Sretna je Hrvatska što ga ima. Uvelike se gradi kult ličnosti na kakvom bi i predsjednik Tuđman mogao pozavidjeti. Više podsjeća na doba ‘ljubičice bijele’. Možda da se i neka štafeta organizira. Čini se da samo još nije odlučeno aspirira li gospodin Japajajko na carski tretman pa će mu se klanjati kao Njegovu Veličanstvu ili je skloniji tituli Voljenog Vođe
Osjećam se nikad bolje, fizički spremniji i intelektualno angažiraniji, bolje nego ikada, s ogromnim iskustvom – tako je Andrej Plenković odgovorio na pitanje novinara, postavljeno u sugestivnom tonu, ima li snage i za četvrti premijerski mandat. Litanije samohvale, u prošlotjednom intervjuu javnoj televiziji, upriličene su valjda povodom desete obljetnice njegova dolaska na čelo HDZ-a. Nije novost da šef Vlade sam sebi običava komplimentirati. Ovoga se puta podičio da su postignuća vlasti u njegovu desetljeću „znatno promijenila Hrvatsku, kao što su, pod mojim vodstvom, promijenila i HDZ u određenoj mjeri“. Uglavnom, svoje desetljeće vladanja strankom, a uskoro i državom, predstavlja kao zlatno doba Hrvatske. Za dokaz svoje uspješnosti nudi argument da nitko u EU-u, osim premijerke Danske, nije kao on u trećem premijerskom mandatu zaredom.
Samozvani čuvar vjerodostojnosti
Eskalacija njegova samoveličanja ozbiljan je razlog za zabrinutost. Nezdravo je kad netko u tolikoj mjeri ima potrebu da sam sebe divinizira. Još je bolesnije ako premijer uopće ne shvaća koliko je njegovo japajakanje i glancanje vlastitog lika i djela nesimpatično i dodatno mu nagriza rejting. U sličnom je tonu i stranka obilježila desetljeće njegova vodstva. Donio je stabilnost i rezultate, ostvarenje strateških ciljeva, velike razvojne iskorake i snažno pozicioniranje u EU-u, NATO-u i na globalnoj sceni – kite u HDZ-u. Dakle, sretna je Hrvatska što ga ima. Uvelike se gradi kult ličnosti na kakvom bi i predsjednik Tuđman mogao pozavidjeti. Više podsjeća na doba „ljubičice bijele“. Možda da se i neka štafeta organizira. Čini se da samo još nije odlučeno aspirira li gospodin Japajajko na carski tretman pa će mu se klanjati kao Njegovu Veličanstvu ili je skloniji tituli Voljenog Vođe.
Svojim slavljeničkim intervjuom, nakrcanim superlativima na vlastitu adresu, premijer je Plenković iscrtao ne samo vlastiti autoportret, nego je postavio i dijagnozu svoje vlasti. Prvo, strašno eskalira u neprijateljstvu prema predsjedniku Republike. Izričito tvrdi da je politika Zorana Milanovića „antiukrajinska, proruska, nerijetko antieuropska i anti-NATO, to je jedna izolacionistička politika koja ga ostavlja praktički samog, negdje u magarećoj klupi“. Ali zato su premijer i Vlada na braniku ugleda Hrvatske na međunarodnom planu. Svoju odluku o sudjelovanju na recentnoj vojnoj paradi u Parizu, oko čega se sukobio sa šefom države, Plenković tumači kao sprečavanje katastrofe i spašavanje obraza cijele države. „Hrvatska je bila tamo gdje treba biti, sa svojim zapadnim saveznicima“, kaže. Sebe predstavlja kao čuvara vjerodostojnosti Hrvatske u međunarodnoj zajednici, dok Milanovića optužuje za njeno međunarodno dekrebiliziranje, što on, tvrdi, neće dopustiti. „Vlada koja vodi i unutarnju i vanjsku politiku ne namjerava to dopustiti“, izričit je premijer, usput predsjedniku Republike potpuno negirajući pravo na sukreiranje vanjske politike, ovlast koju mu je hrvatski Ustav dodijelio.
