatska sigurno imala koristi. Ali njegovi su poljupci s Ursulom i intimiziranja s drugim šefovima Europe rezultirali i nezdravim izostankom kritičnosti. Plenković se ne može odvojiti od birokratskih europskih struktura, on naprosto slijedi liniju, kaže Goran Čular, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Zato Hrvatska često djeluje kao pudlica EU-a. Nespremna na artikuliranje vlastitih stavova čak i o najvažnijim vanjskopolitičkim pitanjima. Osim toga, integriranje u europske strukture i procese teklo je mnogo glatkije od integriranja u europske vrijednosti. Hrvatska je od svoga ulaska u EU u tom pogledu evidentno nazadovala. Već godinama vozi u rikverc. Po ukorijenjenosti sistemske korupcije, partijskom, HDZ-ovom porobljavanju države, podrivanju demokracije, autokratskom izopačenju vlasti. Plenković se odrekao i svoga apaurinskog, umjerenjačkog stava, s kojim se prije deset godina, sav svilen, iz Bruxellesa vratio u Hrvatsku. Danas je šef desničarske vlade, koja kompletnu opoziciju, pa i njezine birače, dakle polovinu Hrvatske, proglašava neprijateljima države, što je par excellence antidemokratski stav. Dakle, u političkom smislu Andrej Plenković nije Hrvatskoj donio neki napredak.
Njegov se nereformski profil iskazao i u trošenju europskih fondova. U njegovim su se mandatima u Hrvatsku slila ogromna europska sredstva. Koja su joj, kao i svakoj drugoj državi koja pristupi EU, trebala osigurati hvatanje koraka s drugim članicama saveza. Po Hrvatskoj se posljednjih godina mnogo gradi, ali veliko je pitanje kakve će koristi na koncu od toga biti. Ekonomisti, primjerice Neven Vidaković, tvrde da Nacionalni plan oporavka i otpornosti nije postigao svoj cilj, sredstva nisu iskorištena za promjenu ekonomske strukture i osiguravanje dugoročne otpornosti na krizne šokove. Restrukturiranja gospodarstva nema, poljoprivredna je proizvodnja na razine one otprije tridesetak godina, poljoprivreda i industrija rastu značajno slabije od ostatka ekonomije. Službeni podaci govore, poentira Vidaković, da konkurentnost hrvatskog gospodarstva nikada nije pala toliko kao u vrijeme provođenja Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Kako se priljev europskih sredstava bude smanjivao tako će se vidljivost posljedica pogubne Plenkovićeve politike izbjegavanja reformi i ukopanosti u status quo povećavati.
Socijalno nezadovoljstvo, čemer i depresija snažno su potencirani i dubokim osjećajem velike nepravde, kojim su hrvatska država i društvo potpuno preplavljeni. Hrvatska je još od devedesetih teško traumatizirana pljačkaškom privatizacijom, koja je jednima, vladajućima, sve dala, dok je velikom dijelu ostatka ljudi sve uzela. Tom je linijom podjele nacija i danas rascijepljena na one koji državu smatraju svojim vlasništvom i socijalno deprivirane. Naslijeđeni jaz Plenkovićeva je vlast u svome desetljeću dodatno produbila. Političku je klasu iritantno golemim povećanjem plaća potpuno odvojila od naroda. Bezobraznim povišicama, nespojivim sa standardom nacije, kompletna je politička vlastela ne samo preplaćena nego i korumpirana. Nitko se, od Pantovčaka do najmanje općine, od šefa države do zadnjeg načelnika, nije bunio. Svi su se zajedno pokazali potkupljivima, definitivno bez osjećaja za socijalnu korektnost i pravičnost.
Socijalno je nezadovoljstvo u Hrvatskoj ogromno. Ali se uglavnom ne buni, ne vrišti, ne izlazi na ulice. Više je rezignirano, utopljeno u apatiju. U mandatima Andreja Plenkovića najboljom se pokazala njegova europska politika. Inzistiranje na što čvršćem integriranju Hrvatske u arhitekturu Europske unije
Megabogataši & siromasi
Svojim odlukama Plenkovićeva Vlada sa svojim satelitima po takozvanim nezavisnim institucijama zaoštrava golemo socijalno raslojavanje Hrvatske, među rekordnima u europskim razmjerima. Prema podacima HNB-a, imovina deset posto najbogatijih Hrvata gotovo je pet puta veća od ukupnog imetka polovine lošije stojećih. Siromašnija polovina hrvatskih kućanstava sva zajedno imaju oko 11 posto ukupnog neto bogatstva, deset posto s vrha skoro polovinu, 47 posto imovine. Činjenica da javne usluge, posebno zdravstvene, postaju sve nedostupnije socijalnu rupturu produbljuje, a položaj manje sretnog dijela Hrvatske dramatično pogoršava. Andrej Plenković nije samo neukusan i dosadan kad prodikuje o svojim uspjesima i pobjedama. Ono čime se on diči za veliki broj građana postaje nepodnošljivo.