Sabor kao premijerov batler
Premda se premijer Plenković nije u Parizu baš tako sjajno proveo. Veliko je pitanje je li Hrvatska bila baš tamo gdje treba biti ako je svojevrsni počasni gost Macronova defilea bio predsjednik Srbije Vučić, koji tom društvu ni po kojem deklariranom kriteriju, ni po članstvu u NATO-u ni po sudjelovanju u Koaliciji voljnih, ne pripada. Upitan je i sam format pariškog zborovanja. Francuski je predsjednik proslavu važnog nacionalnog praznika vlastite zemlje iskoristio za demonstraciju Koalicije voljnih. Hrvatski je premijer o pristupanju tom savezu, njegovu političkom, zasad ne i vojnom krilu, potpuno sam odlučio, što je sporno ne samo zbog protivljenja predsjednika Milanovića, nego i zbog činjenice da Sabor u toj važnoj odluci nije sudjelovao. Svojim autokratskim aberacijama Plenković je potpuno poremetio demokratsku ravnotežu između različitih stupova vlasti. Ne samo da predsjednika Republike pokušava praktično izvlastiti iz obavljanja njegove funkcije, nego je i državni parlament pretvorio u pukog izvršitelja svojih odluka. Umjesto da Vlada odgovara Saboru, Sabor funkcionira kao premijerov batler.
Drugo, Andrej Plenković u svom je više monologu nego intervjuu u centralnoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije pokazao ambiciju da ovlada vojskom. Zapovjednika je Glavnog stožera, generala Tihomira Kundida, napao kao da mu je posilni. Izgubio je, kaže, njegovo povjerenje, zbog svoje odluke da posluša predsjednika Milanovića i vojsku ne pošalje u Pariz i zbog nedolaska premijeru na razgovor, što šef Vlade proglašava nevjerojatno lošom, potpuno nezrelom i nerazumljivom procjenom. „Povjerenja nema i neće ga ni biti“, kaže Plenković. Svoje je ministre pokrenuo da Kundida javno diskvalificiraju i blate, znajući da im javno ne može odgovoriti. Plenković možda ne zna kako stvari u vojsci funkcioniraju, u obrani Hrvatske nije sudjelovao, služenje je vojnog roka također izbjegao, ali neki od njegovih adlatusa sigurno znaju da je general Kundid postupio profesionalno. Vojnik je dužan slušati zapovijed. O tome se ne raspravlja, zapovijedi se izvršavaju. Premijer mu nije zapovjedno nadređen i od vojnika nipošto ne bi smio tražiti da se opredjeljuje koga će poslušati – njega ili predsjednika Republike, koji je Hrvatskoj vojsci vrhovni zapovjednik.
Osim toga, premijerovo povjerenje nije u ovoj situaciji neka odlučujuća kategorija. Nije ključni uvjet ni argument. Poznato je uostalom da Plenkovićevo povjerenje i nije baš neki nepogrešiv orijentir. Njegovo su povjerenje za visoke državne funkcije imali i kandidati s eksplicitnim vezama u krim-miljeu ili suradnici koji su se našli u Remetincu i danas izdržavaju višegodišnje zatvorske kazne. Goran Redžepović, nekadašnji vojnik, a danas jedan od najboljih vojnih analitičara, na portalu Telegram piše da je gnusno i podlo cipelarenje generala Kundida, u čemu sudjeluje cijeli politbiro vladajuće stranke, dokaz HDZ-ove otrovne namjere da Oružane snage pretvori u partijsku vojsku te bi zbog takvih tendencija, predlaže Redžepović, trebalo ojačati ovlasti predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika.
‘Inflacija dolazi iz Hormuza’
Treće, Andrej Plenković u svom je autokratskom ekspozeu pokazao otvoreni prezir prema opoziciji. Ovoga puta ošinuo je tvrdnjom da izbor ustavnih sudaca opstruiraju kako bi onemogućili normalno funkcioniranje Ustavnog suda, kao jedne od ključnih državnih institucija, dok je on, naravno, čuvar institucija hrvatske države. Pritom imputira da bi oporbenjaci valjda htjeli da se „za ustavne suce biraju ljudi sa schnell kursom u Kumrovcu“. Nešto je o tom brzom kursu iz partijske škole u Titovu rodnom mjestu premijer od vlastitog oca mogao čuti. Zaboravio je da se ne baca kamenom na druge ako sam stanuje u staklenoj kući. Da drugima ne insinuira kumrovečke inspiracije, iz kojih je obiteljski potekao. Samo još treba da u okršaju s opozicijom, možda u nadolazećoj predizbornoj kampanji, krene napadati one koji su se u svojim školskim radovima možda divili Kardelju ili nekom sličnom Titovu kapitalcu, što bi mu moralo biti vrlo poznato.
Od Plenkovićeva prijesnog licemjerja mnogo je opasnija optužba da dio ustavnih sudaca, biranih iz oporbene kvote prije dvije godine, radi po partijskim direktivama. Da su faktički prodane duše. Premijer tvrdi kako je većina njih svoj izbor u Ustavni sud platila dogovorom da će stranke, svoje predlagatelje, na neki način servisirati. „Vidite, mi to ne radimo“, isprsio se šef HDZ-a pred kamerama HTV-a. Svoje odabranike u Ustavnom sudu, veli, nikada nisu instruirali što da rade, niti bi oni to prihvatili. Dok se „ova druga ekipa“, po njemu, ponaša posve drugačije, kao produžena ruka opozicijskih stranaka. Plenkovićeva se volja za konstrukcije – što je vrlo opasno – više ne da zaustaviti ni posve evidentnim činjenicama. Primjerice, onom da je Ustavni sud često nastupao pristrano, upravo u korist njegovih i HDZ-ovih interesa.
Slično poricanje stvarnosti premijer Plenković pokazuje i govoreći o ekonomskim rezultatima Hrvatske. Kontinuirani rast gospodarstva, sa svim što uz to ide, rastom zaposlenosti i povećanjem plaća, njegova je zasluga, ali inflacija nije njegova. „Inflacija nije moja. Inflacija dolazi iz Hormuza“, nojevski tvrdi. Premda je Hrvatska bila rekorder po inflaciji i prije rata u Iranu. I premda kriza u Hormuškom tjesnacu pogađa i druge europske zemlje, svejedno s bitno nižom inflacijom. Vrtoglav rast troškova života i sveprisutna, duboko ukorijenjena korupcija podlokavaju i ruše bajku o njegovoj ekonomskoj uspješnosti. Za njegove se vladavine pokazalo da statistički rast ekonomije ne garantira poboljšanje životnog standarda građana. Premda gospodarstvo u europskim razmjerima raste iznadprosječno, podaci o materijalnom blagostanju ljudi pokazuju stagnaciju. Po tome Plenkovićeva vlast već tri godine stoji u mjestu. Brže se približava prosjeku EU-a rastom cijena, nego po kupovnoj moći građana.
Plenković možda ne zna kako stvari u vojsci funkcioniraju, u obrani Hrvatske nije sudjelovao, služenje je vojnog roka također izbjegao, ali neki od njegovih adlatusa sigurno znaju da je general Kundid postupio profesionalno. Vojnik je dužan slušati zapovijed. O tome se ne raspravlja, zapovijedi se izvršavaju
Karamarkovim putem
Kad tvrdi da je politička stabilnost bila ključni preduvjet za njegovo uspješno vođenje Hrvatske, premijer zapravo hvali svoju samovlast. Misli samo na vlastitu poziciju. Samog sebe predstavlja kao jedinog jamca političke sigurnosti i prosperiteta. O kakvoj političkoj stabilnosti govori ako su dva prva čovjeka u državi u otvorenom neprijateljstvu? Kakva stabilnost ako je iz njegove vlade zbog korupcije morao otići čitav ešalon ministara? Što mu je to stabilno ako je vlastitu stranku proveo kroz dva velika zaokreta: prvo iz Karamarkova desničarenja do desnog centra, da bi se u posljednje dvije godine opet vratio tamo gdje ju je crni prethodnik bio ostavio? Ako je sam napravio luk od koalicije s nacionalnim manjinama, koje su mu predstavljale „bogatstvo Hrvatske“, do uvezivanja s proustaškom strankom? Od Milorada Pupovca, koji mu je bio ključni saveznik, do ruganja njegovih stranačkih drugova nekakvom „Milutinu“, imenu koje je – jer zvuči kao srpsko – postalo meta za njihovo šovinističko orgijanje. Teško se može govoriti o stabilnosti ako je i sam Andrej Plenković okrenuo kaput, pa se iz briselskog centrista na koncu transformirao u hodočasnika ikonama crnokošuljaških derneka.
Premijer se hvali svojom dugotrajnom vlašću. Vlašću jednog čovjeka. Ali preduga vlast stvara preveliku, često i nekontroliranu moć. Vladavina Andreja Plenkovića sve više pokazuje samodržački karakter. Njegov recentni intervju manifest je jednog autokrata. A autokracije, kako netko reče, često postaju predvorje despocije.
